Na Jahorinu smo stigli tridesetog decembra dvije hiljade jedanaeste, tri i po mjeseca nakon mog povratka u Sarajevo s Floride. Nekoliko dana ranije smo rezervisali kolibu. Dugo smo se dvoumili između prihvatljivije ponude preko Ekupona za hotel na Vlašiću ili Bjelašnici i ove skuplje, ali intimnije varijante. Sad smo tu i vidimo da nismo pogriješili. Bila je ljepša nego na slikama na internetu. Na njima nismo ni primijetili natkriveni zidani roštilj pored kolibe i prirodni ribnjak (prirodni bunar ustvari) pun pastrmki u stražnjem dvorištu. Stigli smo ranije, već oko podne, da zagrijemo kolibu i počnemo spremati večeru. Kasnije će nam se pridružiti još dva para: M. i D. te S. i L. Iznijeli smo stvari iz auta, naložili vatru i umotani u deke sjeli na terasu da popijemo kafu. Nebo je bilo teško i sivo, tu i tamo je prolijetala pokoja pahulja; one rijetke, usamljene pahulje koje padaju od hladnoće. Prošetali smo oko kolibe. A. je odlučila da se vrati u kolibu, bilo je prehladno za nju, a ja sam htio još malo ostati vani i odšetati do šumice na obližnjem proplanku. Primijetio sam da sam zaboravio telefon u kolibi, ali nisam vidio razloga da se vraćam po njega.
Proplanak je ipak bio dalje nego što mi se učinilo. No, kada sam već stigao do njega, odlučih se na kratku šetnju po šumici. Ustvari, sada sam vidio da to nije šumica kao što je izgledalo gledajući od kolibe već poprilično gusta šuma kojoj se drugi kraj nije ni nazirao. Hodao sam brzo i punim plućima udisao reski planinski zrak, napravio kratku pauzu i uradio tri serije od po trideset sklekova, ovaj povratak u domovinu mi je dao novu snagu, pa nastavio hodati udubljen u promišljanja imigrantskih i povratničkih iskustava, prednosti i mane jednog ili drugog, i zapleten u vrtloge misli nisam ni primijetio da već pada mrak. A smrklo se naglo, čini mi se za nekoliko minuta. Okrenuo sam se i krenuo nazad putem kojim sam došao. Ili možda i nisam? Jako je teško snaći se u mraku, bez jasnih orijentira. Čuo sam u daljini glasove i pjesmu i brzo krenuh prema njima. Kada sam shvatio da se ustvari udaljavam od njih, bilo je već kasno, bio sam još dalje u nepoznatoj šumi. Odjednom počeh osjećati i studen. Na planini noć brzo pada u ovo doba godine i sa sobom donosi veliku hladnoću, a ja nisam bio prikladno obučen. Zaštićen drvećem i vida umrtvljenog mrakom nisam ni primijetio da je počeo padati snijeg. Tumarao sam kroz šumu, drhtao od zime, koliko od ove vanjske toliko i od neke unutrašnje izazvane strahom, od koje se, čini mi se, ledila krv u žilama. Ne znam koliko sam dugo tako lutao, sve je oko mene već postalo potpuno crno, kad se iznenada nađoh van šume. Više sam slutio po sjenkama nego što sam vidio da se nalazim na nekakvom proplanku, na čistini veličine, otprilike, fudbalskog stadiona. Na sred čistine je malena kuća, brvnara, upaljenih svjetala. Potrčah kroz snijeg što je sve jače padao i spotakoh se o golem kamen. Tek tada vidjeh da je kuća usred nekropole stećaka. Na stećku na kojeg je padalo slabo svjetlo iz kuće pročitah:”I molju vas, ne nastupajte na me. Ja sam bil, kako vi jeste, vi ćete biti, kako jesam ja.”
Potrčah opet i pokucah divlje na vrata kuće čim sam do nje stigao. Čuo sam glas iznutra:“Uđi.“ Uđoh i u svjetlu svijeća i starog fijaker šporeta ugledah muškarca u kasnim pedesetim ili ranim šezdesetim kako sjedi za starim drvenim stolom i čakijom guli jabuku. Koru jabuke je stavljao na peć od čega se sobom širio prijatan miris. „Sjedi“, reče, „znao sam da ćeš doći.“ Učinio mi se poznatim, ali nisam mogao odgonetnuti otkud ga znam. Duboko uzdahnu i bez riječi nestade u kuhinji. Vratio se za par minuta s tek pečenim uštipcima, domaćim kajmakom i slanim ovčijim sirom i pladnjem punim suđuka, suhog mesa i ovčije pastrme. Upitah ima li šta drugo, pošto sam znao da me čeka obilna novogodišnja večera (ako se ikada vratim). „Ima“ reče, „ali uštipci su ti najbolji, kod mene svi jedu uštipke.“ Potom donese kafu u staroj džezvi i vrelo mlijeko u crvenom lončiću prošaranom bijelim tufnama. Na vrhu lončica se uhvatio podebeo sloj kajmaka. Pošto ne volim kajmak, (ne mogu ga smisliti, cijedio sam uskuhano mlijeko kao dijete), popih nekoliko fildžana crne kafe i zapalih sa njim tri sarajevske Drine koje ne znam otkuda izvuče. Onda ode do prozora, razmaknu zavjesu i reče: “Dođi ovamo.” Prišao sam i pogledao kroz duplo staklo starog prozora mrazom prošarano po ćoškovima. Ono što sam vidio prkosilo je zakonima fizike svijeta koji sam znao. Ispred kuće prostiralo se polje, isprva veoma usko, mada ništa nije ograničavalo njegovu širinu, a potom sve šire i šire, poput lijevka. Teško mi je objasniti kako je tačno izgledalo, ne nalazim prave riječi, ali kao da nije bilo sa ovoga svijeta. Polje je bilo puno djece i ljudi različite starosti koji su obavljali najrazličitije poslove; djeca su se igrala, neka spavala, odrasli ljudi trčali, pecali, pričali pred različitim auditorijima, učili djecu, liječili bolesnike, radili u fabrikama, vozili kamione, kuhali, svirali, pjevali, ljubili, spavali, plivali, jeli … I svi su ličili jedni na druge.
Svi su ustvari ličili na mene.
On povuče dim cigarete, pređe pogledom preko mog blijedog lica i reče: “Sve si to ti. Vidiš, svaki put kada se nađeš na nekoj životnoj raskrsnici, kada razmišljaš da li poći lijevo ili desno, otići ili ostati, reći djevojci da ti se sviđa ili je sanjati u sebi, udariti onoga ko te je uvrijedio ili progutati bol, prihvatiti ponuđeni posao ili ne, učiniti ovo ili ono – beskrajno je mnogo u životu raskrsnica, i kada konačno izabereš jednu opciju, stvara se novi svijet u kojem nastavljaš postojati. Ti koji si ostao na raskrsnici bira drugu opciju i nastavlja postojati u paralelnom svijetu koji je stvoren tim izborom. I tako svaki put, kroz jedan život umnožiš sebe nebrojeno puta i stvoriš bezbroj novih svjetova. Ovo sto vidiš vani, sve si to ti u različitim svjetovima. A ti koji stojiš ovdje, nisi ništa stvarniji od ovih napolju, svi ste jednaki. I ne samo ti, svako ko je postojao, postoji ili će postojati stalno se svojim izborima umnožava i stvara nove svjetove, beskrajno mnogo paralelnih svjetova koji zajedno postoje van tebi poznatih granica vremena i prostora.” Šutao sam zbunjen, zaleđen, ko zna koliko dugo, dok napokon ne otvori vrata, pruži mi ruku i reče: “Idi sada nazad. Naći ćeš put. Možda bi bolje bilo da ti sve ovo nisam ni rekao. Znam da ti je ovo teško razumjeti. Idi i napij se večeras, biće ti lakše.” Izađoh i pomislih: „Majko mila, kojim li sam putem došao, kako da se vratim?“ Zatvorio je i zaključao vrata prije nego što sam ga to uspio upitati, a nije odgovarao na moje kucanje. Vidjeh da je još jedan stećak osvijetljen blijedim svjetlom iz kuće. Na ovome je pisalo: “Bože, davno ti sam lego i vele ti mi je ležati…” Tek tada primijetih da u ruci držim sklopljenu čakiju, sigurno mi ju je dao kada smo se rukovali, na kojoj je izrezbaren motiv podignute ruke koji vidjeh na stećcima. Opet osjetih onu unutrašnju hladnoću, hiljadu puta goru od ove vanjske. Riješen da nađem put nazad uđoh u šumu i krenuh hodati po intuiciji, ali sam pogriješio jer sam nakon pola sata tumaranja opet ugledao kolibu, ovaj put sa suprotne strane. Nikoga nisam vidio ispred kolibe. Lutao sam po mraku, od drveta do drveta, od sjene do sjene, od mraka do mraka, čini mi se satima i danima, a nikako da svane i nikako da nađem izlaz. Tresao sam se od hladnoće i gladi kada odjednom ugledah svjetla koja mi se približavaju. Svjetla auta! Istrčah i auto se zaustavi, otvoriše se vrata i vidjeh da su unutra M. i D., jedan od parova koji je sa nama trebao dočekati Novu godinu. Ponašali su se potpuno normalno, pitali me jesam li to izašao u šetnju i pričali kako će nam biti super narednih par dana u kolibi. Kiseo vinski zadah je ispunjavao unutrašnjost auta i pomislih da je M. dobrano pripit, a možda i oboje. Možda se zato ponašaju ovako čudno? Odjednom primijetih da više nije mrak, da ne pada snijeg, tek prolijeće pokoja usamljena pahulja, a nebo je sivo i teško. A. nas je dočekala na vratima kolibe. Pogledah prema proplanku i opet vidjeh da je pokriven samo uskom šumicom kojoj se svaki kraj može doseći za samo par minuta hoda. Da li je perspektiva odavde toliko pogrešna? Uđoh u kolibu i bukvalno otrčah do peći, a A. me uz smiješak upita zašto sam se vratio tako brzo. Glumim junaka, zezam nju da lošije podnosi hladnoću od mene koji sam se sa Floride vratio u prvu zimu nakon petnaest godina, a smrzao sam se od petnaestominutne šetnje.“ Osmjehnuh se prihvatajući šolju čaja od đumbira i limuna koji je napravila odmah po povratku iz šetnje. Još je bio vreo.
Sačekao sam da svi zaspu, a onda iz ostave donio flašu domaće šljivovice kojom sam planirao nazdraviti novoj godini i dodao još par cjepanica u peć. U gluhoj tišini noći čulo se kako povremeno u daljini stabla pucaju od hladnoće. Umotah se u deku i nasuh sebi čašicu rakije. Pa još jednu, i još jednu, sve dok mi misli nisu postale guste i neprohodne poput planinske šume i dok se soba nije počela okretati oko mene. Onda sam utonuo u duboki san bez snova.
Još uvijek se pitam (evo i sada dok ovo pišem i gulim jabuku čakijom na kojoj je izrezbaren motiv podignute ruke – a otkud mi ta čakija, ne sjećam se kad sam je kupio, da li sam je od nekog dobio?) kao što sam se pitao tog jutra gledajući u praznu flašu rakije, da li se sve ovo stvarno desilo ili je samo rakijom izazvana halucinacija.
Jahorina
Na Jahorinu smo stigli tridesetog decembra dvije hiljade jedanaeste, tri i po mjeseca nakon mog povratka u Sarajevo s Floride. Nekoliko dana ranije smo rezervisali kolibu. Dugo smo se dvoumili između prihvatljivije ponude preko Ekupona za hotel na Vlašiću ili Bjelašnici i ove skuplje, ali intimnije varijante. Sad smo tu i vidimo da nismo pogriješili. Bila je ljepša nego na slikama na internetu. Na njima nismo ni primijetili natkriveni zidani roštilj pored kolibe i prirodni ribnjak (prirodni bunar ustvari) pun pastrmki u stražnjem dvorištu. Stigli smo ranije, već oko podne, da zagrijemo kolibu i počnemo spremati večeru. Kasnije će nam se pridružiti još dva para: M. i D. te S. i L. Iznijeli smo stvari iz auta, naložili vatru i umotani u deke sjeli na terasu da popijemo kafu. Nebo je bilo teško i sivo, tu i tamo je prolijetala pokoja pahulja; one rijetke, usamljene pahulje koje padaju od hladnoće. Prošetali smo oko kolibe. A. je odlučila da se vrati u kolibu, bilo je prehladno za nju, a ja sam htio još malo ostati vani i odšetati do šumice na obližnjem proplanku. Primijetio sam da sam zaboravio telefon u kolibi, ali nisam vidio razloga da se vraćam po njega.
Proplanak je ipak bio dalje nego što mi se učinilo. No, kada sam već stigao do njega, odlučih se na kratku šetnju po šumici. Ustvari, sada sam vidio da to nije šumica kao što je izgledalo gledajući od kolibe već poprilično gusta šuma kojoj se drugi kraj nije ni nazirao. Hodao sam brzo i punim plućima udisao reski planinski zrak, napravio kratku pauzu i uradio tri serije od po trideset sklekova, ovaj povratak u domovinu mi je dao novu snagu, pa nastavio hodati udubljen u promišljanja imigrantskih i povratničkih iskustava, prednosti i mane jednog ili drugog, i zapleten u vrtloge misli nisam ni primijetio da već pada mrak. A smrklo se naglo, čini mi se za nekoliko minuta. Okrenuo sam se i krenuo nazad putem kojim sam došao. Ili možda i nisam? Jako je teško snaći se u mraku, bez jasnih orijentira. Čuo sam u daljini glasove i pjesmu i brzo krenuh prema njima. Kada sam shvatio da se ustvari udaljavam od njih, bilo je već kasno, bio sam još dalje u nepoznatoj šumi. Odjednom počeh osjećati i studen. Na planini noć brzo pada u ovo doba godine i sa sobom donosi veliku hladnoću, a ja nisam bio prikladno obučen. Zaštićen drvećem i vida umrtvljenog mrakom nisam ni primijetio da je počeo padati snijeg. Tumarao sam kroz šumu, drhtao od zime, koliko od ove vanjske toliko i od neke unutrašnje izazvane strahom, od koje se, čini mi se, ledila krv u žilama. Ne znam koliko sam dugo tako lutao, sve je oko mene već postalo potpuno crno, kad se iznenada nađoh van šume. Više sam slutio po sjenkama nego što sam vidio da se nalazim na nekakvom proplanku, na čistini veličine, otprilike, fudbalskog stadiona. Na sred čistine je malena kuća, brvnara, upaljenih svjetala. Potrčah kroz snijeg što je sve jače padao i spotakoh se o golem kamen. Tek tada vidjeh da je kuća usred nekropole stećaka. Na stećku na kojeg je padalo slabo svjetlo iz kuće pročitah:”I molju vas, ne nastupajte na me. Ja sam bil, kako vi jeste, vi ćete biti, kako jesam ja.”
Potrčah opet i pokucah divlje na vrata kuće čim sam do nje stigao. Čuo sam glas iznutra:“Uđi.“ Uđoh i u svjetlu svijeća i starog fijaker šporeta ugledah muškarca u kasnim pedesetim ili ranim šezdesetim kako sjedi za starim drvenim stolom i čakijom guli jabuku. Koru jabuke je stavljao na peć od čega se sobom širio prijatan miris. „Sjedi“, reče, „znao sam da ćeš doći.“ Učinio mi se poznatim, ali nisam mogao odgonetnuti otkud ga znam. Duboko uzdahnu i bez riječi nestade u kuhinji. Vratio se za par minuta s tek pečenim uštipcima, domaćim kajmakom i slanim ovčijim sirom i pladnjem punim suđuka, suhog mesa i ovčije pastrme. Upitah ima li šta drugo, pošto sam znao da me čeka obilna novogodišnja večera (ako se ikada vratim). „Ima“ reče, „ali uštipci su ti najbolji, kod mene svi jedu uštipke.“ Potom donese kafu u staroj džezvi i vrelo mlijeko u crvenom lončiću prošaranom bijelim tufnama. Na vrhu lončica se uhvatio podebeo sloj kajmaka. Pošto ne volim kajmak, (ne mogu ga smisliti, cijedio sam uskuhano mlijeko kao dijete), popih nekoliko fildžana crne kafe i zapalih sa njim tri sarajevske Drine koje ne znam otkuda izvuče. Onda ode do prozora, razmaknu zavjesu i reče: “Dođi ovamo.” Prišao sam i pogledao kroz duplo staklo starog prozora mrazom prošarano po ćoškovima. Ono što sam vidio prkosilo je zakonima fizike svijeta koji sam znao. Ispred kuće prostiralo se polje, isprva veoma usko, mada ništa nije ograničavalo njegovu širinu, a potom sve šire i šire, poput lijevka. Teško mi je objasniti kako je tačno izgledalo, ne nalazim prave riječi, ali kao da nije bilo sa ovoga svijeta. Polje je bilo puno djece i ljudi različite starosti koji su obavljali najrazličitije poslove; djeca su se igrala, neka spavala, odrasli ljudi trčali, pecali, pričali pred različitim auditorijima, učili djecu, liječili bolesnike, radili u fabrikama, vozili kamione, kuhali, svirali, pjevali, ljubili, spavali, plivali, jeli … I svi su ličili jedni na druge.
Svi su ustvari ličili na mene.
On povuče dim cigarete, pređe pogledom preko mog blijedog lica i reče: “Sve si to ti. Vidiš, svaki put kada se nađeš na nekoj životnoj raskrsnici, kada razmišljaš da li poći lijevo ili desno, otići ili ostati, reći djevojci da ti se sviđa ili je sanjati u sebi, udariti onoga ko te je uvrijedio ili progutati bol, prihvatiti ponuđeni posao ili ne, učiniti ovo ili ono – beskrajno je mnogo u životu raskrsnica, i kada konačno izabereš jednu opciju, stvara se novi svijet u kojem nastavljaš postojati. Ti koji si ostao na raskrsnici bira drugu opciju i nastavlja postojati u paralelnom svijetu koji je stvoren tim izborom. I tako svaki put, kroz jedan život umnožiš sebe nebrojeno puta i stvoriš bezbroj novih svjetova. Ovo sto vidiš vani, sve si to ti u različitim svjetovima. A ti koji stojiš ovdje, nisi ništa stvarniji od ovih napolju, svi ste jednaki. I ne samo ti, svako ko je postojao, postoji ili će postojati stalno se svojim izborima umnožava i stvara nove svjetove, beskrajno mnogo paralelnih svjetova koji zajedno postoje van tebi poznatih granica vremena i prostora.” Šutao sam zbunjen, zaleđen, ko zna koliko dugo, dok napokon ne otvori vrata, pruži mi ruku i reče: “Idi sada nazad. Naći ćeš put. Možda bi bolje bilo da ti sve ovo nisam ni rekao. Znam da ti je ovo teško razumjeti. Idi i napij se večeras, biće ti lakše.” Izađoh i pomislih: „Majko mila, kojim li sam putem došao, kako da se vratim?“ Zatvorio je i zaključao vrata prije nego što sam ga to uspio upitati, a nije odgovarao na moje kucanje. Vidjeh da je još jedan stećak osvijetljen blijedim svjetlom iz kuće. Na ovome je pisalo: “Bože, davno ti sam lego i vele ti mi je ležati…” Tek tada primijetih da u ruci držim sklopljenu čakiju, sigurno mi ju je dao kada smo se rukovali, na kojoj je izrezbaren motiv podignute ruke koji vidjeh na stećcima. Opet osjetih onu unutrašnju hladnoću, hiljadu puta goru od ove vanjske. Riješen da nađem put nazad uđoh u šumu i krenuh hodati po intuiciji, ali sam pogriješio jer sam nakon pola sata tumaranja opet ugledao kolibu, ovaj put sa suprotne strane. Nikoga nisam vidio ispred kolibe. Lutao sam po mraku, od drveta do drveta, od sjene do sjene, od mraka do mraka, čini mi se satima i danima, a nikako da svane i nikako da nađem izlaz. Tresao sam se od hladnoće i gladi kada odjednom ugledah svjetla koja mi se približavaju. Svjetla auta! Istrčah i auto se zaustavi, otvoriše se vrata i vidjeh da su unutra M. i D., jedan od parova koji je sa nama trebao dočekati Novu godinu. Ponašali su se potpuno normalno, pitali me jesam li to izašao u šetnju i pričali kako će nam biti super narednih par dana u kolibi. Kiseo vinski zadah je ispunjavao unutrašnjost auta i pomislih da je M. dobrano pripit, a možda i oboje. Možda se zato ponašaju ovako čudno? Odjednom primijetih da više nije mrak, da ne pada snijeg, tek prolijeće pokoja usamljena pahulja, a nebo je sivo i teško. A. nas je dočekala na vratima kolibe. Pogledah prema proplanku i opet vidjeh da je pokriven samo uskom šumicom kojoj se svaki kraj može doseći za samo par minuta hoda. Da li je perspektiva odavde toliko pogrešna? Uđoh u kolibu i bukvalno otrčah do peći, a A. me uz smiješak upita zašto sam se vratio tako brzo. Glumim junaka, zezam nju da lošije podnosi hladnoću od mene koji sam se sa Floride vratio u prvu zimu nakon petnaest godina, a smrzao sam se od petnaestominutne šetnje.“ Osmjehnuh se prihvatajući šolju čaja od đumbira i limuna koji je napravila odmah po povratku iz šetnje. Još je bio vreo.
Sačekao sam da svi zaspu, a onda iz ostave donio flašu domaće šljivovice kojom sam planirao nazdraviti novoj godini i dodao još par cjepanica u peć. U gluhoj tišini noći čulo se kako povremeno u daljini stabla pucaju od hladnoće. Umotah se u deku i nasuh sebi čašicu rakije. Pa još jednu, i još jednu, sve dok mi misli nisu postale guste i neprohodne poput planinske šume i dok se soba nije počela okretati oko mene. Onda sam utonuo u duboki san bez snova.
Još uvijek se pitam (evo i sada dok ovo pišem i gulim jabuku čakijom na kojoj je izrezbaren motiv podignute ruke – a otkud mi ta čakija, ne sjećam se kad sam je kupio, da li sam je od nekog dobio?) kao što sam se pitao tog jutra gledajući u praznu flašu rakije, da li se sve ovo stvarno desilo ili je samo rakijom izazvana halucinacija.