Pripovijest o pripovijedanju jednog pripovjedača koji je, dok je pripovijedao za druge, i za sebe ispripovijedao malu povijest tog pripovijedanja
Pripovjedač mora znati koliko je sati, a na njegovom satu gotovo nikad nije to vrijeme o kojem piše. Katkad ima sat vremena za pet minuta svog junaka, a koji put jedva pet minuta za njegovih sat vremena. Ako je noć ili neko drugo gluho, prazničkodoba, satove u svojoj sobi može zaustaviti, isključiti, povaditi im baterije, prekriti ih kuhinjskom krpom, pa i baciti s prozora na ulicu ako je ekscentričan. Mogao bi se, da tako kažemo, potpuno isključiti iz vremena i prostora, zanemariti svemir i njegov tihi filigranski rad, upisati pauzu na sve što ga se tiče i ne tiče, baciti se u onaj tamni bezdan iza kapaka, nestati, spavati, ne poduzimati ništa, pritajiti se u svome međuvremenu. Ali ne. Zbog nečega mora ulaziti u tuđe sobe, njuškati posteljinu svojih junaka, otvarati im i zatvarati prozore, prekapati po sadržaju njihovih ormara i njihove glave kao da je tamo nešto važno, kao da o tome hoće li ih probuditi, zadržati u sobi ili nekamo poslati ovisi i njihov i njegov život, pa onda i drugi životi s njima povezani, pa onda i cijeli kozmički nered u kojem je sve jedino onako kako može i mora biti, jedino onako kako smije biti i onda kad ne bi smjelo biti tako. Pripovjedač zna gdje su kazaljke, zna u kojem su točno treptaju svjetalca digitalnih ura, zna tko se probudio i tko je nekamo pošao, pa i onda kad ne zna kamo je krenuo. U trenutku kad on pali cigaretu, netko tamo ne može spavati, netko drugi naći će se na ulici bez ključa, netko će se vratiti kući po sat, i u svemu tome pripovjedač je sladostrasno kategoričan kao da vlada situacijom, kao da zna što ih čeka, što čeka njega, što će se zakomplicirati u sljedećoj minuti, tko će kome biti kriv ili zaslužan za ovo ili ono. Pa spušta jagodice prstiju na tastaturu, čak odlaže načas cigaretu u pepeljaru da bi mogao zasvirati objema rukama jer tu je sad ta rečenica, taj labavi notni zapis koji treba odsvirati da bi zazvučao u ovom nebeskom rasporedu, u svojoj disonanci sa svim tim upitnim životima koji neće zaživjeti ako on ne odloži tu cigaretu i ne proizvede trag tuđeg postojanja u koje će netko kasnije možda i povjerovati. Pripovjedač piše i šuti, ali u toj šutnji nema tišine.
***
Pripovjedač ima problem s računalom. Kabel monitora stalno se isključuje i cijeli taj svijet koji pokušava opisati i spasiti svako se malo zacrni i nestane. Onda pripovjedač opet natrag utakne kabel u utor monitora i njegov svijet mu se vrati. Ipak, taj sporadični mrak ga uplaši. To je kao mala, privremena smrt vlastitog teksta. A nezgodno je kad makar i na trenutak umre nešto u čemu se još puno toga mora dogoditi. Pripovjedač ima planove. Neki se junaci još nisu sreli, a moraju. Neki bi spavali, ali neće ići. Kao da je bilo lako naći toliko budnih u ovo doba noći! Ne mogu mu sad pozaspati. Svatko mora biti na svome mjestu u pravo vrijeme. To su stvari koje treba pogoditi u minutu. Jer ovdje se radi o tome. O minuti prerano ili prekasno. Nema slučajnosti. Nema odgađanja. Nema prave stvari u krivo vrijeme. Nema kašnjenja s nekom novom rečenicom zato što se monitor ugasio. Pripovjedač bi možda morao pozvati informatičara. No kad pomisli na njega, kako ulazi u njegov mali stan, kako nahrupljuje u sobu u koju su trenutno nagurane još četiri tuđe sobe, jasno mu je da je taj čovjek višak. Uljez u njegovoj idili koju kvari samo nepouzdan monitor. Nema tu mjesta za druge, za nove. Mora se snaći kako god zna. Malo izolir-trake, malo ležernosti, malo tumačenja sudbinskih smicalica kao nužnih. Pripovjedač dobro zna da ništa nije slučajno, pa čak ni te prisilne pauze usred rečenice. Jer da nije bilo iznenadnog mraka na ekranu, sigurno bi upisao neku pogrešnu, gljivičnu riječ koja bi se na ostatak teksta proširila kao infekcija. Do kraja ove serije misli postat će svome monitoru zahvalan. Kad se sljedeći put zacrni, shvatit će to kao znak. Protegnut će noge do toaleta, do kuhinje, pojest će bananu, isprazniti pepeljaru. Pripovjedač voli banane. Voli voće općenito, ali banane posebno. Negdje će ih, prije ili kasnije, uvrstiti u priču.
***
Svi su mu budni. Pripovjedaču. Čak i oni koje je smjestio u krevet. Ne sjeća se je li baš tako poželio. Ali zato dobro zna što je upravo poželio i zbog čega je morao naprasno izaći iz njihova vremena i vratiti se u svoje. Ubiti svoju junakinju nije neopozivo, barem ne dok je stvar još u računalu. Tko zna koliko je ubojstava književnost poništila od prve do zadnje verzije priče. Ipak, ubiti osobu nije ugodno čak ni privremeno. Pripovjedač se još i danas kaje zbog nekih smrti na koje je kasnije ipak pritisnuo undo strelicu pa zna da je pametno poriv suzbiti na vrijeme. Ne zna što mu je, zapravo bilo. Dosad se držao dobro. Svi koji su ovdje umrli, umrli su prije radnje njegova romana. Tehnički, on nema ništa s tim. Ali s ovim ubojstvom koje je na trenutak poželio itekako bi imao. Zato pripovjedač ustaje. Odvajanje od radnog stola sada ima vrijednost bijega s mjesta potencijalnog zločina. Otvara balkonska vrata ne bi li svjež prosinački zrak malo razrijedio čamotinju žene koju je gotovo dokrajčio. Srećom pa nije svibanj, kao u romanu. Topli dah svibnja ne bi ga ovako otrijeznio. Pogotovo u ovo popodnevno doba. U romanu je tek svanulo pa je pripovjedača iznenadila popodnevna živost vlastite ulice. A hladno je vani. Onaj mladić koji u romanu sjedi na stubama može biti sretan da i tamo nije prosinac. To mu je sad slabašan dokaz da ipak ima empatiju za svoje junake. Nešto kao utjeha. Pripovjedač se suzdržava da ne zapali cigaretu jer zna da će se dogoditi Pavlovljev efekt pa će se vratiti za stol. Nema njemu pisanja bez cigarete ni cigarete bez pisanja ako je radni stol blizu. A sad ipak mora pričekati da ga prođe. Mora dobiti na vremenu. Još ne može vjerovati da ju je htio ugušiti. To je doduše, trebao učiniti njezin muž, ali svejedno nije u redu. Ne možeš nekome dodijeliti depresiju pa ga se onda naprasno riješiti. Pripovjedač se tješi jutrom koje u romanu počinje. Ujutro u svakome zaživi neka nada. Početak je to, ovakav ili onakav, pa možda bude i njima. Iako… ništa im ne može obećati.
***
Pripovjedača muči blaga grižnja savjesti. Lagao je prijateljima da ne može doći na proslavu. Tako je bilo lakše. Tko bi uopće shvatio da ovdje ima četvero ljudi koje ne može napustiti tek tako? Da mora s njima biti netremice, ne skidajući oka s preciznog rasporeda kojeg im je namijenio. Još su se i susjedi umiješali u priču. Fiktivni, ali nametljivi susjedi. Treba to sve držati pod kontrolom. Pripovjedač je vrlo discipliniran kad su takve stvari u pitanju. Inače nije. Inače ni račune za komunalne usluge nije u stanju staviti na jedno mjesto pa uvijek mora sve prevrnuti da ih nađe prije datuma dospijeća. Katkad ih nađe tek poslije. To ga čini malodušnim. Ovo ne. Ovo ga čini dobrodušnim. Kad piše, voli život, hranu, ulice, jutra i ljude. Ali ipak, pripovjedač sve više voli nasamo. Mjerila ovog života koji živi za radnim stolom samo su njegova. Nema konvencija ni socijalnih protokola. Nema rukovanja ni onoga što pogrešno zovu neobaveznim razgovorima. Sve je to obavezno čim se pomiješaš s drugima. Obavezan pozdrav, obavezan smiješak, obavezno čavrljanje. Treba iz toga izvući živu glavu. Neki zupčanik priče zapne pustiš li vanjski svijet da nadglasa ovaj. Nije mu se jednom dogodilo da ga stvarnost ušutka. Zato je pripovjedač zaključio da grižnji savjesti ovdje nema mjesta. Vrijeme će pokazati da je dobro odlučio. Radi se samo o prioritetima, a svatko ima legitimno pravo na svoje. Jedan mu je junak u zatvoru, drugi bi mogao završiti u pritvoru. I junakinje su imale boljih dana. U takvim okolnostima teško bi se mogao opustiti. Kad bolje razmisli, učinio je uslugu svima koje večeras neće sresti. Pripovjedač jednostavno zna gdje mu je mjesto. Mjesto mu je u ovom kadru, s prstima na tastaturi u krupnom planu. Samo trideset četiri tipke sa slovnim znakovima, a tako puno mogućnosti. Tako puno potencijalnog života. Ništa, a zapravo sve.
***
Pripovjedač je danas jeo preko mjere. I pušio je preko mjere. Jedino nije pisao preko mjere. Časni sude, nisam pisao. Tako bi rekao višoj instanci kad bi ona postojala. Ali pripovjedač je u ovome sam. Nema mu pomoći. Može se i drukčije reći: on je sam svoj autoritet kad je priča u pitanju. Tako bolje zvuči, ali odgovornost je velika. Ne zna što mu je danas bilo. Ukaučio se pred televizorom i mijenjao programe kao da će tamo nešto naći. Gledao je glupu reality emisiju koju prezire iz dubine duše. Čak je i vijesti pogledao. Znao je pripovjedač da ga ta banalna stvarnost iz kutije usisava u svoj bezdan, ali nije se znao oduprijeti. Čuo je u dubini mentalnog uha sirenu za opću opasnost, ali nije imao snage da se spasi. Tavorio je. Kunjao. Žvakao sendviče s ementalerom i mortadelom. Pretjerivao s majonezom i pivom. Postajao sebi dovoljno težak da ga se lako može povući na dno. Tamo je na koncu pripovjedač i završio. Na dnu dna vlastite nemoći. Ponavljao je sebi da jednostavno ima takvih dana, ali nije pomoglo. Nije mogao prestati misliti na nenapisano. Pokušavao ga izvući iz mraka nepostojanja. Onaj mali pješčani sat na svome radnom stolu više je puta okrenuo zadavši si tako vrijeme za novu rečenicu. Ništa. Samo pijesak. Samo živo blato u koje je sve dublje propadao. Pripovjedač se tješio mogućnošću da se možda radi o razdoblju akumulacije. Jer ponekad bude tako. Ništa, ništa, a onda odjednom bujica. Ali ovaj put ne. Praznina je ustrajala. Ono što je moglo biti radno vrijeme, jednostavno to nije bilo. Otvorio bi novo pivo, zapalio novu cigaretu, prepolovio novo pecivo i čekao da početak rečenice nikne odnekud. Onda bi dignuo ruke od te rečenice, a noge bi dignuo na fotelju nasuprot kauča. Koja bi se riječ povremeno pojavila, ali nikad u kompletu s drugima. Čak i ta jedna pripovjedaču bi djelovala suspektno. Reljef. Pukotina. Talog. Što s tim? Inače je siguran u potencijal svake, baš svake, pa i najbezazlenije riječi, ali danas ne. Svaku bi samo dugo prežvakavao, a onda bi je progutao kao da se radi o mortadeli a ne o jeziku.
***
Pripovjedač mora iznijeti smeće. Možeš imati talent za izmišljanje života, ali to te ne pošteđuje svega što se može usmrdjeti dok to radiš. Pripovjedač pokušava naći nešto dobro u tome što mora nakratko izaći. Udahnut će malo svježeg zraka. Reći će nekome dobar dan na putu do kontejnera. Mogao bi svratiti i do dućana jer mu je tako barem jedno dobar dan zajamčeno. Iako, ne zna što će mu uopće bilo koje dobar dan. Sad je u stanju kad ga i nešto tako bezazleno može kontaminirati. Taj nasilan vanjski svijet u stanju je uzeti ti cijelu ruku ako mu samo pružiš mali prst. Zato pripovjedač voli izolaciju. U njoj nema otegotnih okolnosti, ako voliš biti sam. Pripovjedaču je jednina milost. Zato će sad odnijeti smeće do kontejnera u nadi da nikoga neće sresti. Putem ionako mora razmisliti o mnogočemu. Jednom bi i sva ona razmišljanja koja prethode pisanju trebalo objaviti. Takva bi knjiga imala tisuće stranica. Imala bi specijalnu gramatiku i tolerantan pravopis. Jer misli su ćudljive, otimaju se i tim i svim drugim zakonima. Sad ovo, sad ono. Sad tamo, sad ondje. Ni za glavu ni za rep ih ne bi mogao uhvatiti, kad bi misli imale glavu i rep. Svaka sila uzme svoje vrijeme, a i misao je sila svoje vrste. Pripovjedač je, primjerice, razmišljao o popisu zadataka svoga junaka, bi li mu trebao nešto oduzeti ili dodati, a onda je misao samovoljno preskočila na adventski vjenčić na vratima. Onaj koji on nije stavio, za razliku od svih drugih susjeda koji su se već izjasnili. Sljedeća misao još ga je više iznenadila, iako je to zapravo bila repriza jučerašnje misli o grudima jedne televizijske voditeljice. Vrlo erotična misao, kojoj nema mjesta na popisu onog junaka. Za razliku od pripovjedača, taj junak je još prije nekoliko sati dodirivao lijepe ženske grudi pa se pripovjedač zapitao zašto, pobogu, izmišlja junake kojima i na čemu zavidi.
***
Pripovjedač voli kad priča raste kao nabujak. Kao čudo tijesta kad ga staviš u pećnicu. Nadahnuće je kao prašak za pecivo. Kao kvasac. Ako ga nema, sve splasne. Teško je reći ima li ga sada, ali nešto se ipak nadima. Pripovjedač zatvara oči. Tamo sigurno ima nešto. Tamo iza. Tamo ispod. Iako se mrak čini najsigurnijim mjestom za gubljenje, pripovjedaču je on najsigurnije mjesto za pronalaženje svega. Svjetlo zna djelovati pogubno, kao kad osvijetliš film iz analognog fotoaparata. U tamnoj komori izostanka slike dobiju oštrinu. Katkad i ne. Mutno je sve to u nama, draga moja dobra Beatrice, nevjerojatno mutno. Možda mu se film priče već osvijetlio kad mu u misli svraćaju tuđe rečenice. I to ne bilo čije. Pripovjedaču je čak malo neugodno. Bardovo ime ne spominje se uzalud, a pogotovo ne u ovom njegovom majušnom i nevažnom kontekstu. No Bard bi znao da to nije usporedba, nego samo asocijacija. Ne bi se ljutio zato što se jedan mali pripovjedač u njegovoj maloj zemlji i njihovom malom jeziku prigodno sjetio njegove rečenice. Možda bi mu čak bilo i drago. Znao bi – kad bi mogao znati – da njegovo djelo živi i prkosi vremenu. Imao je i on svojih muka u pronalaženju prave riječi, prave formulacije, prave priče. Doduše, ništa se od toga u djelu ne vidi, ali samo zato što je sve to uspješno pronašao. Možda je i on zatvarao oči. Možda i nije, nego je do svega došao širom raširenih zjenica. Pripovjedač zna da se mora prestati pitati takve nesuvisle stvari na koje nema odgovora i da se mora vratiti nabujku svoje priče. I hoće. Evo uskoro. Čim provjeri na internetu da se nije u svijetu, u njegovoj zemlji, u njegovom gradu, nešto važno dogodilo. Iako bi pripovjedač volio da Vlada padne, ne bi bilo dobro da se to dogodi baš sada. Počeo bi pratiti razvoj događaja i njegov bi nabujak splasnuo. Zato je ipak bio sretan kad je vidio da Vlada nije pala, iako se zbog tog osjećaja olakšanja malo posramio.
***
Pripovjedač je nazvao svoju majku. U stvaralačkom zanosu zaboravi da je ima. Onda se podsjeti jer voli raditi sve suprotno od svojih junaka. Oni isključe telefon, on ga uključi. Oni izlaze iz kuće, on ostaje. Njih muče teške misli, njega ne. Pripovjedač voli čuti glas svoje majke. Ona ga nikad ne pita što trenutno piše, ali ga podsjeti na druge važne stvari. One koje pripovjedaču stalno ispadaju iz fokusa. Pita ga jede li dobro i ima li djevojku. Pripovjedač je nema, ali ponekad izmisli neku jer ne želi da mu se majka brine. Netko tko na dnevnoj bazi izmišlja ljude, može i sebi izmisliti djevojku u tako humane svrhe. Zadnja je bila arhitektica. Brineta. Zvala se Antonela. Majci se ime toliko svidjelo da je stalno vrebala prilike da ga izgovori. Ono l u Antonelinu imenu izgovarala je kao da su dva, kao da se radi o plemkinji koja im je navratila u život. Kako je Antonella? Pozdravi mi Antonellu. Pripovjedač bi volio imati djevojku, ali sad su mu važnije stvari na umu. Mora svoju junakinju suočiti s njezinom majkom, a to nije nešto što se može riješiti jednim telefonskim razgovorom, kao u njegovu slučaju. Nisu sve majke benigne. Ima takvih kojima bi bolje bilo da su rodile neko drukčije, izdržljivije dijete. Ili da uopće nisu. A majka ti je majka za vječna vremena, ne možeš je zamijeniti. Pripovjedač katkad mora pisati o teškim stvarima. Nije svako pisanje kao da stavljaš nogu pred nogu u šetnji. Pripovjedač tako mora u mislima kušati život koji mu ne pripada, da bi ga znao opisati. Jednostavno mora. Ne pitajte ga zašto, jer pripovjedač to ne zna. On zna samo da mu neke priče ne daju mira dok ih ne napiše. Dogodilo mu se, jednom, da je vidio mrlju na košulji i onda ga je ta mrlja proganjala kao da je potencijalna tema. Danju i noću. U hodu i u mirovanju. Jednom je usred noći ustao da provjeri je li još tamo, na košulji. A onda je ta mrlja pripovjedača iz čista mira napustila. No mnoge druge takve stvari nisu. Ni stvari ni ljudi ni njihove majke.
***
Pripovjedač kao da je upao u neki filmski omnibus. Dok je u jednoj priči, čini mu se da druga živi svoj život mimo njega. Stalno ulazi i izlazi iz četiriju soba svojih svojeglavih protagonista. Ponekad se zabrine što će biti tamo dok je on ovdje. Što će biti ovdje dok je on tamo. Iracionalna je to briga jer dobro zna da se u priči ništa ne može dogoditi bez njegova blagoslova, ali pripovjedač mora i nju proživjeti. Mora tu biti malo drame. Pritom proživljava i druge, banalne svakodnevne brige. Pregorjelu žarulju u svojoj kupaonici bez prozora. Posljednju, prepunjenu vrećicu za usisavač. Manjak vješalica, prljavo suđe, sumnjiv vonj u frižideru. Pripovjedač onda obavi neku prozaičnu stvar kupujući tako vrijeme za svoj fiktivni svijet. Nekome bi to zvučalo nelogično, ali ima tih automatiziranih zadataka pogodnih za razmišljanje koje će kasnije prekrcati u tekst. Mora se koji put poslužiti i takvim lukavstvom. Navodno si u jednom bezazlenom prizoru svakodnevnice, a zapravo skupljaš materijal za fiktivni prizor koji ćeš naknadno napisati. Upotrebljavaš jedno vrijeme kao ulaznicu za drugo, tuđe, koje ćeš formulirati kad tamo uđeš. Tako pripovjedač u realnom vremenu proživljava duplo vrijeme, iako je velik dio tog naizgled njegovog vremena poklonjen tuđem nepostojećem životu. Njegovo je samo utoliko što živi i dok piše. Živi i dok razmišlja o tekstu. I to se računa. Što se pripovjedača tiče, to se možda i najviše računa. U boljim danima to mu bude najdraži život koji živi. No dosta o ovom ili onom životu. Treba zaliti biljke, prozračiti sobu, promijeniti posteljinu. Pripovjedaču neće nitko napisati da je to učinio pa da se smatra obavljenim. On nije ni junak ni junačina. I baš zato što se smatra običnim, malim čovjekom, pripovjedač o takvima najradije piše. To je njegova ekipa. On je jedan od njih, a oni su njemu, svaki ponaosob, jedan od nas. To je jedina množina u kojoj je pripovjedaču srce na mjestu.
***
I pripovjedaču katkad dođe da zaplače. Danas, recimo. Pristavio je gulaš, a onda zaboravio na njega. Sjetio se tek kad ga je vonj zagorenog jela opomenuo. Lako za upropašteni gulaš od kojeg je spasio samo gornji sloj, koji je ipak poprimio aromu gareži. Nego, kad mu tako pofali više od pola ručka, pripovjedač se podsjeti da mu i neke druge stvari nedostaju. Ljubav, recimo. Možda je pripovjedač svojim junacima podsvjesno uskratio svaku romantiku. Možda će im se ona dogoditi nakon ta dvadeset četiri sata koliko traje radnja romana, ali toga dana ne. Neka i oni budu u sličnoj kaši, barem zasad. Pripovjedač voli vjerovati da za svakoga postoji netko, negdje i nekad. Nebitno da li u fikciji ili u zbilji. Zato se osjeća kao onaj vremenski putnik čija je žena u drugom razdoblju. Dok im se sadašnjost ne preklopi, on će ovako. Zagoren gulaš i tuđa samoća. Tuđa dvadeset četiri sata u svome proširenom vremenu. Proširenom, da. Jer još prije dvadesetak poglavlja pripovjedaču je bio prosinac, a sad su parkovi u njegovu kvartu zazelenjeli. Pripovjedač sve češće otvara prozor. Češće izlazi na svoj balkon s pogledom na park. Od početka ove priče park je prebrodio tri godišnja doba, baš kao i pripovjedač. Najljepše je bilo ujesen, kad je lišće tek počelo žutjeti u stotinama nijansi. A u svoj toj prigušenoj raskoši, jedna uvijek prazna klupa. Pripovjedaču katkad dođe da siđe i sjedne na tu klupu na kojoj nitko nikad ne sjedi. Možda umjesto svojih junaka, a možda i zbog sebe samoga. Jer ove zime pripovjedač je jednom uočio da je na klupi ostao snijegom nepokriven dio po mjeri osobe koja sjedi. Tad je nehotice pomislio kako se možda mimoišao s njom, ženom vremenskog putnika. Očito nije bilo pravo vrijeme ni mjesto. A pripovjedač zna da se ipak sve događa u jedino moguće vrijeme i da je to vrijeme uvijek pravo, koliko god krivo se činilo. Zato mu nije teško čekati.
***
Pripovjedaču nije svejedno. Sad mu se već čini da iz svake nove priče izađe bitno stariji. Ne stariji koliko se podrazumijeva, odnosno stariji onoliko koliko je vremena doista prošlo, nego stariji i za svoje i za tuđe proživljeno vrijeme. Ne osjeća se najbolje. Oči mu se brzo umaraju, osjeća bol u leđima, a i mjehur mu zadnjih dana zadaje probleme. A pripovjedač dobro zna da tjelesne krize ne ostaju samo na tome. Prošire se i na stanje duha, na misao o ama baš svemu. Jednom je tako zbog zubobolje izbrisao Word dokument u kojem je nešto započeo. Kad bi to i sada učinio, tri godišnja doba otišla bi u nepovrat. Njegova tri godišnja doba i trećina jednog dana ovih četvero ljudi o kojima piše. Zato pripovjedač brzo sprema promjene u Word dokumentu i šalje ga sam sebi elektronskom poštom. Zlu ne trebalo. Ne vjeruje sebi kad je tako krhak i podložan sumnji. Nitko ne bi znao da ovi junaci nisu poživjeli jer se, budimo realni, nisu ni rodili – ali pripovjedaču bi to bile četiri prijevremene smrti. Za smrt u književnosti, baš kao i u životu samom, katkad je potrebna samo nečija kriva odluka. Pripovjedač ne zna zašto je sad počeo misliti o smrti. Ne o svojoj, ali ipak. Zub vremena je neumoljiv. Pripovjedaču je uvijek bila mrska ta metafora i ne bi je ni mrtav upotrijebio u svome tekstu. Kad netko kaže zub vremena, on nehotice počne vizualizirati griženje – a griženje nikad nije lijep prizor. Što god zubi mljeli, djeluje ponižavajuće. No s druge strane, ima riječi koje pripovjedač baš voli, a nikad ih nije upotrijebio. Recimo tankoćutnost. Da ga sad netko upita zašto, ne bi mogao točno odgovoriti. Možda za tankoćutnost jednostavno nije bilo pravog konteksta, dovoljno dobrog rječnogokruženja. Možda i nije to u pitanju, nego je samo prevladao strah da će ga zbog tankoćutnosti netko optužiti da je latentni pjesnik. A istina ipak najviše boli.
***
Pripovjedač je isključio telefon. Ne može tek tako preskakati iz svijeta u svijet. Iz vremena u vrijeme. Netko ga nazove, i onda se nakon zvonkog smijeha te osobe on mora vratiti u teške misli svojih junaka. Isključio ga je i zato što u njegovoj priči pada noć, a svi koji bi ga mogli nazvati to ne znaju jer je tamo vani sredina bijelog dana i njima je sasvim pristojno vrijeme za pozive. Ima i pripovjedač svoju malu privatnu teoriju kaosa. Netko tamo vani zamahne krilima, a njemu se digne uragan u tekstu. Na to koliko uragani znaju biti razorni, ne treba trošiti riječi. Kad je to pomislio, pripovjedaču je ovo trošiti riječi zazvonilo u umu. Presjeklo ga je. Troše li se riječi pisanjem? Koliko je on dosad riječi potrošio u ovoj priči? Računalo kaže 50.124, i ta mu brojka djeluje zastrašujuće ako je on skrivio potrošnju tolikih riječi. Njihovo habanje. Nakon ovih misli pripovjedač je pomislio da pomalo ludi. Toliko je već duboko i dugo u priči, u tuđem papirnatom odnosno elektronskom životu, u toj rubrici postojanja u koju stvarnost ne dopire, da se više ne osjeća kao sisavac. Kao klasičan primjerak ljudske vrste. Zato je pripovjedač natrag uključio telefon. Nazvao je nekoliko prijatelja da se uvjeri da ima i neki život izvan ovoga ovdje. Pravio se da nije privremeno zaposjednut ni opsjednut. Služio se riječima na javi. Dogovorio nekoliko susreta koji striktno ne obvezuju i koje će lako izbjeći kad za to dođe vrijeme. Pojavio se nakratko i na društvenim mrežama. Objavio neutralan status na Facebooku i ostavio nekoliko lajkova i komentara kod drugih, tek toliko da se zna da je živ i prisutan. Pripovjedač se katkad posluži takvim trikovima jer je svako stvaranje privatna pustolovina koju treba zakamuflirati da je drugi ne bi preuranjeno primijetili. Sve u svoje vrijeme. Od ideje do korica dug je put, koji se ne prevaljuje praznim hodom.
***
Pripovjedača muči osjećaj da je sve već napisano. Književnost je povijest kombinacija riječi. Šanse da će on, baš on, proizvesti neku novu, originalnu, autentičnu, jedinstvenu, neviđenu i nečujenu kombinaciju, nisu obećavajuće. Nimalo. Ne muči ovo pripovjedača tek tako. Čitao je knjigu jednog bugarskog pisca i u njoj naišao na svoju rečenicu. Svoju! Od riječi do riječi. On je sasvim sigurno nije mogao ukrasti od Bugarina jer knjiga kod nas još nije bila prevedena kad je pripovjedač tu svoju (!) rečenicu napisao. No Bugarin je jednako tako nije mogao ukrasti od njega jer ta pripovjedačeva rečenica još nije ni objavljena, a kamoli prevedena na bugarski ili bilo koji drugi jezik koji pisac Bugarin razumije. Dakle, nitko nikome ništa nije ukrao, samo se u dvije glave na dva dovoljno udaljena teritorija dogodila ista misao, i onda je ta ista misao na isti način zapisana. Taj nehotični dvostruki plagijat brine pripovjedača. Možda sad tamo negdje tamo netko piše istu ovu priču. Možda se netko jednako tako probudio, skuhao kavu, sjeo za radni stol, zapalio cigaretu i proveo dan sa sličnim ljudima na umu. Sa sličnim plesom jagodica prstiju nad tastaturom. A taj netko možda ima brže prolazno vrijeme pa će njegov slučaj izaći na vidjelo puno ranije. Kad je pripovjedač dovoljno razigrao svoju paranoju, mogao joj se mirne duše od srca nasmijati. Mogao je opet biti siguran da je sve to čemu u zanosu pridaje poveliki značaj samo jedna velika igra. Igra riječima, igra smionim a neodrživim mislima, igra pretjerivanjem, igra nepresušnim brojem literarnih kombinacija koje može isprobavati a da nitko stvarno ne pogine. Jer gine se tamo vani, gdje za igru postoje propisane dobne granice. A pripovjedač je već jednom bio odrastao, i sad ne želi da mu se to dogodi ponovno. Zato se i dalje igra svojom najmilijom igračkom, iako se može činiti da je za bilo kakvu igru u već pomalo nepristojnoj dobi.
***
Pripovjedač jedva gleda. Njemu je dan od dvadeset i četiri sata potrajao više od godinu dana. Čim pospremi u krevet sve te ljude, pospremit će tamo i sebe. Isključiti sve satove, povaditi im baterije, a onaj na navijanje možda čak i baciti kroz prozor. Kad se uskoro probudi sam u svojoj jedinoj sobi, ove tuđe četiri postojat će tek u prošlom svršenom vremenu. Njegova, zajedno s njim, u sadašnjem. Neko će vrijeme pripovjedač biti sam-samcat i preživjeli satovi pokazivat će samo njegovo vrijeme. Ovi će mu se podstanari odmetnuti u svijet i više se nikad neće vratiti. Dok ne pristignu novi s kojima će se zbližiti, pripovjedač će se osjećati malo ispražnjeno. Bit će dana kad će se pitati Što je meni ovo trebalo?, ali i onih u kojima će mu se činiti da je naknadno zavolio svoje nevoljnike koji se sad tamo negdje smucaju po svijetu. Ali pripovjedač se mora prvo odmoriti. To animiranje neživih iscrpljuje. Mora se vratiti živima. Sebi, iako je sa sobom cijelo vrijeme bio. Majci, iako ju je u međuvremenu često nazivao. Prijateljima, iako je cijelo vrijeme održavao labavi kontakt s njima. Prirodi, iako ju je povremeno ovlaš doživljavao. Hrani, iako je u sebe stalno ubacivao jelo. Sad će namjestiti prisutnost na najjače i biti prvenstveno sisavac. Obratit će pažnju na svoje organe i na pravu stvarnost. Pripovjedač će platiti račune, dobaviti namirnice, slušati glazbu koja je bila na čekanju dok je moralo biti tiho, obaviti veliko spremanje i u sobi i u glavi. No on zna da su to planovi koje će možda i iznevjeriti. Može se dogoditi da čuje u prolazu neku riječ s potencijalom, da zadrhti na neki naslov u crnoj kronici, da mu žohar u kupaonici zagolica maštu, da se u snu spotakne o neku neočekivanu temu – i pripovjedač će opet s radošću pasti u novi bezdan priče. Kad su unutrašnji nagovori u pitanju, pripovjedač nikad nije na sigurnom. Već sad mu je sumnjivo uzbuđenje koje ga obuzima vezano za nešto još nepoznato i novo i neslućeno što mu se približava. Leptir je zamahnuo krilima tamo negdje u Pekingu, a pripovjedač u Hrvatskoj požurio staviti točku i na zadnju rečenicu svoje priče prije nego mu neka nova ne pobrka račune.
Četiri sobe
Pripovijest o pripovijedanju jednog pripovjedača koji je, dok je pripovijedao za druge, i za sebe ispripovijedao malu povijest tog pripovijedanja
Pripovjedač mora znati koliko je sati, a na njegovom satu gotovo nikad nije to vrijeme o kojem piše. Katkad ima sat vremena za pet minuta svog junaka, a koji put jedva pet minuta za njegovih sat vremena. Ako je noć ili neko drugo gluho, prazničko doba, satove u svojoj sobi može zaustaviti, isključiti, povaditi im baterije, prekriti ih kuhinjskom krpom, pa i baciti s prozora na ulicu ako je ekscentričan. Mogao bi se, da tako kažemo, potpuno isključiti iz vremena i prostora, zanemariti svemir i njegov tihi filigranski rad, upisati pauzu na sve što ga se tiče i ne tiče, baciti se u onaj tamni bezdan iza kapaka, nestati, spavati, ne poduzimati ništa, pritajiti se u svome međuvremenu. Ali ne. Zbog nečega mora ulaziti u tuđe sobe, njuškati posteljinu svojih junaka, otvarati im i zatvarati prozore, prekapati po sadržaju njihovih ormara i njihove glave kao da je tamo nešto važno, kao da o tome hoće li ih probuditi, zadržati u sobi ili nekamo poslati ovisi i njihov i njegov život, pa onda i drugi životi s njima povezani, pa onda i cijeli kozmički nered u kojem je sve jedino onako kako može i mora biti, jedino onako kako smije biti i onda kad ne bi smjelo biti tako. Pripovjedač zna gdje su kazaljke, zna u kojem su točno treptaju svjetalca digitalnih ura, zna tko se probudio i tko je nekamo pošao, pa i onda kad ne zna kamo je krenuo. U trenutku kad on pali cigaretu, netko tamo ne može spavati, netko drugi naći će se na ulici bez ključa, netko će se vratiti kući po sat, i u svemu tome pripovjedač je sladostrasno kategoričan kao da vlada situacijom, kao da zna što ih čeka, što čeka njega, što će se zakomplicirati u sljedećoj minuti, tko će kome biti kriv ili zaslužan za ovo ili ono. Pa spušta jagodice prstiju na tastaturu, čak odlaže načas cigaretu u pepeljaru da bi mogao zasvirati objema rukama jer tu je sad ta rečenica, taj labavi notni zapis koji treba odsvirati da bi zazvučao u ovom nebeskom rasporedu, u svojoj disonanci sa svim tim upitnim životima koji neće zaživjeti ako on ne odloži tu cigaretu i ne proizvede trag tuđeg postojanja u koje će netko kasnije možda i povjerovati. Pripovjedač piše i šuti, ali u toj šutnji nema tišine.
***
Pripovjedač ima problem s računalom. Kabel monitora stalno se isključuje i cijeli taj svijet koji pokušava opisati i spasiti svako se malo zacrni i nestane. Onda pripovjedač opet natrag utakne kabel u utor monitora i njegov svijet mu se vrati. Ipak, taj sporadični mrak ga uplaši. To je kao mala, privremena smrt vlastitog teksta. A nezgodno je kad makar i na trenutak umre nešto u čemu se još puno toga mora dogoditi. Pripovjedač ima planove. Neki se junaci još nisu sreli, a moraju. Neki bi spavali, ali neće ići. Kao da je bilo lako naći toliko budnih u ovo doba noći! Ne mogu mu sad pozaspati. Svatko mora biti na svome mjestu u pravo vrijeme. To su stvari koje treba pogoditi u minutu. Jer ovdje se radi o tome. O minuti prerano ili prekasno. Nema slučajnosti. Nema odgađanja. Nema prave stvari u krivo vrijeme. Nema kašnjenja s nekom novom rečenicom zato što se monitor ugasio. Pripovjedač bi možda morao pozvati informatičara. No kad pomisli na njega, kako ulazi u njegov mali stan, kako nahrupljuje u sobu u koju su trenutno nagurane još četiri tuđe sobe, jasno mu je da je taj čovjek višak. Uljez u njegovoj idili koju kvari samo nepouzdan monitor. Nema tu mjesta za druge, za nove. Mora se snaći kako god zna. Malo izolir-trake, malo ležernosti, malo tumačenja sudbinskih smicalica kao nužnih. Pripovjedač dobro zna da ništa nije slučajno, pa čak ni te prisilne pauze usred rečenice. Jer da nije bilo iznenadnog mraka na ekranu, sigurno bi upisao neku pogrešnu, gljivičnu riječ koja bi se na ostatak teksta proširila kao infekcija. Do kraja ove serije misli postat će svome monitoru zahvalan. Kad se sljedeći put zacrni, shvatit će to kao znak. Protegnut će noge do toaleta, do kuhinje, pojest će bananu, isprazniti pepeljaru. Pripovjedač voli banane. Voli voće općenito, ali banane posebno. Negdje će ih, prije ili kasnije, uvrstiti u priču.
***
Svi su mu budni. Pripovjedaču. Čak i oni koje je smjestio u krevet. Ne sjeća se je li baš tako poželio. Ali zato dobro zna što je upravo poželio i zbog čega je morao naprasno izaći iz njihova vremena i vratiti se u svoje. Ubiti svoju junakinju nije neopozivo, barem ne dok je stvar još u računalu. Tko zna koliko je ubojstava književnost poništila od prve do zadnje verzije priče. Ipak, ubiti osobu nije ugodno čak ni privremeno. Pripovjedač se još i danas kaje zbog nekih smrti na koje je kasnije ipak pritisnuo undo strelicu pa zna da je pametno poriv suzbiti na vrijeme. Ne zna što mu je, zapravo bilo. Dosad se držao dobro. Svi koji su ovdje umrli, umrli su prije radnje njegova romana. Tehnički, on nema ništa s tim. Ali s ovim ubojstvom koje je na trenutak poželio itekako bi imao. Zato pripovjedač ustaje. Odvajanje od radnog stola sada ima vrijednost bijega s mjesta potencijalnog zločina. Otvara balkonska vrata ne bi li svjež prosinački zrak malo razrijedio čamotinju žene koju je gotovo dokrajčio. Srećom pa nije svibanj, kao u romanu. Topli dah svibnja ne bi ga ovako otrijeznio. Pogotovo u ovo popodnevno doba. U romanu je tek svanulo pa je pripovjedača iznenadila popodnevna živost vlastite ulice. A hladno je vani. Onaj mladić koji u romanu sjedi na stubama može biti sretan da i tamo nije prosinac. To mu je sad slabašan dokaz da ipak ima empatiju za svoje junake. Nešto kao utjeha. Pripovjedač se suzdržava da ne zapali cigaretu jer zna da će se dogoditi Pavlovljev efekt pa će se vratiti za stol. Nema njemu pisanja bez cigarete ni cigarete bez pisanja ako je radni stol blizu. A sad ipak mora pričekati da ga prođe. Mora dobiti na vremenu. Još ne može vjerovati da ju je htio ugušiti. To je doduše, trebao učiniti njezin muž, ali svejedno nije u redu. Ne možeš nekome dodijeliti depresiju pa ga se onda naprasno riješiti. Pripovjedač se tješi jutrom koje u romanu počinje. Ujutro u svakome zaživi neka nada. Početak je to, ovakav ili onakav, pa možda bude i njima. Iako… ništa im ne može obećati.
***
Pripovjedača muči blaga grižnja savjesti. Lagao je prijateljima da ne može doći na proslavu. Tako je bilo lakše. Tko bi uopće shvatio da ovdje ima četvero ljudi koje ne može napustiti tek tako? Da mora s njima biti netremice, ne skidajući oka s preciznog rasporeda kojeg im je namijenio. Još su se i susjedi umiješali u priču. Fiktivni, ali nametljivi susjedi. Treba to sve držati pod kontrolom. Pripovjedač je vrlo discipliniran kad su takve stvari u pitanju. Inače nije. Inače ni račune za komunalne usluge nije u stanju staviti na jedno mjesto pa uvijek mora sve prevrnuti da ih nađe prije datuma dospijeća. Katkad ih nađe tek poslije. To ga čini malodušnim. Ovo ne. Ovo ga čini dobrodušnim. Kad piše, voli život, hranu, ulice, jutra i ljude. Ali ipak, pripovjedač sve više voli nasamo. Mjerila ovog života koji živi za radnim stolom samo su njegova. Nema konvencija ni socijalnih protokola. Nema rukovanja ni onoga što pogrešno zovu neobaveznim razgovorima. Sve je to obavezno čim se pomiješaš s drugima. Obavezan pozdrav, obavezan smiješak, obavezno čavrljanje. Treba iz toga izvući živu glavu. Neki zupčanik priče zapne pustiš li vanjski svijet da nadglasa ovaj. Nije mu se jednom dogodilo da ga stvarnost ušutka. Zato je pripovjedač zaključio da grižnji savjesti ovdje nema mjesta. Vrijeme će pokazati da je dobro odlučio. Radi se samo o prioritetima, a svatko ima legitimno pravo na svoje. Jedan mu je junak u zatvoru, drugi bi mogao završiti u pritvoru. I junakinje su imale boljih dana. U takvim okolnostima teško bi se mogao opustiti. Kad bolje razmisli, učinio je uslugu svima koje večeras neće sresti. Pripovjedač jednostavno zna gdje mu je mjesto. Mjesto mu je u ovom kadru, s prstima na tastaturi u krupnom planu. Samo trideset četiri tipke sa slovnim znakovima, a tako puno mogućnosti. Tako puno potencijalnog života. Ništa, a zapravo sve.
***
Pripovjedač je danas jeo preko mjere. I pušio je preko mjere. Jedino nije pisao preko mjere. Časni sude, nisam pisao. Tako bi rekao višoj instanci kad bi ona postojala. Ali pripovjedač je u ovome sam. Nema mu pomoći. Može se i drukčije reći: on je sam svoj autoritet kad je priča u pitanju. Tako bolje zvuči, ali odgovornost je velika. Ne zna što mu je danas bilo. Ukaučio se pred televizorom i mijenjao programe kao da će tamo nešto naći. Gledao je glupu reality emisiju koju prezire iz dubine duše. Čak je i vijesti pogledao. Znao je pripovjedač da ga ta banalna stvarnost iz kutije usisava u svoj bezdan, ali nije se znao oduprijeti. Čuo je u dubini mentalnog uha sirenu za opću opasnost, ali nije imao snage da se spasi. Tavorio je. Kunjao. Žvakao sendviče s ementalerom i mortadelom. Pretjerivao s majonezom i pivom. Postajao sebi dovoljno težak da ga se lako može povući na dno. Tamo je na koncu pripovjedač i završio. Na dnu dna vlastite nemoći. Ponavljao je sebi da jednostavno ima takvih dana, ali nije pomoglo. Nije mogao prestati misliti na nenapisano. Pokušavao ga izvući iz mraka nepostojanja. Onaj mali pješčani sat na svome radnom stolu više je puta okrenuo zadavši si tako vrijeme za novu rečenicu. Ništa. Samo pijesak. Samo živo blato u koje je sve dublje propadao. Pripovjedač se tješio mogućnošću da se možda radi o razdoblju akumulacije. Jer ponekad bude tako. Ništa, ništa, a onda odjednom bujica. Ali ovaj put ne. Praznina je ustrajala. Ono što je moglo biti radno vrijeme, jednostavno to nije bilo. Otvorio bi novo pivo, zapalio novu cigaretu, prepolovio novo pecivo i čekao da početak rečenice nikne odnekud. Onda bi dignuo ruke od te rečenice, a noge bi dignuo na fotelju nasuprot kauča. Koja bi se riječ povremeno pojavila, ali nikad u kompletu s drugima. Čak i ta jedna pripovjedaču bi djelovala suspektno. Reljef. Pukotina. Talog. Što s tim? Inače je siguran u potencijal svake, baš svake, pa i najbezazlenije riječi, ali danas ne. Svaku bi samo dugo prežvakavao, a onda bi je progutao kao da se radi o mortadeli a ne o jeziku.
***
Pripovjedač mora iznijeti smeće. Možeš imati talent za izmišljanje života, ali to te ne pošteđuje svega što se može usmrdjeti dok to radiš. Pripovjedač pokušava naći nešto dobro u tome što mora nakratko izaći. Udahnut će malo svježeg zraka. Reći će nekome dobar dan na putu do kontejnera. Mogao bi svratiti i do dućana jer mu je tako barem jedno dobar dan zajamčeno. Iako, ne zna što će mu uopće bilo koje dobar dan. Sad je u stanju kad ga i nešto tako bezazleno može kontaminirati. Taj nasilan vanjski svijet u stanju je uzeti ti cijelu ruku ako mu samo pružiš mali prst. Zato pripovjedač voli izolaciju. U njoj nema otegotnih okolnosti, ako voliš biti sam. Pripovjedaču je jednina milost. Zato će sad odnijeti smeće do kontejnera u nadi da nikoga neće sresti. Putem ionako mora razmisliti o mnogočemu. Jednom bi i sva ona razmišljanja koja prethode pisanju trebalo objaviti. Takva bi knjiga imala tisuće stranica. Imala bi specijalnu gramatiku i tolerantan pravopis. Jer misli su ćudljive, otimaju se i tim i svim drugim zakonima. Sad ovo, sad ono. Sad tamo, sad ondje. Ni za glavu ni za rep ih ne bi mogao uhvatiti, kad bi misli imale glavu i rep. Svaka sila uzme svoje vrijeme, a i misao je sila svoje vrste. Pripovjedač je, primjerice, razmišljao o popisu zadataka svoga junaka, bi li mu trebao nešto oduzeti ili dodati, a onda je misao samovoljno preskočila na adventski vjenčić na vratima. Onaj koji on nije stavio, za razliku od svih drugih susjeda koji su se već izjasnili. Sljedeća misao još ga je više iznenadila, iako je to zapravo bila repriza jučerašnje misli o grudima jedne televizijske voditeljice. Vrlo erotična misao, kojoj nema mjesta na popisu onog junaka. Za razliku od pripovjedača, taj junak je još prije nekoliko sati dodirivao lijepe ženske grudi pa se pripovjedač zapitao zašto, pobogu, izmišlja junake kojima i na čemu zavidi.
***
Pripovjedač voli kad priča raste kao nabujak. Kao čudo tijesta kad ga staviš u pećnicu. Nadahnuće je kao prašak za pecivo. Kao kvasac. Ako ga nema, sve splasne. Teško je reći ima li ga sada, ali nešto se ipak nadima. Pripovjedač zatvara oči. Tamo sigurno ima nešto. Tamo iza. Tamo ispod. Iako se mrak čini najsigurnijim mjestom za gubljenje, pripovjedaču je on najsigurnije mjesto za pronalaženje svega. Svjetlo zna djelovati pogubno, kao kad osvijetliš film iz analognog fotoaparata. U tamnoj komori izostanka slike dobiju oštrinu. Katkad i ne. Mutno je sve to u nama, draga moja dobra Beatrice, nevjerojatno mutno. Možda mu se film priče već osvijetlio kad mu u misli svraćaju tuđe rečenice. I to ne bilo čije. Pripovjedaču je čak malo neugodno. Bardovo ime ne spominje se uzalud, a pogotovo ne u ovom njegovom majušnom i nevažnom kontekstu. No Bard bi znao da to nije usporedba, nego samo asocijacija. Ne bi se ljutio zato što se jedan mali pripovjedač u njegovoj maloj zemlji i njihovom malom jeziku prigodno sjetio njegove rečenice. Možda bi mu čak bilo i drago. Znao bi – kad bi mogao znati – da njegovo djelo živi i prkosi vremenu. Imao je i on svojih muka u pronalaženju prave riječi, prave formulacije, prave priče. Doduše, ništa se od toga u djelu ne vidi, ali samo zato što je sve to uspješno pronašao. Možda je i on zatvarao oči. Možda i nije, nego je do svega došao širom raširenih zjenica. Pripovjedač zna da se mora prestati pitati takve nesuvisle stvari na koje nema odgovora i da se mora vratiti nabujku svoje priče. I hoće. Evo uskoro. Čim provjeri na internetu da se nije u svijetu, u njegovoj zemlji, u njegovom gradu, nešto važno dogodilo. Iako bi pripovjedač volio da Vlada padne, ne bi bilo dobro da se to dogodi baš sada. Počeo bi pratiti razvoj događaja i njegov bi nabujak splasnuo. Zato je ipak bio sretan kad je vidio da Vlada nije pala, iako se zbog tog osjećaja olakšanja malo posramio.
***
Pripovjedač je nazvao svoju majku. U stvaralačkom zanosu zaboravi da je ima. Onda se podsjeti jer voli raditi sve suprotno od svojih junaka. Oni isključe telefon, on ga uključi. Oni izlaze iz kuće, on ostaje. Njih muče teške misli, njega ne. Pripovjedač voli čuti glas svoje majke. Ona ga nikad ne pita što trenutno piše, ali ga podsjeti na druge važne stvari. One koje pripovjedaču stalno ispadaju iz fokusa. Pita ga jede li dobro i ima li djevojku. Pripovjedač je nema, ali ponekad izmisli neku jer ne želi da mu se majka brine. Netko tko na dnevnoj bazi izmišlja ljude, može i sebi izmisliti djevojku u tako humane svrhe. Zadnja je bila arhitektica. Brineta. Zvala se Antonela. Majci se ime toliko svidjelo da je stalno vrebala prilike da ga izgovori. Ono l u Antonelinu imenu izgovarala je kao da su dva, kao da se radi o plemkinji koja im je navratila u život. Kako je Antonella? Pozdravi mi Antonellu. Pripovjedač bi volio imati djevojku, ali sad su mu važnije stvari na umu. Mora svoju junakinju suočiti s njezinom majkom, a to nije nešto što se može riješiti jednim telefonskim razgovorom, kao u njegovu slučaju. Nisu sve majke benigne. Ima takvih kojima bi bolje bilo da su rodile neko drukčije, izdržljivije dijete. Ili da uopće nisu. A majka ti je majka za vječna vremena, ne možeš je zamijeniti. Pripovjedač katkad mora pisati o teškim stvarima. Nije svako pisanje kao da stavljaš nogu pred nogu u šetnji. Pripovjedač tako mora u mislima kušati život koji mu ne pripada, da bi ga znao opisati. Jednostavno mora. Ne pitajte ga zašto, jer pripovjedač to ne zna. On zna samo da mu neke priče ne daju mira dok ih ne napiše. Dogodilo mu se, jednom, da je vidio mrlju na košulji i onda ga je ta mrlja proganjala kao da je potencijalna tema. Danju i noću. U hodu i u mirovanju. Jednom je usred noći ustao da provjeri je li još tamo, na košulji. A onda je ta mrlja pripovjedača iz čista mira napustila. No mnoge druge takve stvari nisu. Ni stvari ni ljudi ni njihove majke.
***
Pripovjedač kao da je upao u neki filmski omnibus. Dok je u jednoj priči, čini mu se da druga živi svoj život mimo njega. Stalno ulazi i izlazi iz četiriju soba svojih svojeglavih protagonista. Ponekad se zabrine što će biti tamo dok je on ovdje. Što će biti ovdje dok je on tamo. Iracionalna je to briga jer dobro zna da se u priči ništa ne može dogoditi bez njegova blagoslova, ali pripovjedač mora i nju proživjeti. Mora tu biti malo drame. Pritom proživljava i druge, banalne svakodnevne brige. Pregorjelu žarulju u svojoj kupaonici bez prozora. Posljednju, prepunjenu vrećicu za usisavač. Manjak vješalica, prljavo suđe, sumnjiv vonj u frižideru. Pripovjedač onda obavi neku prozaičnu stvar kupujući tako vrijeme za svoj fiktivni svijet. Nekome bi to zvučalo nelogično, ali ima tih automatiziranih zadataka pogodnih za razmišljanje koje će kasnije prekrcati u tekst. Mora se koji put poslužiti i takvim lukavstvom. Navodno si u jednom bezazlenom prizoru svakodnevnice, a zapravo skupljaš materijal za fiktivni prizor koji ćeš naknadno napisati. Upotrebljavaš jedno vrijeme kao ulaznicu za drugo, tuđe, koje ćeš formulirati kad tamo uđeš. Tako pripovjedač u realnom vremenu proživljava duplo vrijeme, iako je velik dio tog naizgled njegovog vremena poklonjen tuđem nepostojećem životu. Njegovo je samo utoliko što živi i dok piše. Živi i dok razmišlja o tekstu. I to se računa. Što se pripovjedača tiče, to se možda i najviše računa. U boljim danima to mu bude najdraži život koji živi. No dosta o ovom ili onom životu. Treba zaliti biljke, prozračiti sobu, promijeniti posteljinu. Pripovjedaču neće nitko napisati da je to učinio pa da se smatra obavljenim. On nije ni junak ni junačina. I baš zato što se smatra običnim, malim čovjekom, pripovjedač o takvima najradije piše. To je njegova ekipa. On je jedan od njih, a oni su njemu, svaki ponaosob, jedan od nas. To je jedina množina u kojoj je pripovjedaču srce na mjestu.
***
I pripovjedaču katkad dođe da zaplače. Danas, recimo. Pristavio je gulaš, a onda zaboravio na njega. Sjetio se tek kad ga je vonj zagorenog jela opomenuo. Lako za upropašteni gulaš od kojeg je spasio samo gornji sloj, koji je ipak poprimio aromu gareži. Nego, kad mu tako pofali više od pola ručka, pripovjedač se podsjeti da mu i neke druge stvari nedostaju. Ljubav, recimo. Možda je pripovjedač svojim junacima podsvjesno uskratio svaku romantiku. Možda će im se ona dogoditi nakon ta dvadeset četiri sata koliko traje radnja romana, ali toga dana ne. Neka i oni budu u sličnoj kaši, barem zasad. Pripovjedač voli vjerovati da za svakoga postoji netko, negdje i nekad. Nebitno da li u fikciji ili u zbilji. Zato se osjeća kao onaj vremenski putnik čija je žena u drugom razdoblju. Dok im se sadašnjost ne preklopi, on će ovako. Zagoren gulaš i tuđa samoća. Tuđa dvadeset četiri sata u svome proširenom vremenu. Proširenom, da. Jer još prije dvadesetak poglavlja pripovjedaču je bio prosinac, a sad su parkovi u njegovu kvartu zazelenjeli. Pripovjedač sve češće otvara prozor. Češće izlazi na svoj balkon s pogledom na park. Od početka ove priče park je prebrodio tri godišnja doba, baš kao i pripovjedač. Najljepše je bilo ujesen, kad je lišće tek počelo žutjeti u stotinama nijansi. A u svoj toj prigušenoj raskoši, jedna uvijek prazna klupa. Pripovjedaču katkad dođe da siđe i sjedne na tu klupu na kojoj nitko nikad ne sjedi. Možda umjesto svojih junaka, a možda i zbog sebe samoga. Jer ove zime pripovjedač je jednom uočio da je na klupi ostao snijegom nepokriven dio po mjeri osobe koja sjedi. Tad je nehotice pomislio kako se možda mimoišao s njom, ženom vremenskog putnika. Očito nije bilo pravo vrijeme ni mjesto. A pripovjedač zna da se ipak sve događa u jedino moguće vrijeme i da je to vrijeme uvijek pravo, koliko god krivo se činilo. Zato mu nije teško čekati.
***
Pripovjedaču nije svejedno. Sad mu se već čini da iz svake nove priče izađe bitno stariji. Ne stariji koliko se podrazumijeva, odnosno stariji onoliko koliko je vremena doista prošlo, nego stariji i za svoje i za tuđe proživljeno vrijeme. Ne osjeća se najbolje. Oči mu se brzo umaraju, osjeća bol u leđima, a i mjehur mu zadnjih dana zadaje probleme. A pripovjedač dobro zna da tjelesne krize ne ostaju samo na tome. Prošire se i na stanje duha, na misao o ama baš svemu. Jednom je tako zbog zubobolje izbrisao Word dokument u kojem je nešto započeo. Kad bi to i sada učinio, tri godišnja doba otišla bi u nepovrat. Njegova tri godišnja doba i trećina jednog dana ovih četvero ljudi o kojima piše. Zato pripovjedač brzo sprema promjene u Word dokumentu i šalje ga sam sebi elektronskom poštom. Zlu ne trebalo. Ne vjeruje sebi kad je tako krhak i podložan sumnji. Nitko ne bi znao da ovi junaci nisu poživjeli jer se, budimo realni, nisu ni rodili – ali pripovjedaču bi to bile četiri prijevremene smrti. Za smrt u književnosti, baš kao i u životu samom, katkad je potrebna samo nečija kriva odluka. Pripovjedač ne zna zašto je sad počeo misliti o smrti. Ne o svojoj, ali ipak. Zub vremena je neumoljiv. Pripovjedaču je uvijek bila mrska ta metafora i ne bi je ni mrtav upotrijebio u svome tekstu. Kad netko kaže zub vremena, on nehotice počne vizualizirati griženje – a griženje nikad nije lijep prizor. Što god zubi mljeli, djeluje ponižavajuće. No s druge strane, ima riječi koje pripovjedač baš voli, a nikad ih nije upotrijebio. Recimo tankoćutnost. Da ga sad netko upita zašto, ne bi mogao točno odgovoriti. Možda za tankoćutnost jednostavno nije bilo pravog konteksta, dovoljno dobrog rječnog okruženja. Možda i nije to u pitanju, nego je samo prevladao strah da će ga zbog tankoćutnosti netko optužiti da je latentni pjesnik. A istina ipak najviše boli.
***
Pripovjedač je isključio telefon. Ne može tek tako preskakati iz svijeta u svijet. Iz vremena u vrijeme. Netko ga nazove, i onda se nakon zvonkog smijeha te osobe on mora vratiti u teške misli svojih junaka. Isključio ga je i zato što u njegovoj priči pada noć, a svi koji bi ga mogli nazvati to ne znaju jer je tamo vani sredina bijelog dana i njima je sasvim pristojno vrijeme za pozive. Ima i pripovjedač svoju malu privatnu teoriju kaosa. Netko tamo vani zamahne krilima, a njemu se digne uragan u tekstu. Na to koliko uragani znaju biti razorni, ne treba trošiti riječi. Kad je to pomislio, pripovjedaču je ovo trošiti riječi zazvonilo u umu. Presjeklo ga je. Troše li se riječi pisanjem? Koliko je on dosad riječi potrošio u ovoj priči? Računalo kaže 50.124, i ta mu brojka djeluje zastrašujuće ako je on skrivio potrošnju tolikih riječi. Njihovo habanje. Nakon ovih misli pripovjedač je pomislio da pomalo ludi. Toliko je već duboko i dugo u priči, u tuđem papirnatom odnosno elektronskom životu, u toj rubrici postojanja u koju stvarnost ne dopire, da se više ne osjeća kao sisavac. Kao klasičan primjerak ljudske vrste. Zato je pripovjedač natrag uključio telefon. Nazvao je nekoliko prijatelja da se uvjeri da ima i neki život izvan ovoga ovdje. Pravio se da nije privremeno zaposjednut ni opsjednut. Služio se riječima na javi. Dogovorio nekoliko susreta koji striktno ne obvezuju i koje će lako izbjeći kad za to dođe vrijeme. Pojavio se nakratko i na društvenim mrežama. Objavio neutralan status na Facebooku i ostavio nekoliko lajkova i komentara kod drugih, tek toliko da se zna da je živ i prisutan. Pripovjedač se katkad posluži takvim trikovima jer je svako stvaranje privatna pustolovina koju treba zakamuflirati da je drugi ne bi preuranjeno primijetili. Sve u svoje vrijeme. Od ideje do korica dug je put, koji se ne prevaljuje praznim hodom.
***
Pripovjedača muči osjećaj da je sve već napisano. Književnost je povijest kombinacija riječi. Šanse da će on, baš on, proizvesti neku novu, originalnu, autentičnu, jedinstvenu, neviđenu i nečujenu kombinaciju, nisu obećavajuće. Nimalo. Ne muči ovo pripovjedača tek tako. Čitao je knjigu jednog bugarskog pisca i u njoj naišao na svoju rečenicu. Svoju! Od riječi do riječi. On je sasvim sigurno nije mogao ukrasti od Bugarina jer knjiga kod nas još nije bila prevedena kad je pripovjedač tu svoju (!) rečenicu napisao. No Bugarin je jednako tako nije mogao ukrasti od njega jer ta pripovjedačeva rečenica još nije ni objavljena, a kamoli prevedena na bugarski ili bilo koji drugi jezik koji pisac Bugarin razumije. Dakle, nitko nikome ništa nije ukrao, samo se u dvije glave na dva dovoljno udaljena teritorija dogodila ista misao, i onda je ta ista misao na isti način zapisana. Taj nehotični dvostruki plagijat brine pripovjedača. Možda sad tamo negdje tamo netko piše istu ovu priču. Možda se netko jednako tako probudio, skuhao kavu, sjeo za radni stol, zapalio cigaretu i proveo dan sa sličnim ljudima na umu. Sa sličnim plesom jagodica prstiju nad tastaturom. A taj netko možda ima brže prolazno vrijeme pa će njegov slučaj izaći na vidjelo puno ranije. Kad je pripovjedač dovoljno razigrao svoju paranoju, mogao joj se mirne duše od srca nasmijati. Mogao je opet biti siguran da je sve to čemu u zanosu pridaje poveliki značaj samo jedna velika igra. Igra riječima, igra smionim a neodrživim mislima, igra pretjerivanjem, igra nepresušnim brojem literarnih kombinacija koje može isprobavati a da nitko stvarno ne pogine. Jer gine se tamo vani, gdje za igru postoje propisane dobne granice. A pripovjedač je već jednom bio odrastao, i sad ne želi da mu se to dogodi ponovno. Zato se i dalje igra svojom najmilijom igračkom, iako se može činiti da je za bilo kakvu igru u već pomalo nepristojnoj dobi.
***
Pripovjedač jedva gleda. Njemu je dan od dvadeset i četiri sata potrajao više od godinu dana. Čim pospremi u krevet sve te ljude, pospremit će tamo i sebe. Isključiti sve satove, povaditi im baterije, a onaj na navijanje možda čak i baciti kroz prozor. Kad se uskoro probudi sam u svojoj jedinoj sobi, ove tuđe četiri postojat će tek u prošlom svršenom vremenu. Njegova, zajedno s njim, u sadašnjem. Neko će vrijeme pripovjedač biti sam-samcat i preživjeli satovi pokazivat će samo njegovo vrijeme. Ovi će mu se podstanari odmetnuti u svijet i više se nikad neće vratiti. Dok ne pristignu novi s kojima će se zbližiti, pripovjedač će se osjećati malo ispražnjeno. Bit će dana kad će se pitati Što je meni ovo trebalo?, ali i onih u kojima će mu se činiti da je naknadno zavolio svoje nevoljnike koji se sad tamo negdje smucaju po svijetu. Ali pripovjedač se mora prvo odmoriti. To animiranje neživih iscrpljuje. Mora se vratiti živima. Sebi, iako je sa sobom cijelo vrijeme bio. Majci, iako ju je u međuvremenu često nazivao. Prijateljima, iako je cijelo vrijeme održavao labavi kontakt s njima. Prirodi, iako ju je povremeno ovlaš doživljavao. Hrani, iako je u sebe stalno ubacivao jelo. Sad će namjestiti prisutnost na najjače i biti prvenstveno sisavac. Obratit će pažnju na svoje organe i na pravu stvarnost. Pripovjedač će platiti račune, dobaviti namirnice, slušati glazbu koja je bila na čekanju dok je moralo biti tiho, obaviti veliko spremanje i u sobi i u glavi. No on zna da su to planovi koje će možda i iznevjeriti. Može se dogoditi da čuje u prolazu neku riječ s potencijalom, da zadrhti na neki naslov u crnoj kronici, da mu žohar u kupaonici zagolica maštu, da se u snu spotakne o neku neočekivanu temu – i pripovjedač će opet s radošću pasti u novi bezdan priče. Kad su unutrašnji nagovori u pitanju, pripovjedač nikad nije na sigurnom. Već sad mu je sumnjivo uzbuđenje koje ga obuzima vezano za nešto još nepoznato i novo i neslućeno što mu se približava. Leptir je zamahnuo krilima tamo negdje u Pekingu, a pripovjedač u Hrvatskoj požurio staviti točku i na zadnju rečenicu svoje priče prije nego mu neka nova ne pobrka račune.