Dok prelaziš, nervoznim prstima, po ožiljcima čela, suptilna luča nenadano se začela, iscjeliteljski vrela, pa si se olovke i papira užurbanim pokretom mašio, ali bit će da si misao time sablaznio i teško ustrašio
Ustuknula je i, poput košute hitra, iščezla u gustišu; zaboravio si da cerebralije blagu kretnju ištu, i tišu, žele da uzdigneš se k njima, na njihovu razinu višu, nikad i ne bijaše da suvislu ideju prsti u grču zapišu
Emocija je stihu ideal tek kada se razumom prožela, i bol je bez njeg amorfna, od ljudskoga ona se otela, zatim sinula zrakom, ka drugoj krošnji, poput ptice, ornitolozi o tom zbore, ali njine su riječi besmislice
Upamti stoga ovaj slučaj, i obraćaj pažnju na misao, a navrh hartije vrati se sada, i pročitaj što si napisao, ali ne budi strog ni grub, pjesmi ćeš pronaći zasnov, sve je, napokon, ovisno o tom kakav ćeš dati naslov
Ne samo ljudska, nek opća se u njemu nazre sinteza, svemirska jeza, i kolaps čovjekovih s iskonom veza, gradovi razoreni, i dijete što nijemo na zgarištu jeca, spaljene bogomolje, pepeljasta sjena raspetog sveca
No ti bilježi dalje, zapisuj sve što slutiš, čuješ, vidiš, premda ti ruka kleca, besmisla nemoj da se postidiš, takav je cio vidljivi svijet: nastajući, on se i raspada, sa sjevera i s juga krši se u sebi, s istoka i sa zapada
Znan ti je udes Orfeja, pomno se spram njega štimuj, uzaman sve je, ali, kao da On si, sveopći rasap rimuj, i nikad nipošto nemoj da pristaneš na odmor i zastoj, radi i sedmi dan, vječito stvaraj svijet, iznova nastoj!
U protivnom ćeš se survati i sam u stvarnosti kljastoj, preseljavaj se svakoga časa, versom otkupljuj rastroj, ili nestat ćeš posve u predodžbi neprozirnoj i tmastoj, mada već sumoran lutaš u pjesmi tmuloj i zakučastoj
U zakučastoj pjesmi
Dok prelaziš, nervoznim prstima, po ožiljcima čela,
suptilna luča nenadano se začela, iscjeliteljski vrela,
pa si se olovke i papira užurbanim pokretom mašio,
ali bit će da si misao time sablaznio i teško ustrašio
Ustuknula je i, poput košute hitra, iščezla u gustišu;
zaboravio si da cerebralije blagu kretnju ištu, i tišu,
žele da uzdigneš se k njima, na njihovu razinu višu,
nikad i ne bijaše da suvislu ideju prsti u grču zapišu
Emocija je stihu ideal tek kada se razumom prožela,
i bol je bez njeg amorfna, od ljudskoga ona se otela,
zatim sinula zrakom, ka drugoj krošnji, poput ptice,
ornitolozi o tom zbore, ali njine su riječi besmislice
Upamti stoga ovaj slučaj, i obraćaj pažnju na misao,
a navrh hartije vrati se sada, i pročitaj što si napisao,
ali ne budi strog ni grub, pjesmi ćeš pronaći zasnov,
sve je, napokon, ovisno o tom kakav ćeš dati naslov
Ne samo ljudska, nek opća se u njemu nazre sinteza,
svemirska jeza, i kolaps čovjekovih s iskonom veza,
gradovi razoreni, i dijete što nijemo na zgarištu jeca,
spaljene bogomolje, pepeljasta sjena raspetog sveca
No ti bilježi dalje, zapisuj sve što slutiš, čuješ, vidiš,
premda ti ruka kleca, besmisla nemoj da se postidiš,
takav je cio vidljivi svijet: nastajući, on se i raspada,
sa sjevera i s juga krši se u sebi, s istoka i sa zapada
Znan ti je udes Orfeja, pomno se spram njega štimuj,
uzaman sve je, ali, kao da On si, sveopći rasap rimuj,
i nikad nipošto nemoj da pristaneš na odmor i zastoj,
radi i sedmi dan, vječito stvaraj svijet, iznova nastoj!
U protivnom ćeš se survati i sam u stvarnosti kljastoj,
preseljavaj se svakoga časa, versom otkupljuj rastroj,
ili nestat ćeš posve u predodžbi neprozirnoj i tmastoj,
mada već sumoran lutaš u pjesmi tmuloj i zakučastoj