Devetog kolovoza penjemo se uz prijevoj Ripač, i što smo dalje od Bihaća, magle su gušće. Još malo, i ljeto će ostati iza nas kao toplo sjećanje. Skrećemo s glavnog magistralnog puta na makadam, slabo održavan, baš kao da se netko već ranom zorom potrudio, i svježe rupe iskopao, kako bi put prema Lipi bio još tegobniji. Mimo puta, priroda je sebe uredila, svake ružnoće lišena, kao da na ovom svijetu ne postoji niti jedna muka što bi njoj bila poznata. Svaki joj cvijet ima svoju svrhu, i liječi. Promiču mora stolisnika, kadulje, kantariona. Djeluju poput čaja, utješno. Oko nas je oaza zelenila. Nema kuća, osim jedne izletničke. I nema putnika namjernika, osim zaposlenika kampa, volontera, policije. U društvu sam volontera iz Italije i Isusovačke službe za izbjeglice. Njima nije prvi put. Nose zimske jakne. I stižemo. Oči se trebaju naviknuti na svu tu količinu aluminija, lima, betona i pijeska usred planinske čistine. Metalni odbljesak, mliječna staza europske unije. Bijeli kontejneri usred bijele magle i sive ograde, kao da opasuju kazamate, i natpisi zabrane, što se sve ne smije. Zabranjeno fotografiranje. Gledanje rođenim očima još nije zabranjeno. A oči gledaju u metalnu rukavicu u lice bačenu. Kontejneri raspoređeni u sektore, glavne prometnice betonirane, a između njih pošljunčane staze i tereni, nema drveta, ni lista, ni travke, ni hladovine. Omaglica sipi iz prašnjava neba, kao da se neki rezervoar tuge ispraznio. Vjetar raznosi sipljivu prašinu, u mozak se zavlači. Bože, jesam li ovo u pustinji?
Iz magle izlaze u deke i čaršafe zamotani, kao da su iz ilustrirane Biblije išetali, starozavjetni putnici. Ne griju im kontejnere jer i nije sezona grijanja. Uvlačim se u debljinu pernate jakne, kao kornjača pod oklop, najradije ne bih glave dizala, ali oči još moraju fotografirati jer „nekada je ovo bila samo livada, a sada je sofisticirani kamp“, tako je prilikom svečanog otvorenja govorio ministar sigurnosti. Fotografiram pažljivo tu sofisticiranost unutarnjim okom, prašina mi oči otvara: limena kutija, veličine tri na kat kreveta, a madraci najjeftinije kvalitete, najobičnije spužve. Sofisticiran smještaj za askete. Zabranjen je ulaz u stambene kontejnere, ali eto imaju prozore. Dva prozora, iz njih sardinice svijet gledaju. Netko mi tumači kako im je tu ipak bolje, eto su sigurni, eto bolje im je nego tamo odakle su došli… Znači li to ako smo iz lošeg došli da ništa bolje ne zaslužujemo… Oči gledaju, a uši još samo gluposti slušaju. Isključujem se, dakle, i gledam. Došli smo iz vremena u kojem se nema vremena u vrijeme u kojem se ima vremena. Napretek. Svaka privremenost teče sporije. Sati se vuku kao psi lutalice, izlaze iz magle, dobroćudni, nepogrešiva instinkta, i prose samo od onih od kojih će hranu i dobiti.
Već pri prvim susretima ispitujemo one što su još uvijek za razgovor raspoloženi: odakle si, dokle si, koliko si puta pokušao, jer ne znamo čovjeku drugačije pristupiti, znatiželjnim i netaktičnim prstima vrludamo po nezaraslim ranama, glupi smo i neuki, nije znatiželja isto što i empatija.
Pored jedne uredne male kartonske kutije, novinskim papirom podložene, uz kut kontejnera, brižno ušuškana tri mačića u krzno majke mačke. Pospana obiteljska idila mimo ovog svijeta, sama sebi dovoljna. Jedan čovjek, bdije nad njima, kao anđeo čuvar pospanih lutalica. I kad mu dosadimo sa svojim pitanjima, on jednostavno ispari i same nas s mačkama ostavi. Četiri godine mimo Pakistana, i mi se čudimo. Ali u tom čuđenju ne znamo dugo ostati, već se pomjeramo dalje, s istim pitanjima. Idemo dalje, jer jednoj smo znatiželji ugodili. Čim je ugledao prazan prostor oko mačaka, jer već smo u kontejneru frizerskog salona Isusovačke službe, on im se vratio. I gleda ih. Gdje li su sad njegovi mačići? Na kojoj je dionici puta shvatio da je zato možda i prekasno, i da samoća traje predugo. Samoća je ovdje tajna i trajna, i teško se izriče. Sporo otječe, nekima kao jezero, nikako. On možda gleda u toj kutiji jedan san prohujali.
Mladići u brijačnicu ulaze i izlaze, sami se ošišaju ili obriju, i izlaze blistavi, svježi, umiveni, iako u njoj nema vode tekuće. Nema boljeg mjesta za razgovor od brijačnice, a kako ona izgleda najbolje joj pristaje opis riječ berbernica. U berbernici se u jednom trenutku Širaz spomene i velika perzijska imena pjesnička, i učas smo u nekom širem i komotnijem prostoru, negdje drugdje izmješteni. I jedan mali kontejner leti nebom beskrajnim. Mladić iz Širaza citira mi Simin Behbahani koja svojim kostima ponovo uzdiže stubove svoje domovine, i ciglama duše nanovo je saziđuje. I smijemo se Europi koja je još mala beba u pelenama naspram jedne perzijske civilizacije. Ali on toj Europi hita, jer ima predstavu da je u njoj humanizam najvažnija religija, za tim traga. A meni se čini da je taj humanizam tek utvara, i postoji još samo dok on o njemu razgovara.
Na odlasku iz kampa, kao i na ulasku, ponovo nas legitimiraju, i u torbe nam zaviruju. A oni, na odlasku isto tako ostave svoje ID kartice kampa, pa kad ne uspiju u prelasku, na povratku ih dobiju.
Na odlasku, u glavi nosim neodgovoreno pitanje, jer odgovor je precizan kao zarez oštrim nožem, zato ništa ne odgovaram mladiću iz Burundija: „Zašto su nas ovdje stavili tako daleko od svega? Dvadeset kilometara do prvih kuća“. Zapravo je trideset. Odgovor bi bio: Zato. Zato da hodate dvadeset kilometara do prvih kuća, i da na putu više puta padnete i posustanete.
Brojke svoju priču pričaju, njemačka je vlada u kamp uložila oko milion eura, za ambulantu, kuhinju i konzultantske usluge, 1,7 miliona eura uložila je Europska unija, također u kamp, a 2,8 miliona eura opet je poklonila Njemačka savezna vlada IOM-u za promociju dobrovoljnog povratka izbjeglica i migranata.
Dok lutam tom šumom brojeva, iz glave mi ne izlaze one tanke spužvice na krevetima na kat, i kako „žive u sasvim malim (kontejnerima) kućicama, a njihovi prozori gledaju na veliki svijet“ (Konfucije).
Malo vode
Dva dana poslije u ponešto izmijenjenom sastavu, a opet s volonterima iz zajednice svetog Egidija iz Italije, točnije Trenta ili čuvenog Tridenta hodamo kroz utabanu stazu kroz divlje mirisne trave, baš kao da smo na izlet krenuli, bezbrižni. Prema vrhu je kućica, vikendica. Za odmor iz snova i pogled na beskrajno zelenilo. Pogled pun obećanja. Kako se približavamo sve je manja, neuglednija, i trošnija. Mogla bi se jednim dodirom raspasti. Na rubovima malo nagorena, kao da se malo u pećnici zapekla, dok su je otvorenim zimskim vatrama pokušavali zagrijavati putnici u prolazu. Oko nje grožđe ne njegovano, pa svejedno skoro dozrelo, napola slatko, napola kiselo. Zapuštena bivša obradiva polja. To je jedna od onih vikend radnih kućica, gdje bi se nakon posla otpočinulo, alat pospremilo i u grad vratilo. A sad nadaleko nema bivših radnika i stanovnika. Obrađuju polja Europske unije.
Ovdje za dolazak još uvijek nisu potrebne najave, papiri, iskaznice, nije zabranjeno fotografiranje, i sloboda koliko god bijedna, i dalje je slobodna. I dva brata guštera, spavaju iza kuće, u hladovini od ljeska. Jednom ime znači da je rođen za vrijeme mlađaka, i nije vidio Afganistana devet godina i ponavlja nam riječi iz nekoliko svjetskih jezika, dobar dan, kako ste, vrlo dobro, hvala lijepa, molim lijepa… Slatko kiselo kao grožđe oko njihove privremene kućice. Pozobao ih je dok je u Njemačkoj bez dokumenata radio, posvuda, na putu, u pokušajima povratka u tu istu Njemačku. U jednom sretnom momentu Karlota mu govori kako lijep pogled ima, a onda samu sebe prekori, jer iza njena ramena sva je njegova bijeda neimanja ničega, on je tek u prolazu, i sve što mu je nepotrebno tu će mu i ostati.
Ali on sretan, eto kao da je blagoslovljen tim beskrajnim zelenilom što još samo za sebe raste, samo potvrdi: da. Imam. Beremo tuđe grožđe i zobljemo i tu smo pred prirodom svi jednaki i opušteni, i to sretno grožđe nepaženo i ne njegovano hrani ptice selice. Prirodi smo svi jednaki, male životinjice koje valja nahraniti.
Nakon što smo se slikali za donatore i dokumentirali za novo prošenje, spuštamo se prema donacijama, a on, Mlađak usput nosi kanistere za vodu, jer neki ljudi dobronamjerni, i bezimeni, i mimo projekata i donacija vodu pitku im u podnožju dostavljaju.
Na povratku, valjda zbog te vode neke priče i sjećanja na površinu izranjaju. Francesco se prisjeća jedne poveznice Italije i naših krajeva, naime, za vrijeme Austro-Ugarske uprave zbog poplavljivanja vlasti su dio stanovnika Trenta u druge krajeve monarhije deportirale. I u Bosnu. Nepoznat mi je to detalj. Iako se on žali na svoj engleski, zapravo je precizan. Ljudi su deportirani. Zato razumije kad kažem da su ljudi na Lipi internirani, a ovdje u prirodi, koliko to god djelovalo surovo, kad krenu magle, kiše i snjegovi, i dalje su slobodni. Francesco se bavi održivom izgradnjom, i već jednim pogledom na kontejnere u Lipi, zna koliko topline zimi gube, a kako se u vruća i sparna ljeta pregriju. Samozatajan i sramežljiv čovjek, njegova je malenost prirodna, nenamještena. On služi posve besplatno. Brine se za beskućnike iz Pakistana i Afganistana na ulicama Trenta. Za sv. Egidija kažu da je tresao orahe, brao grožđe, drva cijepao. Takav je otprilike Francesco. Kao njegov svetac zaštitnik prosjaka, bogalja, gubavaca, izopćenika, pustinjaka, siromaha, i mnogih drugih.
Na povratku Mirko još priča o podrijetlu svog „talijanskog“ imena. Njegov je djed tijekom II. svjetskog rata dvije godine na Krku bio. I tamo je naučio malo vode tražiti. A mještani su ga zvali Mali. Tako je Mirku u amanet ostalo jedno ime slavensko, i ta voda što ga pokreće, ili bar tako zamišljam zašto se vraća u ove naše krajeve. Razmišljam o iskustvima koja nas pokreću a da ih nismo niti svjesni. Čega će se Mlađak sjećati, što će u amanet ponijeti iz ove svoje bihaćke kućice, nego to malo vode kojom su ga krijepili ljudi posve bezimeni. Što li će tek s njom činiti?
Prozori u veliki svijet
Devetog kolovoza penjemo se uz prijevoj Ripač, i što smo dalje od Bihaća, magle su gušće. Još malo, i ljeto će ostati iza nas kao toplo sjećanje. Skrećemo s glavnog magistralnog puta na makadam, slabo održavan, baš kao da se netko već ranom zorom potrudio, i svježe rupe iskopao, kako bi put prema Lipi bio još tegobniji. Mimo puta, priroda je sebe uredila, svake ružnoće lišena, kao da na ovom svijetu ne postoji niti jedna muka što bi njoj bila poznata. Svaki joj cvijet ima svoju svrhu, i liječi. Promiču mora stolisnika, kadulje, kantariona. Djeluju poput čaja, utješno. Oko nas je oaza zelenila. Nema kuća, osim jedne izletničke. I nema putnika namjernika, osim zaposlenika kampa, volontera, policije. U društvu sam volontera iz Italije i Isusovačke službe za izbjeglice. Njima nije prvi put. Nose zimske jakne. I stižemo. Oči se trebaju naviknuti na svu tu količinu aluminija, lima, betona i pijeska usred planinske čistine. Metalni odbljesak, mliječna staza europske unije. Bijeli kontejneri usred bijele magle i sive ograde, kao da opasuju kazamate, i natpisi zabrane, što se sve ne smije. Zabranjeno fotografiranje. Gledanje rođenim očima još nije zabranjeno. A oči gledaju u metalnu rukavicu u lice bačenu. Kontejneri raspoređeni u sektore, glavne prometnice betonirane, a između njih pošljunčane staze i tereni, nema drveta, ni lista, ni travke, ni hladovine. Omaglica sipi iz prašnjava neba, kao da se neki rezervoar tuge ispraznio. Vjetar raznosi sipljivu prašinu, u mozak se zavlači. Bože, jesam li ovo u pustinji?
Iz magle izlaze u deke i čaršafe zamotani, kao da su iz ilustrirane Biblije išetali, starozavjetni putnici. Ne griju im kontejnere jer i nije sezona grijanja. Uvlačim se u debljinu pernate jakne, kao kornjača pod oklop, najradije ne bih glave dizala, ali oči još moraju fotografirati jer „nekada je ovo bila samo livada, a sada je sofisticirani kamp“, tako je prilikom svečanog otvorenja govorio ministar sigurnosti. Fotografiram pažljivo tu sofisticiranost unutarnjim okom, prašina mi oči otvara: limena kutija, veličine tri na kat kreveta, a madraci najjeftinije kvalitete, najobičnije spužve. Sofisticiran smještaj za askete. Zabranjen je ulaz u stambene kontejnere, ali eto imaju prozore. Dva prozora, iz njih sardinice svijet gledaju. Netko mi tumači kako im je tu ipak bolje, eto su sigurni, eto bolje im je nego tamo odakle su došli… Znači li to ako smo iz lošeg došli da ništa bolje ne zaslužujemo… Oči gledaju, a uši još samo gluposti slušaju. Isključujem se, dakle, i gledam. Došli smo iz vremena u kojem se nema vremena u vrijeme u kojem se ima vremena. Napretek. Svaka privremenost teče sporije. Sati se vuku kao psi lutalice, izlaze iz magle, dobroćudni, nepogrešiva instinkta, i prose samo od onih od kojih će hranu i dobiti.
Već pri prvim susretima ispitujemo one što su još uvijek za razgovor raspoloženi: odakle si, dokle si, koliko si puta pokušao, jer ne znamo čovjeku drugačije pristupiti, znatiželjnim i netaktičnim prstima vrludamo po nezaraslim ranama, glupi smo i neuki, nije znatiželja isto što i empatija.
Pored jedne uredne male kartonske kutije, novinskim papirom podložene, uz kut kontejnera, brižno ušuškana tri mačića u krzno majke mačke. Pospana obiteljska idila mimo ovog svijeta, sama sebi dovoljna. Jedan čovjek, bdije nad njima, kao anđeo čuvar pospanih lutalica. I kad mu dosadimo sa svojim pitanjima, on jednostavno ispari i same nas s mačkama ostavi. Četiri godine mimo Pakistana, i mi se čudimo. Ali u tom čuđenju ne znamo dugo ostati, već se pomjeramo dalje, s istim pitanjima. Idemo dalje, jer jednoj smo znatiželji ugodili. Čim je ugledao prazan prostor oko mačaka, jer već smo u kontejneru frizerskog salona Isusovačke službe, on im se vratio. I gleda ih. Gdje li su sad njegovi mačići? Na kojoj je dionici puta shvatio da je zato možda i prekasno, i da samoća traje predugo. Samoća je ovdje tajna i trajna, i teško se izriče. Sporo otječe, nekima kao jezero, nikako. On možda gleda u toj kutiji jedan san prohujali.
Mladići u brijačnicu ulaze i izlaze, sami se ošišaju ili obriju, i izlaze blistavi, svježi, umiveni, iako u njoj nema vode tekuće. Nema boljeg mjesta za razgovor od brijačnice, a kako ona izgleda najbolje joj pristaje opis riječ berbernica. U berbernici se u jednom trenutku Širaz spomene i velika perzijska imena pjesnička, i učas smo u nekom širem i komotnijem prostoru, negdje drugdje izmješteni. I jedan mali kontejner leti nebom beskrajnim. Mladić iz Širaza citira mi Simin Behbahani koja svojim kostima ponovo uzdiže stubove svoje domovine, i ciglama duše nanovo je saziđuje. I smijemo se Europi koja je još mala beba u pelenama naspram jedne perzijske civilizacije. Ali on toj Europi hita, jer ima predstavu da je u njoj humanizam najvažnija religija, za tim traga. A meni se čini da je taj humanizam tek utvara, i postoji još samo dok on o njemu razgovara.
Na odlasku iz kampa, kao i na ulasku, ponovo nas legitimiraju, i u torbe nam zaviruju. A oni, na odlasku isto tako ostave svoje ID kartice kampa, pa kad ne uspiju u prelasku, na povratku ih dobiju.
Na odlasku, u glavi nosim neodgovoreno pitanje, jer odgovor je precizan kao zarez oštrim nožem, zato ništa ne odgovaram mladiću iz Burundija: „Zašto su nas ovdje stavili tako daleko od svega? Dvadeset kilometara do prvih kuća“. Zapravo je trideset. Odgovor bi bio: Zato. Zato da hodate dvadeset kilometara do prvih kuća, i da na putu više puta padnete i posustanete.
Brojke svoju priču pričaju, njemačka je vlada u kamp uložila oko milion eura, za ambulantu, kuhinju i konzultantske usluge, 1,7 miliona eura uložila je Europska unija, također u kamp, a 2,8 miliona eura opet je poklonila Njemačka savezna vlada IOM-u za promociju dobrovoljnog povratka izbjeglica i migranata.
Dok lutam tom šumom brojeva, iz glave mi ne izlaze one tanke spužvice na krevetima na kat, i kako „žive u sasvim malim (kontejnerima) kućicama, a njihovi prozori gledaju na veliki svijet“ (Konfucije).
Malo vode
Dva dana poslije u ponešto izmijenjenom sastavu, a opet s volonterima iz zajednice svetog Egidija iz Italije, točnije Trenta ili čuvenog Tridenta hodamo kroz utabanu stazu kroz divlje mirisne trave, baš kao da smo na izlet krenuli, bezbrižni. Prema vrhu je kućica, vikendica. Za odmor iz snova i pogled na beskrajno zelenilo. Pogled pun obećanja. Kako se približavamo sve je manja, neuglednija, i trošnija. Mogla bi se jednim dodirom raspasti. Na rubovima malo nagorena, kao da se malo u pećnici zapekla, dok su je otvorenim zimskim vatrama pokušavali zagrijavati putnici u prolazu. Oko nje grožđe ne njegovano, pa svejedno skoro dozrelo, napola slatko, napola kiselo. Zapuštena bivša obradiva polja. To je jedna od onih vikend radnih kućica, gdje bi se nakon posla otpočinulo, alat pospremilo i u grad vratilo. A sad nadaleko nema bivših radnika i stanovnika. Obrađuju polja Europske unije.
Ovdje za dolazak još uvijek nisu potrebne najave, papiri, iskaznice, nije zabranjeno fotografiranje, i sloboda koliko god bijedna, i dalje je slobodna. I dva brata guštera, spavaju iza kuće, u hladovini od ljeska. Jednom ime znači da je rođen za vrijeme mlađaka, i nije vidio Afganistana devet godina i ponavlja nam riječi iz nekoliko svjetskih jezika, dobar dan, kako ste, vrlo dobro, hvala lijepa, molim lijepa… Slatko kiselo kao grožđe oko njihove privremene kućice. Pozobao ih je dok je u Njemačkoj bez dokumenata radio, posvuda, na putu, u pokušajima povratka u tu istu Njemačku. U jednom sretnom momentu Karlota mu govori kako lijep pogled ima, a onda samu sebe prekori, jer iza njena ramena sva je njegova bijeda neimanja ničega, on je tek u prolazu, i sve što mu je nepotrebno tu će mu i ostati.
Ali on sretan, eto kao da je blagoslovljen tim beskrajnim zelenilom što još samo za sebe raste, samo potvrdi: da. Imam. Beremo tuđe grožđe i zobljemo i tu smo pred prirodom svi jednaki i opušteni, i to sretno grožđe nepaženo i ne njegovano hrani ptice selice. Prirodi smo svi jednaki, male životinjice koje valja nahraniti.
Nakon što smo se slikali za donatore i dokumentirali za novo prošenje, spuštamo se prema donacijama, a on, Mlađak usput nosi kanistere za vodu, jer neki ljudi dobronamjerni, i bezimeni, i mimo projekata i donacija vodu pitku im u podnožju dostavljaju.
Na povratku, valjda zbog te vode neke priče i sjećanja na površinu izranjaju. Francesco se prisjeća jedne poveznice Italije i naših krajeva, naime, za vrijeme Austro-Ugarske uprave zbog poplavljivanja vlasti su dio stanovnika Trenta u druge krajeve monarhije deportirale. I u Bosnu. Nepoznat mi je to detalj. Iako se on žali na svoj engleski, zapravo je precizan. Ljudi su deportirani. Zato razumije kad kažem da su ljudi na Lipi internirani, a ovdje u prirodi, koliko to god djelovalo surovo, kad krenu magle, kiše i snjegovi, i dalje su slobodni. Francesco se bavi održivom izgradnjom, i već jednim pogledom na kontejnere u Lipi, zna koliko topline zimi gube, a kako se u vruća i sparna ljeta pregriju. Samozatajan i sramežljiv čovjek, njegova je malenost prirodna, nenamještena. On služi posve besplatno. Brine se za beskućnike iz Pakistana i Afganistana na ulicama Trenta. Za sv. Egidija kažu da je tresao orahe, brao grožđe, drva cijepao. Takav je otprilike Francesco. Kao njegov svetac zaštitnik prosjaka, bogalja, gubavaca, izopćenika, pustinjaka, siromaha, i mnogih drugih.
Na povratku Mirko još priča o podrijetlu svog „talijanskog“ imena. Njegov je djed tijekom II. svjetskog rata dvije godine na Krku bio. I tamo je naučio malo vode tražiti. A mještani su ga zvali Mali. Tako je Mirku u amanet ostalo jedno ime slavensko, i ta voda što ga pokreće, ili bar tako zamišljam zašto se vraća u ove naše krajeve. Razmišljam o iskustvima koja nas pokreću a da ih nismo niti svjesni. Čega će se Mlađak sjećati, što će u amanet ponijeti iz ove svoje bihaćke kućice, nego to malo vode kojom su ga krijepili ljudi posve bezimeni. Što li će tek s njom činiti?