Velike su pustinje, i sve je pustinja. Álvaro de Campos
Dolazimo blagi u tu toplu i prašnjavu marakešku noć, iz koje nas u sobičku našeg riada budi nevidljiva ptica po imenu Albert. (Tako se valjda u ovom vijeku i u ovom kutku zove bajna ptica Simurg.) Koje su boje bedemi medine? Crvenkaste, narančaste, oker, boje pijeska? Slično pitanje postavit ću dva tjedna kasnije, četiri meridijana istočnije, i dobit ću pravi odgovor. Saznat ćeš ga, čitatelju, budeš li imao strpljenja. Odgovori zasad izostaju i u praznine u putnoj torbi ubacuju se pitanja. Dacia dugo mili uz te bedeme, opasane održavanim zelenilom, dok na jednom mjestu ne probije hiljadugodišnji nepravilni mnogokut i ne zađe u labirint. Asocijacije na Radžastan moraš odmah ukloniti, da ne izgubiš pola slike i smisla, makar koliko se nametale. Ovo je drugi kontinent. Andaluzija, ona španjolska, današnja, za razliku od Al-Andalousa, također je drugi kontinent.
To da je vrijeme odavno stalo, a da u toj zastalosti vlada pomamna živost, da samo električna rasvjeta, mobiteli na svim obrazima i mopedi koji jurcaju uskim, vijugavim uličicama odaju da više nije srednji vijek – to je valjda odavno, još od početka novijeg vijeka, dojam svakog putnika odmah pošto uđe u marakešku Medinu. Zastalost, ne zaostalost. Gotovo svi opisi Eliasa Canettija iz Glasova Marakeša stoje i sada i mogli bi biti današnji, više od pedeset godina poslije. Velika je razlika, u odnosu na 1968. kad su Glasovi objavljeni, osim rečenih sokoćala, nestanak pripovjedačā sa središnjeg trga Djemaa el Fna. A nekoć se ovdje govorilo: kad umre stari pripovjedač, s njime izgori i cijela jedna knjižnica. Slušatelji su tada stajali i sjedili u krugu, halka (otuda u nas alka), jer je krug iskonski oblik, jer je svemir kružan i zvijezde i planeti su krugovi, i sve se alke nižu u beskraj, i u tom bi krugu, jednom od krugova, kad padne sumrak na trgu slušali priču poput ove:
Nekoć davno u Marakešu življaše prodavač slatkiša po imenu Kadur. Prodaja mu nije išla od ruke te je svakim danom postajao sve siromašniji. Naposljetku više nije imao novca ni da kupi meda koji mu je trebao za izradu slatkiša. No bilo ga je odveć stid da prosi. „Otići ću iz Marakeša”, pomislio je, „i prijeći gorje Atlasa. Možda ću drugdje biti bolje sreće.“ I tako je Kadur krenuo na put, noseći jedino što je posjedovao, mali crveni fenjer od onih kakvi se izrađuju u Marakešu, od kositra i crvenog stakla.
Kadur je danima klipsao preko snježnih prijevoja Atlasa, i preživljavao zahvaljujući gostoljubivosti mjesnih Berbera. Sišavši s onu stranu, još je nekoliko dana prelazio golemu pustinju dok nije nabasao na raskošnu zelenu dolinu, u kojoj je, sasvim u daljini, ugledao veliki blistavi grad o kojem mu nitko nikad nije pričao. Posljednjim je snagama prešao i tu razdaljinu, bojažljivo prošao kroz gradsku kapiju i na trgu naišao na ljude s kojima je zapodjenuo razgovor. Oni se zapanjiše kad su otkrili da je stranac, jer nitko izvana ne bijaše nikad prije posjetio njihov grad. Odvedoše prodavača slatkiša do paše, koji ga je ugostio u svome domu. Bijaše to najraskošnije zdanje što ga je Kadur ikad vidio, sve u zlatu i dragom kamenju. Kao što nalaže Kuran, paša ga je gostio tri dana, a onda je došlo vrijeme da Kadur pođe. Skromni prodavač slatkiša bijaše na sto muka što da paši dade zauzvrat, jer je kod sebe imao jedino onaj fenjer. No nadao se da će ga paša primiti u dobrom duhu. Uzevši dar u ruke, velikaš se smeo, nastao je tajac. Kadur se poboja da ga je uvrijedio tako skromnim darom. U pašinu gradu nije bilo stakla i nitko nikad nije čuo za to čudo. Sad je on, zureći u crvena stakalca, bio na sto muka kako da uzvrati gostu na tako izuzetnom i neviđenom daru. U svojoj riznici imao je tek običnog zlata, rubina, dragulja i dijamanata. Na koncu je odlučio Kaduru darovati gotovo sve što je imao te je natovario dvanaest deva darovima i Kadur se s njima bezbjedno vratio u Marakeš. Ondje je negdašnji prodavač slatkiša kupio divan vrt, gdje je posadio bademe, naranče i limune, a posred vrta izgradio je velebnu kuću u kojoj je živio zadovoljno i sretno, oženivši se najljepšom djevojkom u gradu.
Kadur imaše brata po imenu Said, koji je također bio trgovac i kojemu je posao išao od ruke dok je Kadur onomad zapadao u siromaštvo, ali ga se tada odrekao umjesto da mu pomogne. No sad se odjednom sjetio da ima brata, koji ga je gostoljubivo dočekao u svome novom domu. Said odmah stane ispitivati brata kako je zgrnuo imetak, a ovaj mu, prostodušan kakav je bio, ispripovijeda cijelu priču. I tada Said pomisli: ako je Kadur sve ovo dobio za takvu tricu, što ću tek ja dobiti od paše u zamjenu za skupocjene darove? I tako je Said natovario mule dragocjenom robom i zaputio se putem što mu ga je brat opisao. Elem, u tim planinama življahu opaki razbojnici, no Kadur na putu onamo bijaše zaštićen siromaštvom, a na putu natrag voljom Alahovom. Razbojnici spopadoše Saida, opljačkaše ga, izmlatiše i ostaviše da umre pod stablom argana. Došavši sebi, Said je bio ubog kao nekoć njegov brat. No sram ga je priječio da se vrati te je produžio u raskošni pašin grad. Ondje je dočekan jednako gostoljubivo kao svojedobno njegov brat. Hranili su ga i pojili, tetošili ga i vidali mu rane, no nakon tri dana došlo je vrijeme da pođe, a zauzvrat nije imao darovati ništa osim starog mjedenog sata koji mu nisu oteli. Paša je u čudu gledao u sat, jer za takvo što također nitko nikad nije čuo u njegovu gradu. Držeći kako zlato i dragulji koje je još imao nisu dostojan uzvratni dar, paša je Saidu darovao crveni fenjer što ga je dobio od prethodnog neznanca. I tako se Said bezbjedno vratio u Marakeš, jer razbojnici nisu vidjeli razloga da ga spopadaju.
U tome je dakle ta velika razlika, a velika je istost u odnosu vanjskog i unutarnjeg, pokazivanog i skrivanog, koji Canetti opisuje: predmeti koji se prodaju izrađuju se na otvorenom i na taj se način na njih svraća pažnja, u jakoj opreci spram žena, svetišta (ovdje ne-muslimani ne smiju u džamije) i domova koji se zastiru i skrivaju. To je bilo tako u doba Ibn Batute i ostat će tako u doba umjetne inteligencije uparene s prirodnom tupošću. Te boje, ti mirisi, taj intenzitet, ta osjetila koja moraš odmah po dolasku malo podesiti, otupiti da se ne raspametiš.
No da se vratimo razbojnicima iz priče, ne doduše planinskim…
K je prvi put na ovakvom (kakvom, zapravo?) mjestu, i već drugi dan eto drame kakva, koliko saznajemo, ovdje i nije prečesta. Sjedimo na kavi u Caféu Montreal, skoro u samoj žiži, za stolićem na ulici kod glavnog trga. Tamna i tanka ruka mladića koji se zatrčao, čini nam se naknadno, iz unutrašnjosti lokala, u svakom slučaju odostraga, munjevito zgrabi K-in mobitel sa stolića i odjuri u mnoštvo. K. krikne, skoči i potrči za njim korakom gnjevne gazele, zajedno s još dva ili tri svjedoka. Ja ustajem, ali ostajem za stolom da ne ostanemo i bez ostalih stvari koje su popadale po podu. Prilazi mi konobar, moli me da sjednem i uvjerava da će lopov biti uhvaćen. Svi su zamakli u ulicu s lijeve strane, prema kojoj su okrenuta lica gostiju za susjednim stolovima i skoro svih prolaznika. Bespomoćno čekam dok me konobar tapše po ramenu. Za par minuta K. iskrsava iz mnoštva, ojađena. Prilaze nam ljudi i govore da će se sve riješiti, osim jednoga u crvenoj majici koji uzrujano, malne zapjenjeno dovikuje da je ovo usran i lopovski grad i da se zato ovo dešava. (Tako sam ga ja razumio; K. je pak čula obratno: ovakve se stvari, kazao je, inače ne događaju, ljudi su ovdje siromašni ali pošteni, i sve tako.) Prođe još par minuta, i iz istog mnoštva izroni momak u bijeloj majici, držeći mobitel u visoko podignutoj ruci, s ponosno-poniznim izrazom na licu. Svakog časa uz njega i oko nas je sve više muškaraca zažarenih očiju. Zahvaljujemo mu i ja vadim novčanik da ga nagradim, i tada nastaje kaos: svi viču, nadglasavaju se, počinje prepirka, neka dvojica se i potuku na samo dva metra od nas, lete šake, okružuju nas dok se povlačimo u unutrašnjost kafića, a čovjek koji je valjda gazda nastoji nas odvojiti od te hrupeće mase, i sam vičući. Tek nam tada – kome od nas dvoje prije, a kome poslije – počinje svitati da se možda radi o namještaljki i da je najbolje vratiti novčanik u torbu i uteći odande, što i činimo, kidamo udesno kroz prolaz koji se otvori između mnoštva i dovratka, ubrzavamo korak i osvrćemo se, ne idu za nama, more ljudi se iza nas zatvorilo, dobro je.
Mjesec dana poslije hodat ću istom ulicom pored Djemaa el Fna u koju su zamakli kradljivac i njegovi lažni ili pravi progonitelji i vidjeti kradljivca za kojim su jurili nedvojbeno pravi progonitelji: sustigavši ga, počeli su ga nemilice mlatiti, a on se, sasvim besmisleno, pokušao spasiti ubacujući se naglavce kroz poluzatvoreni prozor parkiranog kamioneta, svejednako u jednoj ruci držeći ono što je maznuo. Skinuli su ga s prozora, oborili na asfalt i nastavili udarati, a pridružio im se muškarac koji je izašao iz obližnje radnje s golemom plastičnom kašetom u rukama i povrh svih još odalamio njome nesretnika po glavi. Iživljavanje su prekinula dvojica policajaca u svijetlosmeđim uniformama, koji su rastjerali osvetnike i ugurali tipa u svoje vozilo. Samo par sati poslije, istoga dana i samo nekoliko stotina metara dalje, vidjet ću drugu dvojicu policajaca u svijetlosmeđim uniformama kako izvode mršavog muškarca iz souka sa zlatarnama, odakle ih ispraćaju pogledi trgovaca koji stoje ispred svojih radnji i ispotiha, vrteći glavama i pripaljujući jedni drugima cigarete, prenose jedan drugome od koga je i što mršavko ukrao.
Gledajući oba prizora, čovjek bi se morao sjetiti, recimo, Noureddina Bendahoua Idrissija, čiji je sin poginuo u Hrvatskoj prije četiri godine, a da otac još uvijek ne zna točne okolnosti njegove smrti i vjerojatno ih nikad neće saznati, kako kaže novinarka iz Hrvatske koja je baš u isto ovo vrijeme u Maroku, ne zato da bi istraživala ljepote Magreba, nego da bi istražila jednu od bezbrojnih pogibija ljudi koji se pokušavaju dokopati Evropske unije, a stradavaju zbog rigoroznog graničnog režima. „Ja sam kupila avionsku kartu, nije mi trebala viza i stigla sam u Maroko za par sati leta, a Idrissijev sin je putovao tisuće kilometara i trebala mu je viza za Hrvatsku. Umjesto da sjedne na brod iz Maroka za Španjolsku, morao je ići preko brda, šuma i rijeka“, kaže novinarka, Barbara Matejčić.
Elias će Canetti, s potresnom točnošću: „Dobri putnici nemaju srca.“
Zadnji su dani ramazana i sve protječe u iščekivanju večeri kada će se opet jesti, piti i pušiti. Kada padne mrak trgovci ispred svojih radnji posjedaju oko niskih stolića i blaguju. Jednom prolazim pokraj takve dvojice i hvatam ulomak konverzacije: „A kad ramazan bude gotov…“ jedan će od njih drugome pa dalje žustrom gestikulacijom, naceren, dočara pomamno jedenje, pijenje i pušenje.
Životinje Marakeša, pogotovo njegove drevne jezgre, prije svega su mačke; nigdje ih nisam vidio toliko, čak ni u Istanbulu. Svuda su, izležavaju se trgovcima na ćilimima, motaju se oko štandova s hranom, taboruju ispred mesnica, šuljaju se među tisućama nogu. Vole ih, štite i hrane, ali vidljivo je da standard ne dozvoljava još i zdravstvenu zaštitu i luksuze poput sterilizacije. Vole i rode, koje rado slijeću ovamo i prave gnijezda u visinama. Vidjet ćeš i lastavice, često u parovima, i vrapce čiji cvrkutni repertoar kao da je nešto bogatiji od onog u živkavaca koje poznajemo. Na ulicama su i mnogi magarci, česte radne životinje, prečesto potuljeni i ofucani, konji isto tako, a na Djemaa el Fna zuriš u tamne, omamljene kobre dopremljene u košarama. Vidjet ćeš i sićušne kornjače koje drže na listovima salate i prodaju u sukovima.
Ako bih namjerniku u Marakeš motao preporučiti samo jedno mjesto, to bi bila Ben Jusefova medresa, čija je čudesna restauracija dovršena preklani. To zdanje, koje se naslanja na nekoć glavnu gradsku džamiju, skoro da je ravno Alhambri, mom je oku umjetnički rafiniranije, božemiprosti, od Sikstinske kapele, a uopće nije zamišljeno kao umjetničko djelo, već kao vjerska obrazovna ustanova, srednja škola. Svaka od stotinu trideset soba za njezine nekadašnje đake naoko je ista, a opet nema dvije posve iste. I u gotovo svaki kutak, zaobilazeći na neki zagonetan način bezbrojne zidove i pregrade i stupove, penjući se uskim stubištima i probijajući se kroz usjeke i procijepe, dopire svjetlost i obasjava snježnobijele i tamnosmeđe plohe, svu tu izrezbarenu cedrovinu i eterične štukature, sve te arabeske za koje ti se čini da je potreban cijeli jedan strpljivi i čudovišno samoprijegorni život da bi se samo jedna od njih dovršila.
U potrazi za osvježenjem od popodnevne omare navirujemo se preko ramena nekom drugom staležu i odlazimo u vrtove glasovitog hotela Mamounia, po nekima najboljeg hotela na svijetu. Nadahnut boravkom u njemu, a možda i značenjem njegovog naziva na arapskome („sigurno utočište“), Paul McCartney je godinu dana prije mog rođenja napisao i objavio istoimeni pjesmuljak, za koji vjerojatno ne znate i koji možete poslušati jednoga kišnog dana. Prošavši kroz raskošan interijer, sav prigušen i zatamnjen, pamučast i mirisan, djelo Jacquesa Majorellea, istog onog koji je projektirao i čuveni marakeški vrt, moramo navođeni diskretnim konobarskim gestama zaobići kavansku terasu da bismo došli do hotelskih vrtova tako da ne ometamo razbaškarene guzonje. Tamo se divimo orijaškim kaktusima, maslinama visokim poput hrastova, bugenvilijama i narančama, a u paviljonu koji se koči posred sveg tog bujanja pijemo najskuplju limunadu na svijetu.
Na dan kad u zavičaju premnogi slave rođendan kvislinške države nastale u doba dok je Maroko još debelo bio pod francuskim protektoratom, ovdje se najzad slavi Bajram. „Mabrouk el Eid!“ čestitamo gazdarici našeg pansiona, čestitoj Berberki Azizi. Sunčan dan, jedan od tristo četrdeset takvih u godini, poluprazan grad, mladi muškarci u čistim novim kaftanima jarkih boja, friško ošišani i nasmijani; neke uličice u Medini teško je prepoznati koliko su opustjele od trgovaca i kupaca u odnosu na dan prije. Na praznični dan obilazimo palaču Bahia, čijoj nedvojbenoj ljepoti i svjetlini kao da fali neka autentična, trajna dubina.
Tražeći u predvečerje neki park koji se na mapi apstraktno ukazuje kao poveća zelena mrlja, zabasamo izvan sjevernog ruba Medine. Kao da smo prošli nevidljivu i neoznačenu, ali vrlo jasnu granicu: i dalje su to narančasti zidovi istoga grada, ali odjednom se razotkriva siromaštvo, ono siromaštvo od kojega bježi sin Noureddina Bendahoua Idrissija, trošne ili polusrušene kuće, pogledi koji nisu svikli na strance, momak u prašnjavoj trenirci kojeg treba odgovoriti od toga da nam bude vodič, sve uže, musave uličice u kojima navigator na mobitelu više ne pomaže; neki jurodiv koji čini ono što muškarci ovdje inače ne čine i dodirne K., ubrzavamo korak, nelagoda raste, a onda se u jednom sasvim uskom uličnom zavoju pred nama stvori sasvim malena djevojčica kratke crne kose i rastvori ručice prema K. i, kad se ona sagne prema njoj, obgrli je koliko god uzmogne i utisne joj poljubac. Cijeli je svijet stao i smekšao se i ozario. Pa ipak, odlanulo nam je kad smo se vratili u šušur Medine.
Jedno zgoljno poslijepodne provodimo na marokanskom Atlantiku, gdje se u gradu Essaouiri pjenušavo miješa svašta: boje Mediterana na kućama i u kuhinji, praznični kaftani i glas mujezina, mačke svih boja, puno turizma, škver s ultramarinski plavim brodovima, tezge na kojima ribari prodaju ulov, prosječnom Mediterancu uglavnom prepoznatljiv, arapski h-ovi, luk pješčanog žala i onda – ali to samo u mojoj svijesti – nevjerojatno, skoro pa bolno podsjećanje na Kanyakumari, te tamne stijene koje strše iz mora kod lukobrana, ta melankolija krajnjega kraja na obali posve drugog (?) oceana…
Po povratku u Marakeš, u još jedno svečano predvečerje, obilazimo Muzej muzike, Musée de Mouassine. U raskošno ornamentiranoj prostoriji na katu – još jedna majstorska restauracija – u niši prekritoj arabeskama nastupaju dva brata Berbera finih lica; gnaua je posrijedi, marokanski blues, ajmo reći. Numere se pretapaju jedna u drugu, metalne kastanjete koje svira jedan brat nadjačavaju tihi zvuk gimbrija, trožičanog glazbala koje svira drugi brat, a nadjačava i pjevanje obojice. Čini se da u takvom predstavljanju izostaje ključni element: trans do kojeg bi završetak svake od tih pjesama trebao dovesti. Presadnja koja tek daje naslutiti što bi ta stvar izvorno imala biti, ugodna ljepota bez žestoke dubine. Ili visine.
Dan prije nego što ćemo se razdvojiti i otići jedno kući, na sjeveroistok, a drugo u pustinju, na jugoistok, odlazimo na, ispada, ne naročito smislen izlet u dolinu rijeke Ourike, svega pedesetak kilometara od grada. Da bismo par sati toćali noge u plitkoj rječici, usred šarene praznične gužve, i bacili par pogleda prema par vrhova Atlasa, vozili smo se do odredišta tri sata. U to je, kao i koji dan prije kad smo se vozili do Atlantika, bio uključen i nenajavljen posjet ženskoj zadruzi za proizvodnju arganovog ulja i svih zamislivih pripravaka od njega, ali to nije bilo ništa spram povratka, koji se odvijao sporošću geoloških mijena. Stariji francuski par koji je sjedio ispred nas u minibusu i dotad mirno čitao svatko svoj roto-roman prvi se počeo buniti, a onda su, stišavajući se, pomalo kopnjeli pa na koncu izdahnuli, jedno za drugim. Kako je klimatizacija otkazala, tijela su im ubrzo počela nezgodno vonjati, pa nije bilo druge nego da ih na jednoj okuci nježno izbacimo kroz jedini prozor koji se mogao otvoriti, a vozač je, pridržavajući volan između koljena i ne obazirući se na vjerske razlike, improvizirao dirljivu dženazu. Mlađahni Lisabonac Francisco, koji je inzistirao da ga zovemo Frank, iako smo mu dali do znanja da možemo bez problema izgovoriti Fransišku, odlučio je nadoknaditi manjak obrazovanja koji se postupno očitovao u konverzacijama među putnicima i upisati online fakultet. Zapinjalo je, ali pomagali smo mu svi koliko smo znali i umjeli, i naš Frank iliti Fransišku napokon je diplomirao. Proslavili smo to jedući skamenjene ostatke keksa iz torbi i srčući iznenađujuće ukusnu plavu tekućinu za pranje vjetrobrana. Nije to bilo jedino slavlje: netom vjenčani par iz Tunisa, koji se svako malo povlačio u stražnji dio minibusa, iza paravana, i pritom svaki put uspijevao biti tiši od dizelskog motora, obznanio je da čeka dijete. Porođaj nije bio jednostavan, ali uz pomoć i ohrabrenje svih preživjelih putnika mali Ahmed je došao na svijet kad smo se već sasvim približili predgrađu Marakeša. Preskočit ću kako smo K. i ja naučili arapski i nekoliko berberskih dijalekata i počeli prevoditi s njih, da ne ispadne da se pravim važan. Ali kad imaš dovoljno vremena, dokolice i volje, sve se može. Eto, zamalo je sve bilo baš tako.
Sutradan sam opet u autobusu, ali ovaj put upravljenom u daleku daljinu, bez nje. Iz svježeg jutra u pustom gradu krećemo preko južnog Atlasa, cestom koja vijuga preko toga prastarog, stjenovitog gorja po čijim su najvišim obroncima razbacane snježne plahte. U jednom selu u toj visini, gdje autobusi koji polaze iz Marakeša staju na prvoj pauzi, na pločniku ispred mesnice, naslonjena na zid popločan lijepom plavo-bijelom keramikom, stoji odrezana, blago nagnuta kozja glava sklopljenih očiju, uz koju su još prislonjeni odrezani papci. Vozimo se u smjeru pokrajine Drâa Tafilalt, vijugajući od jednog do drugog berberskog seoceta, od sive i žute preko narančaste i oker do smeđe i sivosmeđe pa natrag. Stijene se mrve, posvjetljuju, postaju pijesak prošaran kamenčićima, brda se izravnavaju se i obzor se otvara sa svih strana, tek s pokojom golemom, rebrastom crvenom stijenom nasukanom na ravnici poput okamenjenog crvenokožnog kita. Sitni grmovi i stabalca sva od trnja. I onda najednom veliko zdanje filmskog studija, prepoznajem mu ime s filmskih špica. Zidovi boje pijeska i tradicionalna gradnja, ali sve nekako umjetno. I sam Ouarzazate, grad koji u nastavku uslijedi, djeluje gotovo sav kao filmska kulisa, uredan, čist i skrojen da predstavlja samog sebe, ili već nešto egzotično i autentično. Nižu se potom „pravija“ sela, zemljani zidovi koji se rune i lome, često oko malih oaza s palmama, a između njih sve pustija pustinja. Odredište je, nakon jedanaest sati, neočekivano velik gradić Erfoud, gdje tri mlade umjetnice i mene na silasku s busa čeka Jusef, koji ubacuje naše stvari u vremešni Land Rover na kojemu se skorila prašina. Krećemo sporednom cestom koja siječe pješčano i kameno prostranstvo i uz koju još s vremena na vrijeme ima naznaka civilizacije, pokoje samotno konačište i nekakav mali, prašnjavi Jurski park. U jednom trenu Jusef skreće i s te ceste, sve u džipu škripi i cvili, asfalta više nema, samo dva niza kamenova koji oivičuju put, a domalo više nema ni njih i tada prestaje biti jasno kako je moguće ovuda se orijentirati – na sve četiri strane uglavnom je sve isto. Spušta se sumrak, a za Land Roverom diže se prašina kao morska pjena iza brzog broda. Bjeličasto kovitlanje u polutami.
Ispred nas najzad neka sitna, mutna svjetla, znak da smo blizu, Jusef kaže „dobro došli“ i za koju minutu ulazimo u zemljanim zidom opasano dvorište Caféa Tissardmine. Dočekuje nas Karen Hadfield, nasmijana, visoka, mršava, u prugastom berberskom kaftanu s kapuljačom. Dobivamo večeru u dva velika tajinea i upute za boravak koje se mahom tiču štednje vode i struje, jer je suša još žešća nego inače, a struja se dobiva samo od solarnih panela, pa dragocjeni resursi postaju još dragocjeniji. Kuharica je Hadidža, sestra pokojnog Jusefa koji je samo imenjak sadašnjeg zaposlenika i s kojim je Karen pokrenula sve ovo, naime umjetničku rezidenciju u dijelu Sahare u koji se zaljubila prije četrnaest godina, na sudbonosnom godišnjem odmoru u Maroku. Na njega je doputovala iz Australije, u kojoj je nakon odlaska iz Engleske u ranoj mladosti proživjela najveći dio života. Zaljubila se u ovaj predio i odlučila se u njemu nastaniti i nešto pokrenuti. Jusef je bio berberski gonič deva, njezina srodna duša, pomagač i podupiratelj, nepismen a lucidan, i stradao je u prometnoj nesreći u vrijeme dok su zajedno gradili konačište za umjetnike, prije šest godina. Karen je malo falilo da tada odustane, ali nije se slomila, ostala je, nastavila njihovu priču i uz pomoć njegove obitelji stvorila malo čudo.
Naše sobe, četiri lijepe pustinjske ćelije u uglovima male utvrde, raspoređene su oko popločanog dvorišta u kojima pokušava rasti par stabalaca. I sve je to divno, ali zvijezde… Možda sam slutio, ali nisam znao da ih se negdje sa Zemlje može vidjeti ovoliko i ovako jasno. Sve čega ima na Sjevernom nebu, sve je tu, blistavo i nadohvat, bez prepreka i zamućenja. Stojim zabačene glave, razjapljenih usta, i stalno se iznova vrtim oko svoje osi, kao derviš na sporom početku plesa, i zurim i zurim u te zvijezde, i sada kad ništa nigdje ne prekida vidik shvaćam puno značenje izraza „nebeska kupola“. Ni na malom otoku, nekada davno, nisu se vidjele ovako, ni blizu. Svaka od zvijezda koje čine, recimo, Velika kola blista ovdje kao sunce, a one sitne, periferne, sjaje kao što drugdje sjaje glavne sastavnice sazviježđa.
Jutro u pustinji. Prozor sobe gleda na istok i donosi rani žuti sjaj. Bosonog stupam van, na još prohladni pijesak. Preko puta, u hladu na klupi ispred glavnog zdanja, gdje su kuhinja i zajednički prostor, sjedi Hadidža sa šalicom u ruci, a drugom mi pokazuje gdje da uzmem svoju šalicu i natočim si čaja. Sjedimo i šutimo. Zatim dolazi i gazdarica s kutijom Gauloisesa, svojom šalicom kave i dva crna psa. Tako će idućih nekoliko tjedana izgledati svaki početak jutra.
Nakon doručka sa svima – pogača, sir, jaja, masline – obilazimo posjed koji je zapravo minijaturni ksar, iliti pravokutni kompleks s ugaonim kulama-kockama unutar kojeg su druge još manje utvrde, njene umanjene preslike poput one u kojoj su nam sobe, raznorazna druga zdanja, dva majušna ateljea, Karenina kuća s unutarnje strane vanjskog zida i nekoliko koliba od nabijene zemlje pomiješane sa slamom, koja se ovamo u graditeljske svrhe doprema kamionima, tako da kuštrave bale posve prekrivaju vozila, kao pretovarene mrave. Svi su interijeri jednostavno i lijepo opremljeni predmetima i izrezbarenim pokućstvom od drva lokalne, očito ručne jer pomalo grube izrade, pokojom umjetninom i fosilima kojih u ovom kraju ima u izobilju. Sve je presvučeno finim filmom neumoljive prašine. Drvena konstrukcija, tamo gdje je ima, premazana je biljnim uljem finog mirisa radi zaštite od termita. Na nekoliko ravnih kvadratnih krovova obrubljenih nazubljenim kruništem može se i spavati pod vedrim nebom – a „vedro nebo“ ovdje je gotovo pa pleonazam.
U selu je dvadesetak kuća i, kaže Karen, usve stotinjak stanovnika, od kojih toga prvog jutra vidimo samo jednu ženu koja u nekakvom šatoru od granja, palmova lišća, starih krpa i guma peče kruh. Tamno lice nakratko se okrene prema otvoru šatora i osmjehne uz pozdrav. Ima i mali dućan s plavom tablom marokanske telekompanije iznad ulaza, a radi u zoru i sumrak, osim kad se pijesak prejako kovitla. Pijesak na tlu prošaran je tamnim vulkanskim kamenjem. Vide se sitne stope skočimiševa, skarabeja i rijetkih malih ptica. Suhi prašnjavi grmičci. Nasumično raspoređeni nanosi onog najsitnijeg pijeska tvore svijetle otoke usred tamnijeg tla. Uokolo su brdašca i uzvisine koje služe kao kakvi-takvi orijentiri, na jednoj od njih je vojna baza, onuda se ne ide. (To ću saznati nakon što već nekoliko puta učinim prijestup.) Na drugoj je uzvisini kuća u kojoj živi seoski učitelj, ili bi barem trebao živjeti jer ga nijednom neću vidjeti, a iza kuće je malena škola. Sasvim u daljini, prema jugu, a svjetliji od svega u okolini, pruža se Erg Chebbi, ta čuvena golema dina na zapadnom rubu Sahare do koje ćemo uskoro ići. Pišem ovo na stolu do prozora prekrivenom sitnim žutim pijeskom koji se ponovo stvori čim ga pobrišeš i nezaustavljivo prodire u sve. Inače ne živim u buci i nisam potekao iz nje, ali ova je tišina tiša od svih mi doživljenih tišina. Vrijeme se rasteže kao nešto jako rastezljivo. U toj tišini, u tom vremenu, u dvorištu podno zida na kojem je znak ⵣ sačinjen od oblutaka utisnutih u zemlju, a to je slovo yaz iz tifinagha, berberskog pisma, simbol slobodnog čovjeka, čitam jednostavne stihove Junusa Emrea:
Čovjek koji vidi čuda ljubavi zaboravlja svoju vjeru i rod!
Hamdulillah, štono kažu ovdje na kraju gotovo svake rečenice.
A u ovdašnjoj maloj priručnoj biblioteci, sastavljenoj uglavnom od svezaka koje su za sobom ostavili gosti, otvaram knjigu Fernanda Pessoe, točnije Álvara de Camposa, i odmah mi se ukaže najumjesniji mogući stih, evo ga gdje odjekuje s druge strane Gibraltara, prešavši i rijeku Tejo i zaljev Cádiza i Tarifu i Tanger i Tetuan i posljednje tragove mora, vode i vlage:
Grandes são os desertos e tudo é deserto.
U toj pustinji koja jest sve, statičnost i jednoličnost postoje samo izdaleka, kao što si već onomad, iz zapravo ovlašnog iskustva, utvrdio: približi se malo i vidjet ćeš: sve se stalno mijenja, premješta, preobražava, preoblikuje, prelazi u drugo, boji se drugom bojom, tone i izranja, mreška se i izravnava, vrtloži i taloži, stvrdnjava i smekšava, hladi se i grije, otkriva i skriva. U sporim jutarnjim i predvečernjim šetnjama na putu su ti krhotine bazalta i minerala mnogih boja, crnih, sivih, smeđih, tamnocrvenih, žućkastih, šarenih, samo čučni i gledaj i izaberi onaj najljepši koji ćeš staviti u torbu; tu su i kukci koje doduše skoro nikad ne vidiš, ali ostavljaju tragove kao od tankih biciklističkih guma; tu su i muhe, uvijek barem jedna koja se strasno i napasno drži tebe kao da si joj posljednji i jedini izvor života, što možda i jesi; tu je i krasna mala bjelorepa ptica, bjelokruni pšeničnjak (Oenanthe leucopyga), koji odjednom sleti pored tebe i razgali te; tu su i punašni gušteri boje pijeska koji rado navrate u moju odaju i ukoče se kad ih spazim; i tu su dakako neizbježni tragovi ljudi, posijani valjda sve do srca Sahare, tragovi raznih vozila, ostaci tajanstvenih zdanja usred prividnog ničega, slama čije debele vlati uspravno strše iz pijeska i opisuju tlocrt negdašnje kuće; i nažalost neizbježni komadići najlona, plastike, metala, gume, boce, limenke, konzerve, tkanine, rasparene cipele i tenisice. Katkad je teško razlikovati što je nastalo od sebe, što od čovječje ruke, a što v sudelovanju z naravo: pijesak se, nakon što upije malo vlage pa se ispeče na suncu, skrutne u ploče koje nalikuju građevinskom materijalu ili glatkim krhotinama ćupova, fosil izgleda kao da je sišao s tvorničke trake, a stari vijak kao da je fosilizirani pustinjski crv. U oazi su tu i palme, prašnjave, stamene, koje odolijevaju nanosima pijeska i na sve se načine granaju i umnogostručuju.
Jednog uobičajeno vrućeg popodneva, pod jednim kržljavim stabalcem koje baca čipkastu sjenu na pijesak, sjedi mladi muškarac u svijetloplavoj jakni. Lice mu je tamno, mekano, bez izraza. Ne miče se, zuri. Luda. Sutradan ujutro, na humku na suprotnoj strani sela ugledam mladog muškarca u svijetloplavoj jakni, pod suncem, bez stabalca koje bi bacalo sjenu, kako leđima okrenut selu zuri prema sjeveru, nepomičan. Prilazim mu da vidim je li to onaj isti od jučer. Nije.
Rutina: jutarnja šetnja dok je vani još donekle svježe, zajednički doručak, rad, zajednički ručak, siesta, čitanje i rad, predvečernja šetnja kad se svježina vrati, zajednička večera, ćakula, povlačenje u sobu, čitanje, spavanje. Rutina je dobra i korisna. Mnogi je lako i rado usvoje. Ja ne. Prečesto je osjećam kao lijes ili barem Prokrustovu postelju. A nisam ponosan na to.
Zviježđa nad oazom (prvi dio)
Velike su pustinje, i sve je pustinja.
Álvaro de Campos
Dolazimo blagi u tu toplu i prašnjavu marakešku noć, iz koje nas u sobičku našeg riada budi nevidljiva ptica po imenu Albert. (Tako se valjda u ovom vijeku i u ovom kutku zove bajna ptica Simurg.) Koje su boje bedemi medine? Crvenkaste, narančaste, oker, boje pijeska? Slično pitanje postavit ću dva tjedna kasnije, četiri meridijana istočnije, i dobit ću pravi odgovor. Saznat ćeš ga, čitatelju, budeš li imao strpljenja. Odgovori zasad izostaju i u praznine u putnoj torbi ubacuju se pitanja. Dacia dugo mili uz te bedeme, opasane održavanim zelenilom, dok na jednom mjestu ne probije hiljadugodišnji nepravilni mnogokut i ne zađe u labirint. Asocijacije na Radžastan moraš odmah ukloniti, da ne izgubiš pola slike i smisla, makar koliko se nametale. Ovo je drugi kontinent. Andaluzija, ona španjolska, današnja, za razliku od Al-Andalousa, također je drugi kontinent.
To da je vrijeme odavno stalo, a da u toj zastalosti vlada pomamna živost, da samo električna rasvjeta, mobiteli na svim obrazima i mopedi koji jurcaju uskim, vijugavim uličicama odaju da više nije srednji vijek – to je valjda odavno, još od početka novijeg vijeka, dojam svakog putnika odmah pošto uđe u marakešku Medinu. Zastalost, ne zaostalost. Gotovo svi opisi Eliasa Canettija iz Glasova Marakeša stoje i sada i mogli bi biti današnji, više od pedeset godina poslije. Velika je razlika, u odnosu na 1968. kad su Glasovi objavljeni, osim rečenih sokoćala, nestanak pripovjedačā sa središnjeg trga Djemaa el Fna. A nekoć se ovdje govorilo: kad umre stari pripovjedač, s njime izgori i cijela jedna knjižnica. Slušatelji su tada stajali i sjedili u krugu, halka (otuda u nas alka), jer je krug iskonski oblik, jer je svemir kružan i zvijezde i planeti su krugovi, i sve se alke nižu u beskraj, i u tom bi krugu, jednom od krugova, kad padne sumrak na trgu slušali priču poput ove:
Nekoć davno u Marakešu življaše prodavač slatkiša po imenu Kadur. Prodaja mu nije išla od ruke te je svakim danom postajao sve siromašniji. Naposljetku više nije imao novca ni da kupi meda koji mu je trebao za izradu slatkiša. No bilo ga je odveć stid da prosi. „Otići ću iz Marakeša”, pomislio je, „i prijeći gorje Atlasa. Možda ću drugdje biti bolje sreće.“ I tako je Kadur krenuo na put, noseći jedino što je posjedovao, mali crveni fenjer od onih kakvi se izrađuju u Marakešu, od kositra i crvenog stakla.
Kadur je danima klipsao preko snježnih prijevoja Atlasa, i preživljavao zahvaljujući gostoljubivosti mjesnih Berbera. Sišavši s onu stranu, još je nekoliko dana prelazio golemu pustinju dok nije nabasao na raskošnu zelenu dolinu, u kojoj je, sasvim u daljini, ugledao veliki blistavi grad o kojem mu nitko nikad nije pričao. Posljednjim je snagama prešao i tu razdaljinu, bojažljivo prošao kroz gradsku kapiju i na trgu naišao na ljude s kojima je zapodjenuo razgovor. Oni se zapanjiše kad su otkrili da je stranac, jer nitko izvana ne bijaše nikad prije posjetio njihov grad. Odvedoše prodavača slatkiša do paše, koji ga je ugostio u svome domu. Bijaše to najraskošnije zdanje što ga je Kadur ikad vidio, sve u zlatu i dragom kamenju. Kao što nalaže Kuran, paša ga je gostio tri dana, a onda je došlo vrijeme da Kadur pođe. Skromni prodavač slatkiša bijaše na sto muka što da paši dade zauzvrat, jer je kod sebe imao jedino onaj fenjer. No nadao se da će ga paša primiti u dobrom duhu. Uzevši dar u ruke, velikaš se smeo, nastao je tajac. Kadur se poboja da ga je uvrijedio tako skromnim darom. U pašinu gradu nije bilo stakla i nitko nikad nije čuo za to čudo. Sad je on, zureći u crvena stakalca, bio na sto muka kako da uzvrati gostu na tako izuzetnom i neviđenom daru. U svojoj riznici imao je tek običnog zlata, rubina, dragulja i dijamanata. Na koncu je odlučio Kaduru darovati gotovo sve što je imao te je natovario dvanaest deva darovima i Kadur se s njima bezbjedno vratio u Marakeš. Ondje je negdašnji prodavač slatkiša kupio divan vrt, gdje je posadio bademe, naranče i limune, a posred vrta izgradio je velebnu kuću u kojoj je živio zadovoljno i sretno, oženivši se najljepšom djevojkom u gradu.
Kadur imaše brata po imenu Said, koji je također bio trgovac i kojemu je posao išao od ruke dok je Kadur onomad zapadao u siromaštvo, ali ga se tada odrekao umjesto da mu pomogne. No sad se odjednom sjetio da ima brata, koji ga je gostoljubivo dočekao u svome novom domu. Said odmah stane ispitivati brata kako je zgrnuo imetak, a ovaj mu, prostodušan kakav je bio, ispripovijeda cijelu priču. I tada Said pomisli: ako je Kadur sve ovo dobio za takvu tricu, što ću tek ja dobiti od paše u zamjenu za skupocjene darove? I tako je Said natovario mule dragocjenom robom i zaputio se putem što mu ga je brat opisao. Elem, u tim planinama življahu opaki razbojnici, no Kadur na putu onamo bijaše zaštićen siromaštvom, a na putu natrag voljom Alahovom. Razbojnici spopadoše Saida, opljačkaše ga, izmlatiše i ostaviše da umre pod stablom argana. Došavši sebi, Said je bio ubog kao nekoć njegov brat. No sram ga je priječio da se vrati te je produžio u raskošni pašin grad. Ondje je dočekan jednako gostoljubivo kao svojedobno njegov brat. Hranili su ga i pojili, tetošili ga i vidali mu rane, no nakon tri dana došlo je vrijeme da pođe, a zauzvrat nije imao darovati ništa osim starog mjedenog sata koji mu nisu oteli. Paša je u čudu gledao u sat, jer za takvo što također nitko nikad nije čuo u njegovu gradu. Držeći kako zlato i dragulji koje je još imao nisu dostojan uzvratni dar, paša je Saidu darovao crveni fenjer što ga je dobio od prethodnog neznanca. I tako se Said bezbjedno vratio u Marakeš, jer razbojnici nisu vidjeli razloga da ga spopadaju.
U tome je dakle ta velika razlika, a velika je istost u odnosu vanjskog i unutarnjeg, pokazivanog i skrivanog, koji Canetti opisuje: predmeti koji se prodaju izrađuju se na otvorenom i na taj se način na njih svraća pažnja, u jakoj opreci spram žena, svetišta (ovdje ne-muslimani ne smiju u džamije) i domova koji se zastiru i skrivaju. To je bilo tako u doba Ibn Batute i ostat će tako u doba umjetne inteligencije uparene s prirodnom tupošću. Te boje, ti mirisi, taj intenzitet, ta osjetila koja moraš odmah po dolasku malo podesiti, otupiti da se ne raspametiš.
No da se vratimo razbojnicima iz priče, ne doduše planinskim…
K je prvi put na ovakvom (kakvom, zapravo?) mjestu, i već drugi dan eto drame kakva, koliko saznajemo, ovdje i nije prečesta. Sjedimo na kavi u Caféu Montreal, skoro u samoj žiži, za stolićem na ulici kod glavnog trga. Tamna i tanka ruka mladića koji se zatrčao, čini nam se naknadno, iz unutrašnjosti lokala, u svakom slučaju odostraga, munjevito zgrabi K-in mobitel sa stolića i odjuri u mnoštvo. K. krikne, skoči i potrči za njim korakom gnjevne gazele, zajedno s još dva ili tri svjedoka. Ja ustajem, ali ostajem za stolom da ne ostanemo i bez ostalih stvari koje su popadale po podu. Prilazi mi konobar, moli me da sjednem i uvjerava da će lopov biti uhvaćen. Svi su zamakli u ulicu s lijeve strane, prema kojoj su okrenuta lica gostiju za susjednim stolovima i skoro svih prolaznika. Bespomoćno čekam dok me konobar tapše po ramenu. Za par minuta K. iskrsava iz mnoštva, ojađena. Prilaze nam ljudi i govore da će se sve riješiti, osim jednoga u crvenoj majici koji uzrujano, malne zapjenjeno dovikuje da je ovo usran i lopovski grad i da se zato ovo dešava. (Tako sam ga ja razumio; K. je pak čula obratno: ovakve se stvari, kazao je, inače ne događaju, ljudi su ovdje siromašni ali pošteni, i sve tako.) Prođe još par minuta, i iz istog mnoštva izroni momak u bijeloj majici, držeći mobitel u visoko podignutoj ruci, s ponosno-poniznim izrazom na licu. Svakog časa uz njega i oko nas je sve više muškaraca zažarenih očiju. Zahvaljujemo mu i ja vadim novčanik da ga nagradim, i tada nastaje kaos: svi viču, nadglasavaju se, počinje prepirka, neka dvojica se i potuku na samo dva metra od nas, lete šake, okružuju nas dok se povlačimo u unutrašnjost kafića, a čovjek koji je valjda gazda nastoji nas odvojiti od te hrupeće mase, i sam vičući. Tek nam tada – kome od nas dvoje prije, a kome poslije – počinje svitati da se možda radi o namještaljki i da je najbolje vratiti novčanik u torbu i uteći odande, što i činimo, kidamo udesno kroz prolaz koji se otvori između mnoštva i dovratka, ubrzavamo korak i osvrćemo se, ne idu za nama, more ljudi se iza nas zatvorilo, dobro je.
Mjesec dana poslije hodat ću istom ulicom pored Djemaa el Fna u koju su zamakli kradljivac i njegovi lažni ili pravi progonitelji i vidjeti kradljivca za kojim su jurili nedvojbeno pravi progonitelji: sustigavši ga, počeli su ga nemilice mlatiti, a on se, sasvim besmisleno, pokušao spasiti ubacujući se naglavce kroz poluzatvoreni prozor parkiranog kamioneta, svejednako u jednoj ruci držeći ono što je maznuo. Skinuli su ga s prozora, oborili na asfalt i nastavili udarati, a pridružio im se muškarac koji je izašao iz obližnje radnje s golemom plastičnom kašetom u rukama i povrh svih još odalamio njome nesretnika po glavi. Iživljavanje su prekinula dvojica policajaca u svijetlosmeđim uniformama, koji su rastjerali osvetnike i ugurali tipa u svoje vozilo. Samo par sati poslije, istoga dana i samo nekoliko stotina metara dalje, vidjet ću drugu dvojicu policajaca u svijetlosmeđim uniformama kako izvode mršavog muškarca iz souka sa zlatarnama, odakle ih ispraćaju pogledi trgovaca koji stoje ispred svojih radnji i ispotiha, vrteći glavama i pripaljujući jedni drugima cigarete, prenose jedan drugome od koga je i što mršavko ukrao.
Gledajući oba prizora, čovjek bi se morao sjetiti, recimo, Noureddina Bendahoua Idrissija, čiji je sin poginuo u Hrvatskoj prije četiri godine, a da otac još uvijek ne zna točne okolnosti njegove smrti i vjerojatno ih nikad neće saznati, kako kaže novinarka iz Hrvatske koja je baš u isto ovo vrijeme u Maroku, ne zato da bi istraživala ljepote Magreba, nego da bi istražila jednu od bezbrojnih pogibija ljudi koji se pokušavaju dokopati Evropske unije, a stradavaju zbog rigoroznog graničnog režima. „Ja sam kupila avionsku kartu, nije mi trebala viza i stigla sam u Maroko za par sati leta, a Idrissijev sin je putovao tisuće kilometara i trebala mu je viza za Hrvatsku. Umjesto da sjedne na brod iz Maroka za Španjolsku, morao je ići preko brda, šuma i rijeka“, kaže novinarka, Barbara Matejčić.
Elias će Canetti, s potresnom točnošću: „Dobri putnici nemaju srca.“
Zadnji su dani ramazana i sve protječe u iščekivanju večeri kada će se opet jesti, piti i pušiti. Kada padne mrak trgovci ispred svojih radnji posjedaju oko niskih stolića i blaguju. Jednom prolazim pokraj takve dvojice i hvatam ulomak konverzacije: „A kad ramazan bude gotov…“ jedan će od njih drugome pa dalje žustrom gestikulacijom, naceren, dočara pomamno jedenje, pijenje i pušenje.
Životinje Marakeša, pogotovo njegove drevne jezgre, prije svega su mačke; nigdje ih nisam vidio toliko, čak ni u Istanbulu. Svuda su, izležavaju se trgovcima na ćilimima, motaju se oko štandova s hranom, taboruju ispred mesnica, šuljaju se među tisućama nogu. Vole ih, štite i hrane, ali vidljivo je da standard ne dozvoljava još i zdravstvenu zaštitu i luksuze poput sterilizacije. Vole i rode, koje rado slijeću ovamo i prave gnijezda u visinama. Vidjet ćeš i lastavice, često u parovima, i vrapce čiji cvrkutni repertoar kao da je nešto bogatiji od onog u živkavaca koje poznajemo. Na ulicama su i mnogi magarci, česte radne životinje, prečesto potuljeni i ofucani, konji isto tako, a na Djemaa el Fna zuriš u tamne, omamljene kobre dopremljene u košarama. Vidjet ćeš i sićušne kornjače koje drže na listovima salate i prodaju u sukovima.
Ako bih namjerniku u Marakeš motao preporučiti samo jedno mjesto, to bi bila Ben Jusefova medresa, čija je čudesna restauracija dovršena preklani. To zdanje, koje se naslanja na nekoć glavnu gradsku džamiju, skoro da je ravno Alhambri, mom je oku umjetnički rafiniranije, božemiprosti, od Sikstinske kapele, a uopće nije zamišljeno kao umjetničko djelo, već kao vjerska obrazovna ustanova, srednja škola. Svaka od stotinu trideset soba za njezine nekadašnje đake naoko je ista, a opet nema dvije posve iste. I u gotovo svaki kutak, zaobilazeći na neki zagonetan način bezbrojne zidove i pregrade i stupove, penjući se uskim stubištima i probijajući se kroz usjeke i procijepe, dopire svjetlost i obasjava snježnobijele i tamnosmeđe plohe, svu tu izrezbarenu cedrovinu i eterične štukature, sve te arabeske za koje ti se čini da je potreban cijeli jedan strpljivi i čudovišno samoprijegorni život da bi se samo jedna od njih dovršila.
U potrazi za osvježenjem od popodnevne omare navirujemo se preko ramena nekom drugom staležu i odlazimo u vrtove glasovitog hotela Mamounia, po nekima najboljeg hotela na svijetu. Nadahnut boravkom u njemu, a možda i značenjem njegovog naziva na arapskome („sigurno utočište“), Paul McCartney je godinu dana prije mog rođenja napisao i objavio istoimeni pjesmuljak, za koji vjerojatno ne znate i koji možete poslušati jednoga kišnog dana. Prošavši kroz raskošan interijer, sav prigušen i zatamnjen, pamučast i mirisan, djelo Jacquesa Majorellea, istog onog koji je projektirao i čuveni marakeški vrt, moramo navođeni diskretnim konobarskim gestama zaobići kavansku terasu da bismo došli do hotelskih vrtova tako da ne ometamo razbaškarene guzonje. Tamo se divimo orijaškim kaktusima, maslinama visokim poput hrastova, bugenvilijama i narančama, a u paviljonu koji se koči posred sveg tog bujanja pijemo najskuplju limunadu na svijetu.
Na dan kad u zavičaju premnogi slave rođendan kvislinške države nastale u doba dok je Maroko još debelo bio pod francuskim protektoratom, ovdje se najzad slavi Bajram. „Mabrouk el Eid!“ čestitamo gazdarici našeg pansiona, čestitoj Berberki Azizi. Sunčan dan, jedan od tristo četrdeset takvih u godini, poluprazan grad, mladi muškarci u čistim novim kaftanima jarkih boja, friško ošišani i nasmijani; neke uličice u Medini teško je prepoznati koliko su opustjele od trgovaca i kupaca u odnosu na dan prije. Na praznični dan obilazimo palaču Bahia, čijoj nedvojbenoj ljepoti i svjetlini kao da fali neka autentična, trajna dubina.
Tražeći u predvečerje neki park koji se na mapi apstraktno ukazuje kao poveća zelena mrlja, zabasamo izvan sjevernog ruba Medine. Kao da smo prošli nevidljivu i neoznačenu, ali vrlo jasnu granicu: i dalje su to narančasti zidovi istoga grada, ali odjednom se razotkriva siromaštvo, ono siromaštvo od kojega bježi sin Noureddina Bendahoua Idrissija, trošne ili polusrušene kuće, pogledi koji nisu svikli na strance, momak u prašnjavoj trenirci kojeg treba odgovoriti od toga da nam bude vodič, sve uže, musave uličice u kojima navigator na mobitelu više ne pomaže; neki jurodiv koji čini ono što muškarci ovdje inače ne čine i dodirne K., ubrzavamo korak, nelagoda raste, a onda se u jednom sasvim uskom uličnom zavoju pred nama stvori sasvim malena djevojčica kratke crne kose i rastvori ručice prema K. i, kad se ona sagne prema njoj, obgrli je koliko god uzmogne i utisne joj poljubac. Cijeli je svijet stao i smekšao se i ozario. Pa ipak, odlanulo nam je kad smo se vratili u šušur Medine.
Jedno zgoljno poslijepodne provodimo na marokanskom Atlantiku, gdje se u gradu Essaouiri pjenušavo miješa svašta: boje Mediterana na kućama i u kuhinji, praznični kaftani i glas mujezina, mačke svih boja, puno turizma, škver s ultramarinski plavim brodovima, tezge na kojima ribari prodaju ulov, prosječnom Mediterancu uglavnom prepoznatljiv, arapski h-ovi, luk pješčanog žala i onda – ali to samo u mojoj svijesti – nevjerojatno, skoro pa bolno podsjećanje na Kanyakumari, te tamne stijene koje strše iz mora kod lukobrana, ta melankolija krajnjega kraja na obali posve drugog (?) oceana…
Po povratku u Marakeš, u još jedno svečano predvečerje, obilazimo Muzej muzike, Musée de Mouassine. U raskošno ornamentiranoj prostoriji na katu – još jedna majstorska restauracija – u niši prekritoj arabeskama nastupaju dva brata Berbera finih lica; gnaua je posrijedi, marokanski blues, ajmo reći. Numere se pretapaju jedna u drugu, metalne kastanjete koje svira jedan brat nadjačavaju tihi zvuk gimbrija, trožičanog glazbala koje svira drugi brat, a nadjačava i pjevanje obojice. Čini se da u takvom predstavljanju izostaje ključni element: trans do kojeg bi završetak svake od tih pjesama trebao dovesti. Presadnja koja tek daje naslutiti što bi ta stvar izvorno imala biti, ugodna ljepota bez žestoke dubine. Ili visine.
Dan prije nego što ćemo se razdvojiti i otići jedno kući, na sjeveroistok, a drugo u pustinju, na jugoistok, odlazimo na, ispada, ne naročito smislen izlet u dolinu rijeke Ourike, svega pedesetak kilometara od grada. Da bismo par sati toćali noge u plitkoj rječici, usred šarene praznične gužve, i bacili par pogleda prema par vrhova Atlasa, vozili smo se do odredišta tri sata. U to je, kao i koji dan prije kad smo se vozili do Atlantika, bio uključen i nenajavljen posjet ženskoj zadruzi za proizvodnju arganovog ulja i svih zamislivih pripravaka od njega, ali to nije bilo ništa spram povratka, koji se odvijao sporošću geoloških mijena. Stariji francuski par koji je sjedio ispred nas u minibusu i dotad mirno čitao svatko svoj roto-roman prvi se počeo buniti, a onda su, stišavajući se, pomalo kopnjeli pa na koncu izdahnuli, jedno za drugim. Kako je klimatizacija otkazala, tijela su im ubrzo počela nezgodno vonjati, pa nije bilo druge nego da ih na jednoj okuci nježno izbacimo kroz jedini prozor koji se mogao otvoriti, a vozač je, pridržavajući volan između koljena i ne obazirući se na vjerske razlike, improvizirao dirljivu dženazu. Mlađahni Lisabonac Francisco, koji je inzistirao da ga zovemo Frank, iako smo mu dali do znanja da možemo bez problema izgovoriti Fransišku, odlučio je nadoknaditi manjak obrazovanja koji se postupno očitovao u konverzacijama među putnicima i upisati online fakultet. Zapinjalo je, ali pomagali smo mu svi koliko smo znali i umjeli, i naš Frank iliti Fransišku napokon je diplomirao. Proslavili smo to jedući skamenjene ostatke keksa iz torbi i srčući iznenađujuće ukusnu plavu tekućinu za pranje vjetrobrana. Nije to bilo jedino slavlje: netom vjenčani par iz Tunisa, koji se svako malo povlačio u stražnji dio minibusa, iza paravana, i pritom svaki put uspijevao biti tiši od dizelskog motora, obznanio je da čeka dijete. Porođaj nije bio jednostavan, ali uz pomoć i ohrabrenje svih preživjelih putnika mali Ahmed je došao na svijet kad smo se već sasvim približili predgrađu Marakeša. Preskočit ću kako smo K. i ja naučili arapski i nekoliko berberskih dijalekata i počeli prevoditi s njih, da ne ispadne da se pravim važan. Ali kad imaš dovoljno vremena, dokolice i volje, sve se može. Eto, zamalo je sve bilo baš tako.
Sutradan sam opet u autobusu, ali ovaj put upravljenom u daleku daljinu, bez nje. Iz svježeg jutra u pustom gradu krećemo preko južnog Atlasa, cestom koja vijuga preko toga prastarog, stjenovitog gorja po čijim su najvišim obroncima razbacane snježne plahte. U jednom selu u toj visini, gdje autobusi koji polaze iz Marakeša staju na prvoj pauzi, na pločniku ispred mesnice, naslonjena na zid popločan lijepom plavo-bijelom keramikom, stoji odrezana, blago nagnuta kozja glava sklopljenih očiju, uz koju su još prislonjeni odrezani papci. Vozimo se u smjeru pokrajine Drâa Tafilalt, vijugajući od jednog do drugog berberskog seoceta, od sive i žute preko narančaste i oker do smeđe i sivosmeđe pa natrag. Stijene se mrve, posvjetljuju, postaju pijesak prošaran kamenčićima, brda se izravnavaju se i obzor se otvara sa svih strana, tek s pokojom golemom, rebrastom crvenom stijenom nasukanom na ravnici poput okamenjenog crvenokožnog kita. Sitni grmovi i stabalca sva od trnja. I onda najednom veliko zdanje filmskog studija, prepoznajem mu ime s filmskih špica. Zidovi boje pijeska i tradicionalna gradnja, ali sve nekako umjetno. I sam Ouarzazate, grad koji u nastavku uslijedi, djeluje gotovo sav kao filmska kulisa, uredan, čist i skrojen da predstavlja samog sebe, ili već nešto egzotično i autentično. Nižu se potom „pravija“ sela, zemljani zidovi koji se rune i lome, često oko malih oaza s palmama, a između njih sve pustija pustinja. Odredište je, nakon jedanaest sati, neočekivano velik gradić Erfoud, gdje tri mlade umjetnice i mene na silasku s busa čeka Jusef, koji ubacuje naše stvari u vremešni Land Rover na kojemu se skorila prašina. Krećemo sporednom cestom koja siječe pješčano i kameno prostranstvo i uz koju još s vremena na vrijeme ima naznaka civilizacije, pokoje samotno konačište i nekakav mali, prašnjavi Jurski park. U jednom trenu Jusef skreće i s te ceste, sve u džipu škripi i cvili, asfalta više nema, samo dva niza kamenova koji oivičuju put, a domalo više nema ni njih i tada prestaje biti jasno kako je moguće ovuda se orijentirati – na sve četiri strane uglavnom je sve isto. Spušta se sumrak, a za Land Roverom diže se prašina kao morska pjena iza brzog broda. Bjeličasto kovitlanje u polutami.
Ispred nas najzad neka sitna, mutna svjetla, znak da smo blizu, Jusef kaže „dobro došli“ i za koju minutu ulazimo u zemljanim zidom opasano dvorište Caféa Tissardmine. Dočekuje nas Karen Hadfield, nasmijana, visoka, mršava, u prugastom berberskom kaftanu s kapuljačom. Dobivamo večeru u dva velika tajinea i upute za boravak koje se mahom tiču štednje vode i struje, jer je suša još žešća nego inače, a struja se dobiva samo od solarnih panela, pa dragocjeni resursi postaju još dragocjeniji. Kuharica je Hadidža, sestra pokojnog Jusefa koji je samo imenjak sadašnjeg zaposlenika i s kojim je Karen pokrenula sve ovo, naime umjetničku rezidenciju u dijelu Sahare u koji se zaljubila prije četrnaest godina, na sudbonosnom godišnjem odmoru u Maroku. Na njega je doputovala iz Australije, u kojoj je nakon odlaska iz Engleske u ranoj mladosti proživjela najveći dio života. Zaljubila se u ovaj predio i odlučila se u njemu nastaniti i nešto pokrenuti. Jusef je bio berberski gonič deva, njezina srodna duša, pomagač i podupiratelj, nepismen a lucidan, i stradao je u prometnoj nesreći u vrijeme dok su zajedno gradili konačište za umjetnike, prije šest godina. Karen je malo falilo da tada odustane, ali nije se slomila, ostala je, nastavila njihovu priču i uz pomoć njegove obitelji stvorila malo čudo.
Naše sobe, četiri lijepe pustinjske ćelije u uglovima male utvrde, raspoređene su oko popločanog dvorišta u kojima pokušava rasti par stabalaca. I sve je to divno, ali zvijezde… Možda sam slutio, ali nisam znao da ih se negdje sa Zemlje može vidjeti ovoliko i ovako jasno. Sve čega ima na Sjevernom nebu, sve je tu, blistavo i nadohvat, bez prepreka i zamućenja. Stojim zabačene glave, razjapljenih usta, i stalno se iznova vrtim oko svoje osi, kao derviš na sporom početku plesa, i zurim i zurim u te zvijezde, i sada kad ništa nigdje ne prekida vidik shvaćam puno značenje izraza „nebeska kupola“. Ni na malom otoku, nekada davno, nisu se vidjele ovako, ni blizu. Svaka od zvijezda koje čine, recimo, Velika kola blista ovdje kao sunce, a one sitne, periferne, sjaje kao što drugdje sjaje glavne sastavnice sazviježđa.
Jutro u pustinji. Prozor sobe gleda na istok i donosi rani žuti sjaj. Bosonog stupam van, na još prohladni pijesak. Preko puta, u hladu na klupi ispred glavnog zdanja, gdje su kuhinja i zajednički prostor, sjedi Hadidža sa šalicom u ruci, a drugom mi pokazuje gdje da uzmem svoju šalicu i natočim si čaja. Sjedimo i šutimo. Zatim dolazi i gazdarica s kutijom Gauloisesa, svojom šalicom kave i dva crna psa. Tako će idućih nekoliko tjedana izgledati svaki početak jutra.
Nakon doručka sa svima – pogača, sir, jaja, masline – obilazimo posjed koji je zapravo minijaturni ksar, iliti pravokutni kompleks s ugaonim kulama-kockama unutar kojeg su druge još manje utvrde, njene umanjene preslike poput one u kojoj su nam sobe, raznorazna druga zdanja, dva majušna ateljea, Karenina kuća s unutarnje strane vanjskog zida i nekoliko koliba od nabijene zemlje pomiješane sa slamom, koja se ovamo u graditeljske svrhe doprema kamionima, tako da kuštrave bale posve prekrivaju vozila, kao pretovarene mrave. Svi su interijeri jednostavno i lijepo opremljeni predmetima i izrezbarenim pokućstvom od drva lokalne, očito ručne jer pomalo grube izrade, pokojom umjetninom i fosilima kojih u ovom kraju ima u izobilju. Sve je presvučeno finim filmom neumoljive prašine. Drvena konstrukcija, tamo gdje je ima, premazana je biljnim uljem finog mirisa radi zaštite od termita. Na nekoliko ravnih kvadratnih krovova obrubljenih nazubljenim kruništem može se i spavati pod vedrim nebom – a „vedro nebo“ ovdje je gotovo pa pleonazam.
U selu je dvadesetak kuća i, kaže Karen, usve stotinjak stanovnika, od kojih toga prvog jutra vidimo samo jednu ženu koja u nekakvom šatoru od granja, palmova lišća, starih krpa i guma peče kruh. Tamno lice nakratko se okrene prema otvoru šatora i osmjehne uz pozdrav. Ima i mali dućan s plavom tablom marokanske telekompanije iznad ulaza, a radi u zoru i sumrak, osim kad se pijesak prejako kovitla. Pijesak na tlu prošaran je tamnim vulkanskim kamenjem. Vide se sitne stope skočimiševa, skarabeja i rijetkih malih ptica. Suhi prašnjavi grmičci. Nasumično raspoređeni nanosi onog najsitnijeg pijeska tvore svijetle otoke usred tamnijeg tla. Uokolo su brdašca i uzvisine koje služe kao kakvi-takvi orijentiri, na jednoj od njih je vojna baza, onuda se ne ide. (To ću saznati nakon što već nekoliko puta učinim prijestup.) Na drugoj je uzvisini kuća u kojoj živi seoski učitelj, ili bi barem trebao živjeti jer ga nijednom neću vidjeti, a iza kuće je malena škola. Sasvim u daljini, prema jugu, a svjetliji od svega u okolini, pruža se Erg Chebbi, ta čuvena golema dina na zapadnom rubu Sahare do koje ćemo uskoro ići. Pišem ovo na stolu do prozora prekrivenom sitnim žutim pijeskom koji se ponovo stvori čim ga pobrišeš i nezaustavljivo prodire u sve. Inače ne živim u buci i nisam potekao iz nje, ali ova je tišina tiša od svih mi doživljenih tišina. Vrijeme se rasteže kao nešto jako rastezljivo. U toj tišini, u tom vremenu, u dvorištu podno zida na kojem je znak ⵣ sačinjen od oblutaka utisnutih u zemlju, a to je slovo yaz iz tifinagha, berberskog pisma, simbol slobodnog čovjeka, čitam jednostavne stihove Junusa Emrea:
Čovjek koji vidi čuda ljubavi
zaboravlja svoju vjeru i rod!
Hamdulillah, štono kažu ovdje na kraju gotovo svake rečenice.
A u ovdašnjoj maloj priručnoj biblioteci, sastavljenoj uglavnom od svezaka koje su za sobom ostavili gosti, otvaram knjigu Fernanda Pessoe, točnije Álvara de Camposa, i odmah mi se ukaže najumjesniji mogući stih, evo ga gdje odjekuje s druge strane Gibraltara, prešavši i rijeku Tejo i zaljev Cádiza i Tarifu i Tanger i Tetuan i posljednje tragove mora, vode i vlage:
Grandes são os desertos e tudo é deserto.
U toj pustinji koja jest sve, statičnost i jednoličnost postoje samo izdaleka, kao što si već onomad, iz zapravo ovlašnog iskustva, utvrdio: približi se malo i vidjet ćeš: sve se stalno mijenja, premješta, preobražava, preoblikuje, prelazi u drugo, boji se drugom bojom, tone i izranja, mreška se i izravnava, vrtloži i taloži, stvrdnjava i smekšava, hladi se i grije, otkriva i skriva. U sporim jutarnjim i predvečernjim šetnjama na putu su ti krhotine bazalta i minerala mnogih boja, crnih, sivih, smeđih, tamnocrvenih, žućkastih, šarenih, samo čučni i gledaj i izaberi onaj najljepši koji ćeš staviti u torbu; tu su i kukci koje doduše skoro nikad ne vidiš, ali ostavljaju tragove kao od tankih biciklističkih guma; tu su i muhe, uvijek barem jedna koja se strasno i napasno drži tebe kao da si joj posljednji i jedini izvor života, što možda i jesi; tu je i krasna mala bjelorepa ptica, bjelokruni pšeničnjak (Oenanthe leucopyga), koji odjednom sleti pored tebe i razgali te; tu su i punašni gušteri boje pijeska koji rado navrate u moju odaju i ukoče se kad ih spazim; i tu su dakako neizbježni tragovi ljudi, posijani valjda sve do srca Sahare, tragovi raznih vozila, ostaci tajanstvenih zdanja usred prividnog ničega, slama čije debele vlati uspravno strše iz pijeska i opisuju tlocrt negdašnje kuće; i nažalost neizbježni komadići najlona, plastike, metala, gume, boce, limenke, konzerve, tkanine, rasparene cipele i tenisice. Katkad je teško razlikovati što je nastalo od sebe, što od čovječje ruke, a što v sudelovanju z naravo: pijesak se, nakon što upije malo vlage pa se ispeče na suncu, skrutne u ploče koje nalikuju građevinskom materijalu ili glatkim krhotinama ćupova, fosil izgleda kao da je sišao s tvorničke trake, a stari vijak kao da je fosilizirani pustinjski crv. U oazi su tu i palme, prašnjave, stamene, koje odolijevaju nanosima pijeska i na sve se načine granaju i umnogostručuju.
Jednog uobičajeno vrućeg popodneva, pod jednim kržljavim stabalcem koje baca čipkastu sjenu na pijesak, sjedi mladi muškarac u svijetloplavoj jakni. Lice mu je tamno, mekano, bez izraza. Ne miče se, zuri. Luda. Sutradan ujutro, na humku na suprotnoj strani sela ugledam mladog muškarca u svijetloplavoj jakni, pod suncem, bez stabalca koje bi bacalo sjenu, kako leđima okrenut selu zuri prema sjeveru, nepomičan. Prilazim mu da vidim je li to onaj isti od jučer. Nije.
Rutina: jutarnja šetnja dok je vani još donekle svježe, zajednički doručak, rad, zajednički ručak, siesta, čitanje i rad, predvečernja šetnja kad se svježina vrati, zajednička večera, ćakula, povlačenje u sobu, čitanje, spavanje. Rutina je dobra i korisna. Mnogi je lako i rado usvoje. Ja ne. Prečesto je osjećam kao lijes ili barem Prokrustovu postelju. A nisam ponosan na to.