Jedna bijaše vrlo lijepa, možda i najljepša žena u gradu između dvije opsade. Takva je bila kao sasvim malo dijete, takva je bila i nakon što se zadjevojčila, a takva će biti i u onim godinama kad žene otežaju, umore se i prestanu biti zanimljive sebi i drugima. Nikada se nije umorila.
Druga bijaše veoma ružna, možda ne i najružnija žena u gradu, jer biva uvijek nakaza, a ružnoća je na neusporedivo više deredža od ljepote, ali je svakako bila među svim ružnim ženama baš ona koja se osjećala najružnijom te je u svakom trenutku bila svjesna svoje ružnoće. Što god bi radila, molila se Bogu, pjevala, smijala se, ona je sebi, pa tako i svijetu, bivala ružna.
Lijepa ne bijaše bogobojazna. Tako je strašna i duboka bila njezina usamljenost, da kraj nje nije bilo ni Boga. Nije se udavala, premda je ženicima ostala neusporedivo privlačna, te je do posljednjega njezina daha svaki muškarac u gradu bio spreman zbog nje ostaviti ženu, čak i ako je vjerovao da je voli najviše na svijetu. Privlačile su je žene, a ne muškarci, ali se ni ženama nije htjela dati. Niti bi se na to dobro u gradu gledalo. A ona osim što je bila lijepa, bila je okupljena oko glasa koji se o njoj širi.
Ružna je čeznula za mužem i djecom, za porodicom i porodičnim životom. Ali nije bilo tog muškarca kojeg bi se usudila nagrditi svojom ružnoćom. Mislila je da baš svaki zavređuje i od života očekuje nekoga ljepšeg i dostojnijeg od nje.
Kada je zapucalo i kada su po gradu zapadale bombe i rakete, ružna je sestra lijepoj zabranila da izlazi iz kuće. Ako ja poginem, govorila joj je, neće biti tolika šteta kao ako ti pogineš. Možda neće biti za tebe, odgovarala je sestra, ali za mene hoće. Mene će na mjestu ubiti tuga tvoje smrti…
Tako su se nadgornjavale, ali u tom je nadgornjavaju jača bila ružna sestra. Time što se nije plašila vlastite smrti, bila je mnogo hrabrija od sestre koja se plašila njezine smrti. A ni prema svojoj nije bila ravnodušna.
Bilo je to već prvoga mjeseca rata: ružna je sestra otišla po kruh i mlijeko, kada je raketa pogodila njihovu kuću, i ubila sve.
Smrću lijepe sestre proružnjao se do nepodnošljivosti naš grad. Kao kad je na televizoru najednom nestalo boje, slike su postale crno-bijele.
Sestra je stajala pred kućom od koje ništa nije ostalo, s dva cekera u rukama.
Ništa nije govorila, šutjela je i, kako bi joj oči trepnule, u onaj tren dok bi bile pokrivene kapcima, kroz glavu bi joj sinulo da to nije istina, da nije moguće, nego da je to ona stradala u eksploziji rakete i sad iz svoje smrti promatra neki drugi svijet. Ne može biti da je raketa pogodila kuću u koju je sestru sklonila kao dragocjenost, da ne strada. Nikako to ne može biti.
Od tog vremena nikome više nije bila ružna.
Bila je toliko žalosna da ni stranac, a ni sasvim malo dijete u nju nisu mogli pogledati da ne zaplaču.
O ostalima da se i ne govori.
Nije još živjela dugo, i onda se udala za profesora muzike, jedinog koji je mogao nositi njezinu žalost.
Dvije sestre
U gradu bijahu i dvije sestre. Svatko ih je znao.
Jedna bijaše vrlo lijepa, možda i najljepša žena u gradu između dvije opsade. Takva je bila kao sasvim malo dijete, takva je bila i nakon što se zadjevojčila, a takva će biti i u onim godinama kad žene otežaju, umore se i prestanu biti zanimljive sebi i drugima. Nikada se nije umorila.
Druga bijaše veoma ružna, možda ne i najružnija žena u gradu, jer biva uvijek nakaza, a ružnoća je na neusporedivo više deredža od ljepote, ali je svakako bila među svim ružnim ženama baš ona koja se osjećala najružnijom te je u svakom trenutku bila svjesna svoje ružnoće. Što god bi radila, molila se Bogu, pjevala, smijala se, ona je sebi, pa tako i svijetu, bivala ružna.
Lijepa ne bijaše bogobojazna. Tako je strašna i duboka bila njezina usamljenost, da kraj nje nije bilo ni Boga. Nije se udavala, premda je ženicima ostala neusporedivo privlačna, te je do posljednjega njezina daha svaki muškarac u gradu bio spreman zbog nje ostaviti ženu, čak i ako je vjerovao da je voli najviše na svijetu. Privlačile su je žene, a ne muškarci, ali se ni ženama nije htjela dati. Niti bi se na to dobro u gradu gledalo. A ona osim što je bila lijepa, bila je okupljena oko glasa koji se o njoj širi.
Ružna je čeznula za mužem i djecom, za porodicom i porodičnim životom. Ali nije bilo tog muškarca kojeg bi se usudila nagrditi svojom ružnoćom. Mislila je da baš svaki zavređuje i od života očekuje nekoga ljepšeg i dostojnijeg od nje.
Kada je zapucalo i kada su po gradu zapadale bombe i rakete, ružna je sestra lijepoj zabranila da izlazi iz kuće. Ako ja poginem, govorila joj je, neće biti tolika šteta kao ako ti pogineš. Možda neće biti za tebe, odgovarala je sestra, ali za mene hoće. Mene će na mjestu ubiti tuga tvoje smrti…
Tako su se nadgornjavale, ali u tom je nadgornjavaju jača bila ružna sestra. Time što se nije plašila vlastite smrti, bila je mnogo hrabrija od sestre koja se plašila njezine smrti. A ni prema svojoj nije bila ravnodušna.
Bilo je to već prvoga mjeseca rata: ružna je sestra otišla po kruh i mlijeko, kada je raketa pogodila njihovu kuću, i ubila sve.
Smrću lijepe sestre proružnjao se do nepodnošljivosti naš grad. Kao kad je na televizoru najednom nestalo boje, slike su postale crno-bijele.
Sestra je stajala pred kućom od koje ništa nije ostalo, s dva cekera u rukama.
Ništa nije govorila, šutjela je i, kako bi joj oči trepnule, u onaj tren dok bi bile pokrivene kapcima, kroz glavu bi joj sinulo da to nije istina, da nije moguće, nego da je to ona stradala u eksploziji rakete i sad iz svoje smrti promatra neki drugi svijet. Ne može biti da je raketa pogodila kuću u koju je sestru sklonila kao dragocjenost, da ne strada. Nikako to ne može biti.
Od tog vremena nikome više nije bila ružna.
Bila je toliko žalosna da ni stranac, a ni sasvim malo dijete u nju nisu mogli pogledati da ne zaplaču.
O ostalima da se i ne govori.
Nije još živjela dugo, i onda se udala za profesora muzike, jedinog koji je mogao nositi njezinu žalost.
Ubrzo su izbjegli iz grada.
I za njima je ostala samo priča o dvije sestre.