Ipak s nelagodom spominjem njegovo ime, jer ne znam ima li Ivo Janjić još živih srodnika, koji čitaju na ovom jeziku. Ako ih ima, upućujem im ispriku u ovo gluho doba, dok se svi zajedno i svaki za sebe rastajemo s rodnim gradom kao s pokojnikom.
Ivo Janjić bio je grobar. Invalidsku mirovinu dočekao je na Barama, gdje se zaposlio u svibnju 1966, ubrzo po otvaranju groblja. Rodio se na Stupu, odmah uz stupsko katoličko groblje, ali je, eto, radio na onom drugom, velikom i novom gradskom groblju. To ga je ispunjavalo povremenim osjećajem da je uspio u životu, a onda i nekom vrstom ponosa. Ne znate vi kako je tamo, govorio je svojima na Stupu, onako kao što su govorili naši gastarbajteri, kad naljeto dođu kući.
Ne znate vi kako je tamo, na Barama. Raznih ljudi, ljudskih naravi i običaja.
Ivo Janjić bio je najdugovječniji očev pacijent. Bolovao je od nekog teškog oblika leukemije, da mi je otac živ sad bi rekao i kojeg, tako da su mu predkazali tri mjeseca života. Takav mu je stigao za pacijenta.
Ništa se vi ne brinite, pokušao ga je ohrabriti.
Nemoj ti, doktore, meni govoriti vi. Učini mi se da sam već umro.
I tako je otac Ivi Janjiću govorio ti, kao što je i Ivo Janjić govorio ti.
Ama ja ću samo da mi se ti ne razočaraš živjeti barem tri mjeseca i jedan dan, rekao je ocu, kad se ovaj razbjesnio našavši ga sedmog dana terapije u parku, januar mjesec, snijeg zapadao do pasa, a Ivo u pidžami i papučama, pobjegao s odjeljenja da puši.
I nije poživio tri mjeseca, nego dvadeset godina. Ali ne u komadu, nego sve tri po tri mjeseca, jer su mu svaki put toliko davali. Svi, osim oca. Njemu narav nije dala da ikad za nekog od svojih pacijenata kaže koliko će još živjeti. Osim toga, tvrdio je da je kod leukemije malo kad izvjesno da nikakvog izlaza nema, da nema prolaza mimo smrti.
Njegova bolest bila je čudna. Akutna, galopirajuća, ali bez onoga završnog takta, bez tačke, nego stalno s onim najčudnijim znakom, tačkazarezom. Bolovanje Ive Janjića bilo je dvadeset godina patnje i dvadeset godina;;;;;;;;
Spašavanje je svaki put bilo dramatično. Jednom otac tri dana i tri noći nije išao kući, nije ni oka sklopio na otomanu u svojoj kancelariji, jer je bio siguran da ga, zaspe li, neće živog naći.
Inače se nije vezivao za pacijente. Nije se vezao ni za Ivu Janjića. Ali svaki pacijent na svoj način nosi bolest, i svaka je leukemija različita. Leukemija grobara s Bara Ive Janjića je, eto, bila takva da se svakih nekoliko mjeseci tražio prolaz mimo smrti.
On kao da je malo poglup, kao da ne zna šta je smrt, rekao je.
Nakon što mu je prethodne noći, sedamnaeste godine bolovanja, Ivo rekao:
Doktore, ja bogami ne znam što se ti toliko oko mene bihuzuriš. Dok me nije penzionisalo, računao sam da me održavaš jer misliš da ću te ja kopati, ili da ću ti kopati mater, ženu, sina, ko god ti već može umrijeti pa završiti na Barama, ali otkako sam u penziji, može biti samo to da bi ti moja smrt bila neuspjeh u karijeri, ko ono Anti Rajkoviću kad zabije autogol. Nemoj se, bolan, toliko truditi, navući ćeš neku bolest od toliko posla i sekiracije. A mogli bi ti se i kolege rugati, što stalno spašavaš grobara u mirovini.
Tu je upotrijebio riječ iz finijeg rječnika – mirovina. Onako za kraj priče.
Ivo Janjić bio je veseo, euforičan čovječuljak, koji bi zatim padao u razdoblja letargije i šutnje. U vrijeme veselosti bolest mu se bližila vrhuncima, poslije bi, nakon što preživi, postajao letargičan. Sjedio bi na rubu postelje, zagledan u svoje šake, u te vječno crne nokte na šakama, koje su iskopale na tisuće grobova. Koliko li se pod te nokte zavuklo smrti?
Ivo Janjić kod njega je, na odjeljenju, računa otac, u proteklih dvadeset godina proveo ukupno dvadeset i jedan mjesec. Skoro dvije pune godine. Za to vrijeme obilazili su ga otac i majka, dok su bili živi. Poslije nitko.
Ivo Janjić
Ipak s nelagodom spominjem njegovo ime, jer ne znam ima li Ivo Janjić još živih srodnika, koji čitaju na ovom jeziku. Ako ih ima, upućujem im ispriku u ovo gluho doba, dok se svi zajedno i svaki za sebe rastajemo s rodnim gradom kao s pokojnikom.
Ivo Janjić bio je grobar. Invalidsku mirovinu dočekao je na Barama, gdje se zaposlio u svibnju 1966, ubrzo po otvaranju groblja. Rodio se na Stupu, odmah uz stupsko katoličko groblje, ali je, eto, radio na onom drugom, velikom i novom gradskom groblju. To ga je ispunjavalo povremenim osjećajem da je uspio u životu, a onda i nekom vrstom ponosa. Ne znate vi kako je tamo, govorio je svojima na Stupu, onako kao što su govorili naši gastarbajteri, kad naljeto dođu kući.
Ne znate vi kako je tamo, na Barama. Raznih ljudi, ljudskih naravi i običaja.
Ivo Janjić bio je najdugovječniji očev pacijent. Bolovao je od nekog teškog oblika leukemije, da mi je otac živ sad bi rekao i kojeg, tako da su mu predkazali tri mjeseca života. Takav mu je stigao za pacijenta.
Ništa se vi ne brinite, pokušao ga je ohrabriti.
Nemoj ti, doktore, meni govoriti vi. Učini mi se da sam već umro.
I tako je otac Ivi Janjiću govorio ti, kao što je i Ivo Janjić govorio ti.
Ama ja ću samo da mi se ti ne razočaraš živjeti barem tri mjeseca i jedan dan, rekao je ocu, kad se ovaj razbjesnio našavši ga sedmog dana terapije u parku, januar mjesec, snijeg zapadao do pasa, a Ivo u pidžami i papučama, pobjegao s odjeljenja da puši.
I nije poživio tri mjeseca, nego dvadeset godina. Ali ne u komadu, nego sve tri po tri mjeseca, jer su mu svaki put toliko davali. Svi, osim oca. Njemu narav nije dala da ikad za nekog od svojih pacijenata kaže koliko će još živjeti. Osim toga, tvrdio je da je kod leukemije malo kad izvjesno da nikakvog izlaza nema, da nema prolaza mimo smrti.
Njegova bolest bila je čudna. Akutna, galopirajuća, ali bez onoga završnog takta, bez tačke, nego stalno s onim najčudnijim znakom, tačkazarezom. Bolovanje Ive Janjića bilo je dvadeset godina patnje i dvadeset godina;;;;;;;;
Spašavanje je svaki put bilo dramatično. Jednom otac tri dana i tri noći nije išao kući, nije ni oka sklopio na otomanu u svojoj kancelariji, jer je bio siguran da ga, zaspe li, neće živog naći.
Inače se nije vezivao za pacijente. Nije se vezao ni za Ivu Janjića. Ali svaki pacijent na svoj način nosi bolest, i svaka je leukemija različita. Leukemija grobara s Bara Ive Janjića je, eto, bila takva da se svakih nekoliko mjeseci tražio prolaz mimo smrti.
On kao da je malo poglup, kao da ne zna šta je smrt, rekao je.
Nakon što mu je prethodne noći, sedamnaeste godine bolovanja, Ivo rekao:
Doktore, ja bogami ne znam što se ti toliko oko mene bihuzuriš. Dok me nije penzionisalo, računao sam da me održavaš jer misliš da ću te ja kopati, ili da ću ti kopati mater, ženu, sina, ko god ti već može umrijeti pa završiti na Barama, ali otkako sam u penziji, može biti samo to da bi ti moja smrt bila neuspjeh u karijeri, ko ono Anti Rajkoviću kad zabije autogol. Nemoj se, bolan, toliko truditi, navući ćeš neku bolest od toliko posla i sekiracije. A mogli bi ti se i kolege rugati, što stalno spašavaš grobara u mirovini.
Tu je upotrijebio riječ iz finijeg rječnika – mirovina. Onako za kraj priče.
Ivo Janjić bio je veseo, euforičan čovječuljak, koji bi zatim padao u razdoblja letargije i šutnje. U vrijeme veselosti bolest mu se bližila vrhuncima, poslije bi, nakon što preživi, postajao letargičan. Sjedio bi na rubu postelje, zagledan u svoje šake, u te vječno crne nokte na šakama, koje su iskopale na tisuće grobova. Koliko li se pod te nokte zavuklo smrti?
Ivo Janjić kod njega je, na odjeljenju, računa otac, u proteklih dvadeset godina proveo ukupno dvadeset i jedan mjesec. Skoro dvije pune godine. Za to vrijeme obilazili su ga otac i majka, dok su bili živi. Poslije nitko.
Umro je u snu, u svojoj kući.