Na bosanskoj ambasadi u Pragu spuštena je zastava na pola koplja, u znak žalosti, možda i protesta, zato što je u Banjoj Luci umro pisac Bekim Sejranović.
Ne znam što će na to reći oni kojima je dužnost da nešto kažu, jer nije običaj da se tako, kad umre pisac, ako već nije jako star, i nije otac nacije, zastave na ambasadama spuštaju na pola koplja, kao da je umro predsjednik države, kralj, car, ili kao da je zemlju zadesila neka strašna, teško zamisliva nesreća.
Ali ja, koji sam sad samo čitatelj pisca kojem se odaje počast, i upućuje visinama protest, želim reći da se nijedna krvava, neprijateljskim mecima izderana, slavna naša zastava, koja se čuva u muzeju, u sefu državne riznice, u crkvi, ili na drugom nekom svetom mjestu, nije našla na ispravnijem mjestu od zastave Bosne i Hercegovine, spuštene na pola koplja, ispred ambasade u Pragu.
I bilo bi dobro, kad bi to moglo biti, da tako jedna za drugom kliznu zastave na čijim jezicima je pisao, i da netko, prolazeći, upita:
– Tko je to umro da su sve njihove zastave spuštene na pola koplja?
I da, kad čuje da je umro pisac, pomisli da smo, ipak, uzmakli korak od pakla.
Zastave
Na bosanskoj ambasadi u Pragu spuštena je zastava na pola koplja, u znak žalosti, možda i protesta, zato što je u Banjoj Luci umro pisac Bekim Sejranović.
Ne znam što će na to reći oni kojima je dužnost da nešto kažu, jer nije običaj da se tako, kad umre pisac, ako već nije jako star, i nije otac nacije, zastave na ambasadama spuštaju na pola koplja, kao da je umro predsjednik države, kralj, car, ili kao da je zemlju zadesila neka strašna, teško zamisliva nesreća.
Ali ja, koji sam sad samo čitatelj pisca kojem se odaje počast, i upućuje visinama protest, želim reći da se nijedna krvava, neprijateljskim mecima izderana, slavna naša zastava, koja se čuva u muzeju, u sefu državne riznice, u crkvi, ili na drugom nekom svetom mjestu, nije našla na ispravnijem mjestu od zastave Bosne i Hercegovine, spuštene na pola koplja, ispred ambasade u Pragu.
I bilo bi dobro, kad bi to moglo biti, da tako jedna za drugom kliznu zastave na čijim jezicima je pisao, i da netko, prolazeći, upita:
– Tko je to umro da su sve njihove zastave spuštene na pola koplja?
I da, kad čuje da je umro pisac, pomisli da smo, ipak, uzmakli korak od pakla.