Prostor okućnice je prostor u kojem je živjela jedna obiteljska zajednica. S malim povrtnjakom, stablom smokve ili kriješve, s obaveznim orahom i starinskim gumnom. Na tom se prostoru nekad živjelo. Za gladnih bi i ratnih godina okućnica prehranila kuću i sve u njoj.
S modernizacijom okućnica se sužavala, dijelom je gubila smisao, a dijelom bi i zadivljala. Tko će u dvadeset i prvom stoljeću znati što je gumno, i kakvom obliku društvenosti gumno služi?
Zaredale bi godine kad bi se iz Bog zna kakvih razloga zapustio povrtnjak, istrunula bi i u se urušila se stara kriješva. I tada se prvi put javio problem košnje. Do tada, okućnica je održavala samu sebe. Održavao bi je život. Uostalom, trava i sijeno bili su dragocjene tvari života, i nitko tu sitnu kosidbu okućnice nije doživljavao kao veliki posao. Dok se još živjelo, kosilo bi se od radosti.
Onda je naišao rat. Okućnice su, dok je narod bio u progonstvu, bile sasvim zadivljale. Toliko su zadivljale da su Konavljani prvi put na svoje okućnice gledali kao na nešto što im je problem i što ih uznemirava.
Zatim je i taj ratni gustiš raščišćen, ali u živoj svijesti da se tako više neće moći. I problem je uskoro riješen. Slučajni promatrači, putnici namjernici, Dubrovčani i ljetni povratnici u zavičaj u početku nisu znali kako. Jer tamo gdje je dotad bila okućnica, najednom se pojavila spaljena zemlja. Sažežena nezdravo žućkasta trava, mrtvi ošebjad, svijet kao napalmom spaljen. I tako oko skoro svake kuće?
Što to bi? Agronomi bi rekli: glifosat. Domaći će ga zvati po tvorničkom imenu: cidokor. U prospektu piše: “neselektivno herbicidno sredstvo namijenjeno suzbijanju jednogodišnjih i višegodišnjih uskolisnih i širokolisnih korova u ratarstvu, u voćnjacima i vinogradima starijim od 3 godine, na strništima i nepoljoprivrednim površinama”. A u zbilji, riječ je o ljutom otrovu, uz koji je naš svijet nastavio živjeti, nesvjestan njegove otrovnosti. Tako su, cidokorom, Konavljani riješili silan kulturološki i povijesno-životni problem preobrazbe okućnice u moderna doba. Života oko kuće je nestalo, nije više bilo straha od gladi, i narod je cidokorom pošao na okućnicu.
Tako su se, kažu, obranili od zmija, koje su im već krenule po kućama.
Ovo je kršćanski svijet, a krštenom čeljadetu vazda je zmija kriva.
Cidokor
Prostor okućnice je prostor u kojem je živjela jedna obiteljska zajednica. S malim povrtnjakom, stablom smokve ili kriješve, s obaveznim orahom i starinskim gumnom. Na tom se prostoru nekad živjelo. Za gladnih bi i ratnih godina okućnica prehranila kuću i sve u njoj.
S modernizacijom okućnica se sužavala, dijelom je gubila smisao, a dijelom bi i zadivljala. Tko će u dvadeset i prvom stoljeću znati što je gumno, i kakvom obliku društvenosti gumno služi?
Zaredale bi godine kad bi se iz Bog zna kakvih razloga zapustio povrtnjak, istrunula bi i u se urušila se stara kriješva. I tada se prvi put javio problem košnje. Do tada, okućnica je održavala samu sebe. Održavao bi je život. Uostalom, trava i sijeno bili su dragocjene tvari života, i nitko tu sitnu kosidbu okućnice nije doživljavao kao veliki posao. Dok se još živjelo, kosilo bi se od radosti.
Onda je naišao rat. Okućnice su, dok je narod bio u progonstvu, bile sasvim zadivljale. Toliko su zadivljale da su Konavljani prvi put na svoje okućnice gledali kao na nešto što im je problem i što ih uznemirava.
Zatim je i taj ratni gustiš raščišćen, ali u živoj svijesti da se tako više neće moći. I problem je uskoro riješen. Slučajni promatrači, putnici namjernici, Dubrovčani i ljetni povratnici u zavičaj u početku nisu znali kako. Jer tamo gdje je dotad bila okućnica, najednom se pojavila spaljena zemlja. Sažežena nezdravo žućkasta trava, mrtvi ošebjad, svijet kao napalmom spaljen. I tako oko skoro svake kuće?
Što to bi? Agronomi bi rekli: glifosat. Domaći će ga zvati po tvorničkom imenu: cidokor. U prospektu piše: “neselektivno herbicidno sredstvo namijenjeno suzbijanju jednogodišnjih i višegodišnjih uskolisnih i širokolisnih korova u ratarstvu, u voćnjacima i vinogradima starijim od 3 godine, na strništima i nepoljoprivrednim površinama”. A u zbilji, riječ je o ljutom otrovu, uz koji je naš svijet nastavio živjeti, nesvjestan njegove otrovnosti. Tako su, cidokorom, Konavljani riješili silan kulturološki i povijesno-životni problem preobrazbe okućnice u moderna doba. Života oko kuće je nestalo, nije više bilo straha od gladi, i narod je cidokorom pošao na okućnicu.
Tako su se, kažu, obranili od zmija, koje su im već krenule po kućama.
Ovo je kršćanski svijet, a krštenom čeljadetu vazda je zmija kriva.