„Svaki put kada bih posjećivao Jerusalim, odlazio sam u Najudaljeniju džamiju, uz koju se nalazila mala bogomolja koju su Franki pretvorili u crkvu. Kad bih ulazio u Najudaljeniju Džamiju, u kojoj su se tada nalazili moji prijatelji templari, ovi bi mi oslobađali malu džamiju da se u njoj pomolim. Jednom tako uđoh onamo, izgovorih „Alah je velik!“ i stadoh se moliti. Iznenada se na me ustremi jedan od Franaka, ščepa me i okrenu mi lice prema istoku govoreći: ‘Ovako se moli!‘ Uto priskoči nekoliko templara, zgrabiše ga i udaljiše od mene. Ja se posle vratih molitvi. Isti onaj čovek izbeže, međutim, njihovoj pažnji, ponovo se baci na mene i оkrenu mi lice ka istoku, rekavši: ‘Ovako se moli!‘ Templari ponovo uleteše i izvedoše ga napolje, a meni počeše da se izvinjavaju sledećim rečima; ‘On je stranac, tek ovih dana je došao iz frаnačkih krajeva i nikada ranije nije video da se neko moli drugačije doli okrenut prema istoku.‘‚Dosta mi јe bilo takve molitve‘‚rekoh i napustih džamiju.
Usama ibn Munkiz, „Knjiga pouke“
Za neke knjige veoma je značajno da ih prvi put čitamo u pravom trenutku. One tada višestruko koriste, od toga da su izuzetna lektira svakome, do koristi za ono što si ti sam naumio da radiš. Tako se meni ukazala knjiga sirijskog ratnika, pisca i lutalice, emira Usame ibn Munkiza (1095-1188), koju znamo pod naslovom „Knjiga pouke“ (Kitab al-Iktibar). Mislim da bolji naslov nije mogla dobiti, njegova klasičnost odgovara savršeno sadržini ovog djela koje u sebi spaja više spisateljskih postupaka. Protkana stihovima, ona predstavlja primjer arapske prozne književnosti onoga doba. Ali, njena originalnost prevazilazi sve tada znane rukopise i postavlja je visoko iznad njih. Jedini originalni primjerak ove rijetke knjige sačuvan je kao manuskript u čuvenoj kraljevskoj biblioteci manastira Eskorijal u Španiji, gdje je ležao nepoznat sve dok ga nije otkrio francuski orijentalist Artvig Derenbur, 1866. godine. Kao knjigu objavio ju je prvi put 1930. godine Filip K. Hiti u Prinstonu. Do danas ona je objavljena na mnogim svjetskim jezicima, proučavana i objašnjavana kao jedinstveno djelo starije arapske književnosti. Njena posebnost je i u tome što ju je autor diktirao pisaru i tako, na neki način, posmatrao sebe i svoje doživljaje kao biografiju nekoga drugog, čiji je put određen božijom milošću i voljom. Time je izbjegao kritiku da se udaljio od islamskih načela.
A u arapskoj književnoj, i ne samo književnoj, tradiciji, sve što se čovjeku dešava određeno je božijom milošću. U svom stvaranju, moraš upravo stoga uvijek biti u drugom planu, prihvatiti stare načine i držati ih se potpuno. Usama ibn Munkiz, porijeklom iz bogate porodice, zato je i dobio titulu emir, bio je od mladosti zaljubljen u književnost, u knjige koje je sa sobom nosio u drvenim sanducima ma gdje krenuo. Bez knjiga nije išao ni u brojne bitke u kojima je učestvovao i komandovao sve do poznih godina. Poznavao je staru i noviju književnost koja je uglavnom počivala na već navedenim strogim formama. Tu gotovo da nema mjesta za odstupanja, što je bila odlika istočnjačke umjetnosti, uključujući i Vizantiju. Poput fresaka, koje su imale stroge obrasce ikonografije, koje se nisu smjele mijenjati, preko crkvene muzike do poezije. Sva umjetnost na istoku je posmatrana kao djelo, ili milost, višnjeg Gospodara. Autor je morao da ostane anoniman, iako bi se on skromno potpisivao, više kao znak odgovornosti nego autorstva. Jer autor nije bio on. Takav odnos prema umjetnosti mnogi Evropljani naprosto ne razumiju, a ako i razumiju ne prihvataju. Čini im se šablonski i monoton. Da li samo to?!
Među Usaminim djelima napisanim ili kompiliranim prije „Knjige pouke“ meni sasvim posebno zvuči „Knjiga staništa i prebivališta“, nа којој је doktorirao jedan ruski arabist, pod naslovom „Lirska tema zavičaja u arapskoj poeziji“. Danas nam se upravo ova tema čini veoma modernom. Iako je riječ o izboru tuđih tekstova, Usama ibn Munkiz ima sasvim nov ugao posmatranja koji, takođe, predstavlja posebnost arapskog pristupa književnosti. Kao i drugim stvarima, postoji uvijek dva odnosa, a moža i više, kada su u pitanju ocjene arapske civilizacije. Jedan je arapski a drugi nearapski, recimo evropski ili zapadni. Oni se međusobno razlikuju. Ali ni nearapski nije monolitan, drugačije reaguju strani arabisti od onih kritičara koji pristupaju toj književnosti preko prevoda. Slično je u svojoj poznatoj knjizi „Orijentalizam“ progovorio Edvard Said.
Meni lično to je bilo veoma važno jer sam prikupljao podatke za knjigu koju sam već bio zamislio kao nastavak moga bavljenja matematikom, odnosno njenom istorijom. Skupljao sam kako prevode arapskih djela vezanih za nauku, naročito matematiku, tako i za političku istoriju i život u vrijeme poslije hidžre, sve do petnaestog vijeka. Obično se uloga Arapa, odnosno islamskih stvaralaca minimizira, svodi u najboljem slučaju na njihovo čuvanje originalnih helenskih djela, od matematičara do filozofa. Od vremena osnivanja bagdadskog halifata, halife su počeli da u okviru „Bajt al-hikme“ (Kuće znanja), skupljaju rukopise čuvenih djela koja su se mogla kupiti u Vizantiji. Često je cijena bila po principu težine, koliko je knjiga/manuskript teška toliko se daje zlata za nju. Te knjige prevodili su jevrejski znalci starogrčkog jezika. Kao neznalica arapskog jezika, oslanjao sam se uglavnom na prevode originalnih djela na neki od meni poznatih jezika, kao i originalne monografije o arapskom svijetu. Tu su orijentalisti ondašnjeg SSSR-a bili nenadmašni, tako da smo u sarajevskoj Vijećnici imali uglavnom sve prevedene knjige sa arapskog i persijskog jezika na ruski jezik.
Uloga Arapa, a pod tim skupnim imenom podrazumijevaju se svi muslimani od Indije do Španije, bila je daleko veća od same posredničke. Mnoge značajne stvari u matematici oni su problematizovali i nudili svoja originalna rješenja. U medicini su bili daleko iznad evropske medicine o čemu će knjiga Usame ibn Munkiza govoriti na svoj poseban način, iz srca samog života dvanestog vijeka na ogromnom prostoru od Bliskog istoka do Španije. Slično je bilo i sa ostalim naučnim disciplinama, astronomijom, fizikom, o književnosti da ne govorim. Učeni ljudi onog vremena bili su i znalci prirodnih disciplina u nauci, a često su se i bavili njima.
Što se tiče originalnih Usaminih djela, do danas ih je sačuvano više, ali je svakako najznačajniji i najpoznatiji „Divan“, u kome je objedinjena njegova poezija. Pisana u vrijeme emirove mladosti, ali i zrelog doba, ona u svojim najboljim trenucima odgovara visokom prosjeku ondašnjih pjesnika. A poezija je tada u Siriji bila veoma razvijena. Pored sirijskih pjesnika tu su svakako bili i pjesnici iz Persije koje su znali i prepisivali njihovi sirijski sljedbenici. Riječ je o velikoj poeziji, koja pokazuje interesovanje za sve domene života, jednako one vezane za vjeru, ljubav, ljudsku sudbinu, svakodnevni život, naročito, recimo, lov, veselja, bitke, pobjede i poraze. Pjesnici su pratili u vrijeme bagdadskog halifata osvajanja ondašnjih vladara sve do Indije, a kasnije i prema Španiji. Iako su njihova djela morala da hvale vladare, ona su za nas i istorijski, pa i geografski spisi. O Usaminoj poeziji čitalac „Knjige pouke“ sam će se osvjedočiti.
Moje upoznavanje arapske književnost ide od Sulejmana Grozdanića i njegove izvrsne „Antologije stare arapske poezije“, objavljene u sarajevskoj „Svjetlosti“ 1971. godine, u kojoj su sabrane pjesme predislamskih pjesnika. Pored vidljivog uticaja starijih književnosti, prvenstveno vizantijske, tu se sasvim dobro uočava i originalnost velikog broja arapskih pjesnika koji su stvarali svoje obrasce. Zatim dolazi isto tako izvrsna knjiga sirijskog pjesnika iz Alepa, Abu ala Al Ma‘aria, „Obvezivanje neobveznim“ u prevodu Daniela Bučana i izdanju banjalučkog „Glasa“, 1984. godine, u tada vrijednoj ediciji „Prevodi“ koju je uređivao Kolja Mićević. Pored Bučanovog prevoda, preporučujem još jednu Al-Ma‘arievu knjigu na s-h jeziku, pod naslovom „Poslanica o oproštenju“, sa, za ono vrijeme, karakterističnom prozno-poetskom formom, koja će biti donekle i uzor kasnijoj „Knjizi pouke“ Ibn Munkiza. Knjigu je preveo i načinio izbor već spomenuti arabista iz Sarajeva, profesor Sulejman Grozdanić. Knjigu su objavili udruženi izdavači, u ediciji „Biblioteka cijeli svijet“, a izvršni izdavač je bila sarajevska „Svjetlost“ U istoj ediciji objavljena je izuzetna autobiografska knjiga slijepog egipatskog prozaiste i esejiste Tahe Huseina, „Dani“. Što se tiče „Poslanice o oproštenju“ još može da se pronađe u antikvarijatima. Vrijedi je imati, kao i već spomenuto banjalučko izdanje knjige „Obvezivanje neobaveznim“. Riječ je o velikom pjesniku kome je vrijeme samo dodavalo na značaju i ugledu, iako je on još za života bio poeta laureatus u arapskom svijetu. Na njegovom grobu stoji epitaf: „Ovo mi je moj otac učinio a ja nisam nikome“. Ovaj slijepi pjesnik povezao je nove, islamističke elemente sa starom arapskom poezijom, stvarajući veoma originalnu poeziju u već postojećim formama u kojima se isticala već klasična kasida. Za podsjećanje evo jednog četverostiha iz „Obvezivanja neobveznim“ u Bučanovom prevodu:
Držim da ljudi su gori no Vrijeme što ih drži – Ta nađoste l‘ u svijetu ičeg vrijednog u srži? O satima i minutama oni drsko lažu. Al sati i minute njima nikad laž ne kažu.
Al-Ma‘ari umire kada na svijet dolazi Usama ibn Munkiz, i prirodno je da će njegovo pjesničko djelo izvršiti veliki uticaj na mladog sirijskog emira. Ali, između predislamske poezije i velikog al-Ma‘aria ima više izvrsnih pjesnika, a svakako je, po mišljenju mnogih znalaca, najveći al-Mutanabi. Njegova poezija toliko je popularna u arapskom svijetu već hiljadu godina da su mnogi stihovi postali poslovice i narodna mudrost. Na primjer:
„Ja sam onaj čiju poeziju mogu vidjeti i slijepi I čije riječi slušaju i gluvi. Konj, noć i pustinja me znaju, Kao i mač, koplje, papir i olovka.“
Ova četiri genijalna stiha kao da najbolje opisuju i Ibn Munkiza, samo što on kao pjesnik nije uspio da se uzdigne iznad visokog prosjeka svoga vremena.
Preveo sam sa francuskog jezika nekoliko al-Mutanabijevih pjesama i objavio ih svojevremeno u banjalučkim „Putevima“.
Usama ibn Munkiz u svojim rekli bismo penzionerskim godinama okreće se književnosti koju do tada nije pisao, a koja se može svrstati u neku vrstu memoaristike, sa naglašenim autobiografskim pristupom, jer se autor, što je svakako novost za ono vrijeme, obraća mogućem čitaocu u prvom licu jednine. Po svemu sudeći, „Knjiga mudrosti“ bila je namijenjena prvenstveno brojnim članovima porodice Munkiz, koji su bili značajni sudionici istorijskih događaja u Siriji dvanaestog vijeka. A Usama diktira pisaru svoja sjećanja, idući asocijativno, čega se sjeti on oko toga širi pripovjedni krug, ne vodeći računa o hronologiji, mada se ipak osnovni elementi te hronologije mogu iz teksta izvući. Za nas su taj posao obavili vrijedni arabisti koji su prvo rukopis pronašli i objavili, da bi ga potom njihovi brojni nastavljači proučavali i prevodili.
Prevodilac srpskohrvatskog izdanja, „Srpska književna zadruga“, 1984. godina, svakako jedan od naših vodećih arabista, profesor Darko Tanasković, svoj složeni posao obavio je na izuzetan način. Od predgovora koji ima 70 stranica, do pogovora u kome su sve fusnote sa objašnjenjima koja bolje približavaju čitaocu rukopis. Ali, najvažniji posao priređivača u ovom slučaju je njegov izvanredni prevod u kome se koristi govorni jezik našeg vremena, sa upotrebom već usvojenih pojmova i turcizama nama toliko bliskim da nam tu i ne trebaju objašnjenja.
Sve gore navedeno meni je poslužilo da se bolje orijentišem u mom pristupu arapskom svijetu čiju matematiku sam pokazao u knjizi „Slavni arapski matematičari“ kao dio te civilizacije, tako da je ova knjiga na kraju postala to što sam planirao – mala istorija arapskog svijeta s naglaskom na njegova najveća naučna dostignuća. Ali, kao i kod Usame ibn Munkiza, bili su mi značajni ljudi, oni koji su stvarali tu nauku. Bez sve te literature, ne bih mogao lako da se krećem istorijom arapskog svijeta, od jednostavnog pitanja transkripcije ličnih imena, do svakodnevnog života. Odmah u početku odrekao sam se perverznog pristupa transkripciji imena na engleski način, jer mi naprosto nismo Englezi i treba da slijedimo našu tradiciju. Tada još nije bilo interneta, nije se moglo na jednostavan način prići mnogim bibliotekama, enciklopedijama, mapama. Ali, bez samog čitanja štampanih knjiga ni danas se ne može shvatiti dobro svijet islama sa kojim dijelimo sudbinu ove planete. A djelo Usame ibn Munkiza osvjetljava život u dvanaestom vijeku na jedinstven način. Tu se najbolje vide odnosi Evropljana i Arapa, lični, što znači porodični, profesionalni i ratnički odnosi.
Reklo bi se da Usama ibn Munkiz u svojim poznim godinama ništa nije zaboravio. Čak ni omiljenu arapsku razonodu lov. Opisao je toliko lovova, ulazeći u detalje, da to i danas mogu biti priručnici za ovu čovjekovu okrutnu raznodu. Za mene je bilo najznačajnije ono što se zbivalo između Arapa i Latina, koje on naziva Franki, od stalnog rata do međusobnih poznanstava, čak i prijateljstava, udruživanja jednih protiv drugih, prevjeravanja muških i ženskih, vjerskih ceremonija koje su drugima bile strane i samim tim odbojne. Pa ipak, poslije stotinjak godina, razlikovali su se „domaći“ Franki i došljaci. Na primjer, templari, kao domaći uvijek su bolje razumijevali i svog neprijatelja od onih koji su tek došli. O vjerskim fanaticima da se i ne govori. Pa da uz riječ razumijevanje, na kraju ovog teksta, prepišem i jedan od brojnih primjera saradnje Franaka i Sirijaca, baš u medicini, gdje Franak liječi mladog Sirijca, što je bila velika rijetkost jer je arapska medicina tada uglavnom bila naprednija.
„Kod nas je u Šejzaru živeo zanatlija po imenu Abulfath, čijem su se sinu na vratu pojavile nekakve guke. Svaku put kad bi se bolest smirivala na jednom mestu, javljala bi se odmah na drugom. Abulfath ode tada nekim poslom u Antiohiju zajedno sa sinom. Jedan Franak zapazi dečaka i upita ga o njemu. „To mi je sin“, reče Abulfath. Tada mu Franak predloži: ‘Hoćeš li se zakleti svojom verom da, ako ti prepišem lek koji će ga izlečiti, ni od koga nećeš docnije naplaćivati lečenje tim istim lekom? Ako si spreman da se na to obavežeš, prepisaću ti lek koji će ga izlečiti.‘ Ovaj dade reč, a Franak mu otkri tajnu: ‘Uzmi neistucani list slanice, spali ga, a zatim pepeo pomešaj s maslinovim uljem i jakim sirćetom, pa ovom smesom leči sina sve dok ona ne potisne bolest. Zatim uzmi istopljeno olovo i pomešaj ga s maslacem, pa ga time vidaj dalje. To će ga sigurno izlečiti.‘ Otac ga poče lečiti na opisani način i sin se oporavi, a one mu se rane zatvoriše. Bio je opet potpuno zdrav kao i ranije. I sam sam tim lekom lečio ljude kod kojih bi se javila ista bolest. Svima je koristio i uklanjao tegobe na koje su se žalili.“
Moje knjige/36
USAMA IBN MUNKIZ – KNJIGA POUKE
„Svaki put kada bih posjećivao Jerusalim, odlazio sam u Najudaljeniju džamiju, uz koju se nalazila mala bogomolja koju su Franki pretvorili u crkvu. Kad bih ulazio u Najudaljeniju Džamiju, u kojoj su se tada nalazili moji prijatelji templari, ovi bi mi oslobađali malu džamiju da se u njoj pomolim. Jednom tako uđoh onamo, izgovorih „Alah je velik!“ i stadoh se moliti. Iznenada se na me ustremi jedan od Franaka, ščepa me i okrenu mi lice prema istoku govoreći: ‘Ovako se moli!‘ Uto priskoči nekoliko templara, zgrabiše ga i udaljiše od mene. Ja se posle vratih molitvi. Isti onaj čovek izbeže, međutim, njihovoj pažnji, ponovo se baci na mene i оkrenu mi lice ka istoku, rekavši: ‘Ovako se moli!‘ Templari ponovo uleteše i izvedoše ga napolje, a meni počeše da se izvinjavaju sledećim rečima; ‘On je stranac, tek ovih dana je došao iz frаnačkih krajeva i nikada ranije nije video da se neko moli drugačije doli okrenut prema istoku.‘‚Dosta mi јe bilo takve molitve‘‚rekoh i napustih džamiju.
Usama ibn Munkiz, „Knjiga pouke“
Za neke knjige veoma je značajno da ih prvi put čitamo u pravom trenutku. One tada višestruko koriste, od toga da su izuzetna lektira svakome, do koristi za ono što si ti sam naumio da radiš. Tako se meni ukazala knjiga sirijskog ratnika, pisca i lutalice, emira Usame ibn Munkiza (1095-1188), koju znamo pod naslovom „Knjiga pouke“ (Kitab al-Iktibar). Mislim da bolji naslov nije mogla dobiti, njegova klasičnost odgovara savršeno sadržini ovog djela koje u sebi spaja više spisateljskih postupaka. Protkana stihovima, ona predstavlja primjer arapske prozne književnosti onoga doba. Ali, njena originalnost prevazilazi sve tada znane rukopise i postavlja je visoko iznad njih. Jedini originalni primjerak ove rijetke knjige sačuvan je kao manuskript u čuvenoj kraljevskoj biblioteci manastira Eskorijal u Španiji, gdje je ležao nepoznat sve dok ga nije otkrio francuski orijentalist Artvig Derenbur, 1866. godine. Kao knjigu objavio ju je prvi put 1930. godine Filip K. Hiti u Prinstonu. Do danas ona je objavljena na mnogim svjetskim jezicima, proučavana i objašnjavana kao jedinstveno djelo starije arapske književnosti. Njena posebnost je i u tome što ju je autor diktirao pisaru i tako, na neki način, posmatrao sebe i svoje doživljaje kao biografiju nekoga drugog, čiji je put određen božijom milošću i voljom. Time je izbjegao kritiku da se udaljio od islamskih načela.
A u arapskoj književnoj, i ne samo književnoj, tradiciji, sve što se čovjeku dešava određeno je božijom milošću. U svom stvaranju, moraš upravo stoga uvijek biti u drugom planu, prihvatiti stare načine i držati ih se potpuno. Usama ibn Munkiz, porijeklom iz bogate porodice, zato je i dobio titulu emir, bio je od mladosti zaljubljen u književnost, u knjige koje je sa sobom nosio u drvenim sanducima ma gdje krenuo. Bez knjiga nije išao ni u brojne bitke u kojima je učestvovao i komandovao sve do poznih godina. Poznavao je staru i noviju književnost koja je uglavnom počivala na već navedenim strogim formama. Tu gotovo da nema mjesta za odstupanja, što je bila odlika istočnjačke umjetnosti, uključujući i Vizantiju. Poput fresaka, koje su imale stroge obrasce ikonografije, koje se nisu smjele mijenjati, preko crkvene muzike do poezije. Sva umjetnost na istoku je posmatrana kao djelo, ili milost, višnjeg Gospodara. Autor je morao da ostane anoniman, iako bi se on skromno potpisivao, više kao znak odgovornosti nego autorstva. Jer autor nije bio on. Takav odnos prema umjetnosti mnogi Evropljani naprosto ne razumiju, a ako i razumiju ne prihvataju. Čini im se šablonski i monoton. Da li samo to?!
Među Usaminim djelima napisanim ili kompiliranim prije „Knjige pouke“ meni sasvim posebno zvuči „Knjiga staništa i prebivališta“, nа којој је doktorirao jedan ruski arabist, pod naslovom „Lirska tema zavičaja u arapskoj poeziji“. Danas nam se upravo ova tema čini veoma modernom. Iako je riječ o izboru tuđih tekstova, Usama ibn Munkiz ima sasvim nov ugao posmatranja koji, takođe, predstavlja posebnost arapskog pristupa književnosti. Kao i drugim stvarima, postoji uvijek dva odnosa, a moža i više, kada su u pitanju ocjene arapske civilizacije. Jedan je arapski a drugi nearapski, recimo evropski ili zapadni. Oni se međusobno razlikuju. Ali ni nearapski nije monolitan, drugačije reaguju strani arabisti od onih kritičara koji pristupaju toj književnosti preko prevoda. Slično je u svojoj poznatoj knjizi „Orijentalizam“ progovorio Edvard Said.
Meni lično to je bilo veoma važno jer sam prikupljao podatke za knjigu koju sam već bio zamislio kao nastavak moga bavljenja matematikom, odnosno njenom istorijom. Skupljao sam kako prevode arapskih djela vezanih za nauku, naročito matematiku, tako i za političku istoriju i život u vrijeme poslije hidžre, sve do petnaestog vijeka. Obično se uloga Arapa, odnosno islamskih stvaralaca minimizira, svodi u najboljem slučaju na njihovo čuvanje originalnih helenskih djela, od matematičara do filozofa. Od vremena osnivanja bagdadskog halifata, halife su počeli da u okviru „Bajt al-hikme“ (Kuće znanja), skupljaju rukopise čuvenih djela koja su se mogla kupiti u Vizantiji. Često je cijena bila po principu težine, koliko je knjiga/manuskript teška toliko se daje zlata za nju. Te knjige prevodili su jevrejski znalci starogrčkog jezika. Kao neznalica arapskog jezika, oslanjao sam se uglavnom na prevode originalnih djela na neki od meni poznatih jezika, kao i originalne monografije o arapskom svijetu. Tu su orijentalisti ondašnjeg SSSR-a bili nenadmašni, tako da smo u sarajevskoj Vijećnici imali uglavnom sve prevedene knjige sa arapskog i persijskog jezika na ruski jezik.
Uloga Arapa, a pod tim skupnim imenom podrazumijevaju se svi muslimani od Indije do Španije, bila je daleko veća od same posredničke. Mnoge značajne stvari u matematici oni su problematizovali i nudili svoja originalna rješenja. U medicini su bili daleko iznad evropske medicine o čemu će knjiga Usame ibn Munkiza govoriti na svoj poseban način, iz srca samog života dvanestog vijeka na ogromnom prostoru od Bliskog istoka do Španije. Slično je bilo i sa ostalim naučnim disciplinama, astronomijom, fizikom, o književnosti da ne govorim. Učeni ljudi onog vremena bili su i znalci prirodnih disciplina u nauci, a često su se i bavili njima.
Što se tiče originalnih Usaminih djela, do danas ih je sačuvano više, ali je svakako najznačajniji i najpoznatiji „Divan“, u kome je objedinjena njegova poezija. Pisana u vrijeme emirove mladosti, ali i zrelog doba, ona u svojim najboljim trenucima odgovara visokom prosjeku ondašnjih pjesnika. A poezija je tada u Siriji bila veoma razvijena. Pored sirijskih pjesnika tu su svakako bili i pjesnici iz Persije koje su znali i prepisivali njihovi sirijski sljedbenici. Riječ je o velikoj poeziji, koja pokazuje interesovanje za sve domene života, jednako one vezane za vjeru, ljubav, ljudsku sudbinu, svakodnevni život, naročito, recimo, lov, veselja, bitke, pobjede i poraze. Pjesnici su pratili u vrijeme bagdadskog halifata osvajanja ondašnjih vladara sve do Indije, a kasnije i prema Španiji. Iako su njihova djela morala da hvale vladare, ona su za nas i istorijski, pa i geografski spisi. O Usaminoj poeziji čitalac „Knjige pouke“ sam će se osvjedočiti.
Moje upoznavanje arapske književnost ide od Sulejmana Grozdanića i njegove izvrsne „Antologije stare arapske poezije“, objavljene u sarajevskoj „Svjetlosti“ 1971. godine, u kojoj su sabrane pjesme predislamskih pjesnika. Pored vidljivog uticaja starijih književnosti, prvenstveno vizantijske, tu se sasvim dobro uočava i originalnost velikog broja arapskih pjesnika koji su stvarali svoje obrasce. Zatim dolazi isto tako izvrsna knjiga sirijskog pjesnika iz Alepa, Abu ala Al Ma‘aria, „Obvezivanje neobveznim“ u prevodu Daniela Bučana i izdanju banjalučkog „Glasa“, 1984. godine, u tada vrijednoj ediciji „Prevodi“ koju je uređivao Kolja Mićević. Pored Bučanovog prevoda, preporučujem još jednu Al-Ma‘arievu knjigu na s-h jeziku, pod naslovom „Poslanica o oproštenju“, sa, za ono vrijeme, karakterističnom prozno-poetskom formom, koja će biti donekle i uzor kasnijoj „Knjizi pouke“ Ibn Munkiza. Knjigu je preveo i načinio izbor već spomenuti arabista iz Sarajeva, profesor Sulejman Grozdanić. Knjigu su objavili udruženi izdavači, u ediciji „Biblioteka cijeli svijet“, a izvršni izdavač je bila sarajevska „Svjetlost“ U istoj ediciji objavljena je izuzetna autobiografska knjiga slijepog egipatskog prozaiste i esejiste Tahe Huseina, „Dani“. Što se tiče „Poslanice o oproštenju“ još može da se pronađe u antikvarijatima. Vrijedi je imati, kao i već spomenuto banjalučko izdanje knjige „Obvezivanje neobaveznim“. Riječ je o velikom pjesniku kome je vrijeme samo dodavalo na značaju i ugledu, iako je on još za života bio poeta laureatus u arapskom svijetu. Na njegovom grobu stoji epitaf: „Ovo mi je moj otac učinio a ja nisam nikome“. Ovaj slijepi pjesnik povezao je nove, islamističke elemente sa starom arapskom poezijom, stvarajući veoma originalnu poeziju u već postojećim formama u kojima se isticala već klasična kasida. Za podsjećanje evo jednog četverostiha iz „Obvezivanja neobveznim“ u Bučanovom prevodu:
Držim da ljudi su gori no Vrijeme što ih drži –
Ta nađoste l‘ u svijetu ičeg vrijednog u srži?
O satima i minutama oni drsko lažu.
Al sati i minute njima nikad laž ne kažu.
Al-Ma‘ari umire kada na svijet dolazi Usama ibn Munkiz, i prirodno je da će njegovo pjesničko djelo izvršiti veliki uticaj na mladog sirijskog emira. Ali, između predislamske poezije i velikog al-Ma‘aria ima više izvrsnih pjesnika, a svakako je, po mišljenju mnogih znalaca, najveći al-Mutanabi. Njegova poezija toliko je popularna u arapskom svijetu već hiljadu godina da su mnogi stihovi postali poslovice i narodna mudrost. Na primjer:
„Ja sam onaj čiju poeziju mogu vidjeti i slijepi
I čije riječi slušaju i gluvi.
Konj, noć i pustinja me znaju,
Kao i mač, koplje, papir i olovka.“
Ova četiri genijalna stiha kao da najbolje opisuju i Ibn Munkiza, samo što on kao pjesnik nije uspio da se uzdigne iznad visokog prosjeka svoga vremena.
Preveo sam sa francuskog jezika nekoliko al-Mutanabijevih pjesama i objavio ih svojevremeno u banjalučkim „Putevima“.
Usama ibn Munkiz u svojim rekli bismo penzionerskim godinama okreće se književnosti koju do tada nije pisao, a koja se može svrstati u neku vrstu memoaristike, sa naglašenim autobiografskim pristupom, jer se autor, što je svakako novost za ono vrijeme, obraća mogućem čitaocu u prvom licu jednine. Po svemu sudeći, „Knjiga mudrosti“ bila je namijenjena prvenstveno brojnim članovima porodice Munkiz, koji su bili značajni sudionici istorijskih događaja u Siriji dvanaestog vijeka. A Usama diktira pisaru svoja sjećanja, idući asocijativno, čega se sjeti on oko toga širi pripovjedni krug, ne vodeći računa o hronologiji, mada se ipak osnovni elementi te hronologije mogu iz teksta izvući. Za nas su taj posao obavili vrijedni arabisti koji su prvo rukopis pronašli i objavili, da bi ga potom njihovi brojni nastavljači proučavali i prevodili.
Prevodilac srpskohrvatskog izdanja, „Srpska književna zadruga“, 1984. godina, svakako jedan od naših vodećih arabista, profesor Darko Tanasković, svoj složeni posao obavio je na izuzetan način. Od predgovora koji ima 70 stranica, do pogovora u kome su sve fusnote sa objašnjenjima koja bolje približavaju čitaocu rukopis. Ali, najvažniji posao priređivača u ovom slučaju je njegov izvanredni prevod u kome se koristi govorni jezik našeg vremena, sa upotrebom već usvojenih pojmova i turcizama nama toliko bliskim da nam tu i ne trebaju objašnjenja.
Sve gore navedeno meni je poslužilo da se bolje orijentišem u mom pristupu arapskom svijetu čiju matematiku sam pokazao u knjizi „Slavni arapski matematičari“ kao dio te civilizacije, tako da je ova knjiga na kraju postala to što sam planirao – mala istorija arapskog svijeta s naglaskom na njegova najveća naučna dostignuća. Ali, kao i kod Usame ibn Munkiza, bili su mi značajni ljudi, oni koji su stvarali tu nauku. Bez sve te literature, ne bih mogao lako da se krećem istorijom arapskog svijeta, od jednostavnog pitanja transkripcije ličnih imena, do svakodnevnog života. Odmah u početku odrekao sam se perverznog pristupa transkripciji imena na engleski način, jer mi naprosto nismo Englezi i treba da slijedimo našu tradiciju. Tada još nije bilo interneta, nije se moglo na jednostavan način prići mnogim bibliotekama, enciklopedijama, mapama. Ali, bez samog čitanja štampanih knjiga ni danas se ne može shvatiti dobro svijet islama sa kojim dijelimo sudbinu ove planete. A djelo Usame ibn Munkiza osvjetljava život u dvanaestom vijeku na jedinstven način. Tu se najbolje vide odnosi Evropljana i Arapa, lični, što znači porodični, profesionalni i ratnički odnosi.
Reklo bi se da Usama ibn Munkiz u svojim poznim godinama ništa nije zaboravio. Čak ni omiljenu arapsku razonodu lov. Opisao je toliko lovova, ulazeći u detalje, da to i danas mogu biti priručnici za ovu čovjekovu okrutnu raznodu. Za mene je bilo najznačajnije ono što se zbivalo između Arapa i Latina, koje on naziva Franki, od stalnog rata do međusobnih poznanstava, čak i prijateljstava, udruživanja jednih protiv drugih, prevjeravanja muških i ženskih, vjerskih ceremonija koje su drugima bile strane i samim tim odbojne. Pa ipak, poslije stotinjak godina, razlikovali su se „domaći“ Franki i došljaci. Na primjer, templari, kao domaći uvijek su bolje razumijevali i svog neprijatelja od onih koji su tek došli. O vjerskim fanaticima da se i ne govori. Pa da uz riječ razumijevanje, na kraju ovog teksta, prepišem i jedan od brojnih primjera saradnje Franaka i Sirijaca, baš u medicini, gdje Franak liječi mladog Sirijca, što je bila velika rijetkost jer je arapska medicina tada uglavnom bila naprednija.
„Kod nas je u Šejzaru živeo zanatlija po imenu Abulfath, čijem su se sinu na vratu pojavile nekakve guke. Svaku put kad bi se bolest smirivala na jednom mestu, javljala bi se odmah na drugom. Abulfath ode tada nekim poslom u Antiohiju zajedno sa sinom. Jedan Franak zapazi dečaka i upita ga o njemu. „To mi je sin“, reče Abulfath. Tada mu Franak predloži: ‘Hoćeš li se zakleti svojom verom da, ako ti prepišem lek koji će ga izlečiti, ni od koga nećeš docnije naplaćivati lečenje tim istim lekom? Ako si spreman da se na to obavežeš, prepisaću ti lek koji će ga izlečiti.‘ Ovaj dade reč, a Franak mu otkri tajnu: ‘Uzmi neistucani list slanice, spali ga, a zatim pepeo pomešaj s maslinovim uljem i jakim sirćetom, pa ovom smesom leči sina sve dok ona ne potisne bolest. Zatim uzmi istopljeno olovo i pomešaj ga s maslacem, pa ga time vidaj dalje. To će ga sigurno izlečiti.‘ Otac ga poče lečiti na opisani način i sin se oporavi, a one mu se rane zatvoriše. Bio je opet potpuno zdrav kao i ranije. I sam sam tim lekom lečio ljude kod kojih bi se javila ista bolest. Svima je koristio i uklanjao tegobe na koje su se žalili.“