Imao sam sreću i na to sam jako ponosan da sam punih jedanaest godina živio u istom gradu gdje je živio veliki pisac, mag pisane riječi Ćamil Sijarić. Ja sam iz Bijeog Polja u Sarajevo odselio 1978., a Ćamil je poginuo 1989., dakle preko jednog desetljeća udisali smo isti zrak, pili istu vodu i hodili istim ulicama. Nisam ga često viđao, ali ga jesam s vremena na vrijeme sretao u Vase Miskina, ulici kojom bi pisac skoro svako veče prošetao, i to uvijek u društvu, obično jednog čovjeka. Očito, konstantno mu je trebao neko kome će kazivati i ko će ga slušati. Ja sam bio puno mlađi, još uvijek neafirmisan i nije mi bilo mjesto pored Ćamila, ali se ja jesam družio sa njim putem njegovih knjiga, njegovih nastupa, njegovih promocija koje su se povremeno organizovale u domu JNA kako smo tada zvali sadašnji dom armije u Sarajevu. O toj Ćamilovoj potrebi da priča i kazuje najslikovitije je svjedočio veliki bosanski i jugoslovenski, pa ako hoćete i svjetski pjesnik – Izet Sarajlić: Na Ćamilovoj sahrani i on je bio jedan od onih koji su se opraštali od njega. Pričao je o njihovom druženju i između ostalog rekao i ovo: “Jednoga dana dok smo šetali Sarajevom Ćamil me uze pod ruku i kaže – Moj Izete, život je bez priče prazan ko prazan džep u siromaha.
I Ćamil je neprestano svoj život punio pričom i to pismenom i usmenom.
I to sve što je Ćamil izgovarao bilo je literatura sa posebnim pjesničkim nabojem. U intervjuu, pred kraj života, datom Hasniji Muratagić Tuni, na pitanje: Pišete li u jednom dahu – Sijarić odgovara:
“Ne. Dugo živim sa sadržajem. Teško misli prenosim na papir; pišem sporo, ali dugo sjedim i dugo držim olovku u rисi. Desi se da danima ne napišem ni jednu riječ. A za mene kažu da sam velika pričalica. Jesam. Priznajem. Нoću sve da napišem, sve što znam. Onda vas priča opije kao lijepo piće. I tada nijesam volio da vidim dпo čaše u kojoj je to piće. Ne volim da ćutim, samo se na groblju ćuti… Imao sam o mnogo čemu pisati. O jadima, nevoljama i pustim željama, mojim, mojih poznanika, mojih prijatelja. A mnogo ih je. Za to je mаlo jedan ljudski vijek. Eh, što se ne živi bar dvjesta godina pa da se ljepo ispričamo”…
Na opasku iste autorice intervjua kako se iz njegovih djela uzimala građa za rječnike i kako mu je jezik sočan Ćamil odgovara:
“Baš mi je drago što je tako. To je potvrda da je jezik Sandžaka bogat, interesantan. A kažete da je moj jezik i sočan. U pravu ste. Sočan može biti plod neke voćke, usta djevojke, ali i jezik. Njegova sočnost izvire iz života.Tamo gdje se teško živi, lijepo se govori. To je neka ravnoteža. Ljudi u gradu slabije poznaju jezik sela, jezik bilja. Ja sam u prednosti. Znam da opišem kako izgleda, i kako miriše divizma. Ja i sad znam gdje koja trava raste u mojim Šipovicama, znam gdje ima djeteline sa četiri lista, znam šta je sporiš, a šta konjštrak. Znam boljke životinja, imena vjetrova i još puno toga. Zato je moj jezik sočan. Svaki lik govori svojim jezikom. Ljudi se i razlikuju po tome kako govore”…
Na Sijarićeva usta, što rekao Marko Vešović, prozborili su, svojim maternjim jezikom, gora i voda, i drvo i kamen, i “četvoronožno i letušte“.
“Sve vode zbore kad noć pane“, kaže Demko iz istoimene Sijarićeve priče. “To mi je pričao jedan žandar, a ti mi reci je li to istina. Sve je – veli – nekad zborilo: i drvo i kamen, zemlja i trava, pa eto zbog nešta danas ne zbori“.
Ovo je, nastavlja Vešović, izvrsno, prvo zbog pričine priče. To jest, Demko priča tuđu priču. Mogla bi se napisati čitava knjiga o tome kako se u Sijarićevoj pripovjedačkoj umjetnosti priče spliću u vijence, kako se jedna u drugoj ogledaju, jedna drugu dopunjuju i produbljuju, jedna drugu stavljaju pod upitnik. To je, nekad, čitav jedan fantastični balet koji dobacuje od najdaljih zamislivih vremena.
Ćamil Sijarić preživio je pakao Drugog svjetskog rata, prvi je, u svojstvu novinara, ušao u tek oslobođeni logor Jasenovac i zapisao: “Prvog maja 1945. godine bio sam u Džehenemu, da niko drugi poslije mene u njega ne uđe. Vidio sam pakao, da ga niko drugi poslije mene ne vidi.”
Znajući sve to možemo slobodno reći da je Ćamil Sijarić, budući da je umro uoči samog rata u Bosni i Hercegovini, možda na vrijeme umro, ništa dobroga ne bi vidio da je preživio to kobno klizanje automobila na pješačkom prelazu u Đure Đakovića gdje je prelazio ulicu žureći da tamo nekakvom činovniku u Centralnom komitetu pokaže svoj govor koji je spremao za neku od sjednica Saveza Komunista. I eto apsurda: veliki pisac nosi svoj govor nekom činovniku da taj ocijeni da se pisac nije gdje okliznuo.
Nažalost, okliznulo se auto i ubilo ga…
Bilo bi i previše da čovjek takvog senzibiliteta u toku jednog života preživi dva džehenema.
Prema jednoj svojoj, posthumno objavljenoj pjesmi, on je želio da na umoru, u svojim posljednjim satima zemnog života, gleda čađavi zavičajni tavan nad sobom i da čuje let lastavica, jer tako nekako umiru njegovi Bihorci, čijim je sudbinama sagradio cijeli svoj literarni svijet.
Da budem krajnje iskren: ja duboko vjerujem u vidovidost umjetnika; oni koje je bog, svejedno šta podrazumijevamo pod riječju Bog, uzeo za svoj medij, oni imaju tu vrstu datosti da vide dalje. Kako drugačije objasniti Ćamilovu pjesmu „Šipci u Šipovicama“ koju je napisao u jesen 1989. a u decembru je poginuo. Evo te pjesme:
Znam da se u ovu kasnu jesen U prekasnu jesen na Šipovicama šipci crvene. Da hoće vjetar bar malo – bar malo, njihove boje nanijeti na mene, na ruke, na lice – jer vidim da se ove jeseni posljednji put za mene crvene šipci iz Šipovica
I kada smo kod poezije, kojoj se Ćamil vratio u poznim godinama života, evo još jedne pjesme kao primjer kako se ekonomiše u poetskom jeziku, kako se samo u naslutama može reći više nego cjelodnevnom besjedom:
Nađoh starca gdje leži kraj kamena. Upitah ga zašto tu leži, zašto je sam. Odgovori mi: Zar ne vidim da je u društvu, Da je pokraj njega kam.
Kad umrem, veli, kad legnem Da vječnim snom spavam, Pobošće mi kamen nad glavom, Pa se na njega navikavam.
Imamo ovdje i humor i ironiju. Imamo neminovnost zbivanja,. To je originalna Ćamilova naracija, insert priče istrgnut iz života cijeloga svijeta? I uglavnom kada bolje zarovimo u tekst i smisao teksta vidimo uglavnom autobiografske sekvence.
Mislite da je Ćamil mogao odoljeti dok bi šetao zavičajnim poljima i livadama da negdje ne legne, ne pruži se pored kakvog kamena jer – on je bio taj koji je razumijevao jezik drvlja i kamenje, jezik vode i svega što nas okružuje, jer da nije razumijevao jezik svega živog i neživog nikada ne bi bilo Ćamila pisca, onakvog kakav je bio. Naravno, pisci ne mogu promijeniti svijet, ali smještajući ga u svoj književni opus mogu ga i te kako učiniti podnošljivijim.
Smještajući pasivni život Sandžaka u svoje priče i romane Ćamil ga je činio ljepšim nego što jeste, i, svakako, podnošljivijim. Kao ni jedan drugi pisac, tako ni Ćamil nije mogao mijenjati svijet, ali smještajući ga u svoja djela u svoje stihove i prozne pasaže – pisci itekako ovaj svijet čine podošljivijim. Imao sam priliku da razgovaram sa nekolicinom pisaca iz njegove generacije, možda i nešto mlađim, s nekima je radio na radiju Sarajevo, s nekima se družio… Pričajući o njemu vidio sam da mu nijesu mogli halaliti toliki talenat, pa su se neki od njih upinjali da nađu falinke u njegovom tekstu. Tražeći mu falinke dozidali su, zapravo, kamen više u njegovom vječitom spomeniku ili svetioniku koji je obasjavao književnost južnoslovenskih naroda.
Pošto je izašla njegova priča Sablja našao se neki kritičar i javno prigovorio da je priča preduga i ubrzo sretne Ćamila na ulici i kaže mu isto, a Ćamil će: „Njoj se hoće da je preduga“.
Na obilježavanju 800 godina crkve Svetih apostola Petra i Pavla u Bijelom Polju Ćamil je bio na visini svojih umjetničkih dometa i između ostalog rekao: „Osam stotina puta je košena trava, osam stotina puta su padali snjegovi i dizali se, osam stotina puta je ovca bacila jagnje“…
I mi ovdje vidimo kako je Sijarić majstorski znao uloviti riječ iz zavičajne leksike naroda kojem je po rođenje pripadao, naći joj mjesto u literaturi gdje će kao svjetiljka obasjati cijeli tekst. U ovom slučaju „ovca bacila jagnje“, ne rodila, ne ojagnjila se ili slično, već onako kako se kaže u narodu – bacila jagnje. Slušao sam u djetinjstvu kako u Bihoru govore za ženu pogotovu kad rodi muško: „trehnula sina“, a ne rodila… Jezik zaista može biti praznično uživanje. I, sve je u jeziku i – jezik je u svemu. Mi uglavnom vjerujemo da je magijski realizam, kroz literaturu, na naše prostore došao prevođem Borhesa, Markesa, Kortasara, Huana Rulfa i drugih Latinoamerikanaca, zaboravljajući da su Ćamilovi Bihorci i pripovijetka Ram Bulja izašli, prije prevoda ovih pisaca. Zato se za Ćamila ne može govoriti da je ni bihorski, ni crnogorski, ni bosanski pisac – on zapravo sve to jeste, ali je on prije svega svjetski pisac koji je, ne kako tvrde mnogi ukaljao obraz Bihora, već, smještajući ga na literarne police, pozlatio.
I vratimo se za trenutak njegovoj priči Ram-Bulja. Smatram je njegovom najljepšom pripovijetkom i uopšte najljepšim pričom, a onda često zastanem i kažem: A nije, bolja je Sablja, pa onda – ne, bolji je Hrt, bolja je Koza… i tako bih mogao vazdan nabrajat i opet se vratiti Ram-Bulji. Pričao mi je prof. filozofije sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu Rasim Muminović da je pripovijetka Ram-Bulja pet punih godina stajala u ladici urednika IK Svjetlost. Urednik je bio Meša Selimović. Pet godina je čuvao da ta ptica šarenoga perja ne prhne među narod. Veliki je Meša, veliki su Mešini romani i ne dam da trun padne na njegov lik i djelo, ali, moramo priznati, od Ćamila se bio podobro „prepao“.
U toj priči Ram Bulja, čoban sa Pešteri tjera svoje stado na bjelopoljsku pijacu. E sada Ćamilov opis naglašava i nadvisuje sve ono što ovog čobanina čini viđenim momkom sa planine. Prvo mu opisuje tanke crne brkove, pa šiljast nos, pa onda veli da je visok i tanak, pa da ima veliku bijelu čalmu i na njoj izvezen nekav ukras i taj čoban Ram-Bulja javi ovce preko Rasova a ovce ko ovce zapasu se na ledincima oko puta, Ram ih tjera, skoljava ih a onda u jednom trenutku vadi sviralu iza pojasa i zasvira:
E sada Ćamil sijevne svom snagom svoje duše, dolazi njegova minuta, vrhunac literarne potencije i ne kaže kako on lijepo svira, već opet priziva mudri lukavi jezik naroda Sandžaka, pa kaže: „Hej Rame, hej grla bijeloga!“ Tom rečenicom je rekao više nego da je cijele stranice potrošio opisujući kako pešterski čoban lijepo svira. Često sam razmišljao o Ćamilovom boravku u Vranju. On je zbog svojih političkih stavova zajedno sa još nekoliko svojih školskih drugova otpušten iz Velike kraljeve medrese u Skoplju i oni se onda prepisali i nastavili školovanje u gimnaziji u Vranju.
Ja vjerujem da je on, boraveći u Vranju i osluškujući jezik Vranja, a dobro poznavajući djela Bore Stankovića, nazrio niti koje povezuju Borine junake i taj svijet. Moguće da mu je i to bila inspiracija za roman Bihorci.
Lično iako mnogi tvrde da su naši – pod našim podrazumijevam pisce sa našeg govornog područja, dakle od Vardara pa do Triglava – najbolji pisci Andrić, Selimović, Crnjanski, Kiš i ja to ne poričem, ali bih ja cijeloga života, bez da mi ikada dosade, mogao jedino čitati Ćamila Sijarića i Boru Stankovića. Ono što su mi nekada u ranoj mladosti bili Jesenjin i Lorka u poeziji, u prozi su mi danas Ćamil Sijarić i Bora Stanković.
Zamislite Sijarićeve hrabrosti započeti roman samoglasnikom ili vokalom „A“. „A stara Nurka je govorila: O Halimačo, o rode moj“…
Danas bi ovi naši vajni lektori i urednici, čast i čest pojedincima, odmah skresali A i kazali ne treba tako ili ne može tako ili bolje je ovako…
Možda su i njemu tada njegovi urednici i kolege pisci govorili da ne treba tako, ali je Ćamil Sijarić bio pisac koji je duboko vjerovao u sebe i znao je šta čini. Vjerovao je da sa ovim A, u samom početku, nagovještava uzbudljiv tekst kojem će teško bit odoljeti.
I bio je u pravu.
I, na samom kraju, dok govorim o ovom velikanu, ne mogu a da ne kažem da mi je 2017.god u Novom Pazaru dodijeljena velika nagrada „Pero Ćamila Sijarića“ kojoj sam ja preinačio ime i nazvao je „Zlatno pero“.
Ćamilovu besjedu slušali su ljudi, ptice, trava i kamenje
Imao sam sreću i na to sam jako ponosan da sam punih jedanaest godina živio u istom gradu gdje je živio veliki pisac, mag pisane riječi Ćamil Sijarić.
Ja sam iz Bijeog Polja u Sarajevo odselio 1978., a Ćamil je poginuo 1989., dakle preko jednog desetljeća udisali smo isti zrak, pili istu vodu i hodili istim ulicama. Nisam ga često viđao, ali ga jesam s vremena na vrijeme sretao u Vase Miskina, ulici kojom bi pisac skoro svako veče prošetao, i to uvijek u društvu, obično jednog čovjeka. Očito, konstantno mu je trebao neko kome će kazivati i ko će ga slušati. Ja sam bio puno mlađi, još uvijek neafirmisan i nije mi bilo mjesto pored Ćamila, ali se ja jesam družio sa njim putem njegovih knjiga, njegovih nastupa, njegovih promocija koje su se povremeno organizovale u domu JNA kako smo tada zvali sadašnji dom armije u Sarajevu.
O toj Ćamilovoj potrebi da priča i kazuje najslikovitije je svjedočio veliki bosanski i jugoslovenski, pa ako hoćete i svjetski pjesnik – Izet Sarajlić: Na Ćamilovoj sahrani i on je bio jedan od onih koji su se opraštali od njega. Pričao je o njihovom druženju i između ostalog rekao i ovo: “Jednoga dana dok smo šetali Sarajevom Ćamil me uze pod ruku i kaže – Moj Izete, život je bez priče prazan ko prazan džep u siromaha.
I Ćamil je neprestano svoj život punio pričom i to pismenom i usmenom.
I to sve što je Ćamil izgovarao bilo je literatura sa posebnim pjesničkim nabojem.
U intervjuu, pred kraj života, datom Hasniji Muratagić Tuni, na pitanje: Pišete li u jednom dahu – Sijarić odgovara:
“Ne. Dugo živim sa sadržajem. Teško misli prenosim na papir; pišem sporo, ali dugo sjedim i dugo držim olovku u rисi. Desi se da danima ne napišem ni jednu riječ. A za mene kažu da sam velika pričalica. Jesam. Priznajem. Нoću sve da napišem, sve što znam. Onda vas priča opije kao lijepo piće. I tada nijesam volio da vidim dпo čaše u kojoj je to piće. Ne volim da ćutim, samo se na groblju ćuti… Imao sam o mnogo čemu pisati. O jadima, nevoljama i pustim željama, mojim, mojih poznanika, mojih prijatelja. A mnogo ih je. Za to je mаlo jedan ljudski vijek. Eh, što se ne živi bar dvjesta godina pa da se ljepo ispričamo”…
Na opasku iste autorice intervjua kako se iz njegovih djela uzimala građa za rječnike i kako mu je jezik sočan Ćamil odgovara:
“Baš mi je drago što je tako. To je potvrda da je jezik Sandžaka bogat, interesantan. A kažete da je moj jezik i sočan. U pravu ste. Sočan može biti plod neke voćke, usta djevojke, ali i jezik. Njegova sočnost izvire iz života.Tamo gdje se teško živi, lijepo se govori. To je neka ravnoteža. Ljudi u gradu slabije poznaju jezik sela, jezik bilja. Ja sam u prednosti. Znam da opišem kako izgleda, i kako miriše divizma. Ja i sad znam gdje koja trava raste u mojim Šipovicama, znam gdje ima djeteline sa četiri lista, znam šta je sporiš, a šta konjštrak. Znam boljke životinja, imena vjetrova i još puno toga. Zato je moj jezik sočan. Svaki lik govori svojim jezikom. Ljudi se i razlikuju po tome kako govore”…
Na Sijarićeva usta, što rekao Marko Vešović, prozborili su, svojim maternjim jezikom, gora i voda, i drvo i kamen, i “četvoronožno i letušte“.
“Sve vode zbore kad noć pane“, kaže Demko iz istoimene Sijarićeve priče. “To mi je pričao jedan žandar, a ti mi reci je li to istina. Sve je – veli – nekad zborilo: i drvo i kamen, zemlja i trava, pa eto zbog nešta danas ne zbori“.
Ovo je, nastavlja Vešović, izvrsno, prvo zbog pričine priče. To jest, Demko priča tuđu priču. Mogla bi se napisati čitava knjiga o tome kako se u Sijarićevoj pripovjedačkoj umjetnosti priče spliću u vijence, kako se jedna u drugoj ogledaju, jedna drugu dopunjuju i produbljuju, jedna drugu stavljaju pod upitnik. To je, nekad, čitav jedan fantastični balet koji dobacuje od najdaljih zamislivih vremena.
Ćamil Sijarić preživio je pakao Drugog svjetskog rata, prvi je, u svojstvu novinara, ušao u tek oslobođeni logor Jasenovac i zapisao: “Prvog maja 1945. godine bio sam u Džehenemu, da niko drugi poslije mene u njega ne uđe. Vidio sam pakao, da ga niko drugi poslije mene ne vidi.”
Znajući sve to možemo slobodno reći da je Ćamil Sijarić, budući da je umro uoči samog rata u Bosni i Hercegovini, možda na vrijeme umro, ništa dobroga ne bi vidio da je preživio to kobno klizanje automobila na pješačkom prelazu u Đure Đakovića gdje je prelazio ulicu žureći da tamo nekakvom činovniku u Centralnom komitetu pokaže svoj govor koji je spremao za neku od sjednica Saveza Komunista. I eto apsurda: veliki pisac nosi svoj govor nekom činovniku da taj ocijeni da se pisac nije gdje okliznuo.
Nažalost, okliznulo se auto i ubilo ga…
Bilo bi i previše da čovjek takvog senzibiliteta u toku jednog života preživi dva džehenema.
Prema jednoj svojoj, posthumno objavljenoj pjesmi, on je želio da na umoru, u svojim posljednjim satima zemnog života, gleda čađavi zavičajni tavan nad sobom i da čuje let lastavica, jer tako nekako umiru njegovi Bihorci, čijim je sudbinama sagradio cijeli svoj literarni svijet.
Da budem krajnje iskren: ja duboko vjerujem u vidovidost umjetnika; oni koje je bog, svejedno šta podrazumijevamo pod riječju Bog, uzeo za svoj medij, oni imaju tu vrstu datosti da vide dalje. Kako drugačije objasniti Ćamilovu pjesmu „Šipci u Šipovicama“ koju je napisao u jesen 1989. a u decembru je poginuo.
Evo te pjesme:
Znam da se u ovu kasnu jesen
U prekasnu jesen
na Šipovicama šipci crvene.
Da hoće vjetar bar malo – bar malo,
njihove boje nanijeti na mene,
na ruke,
na lice –
jer vidim da se ove jeseni
posljednji put za mene
crvene
šipci iz Šipovica
I kada smo kod poezije, kojoj se Ćamil vratio u poznim godinama života, evo još jedne pjesme kao primjer kako se ekonomiše u poetskom jeziku, kako se samo u naslutama može reći više nego cjelodnevnom besjedom:
Nađoh starca gdje leži kraj kamena.
Upitah ga zašto tu leži, zašto je sam.
Odgovori mi: Zar ne vidim da je u društvu,
Da je pokraj njega kam.
Kad umrem, veli, kad legnem
Da vječnim snom spavam,
Pobošće mi kamen nad glavom,
Pa se na njega navikavam.
Imamo ovdje i humor i ironiju. Imamo neminovnost zbivanja,. To je originalna Ćamilova naracija, insert priče istrgnut iz života cijeloga svijeta?
I uglavnom kada bolje zarovimo u tekst i smisao teksta vidimo uglavnom autobiografske sekvence.
Mislite da je Ćamil mogao odoljeti dok bi šetao zavičajnim poljima i livadama da negdje ne legne, ne pruži se pored kakvog kamena jer – on je bio taj koji je razumijevao jezik drvlja i kamenje, jezik vode i svega što nas okružuje, jer da nije razumijevao jezik svega živog i neživog nikada ne bi bilo Ćamila pisca, onakvog kakav je bio.
Naravno, pisci ne mogu promijeniti svijet, ali smještajući ga u svoj književni opus mogu ga i te kako učiniti podnošljivijim.
Smještajući pasivni život Sandžaka u svoje priče i romane Ćamil ga je činio ljepšim nego što jeste, i, svakako, podnošljivijim.
Kao ni jedan drugi pisac, tako ni Ćamil nije mogao mijenjati svijet, ali smještajući ga u svoja djela u svoje stihove i prozne pasaže – pisci itekako ovaj svijet čine podošljivijim.
Imao sam priliku da razgovaram sa nekolicinom pisaca iz njegove generacije, možda i nešto mlađim, s nekima je radio na radiju Sarajevo, s nekima se družio…
Pričajući o njemu vidio sam da mu nijesu mogli halaliti toliki talenat, pa su se neki od njih upinjali da nađu falinke u njegovom tekstu. Tražeći mu falinke dozidali su, zapravo, kamen više u njegovom vječitom spomeniku ili svetioniku koji je obasjavao književnost južnoslovenskih naroda.
Pošto je izašla njegova priča Sablja našao se neki kritičar i javno prigovorio da je priča preduga i ubrzo sretne Ćamila na ulici i kaže mu isto, a Ćamil će:
„Njoj se hoće da je preduga“.
Na obilježavanju 800 godina crkve Svetih apostola Petra i Pavla u Bijelom Polju Ćamil je bio na visini svojih umjetničkih dometa i između ostalog rekao: „Osam stotina puta je košena trava, osam stotina puta su padali snjegovi i dizali se, osam stotina puta je ovca bacila jagnje“…
I mi ovdje vidimo kako je Sijarić majstorski znao uloviti riječ iz zavičajne leksike naroda kojem je po rođenje pripadao, naći joj mjesto u literaturi gdje će kao svjetiljka obasjati cijeli tekst. U ovom slučaju „ovca bacila jagnje“, ne rodila, ne ojagnjila se ili slično, već onako kako se kaže u narodu – bacila jagnje. Slušao sam u djetinjstvu kako u Bihoru govore za ženu pogotovu kad rodi muško: „trehnula sina“, a ne rodila… Jezik zaista može biti praznično uživanje. I, sve je u jeziku i – jezik je u svemu.
Mi uglavnom vjerujemo da je magijski realizam, kroz literaturu, na naše prostore došao prevođem Borhesa, Markesa, Kortasara, Huana Rulfa i drugih Latinoamerikanaca, zaboravljajući da su Ćamilovi Bihorci i pripovijetka Ram Bulja izašli, prije prevoda ovih pisaca. Zato se za Ćamila ne može govoriti da je ni bihorski, ni crnogorski, ni bosanski pisac – on zapravo sve to jeste, ali je on prije svega svjetski pisac koji je, ne kako tvrde mnogi ukaljao obraz Bihora, već, smještajući ga na literarne police, pozlatio.
I vratimo se za trenutak njegovoj priči Ram-Bulja. Smatram je njegovom najljepšom pripovijetkom i uopšte najljepšim pričom, a onda često zastanem i kažem: A nije, bolja je Sablja, pa onda – ne, bolji je Hrt, bolja je Koza… i tako bih mogao vazdan nabrajat i opet se vratiti Ram-Bulji. Pričao mi je prof. filozofije sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu Rasim Muminović da je pripovijetka Ram-Bulja pet punih godina stajala u ladici urednika IK Svjetlost. Urednik je bio Meša Selimović. Pet godina je čuvao da ta ptica šarenoga perja ne prhne među narod. Veliki je Meša, veliki su Mešini romani i ne dam da trun padne na njegov lik i djelo, ali, moramo priznati, od Ćamila se bio podobro „prepao“.
U toj priči Ram Bulja, čoban sa Pešteri tjera svoje stado na bjelopoljsku pijacu. E sada Ćamilov opis naglašava i nadvisuje sve ono što ovog čobanina čini viđenim momkom sa planine. Prvo mu opisuje tanke crne brkove, pa šiljast nos, pa onda veli da je visok i tanak, pa da ima veliku bijelu čalmu i na njoj izvezen nekav ukras i taj čoban Ram-Bulja javi ovce preko Rasova a ovce ko ovce zapasu se na ledincima oko puta, Ram ih tjera, skoljava ih a onda u jednom trenutku vadi sviralu iza pojasa i zasvira:
E sada Ćamil sijevne svom snagom svoje duše, dolazi njegova minuta, vrhunac literarne potencije i ne kaže kako on lijepo svira, već opet priziva mudri lukavi jezik naroda Sandžaka, pa kaže: „Hej Rame, hej grla bijeloga!“ Tom rečenicom je rekao više nego da je cijele stranice potrošio opisujući kako pešterski čoban lijepo svira.
Često sam razmišljao o Ćamilovom boravku u Vranju. On je zbog svojih političkih stavova zajedno sa još nekoliko svojih školskih drugova otpušten iz Velike kraljeve medrese u Skoplju i oni se onda prepisali i nastavili školovanje u gimnaziji u Vranju.
Ja vjerujem da je on, boraveći u Vranju i osluškujući jezik Vranja, a dobro poznavajući djela Bore Stankovića, nazrio niti koje povezuju Borine junake i taj svijet. Moguće da mu je i to bila inspiracija za roman Bihorci.
Lično iako mnogi tvrde da su naši – pod našim podrazumijevam pisce sa našeg govornog područja, dakle od Vardara pa do Triglava – najbolji pisci Andrić, Selimović, Crnjanski, Kiš i ja to ne poričem, ali bih ja cijeloga života, bez da mi ikada dosade, mogao jedino čitati Ćamila Sijarića i Boru Stankovića. Ono što su mi nekada u ranoj mladosti bili Jesenjin i Lorka u poeziji, u prozi su mi danas Ćamil Sijarić i Bora Stanković.
Zamislite Sijarićeve hrabrosti započeti roman samoglasnikom ili vokalom „A“. „A stara Nurka je govorila: O Halimačo, o rode moj“…
Danas bi ovi naši vajni lektori i urednici, čast i čest pojedincima, odmah skresali A i kazali ne treba tako ili ne može tako ili bolje je ovako…
Možda su i njemu tada njegovi urednici i kolege pisci govorili da ne treba tako, ali je Ćamil Sijarić bio pisac koji je duboko vjerovao u sebe i znao je šta čini. Vjerovao je da sa ovim A, u samom početku, nagovještava uzbudljiv tekst kojem će teško bit odoljeti.
I bio je u pravu.
I, na samom kraju, dok govorim o ovom velikanu, ne mogu a da ne kažem da mi je 2017.god u Novom Pazaru dodijeljena velika nagrada „Pero Ćamila Sijarića“ kojoj sam ja preinačio ime i nazvao je „Zlatno pero“.
I jeste od zlata, i to suhoga…