Doček nove 1984. godine u kući na uglu sarajevskih ulica Fadila Jahića Španca i Sepetarevac
Kad zimska omorina pritisne kotlinu, s prozora vide se samo krovovi prvih kuća. Pijevac od opeke na susjednom sljemenu, prozori poštanske zgrade iza kojih škilje i žmirkaju svjetla slabih žarulja koje nitko ne gasi, jer kao da ne primjećuju da je već odavno dan, gole crne grane stabala u našoj bašči – još uvijek rastu dvije jabuke, višnja, dvije kruške i trešnja, koja će jedina preživjeti rat i dočekati sljedeće stoljeće – i u tim crnim granama miruju, omamljene smogom, crne ptice, za koje već godinama mislim da su gavranovi. I to je uglavnom ono što se može vidjeti s prozora sobe na Sepetarevcu. Ako priđem prozoru i pogledam dolje, još ću vidjeti krov garaže Franje Hauptmana, i na krovu koji je prekriven tar-papirom i dodatno zaliven katranom, tako da ne pušta vodu, širi se kao na odrini loza, čije me gole grane svojim rasporednom i konfiguracijom podsjećaju na krvne žile pacijentice na Sokocu kojoj je moj otac mjerio tlak. Mlada majka, bolesno se udebljala u trudnoći, modrikasto bijele kože, pa kojoj se prepoznaju modri i crvenkasti spletovi žila. Tlak: 190 sa 120. U to vrijeme šest mi je ili sedam godina, i usamljen sam jer nikome ne mogu reći da su se njene žile rasporedile udlaku isto kao loza na garaži Franje Hauptmana. Nitko ne bi razumio, niti bi kome bilo važno. Ali jedanaest godina kasnije, 31. prosinca 1983., dok u pidžami stojim pokraj prozora i mrznem se gledajući van, ja dobro pamtim taj događaj, i žile na unutarnjoj strani ruke te pretile žene kojoj moj otac mjeri tlak, i one će me podsjećati na lozu s krova Hauptmanove garaže, dok god budem u prilici da je gledam, jer ću se godinama kasnije opet sjećati tog sjećanja, a onda sjećanja na sjećanje i sjećanja na sjećanje sjećanja, sve dok jednom, možda, žile na modrikasto bijeloj koži hipertenzične romanijske rodilje ne uđu u priču, u roman, u tekst, čime se sjećanja poništavaju… A da sam imao kome reći, već bih te žile zaboravio.
Subota je, Stara godina. Nedimovi odlaze na Bunu, u vikendicu, velika kuća ostaje prazna za nas. Još se od početka prosinca pripremamo za događaj koji bi trebao biti prijeloman u našim životima. Zamišljamo tko će sve doći i u tim su zamišljanjima uglavnom sve one djevojke, naše gimnazijske drugarice, koje smo tako uzaludno voljeli, a da im se ne bismo uspjeli ni za korak primaknuti. Neke smo i pozvali na doček. One najprije ne bi ništa odgovorile. A onda bi se pravdale odavno već dogovorenim proslavama ili putovanjima koja su, eto, u zadnji čas iskrsnula. Bilo im je stalo da povjerujemo kako je cijela stvar, eto, zamalo propala. Godio im je poziv, kao što im je, ipak, vjerojatno godio i taj još uvijek hormonalno prevreli interes nezrelih udvarača, pa su željele stvoriti privid u kojemu skoro da će pomalo i biti na tom dočeku. Te mlade naše drugarice, na koje smo trošili opasnu i moćnu energiju onih ranih muških strasti i očaja, ostaju nam daleke i nedodirljive, premda je, možda, u tome, u toj mladomonaškoj distanci, više bliskosti nego što će je biti u mnogim kasnijim vezama i brakovima.
U špajzi, korak širokom, dva i pol koraka dubokom, na drvenim stalažama, koje je još Obrad Trklja po mjeri gradio, među desetinama boca žestokih alkoholnih pića, biram dvije, obje Badelove: Staru šljivovicu u pljosnatoj litrenoj boci, sa crveno-zlatnom naljepnicom, “garantirano prirodno odležana šljivovica – prepečenica”, od četrdeset gradi; vinjak Cezar, čudnovate boce, čije se okruglo, raskošno stilizirano tijelo prema grliću stilizira u antički stup, na čijem je vrhu čep u obliku kapitela. Šljivovica je sva zaprašena, tko zna koliko dugo tu stoji i kako je uopće ušla u kuću, a Cezar među onim je bocama koje otac je godinama donosio na Sepetarevac, kad bi dolazio s novcima za alimentaciju (još jednom bi novac ispod stola prebrojao, a onda bi ga stavio na kredencu, ispod gipsane Beethovenove glave). Donosio je i Kraševe bombonijere, i kojekakve druge stvarčice – dugo ću, još i poslije rata, novce i dokumente držati u novčaniku koji je tako stigao u kuću – bili su to darovi zahvalnih pacijenata i njihove rodbine. Bombonijere bismo pojeli, ili bi ih, kakav je već bio običaj, nekom prepoklonili, ne odmotavajući ih iz onoga tankog bijelog papira za poklone, dok su se žestoka alkoholna pića kolekcionirala u špajzi, a uskoro i u podrumu Sepetarevca 23, gdje su čekala neko strašno vrijeme kada će biti popijena. Za razliku od svježeg, tek zaklanog praščića, rakije, vinjaci i likeri mogu čekati dugo.
Staru šljivovicu uzimam, jer je nitko neće poželjeti, niti će za njom požaliti. Doček Nove godine, pa još 1984., idealna je prilika da se oslobodimo te boce, a netko će već za dočeka, koji će, takav je običaj, potrajati danima i noćima, popiti njezin grdni sadržaj. A Cezara, “starog vinjaka”, u špajzi imamo tri boce. Premda je i on stari, kao što je i šljivovica – prepečenica stara, ne zna se što ta riječ ustvari znači. U metajeziku proizvođača alkoholnih pića reklo bi se da su Cezar i Stara šljivovica godine svoje negdje odležali u Badelovim hrastovim bačvama, međutim na etiketama nigdje o tome nema nikakvih naznaka. Umjesto toga, na Cezarovom stražnjoj etiketi, gdje je i datum proizvodnje, utisnut običnim kancelarijskim žigom, u crvenoj tinti: 1. 12. 1971., tonom socijalne lirike iz ranih doba socijalizma piše: “Uz obilje sunčanih zraka našeg blagog podneblja, strpljivim njegovanjem vinove loze, vina i destilata vina, upornim radom žuljevitih ruku, znanjem, bogatim iskustvom i tradicionalnom željom za savršenstvom, nastalo je nadasve plemenito piće, stari vinjak CEZAR.” Stari vinjak je, kao i stara šljivovica, više odraz epskog povjerenja u starost i u starenje, nego što sugerira dugo trajanje procesa proizvodnje pića. Dok sa sedamnaest godina prekopavam po špajzi i slažem boce u ceker, ja tačno znam što ta riječ znači i toliko dobro razumijem jezik s etikete da ne razmišljam o onome što je tim jezikom izrečeno. Morale bi proći godine, njih barem trideset ili četrdeset, jezik bi se morao tako izmijeniti da većina ljudi zaboravi, a da nove generacije niti ne saznaju što je to staro u starom vinjaku, pa da, jedini pamteći, o tom značenju napokon počnem razmišljati. U međuvremenu staro će iščeznuti iz našeg jezika i iskustva, a mi sami ćemo prilično ostariti, ne nalazeći u tome previše toga što bi bilo vrijedno hvale.
Ceker je crni, od skaja – tako se 1983. naziva ono što će četrdesetak godina biti imenovano kao ekološka koža – Nona mi je dala ceker – Ali da ga vratiš! – jer će mi se najlonska vrećica raspasti, rekla je. I još je rekla da je nije briga za rakiju, ustvari za tu smrdljivu rakiju, kao što je nije briga ni za taj skupi vinjak, nego će mi staklo pasti po nogama pa ih razrezati. Sa zahvalnošću sam prihvatio ceker i s onom posebnom žalostivošću, koja je, nadam se, ponegdje sačuvana u ovim romanesknim manevrima, a koju već neko vrijeme osjećam. Naime, ta dva crna cekera od skaja, s ručkama već pomalo ispucalim, poznajem već cijeli život. Imali smo ih u Drveniku. S njima bi Nona išla u kupovinu, kada je otvoren dućan kraj Bujice. Prije toga i u Donju valu i Zaostrog, gdje su bile prve samoposluge, kao i provizorne zelene tržničice. Crne smo cekere, jedan u drugome, uza se imali i kad bismo autobusom odlazili u Makarsku ili u Gradac. U Makarskoj su obavljani razni šalterski poslovi, a u Gradac bismo s Nonetom odlazili kod doktora. I svaki put bi se obilazili dućani. Sve što se kupovalo stalo bi u dva crna cekera od skaja. I nikad nije bilo preteško. Imao sam valjda pet godina kada sam, pomažući, nosio iz Donje vale crne cekere sa spizom iz samoposluge. Dva i pol kilometra, sve premještajući ceker iz jedne u drugu ruku. Nona ili Nono bi mi ga htjeli uzeti, ali nisam se dao. Ja sam veliki, govorio sam. Ja sam veliki, a ti zbog srca ne smiješ ništa teško nositi u lijevoj ruci, govori sam. Doktorski sin, odgovarao je Nono. U tim trenucima pomalo sam studirao medicinu. Ali mnogo važnije mi je bilo da iznesem taj ceker otpočetka do kraja puta.
I sad, eto, Nona mi ga daje, njega ili njegovog istovjetnog parnjaka, da ponesem u njemu stvari na doček. Žalostivost je u zaokruženosti i dovršenosti priče o cekeru, i o smrtnosti ljudskoj o kojoj priča ustvari govori.
Ali prije nego što krenem dalje, još bih nešto rekao o Cezaru. Ta boca u kojoj je piće tek malo bolje od Zvečeva i Rubina podsjeti me na sat povijesti umjetnosti kod profesora Bore Mihačevića. Bilo je to prije dvije i pol ili tri godine, nakon predavanja o antičkim stupovima i kapitelima, o dorskom, jonskom i korintskom stilu, upitao je:
Kojeg je stila kapitel na boci vinjaka Cezar? Onaj tko bude digao ruku u zrak i znao, od mene ima zaključenu peticu na kraju godine. Ali nema pogađanja, mene nećete zafrknuti! Tko digne ruku i krivo kaže, dobit će keca k’o kuću!
Na to se čuo uzdah razočarenja.
Premišljao sam se, da li da dignem ruku ili da je ne dignem, pa mi je na um palo koliko će mi biti krivo ako se ne usudim. I digao sam ruku.
Korintski!
Jesi li siguran, upitao je Mihač, dajem ti priliku da odustaneš! Rekoh siguran sam: Korintski! Na to je profesor rastvorio veliki crveni imenik, nervozno listao do broja sedamnaest, skinuo poklopac s nalivpera, pa zaklanjajući lijevim dlanom, napisao nešto u krajnjem desnom polju rubrike istorija/povijest umjetnosti. Odmah zatim uz tresak je zaklopio imenik, i prepletenih prstiju položio na njega šake. U pozi Alfreda Hitchcocka, pomalo je i sličio na njega, šutio je i sjedio, tako zabuljen i zagledan u sve nas.
Šta je bando? – dreknuo je nakon nekog vremena. Šta je ti? – obratio mi se. Rekoh: šta sam dobio? Nisam ja čaršijski telal ni služba informacija da tebi, barabo, govorim šta si dobio! Potrudi se pa saznaj!
Imenik je, naravno, tajna, zabranjena knjiga, i nema legalnog način da učenik u njega zaviri.
Ne sjećam se – nešto se, naime, i zaboravilo – kako sam došao do imenika, ali pamtim tu sliku: moglo je to biti u februaru ili martu, dakle na početku drugog polugodišta, na samom kraju prazne rubrike iz predmeta istorija/povijest umjetnosti, nalivperom upisana, pa zaokružena, petica. Jedan od rijetkih trenutaka kada sam pokazao hrabrost. Premda tu hrabrosti zapravo i nema, kapitel na Cezaru doista je korintski. Ili ako nije korintski, sigurno nije dorski ili jonski. Po školi se, i na roditeljskim sastancima, poslije govorilo da profesor Mihačević cirkusira s ocjenama. Nitko mu ništa ne može. Star je, odavno je već trebao u penziju, legenda Prve gimnazije… Nije bio problem u mojoj petici, nego u tome što se usput nadavao i jedinica, naročito onima kojima ne bi trebao, osjetljivim odlikašicama, koje su uvijek napamet znale sve što se u školi trebalo naučiti. I tako su, kako je pretpostaviti, i zaboravile ono što su napamet nekada znale. A smisao moje petice bio je u tome da se pamti za cijeli život koji je kapitel na boci Badelova vinjaka, i u čemu je razlika između jonskog, dorskog i korintskog stila.
Školska godina će završiti, Boro Mihačević umrijet će su svojoj garsonijeri u Titovoj ulici, preko puta stare zgrade Oslobođenja, odmah iznad slastičarne, među vrijednim slikama i umjetninama, koje su stajale naokolo spakirane i poslagane jedna uz drugu, jer u ovom životu nije imao zidova na koje bi ih povješao.
Koji je kapitel? Korintski! Pomislim, uzimam bocu za plastični zatvarač u obliku korintskog kapitela, i odlažem je u ceker. U samoposluzi ću, na Mejtašu, kupiti kilu ementalera, u tržnici sam jučer kupio par sudžuka i kilo sušenog svinjskog vrata. Uvijek tako, kada se nešto slavi, kada se ide kod nekog na sijelo, ili kada se kupuje za frižider na Sepetarevcu 23: uz sušeni svinjski vrat i govedska sudžuka, uz svinjsku pečenicu i govedska pečenica… Kada o tome poslije budem mislio, stvar ću uklopiti u legendu o europskom Jeruzalemu, u prehrambeno-kulturološko šarenilo kakvog više nigdje neće biti, ali u tom trenutku, u subotu 31. prosinca 1983. nije o tome riječ. Još uvijek sve to je samo hrana, meze u kom se uživa i koje vrijedi onoliko koliko vrijedi priča koja uz njega ide. Sudžuke su, uglavnom, visočke. Postoji neki dedo, posljednji koji pravi ovakve. Ili neki čovjek, udovac s trojicom sinova, koji je od oca naslijedio recept, što ga je ovaj od svoga oca naslijedio, i nasljeđivanje se neprekinuto prenosi, evo, već petsto godina, za sudžuke kakve su se jele na dvorovima turskih sultana. Priča o tom dedi, i o tom udovcu i o trojici njegovih sinova, ulazi u okus sudžuke. Priča je, prije nego išta drugo, prije nego kvaliteta mesa ili vrsta i mjera začina, ono što sudžuku iz tržnice ili onu po koju se išlo maksuz u Visoko ili u Travnik razlikuje od sudžuke kupljene u samoposluzi. Ta priča je, naravno, obilježena vjerom, kulturom i zavičajem onih koji su je načinili, ali tu vjeru i kulturu neću doživljavati kao tuđu. Kao što ni onu drugu neću doživljavati kao ništa više svoju. Svinjska pečenica, slanina, kobasica isto tako imaju svoju priču, romanijsku, ilijašku, kreševsku, koja je obično manje tajanstvena od priča o govedskoj pečenici i sudžuki, ne seže tako duboko u povijest, ili se prošlosti uopće ne tiče, nego je u nju, u tu priču o svinjskoj pečenici i slanini, upisana biografija nekog romanijskog gazde, jakog kao zemlja, oca triju kćeri, Sarajlije koji je dugo radio u Njemačkoj, u tvornici Volkswagen, da bi se onda vratio, nikome nikad nije govorio zašto, prodao je roditeljski stan u Ulici Jugoslavenske narodne armije, i preselio se na Sokolac, na djedovinu, gdje se i oženio, i sad uzgaja svinje, podigao je sušaru, pa proizvodi najbolje suho meso i slaninu u Bosni. Tu je negdje, priča se, ruža vjetrova, tu je, govore, najbolje bukovo drvo, jasen i hrast, na kojima se meso najbolje suši. Meso se, znaju ljudi, ne smije sušiti na jelovom drvetu ili na borovini, na lipovom drvetu ili, ne daj Bože, na topoli. Meso se, znaju ljudi, ne smije sušiti na mekanom drvetu, a u našim su krajevima, uglavnom, tvrde glave, a drvo meko. Zato nam, uza sve ovo bogatstvo i blago Božje, kobasice i slanina ne ispadnu dobro. Nije do mesa, nije ni do ispaše, nego je, znaju ljudi, do tvrdih glava a drveta mekog. Eto, zato je kod njega, gore na Romaniji, u Sokocu, na kraj svijeta, najbolja pečenica u Bosni. Otišao čovjek u Njemačku, radio u Volkswagenu dvadeset godina, da bi se onda vratio, nitko ne zna zašto, i da bi radio najbolju pečenicu i najbolju slaninu.
Tako, po sjećanju, usporedo idu dvije priče, dvije legende, jedna o govedskoj, druga o svinjskoj pečenici. Od njih bi se, od tih priča o sudžukama i o kaštradini, o sušenom ovčjem butiću, o suhim janjećim rebrima na lijevoj strani metalnog ovala, sjajnog kao ogledalo, i od priča o njeguškom, hercegovačkom, dalmatinskom i drniškom svinjskom pršutu, o slavonskim kulenima i duvanjskim svinjskim kobasicama, o špeku, slanini i panceti i o suhim svinjskim rebrima na desnoj strani ovala, mogla bi se ispisati jedna zasebna povijest tog naglo prekinutog vremena u koju bi bila upisana postupna transformacija jednoga društvenog rituala. U prethodno vrijeme i među starijim svijetom, u vrijeme Nonine mladosti i danas, godine 1983., među svijetom njezinih godina, tabu svinjetine koji zahvaća pola naša zajednice, ali i pola duše i svijesti svakoga od nas, bio je onaj društveni tabu kojim su se ljudi najviše bavili i oko kojeg je postojala najčvršća, potpuna suglasnost. Na tanjuru na kojem su bile janjetina i govedina nikako nije smjelo biti svinjetine. Postojala su, dakle, da odvojena tanjura. Tako se postupalo za proslava, kad bi nam dolazili gosti, kad bi nam netko umro, pa bi se komšije primale na žalost, kada bi se netko ženio ili kada bismo, iz čiste radosti i iz pusta života, zvali ljude na sijelo. Ne bi se unaprijed mislilo hoće li biti onih drugih, ni tko je u toj priči kojeg imena, tko jede a tko ne jede svinjetinu, nego su se tanjuri odvajali, pa tko dođe, da dođe. Na kraju, to se tako u život i u svakodnevicu usijecalo da se tabu ne bi kršio ni kad bismo jeli sami za sebe. Nije prirodno da se na istome tanjuru druga mesa nađu sa svinjetinom.
A nakon što sve prođe i nakon što svega nestane, ostat će mi da u novome svijetu, daleko od Sarajeva i od onoga vremena, primjećujem da su se naistome ovalu našli praseće i janjeće pečenje. Ne bih rekao da mi zasmeta, ali primjećujem. Promijenila se struktura društva, nestao je svijet u kojem smo 1983. još uvijek živjeli bez svijesti o skorom nestajanju, ali nešto je ostalo isto: ono pola duše i pola svijesti upozorava da se janjetina i prasetina ne bi trebale tako miješati.
U generacijama nakon Nonine, recimo u generaciji moje majke, nisu postojala dva ovala i dva tanjura, nego su se dva mesa grupirala na suprotnim krajevima istog ovala. A između bi, ako je ikako moguće, kao mramorni graničnik, bivao bijeli travnički sir. Javorkina generacija je u onom Sarajevu bila dominantno partijska i komunistička. A, prema titoističkom vjerovanju, član Saveza komunista Jugoslavije, te avangarde radničke klase, mogao si biti samo ako si raskrstio s religijom. Kao partijac nisi se smio moliti Bogu, nisi smio krstiti djecu, vjenčati se u crkvi, jelku kititi pred Božić. Jedino što ti je kao partijcu bilo dopušteno, premda se ni na to nije najbolje gledalo, bilo je da mater i oca, vjernike, pokopaš pod znakom križa i uz svećenika. Ali i tada bi se, na groblju, pripazilo mičeš li usnama u vrijeme molitve i jesi li se, ne daj Bože, prekrstio nad živim grobom svoje mrtve majke. Bilo je, u metafizičkom smislu, poprilično skupo u Bosni, a pogotovo u Sarajevu, biti komunist.
Teže je to bilo, kao što je i sve drugo teže bilo, ako si još bio musliman. Ili jasnije rečeno, ako si potekao iz muslimanske kuće ili iz muslimanske tradicije. Osim što ti nije bilo dopušteno sve ono što nije smio ni onaj tvoj drug iz kršćanske kuće, koješta iz svakodnevnog života bilo je obilježeno partijskim imperativima. Pa tako i alkohol. Te, što je, vjerojatno, i najgadnije: svinjetina. Naravno da nije postojala partijska policija koja bi kontrolirala piju li članovi alkohol i jedu li svinjetinu, niti je ikad igdje postojao partijski dokument u kojemu bi pisalo da član mora piti i svinjskom mašću mrsiti. Znalo se samo to, a negdje je bilo i zapisano, da vjernik ne može biti član Saveza komunista Jugoslavije. Za njega, za vjernika, bilo je članstvo u Savezu socijalističkog radnog naroda Jugoslavije, kao najšire društvene fronte. Međutim, iz tog članstva nisu proizlazile nikakve osobne privilegije ili pripadnosti društvenim elitama. Svi su bili članovi SSRN-a Jugoslavije, što je isto kao da nitko nije bio član.
To jesi li krstio djecu ili jesi li osunetio sina nije, dakle, kontrolirala partijska, a ni civilna policija. To su kontrolirali tvoji drugovi, komunisti. Međusobno nadziranje članstva savršeno je funkcioniralo i funkcionirat će sve do onoga dana kada se nakon raspada Saveza komunista Jugoslavije pojedinačno raspadnu i svi republički savezi komunista. Ljudi su govorili da im se gade dvoličnost i licemjerje, pa je to razlog što naokolo raznose pojedinosti iz nečije intime, koje se kose s poželjnim likom jednog komunista. Ali problem nikada nije bio u tuđoj dvoličnosti. Problem je vazda bio u muci vlastite pravovjernosti. Onom tko bi čaršiji, trgu i čoporu prijavio druga, jer je potajice krstio ili sunetio sina prvorođenca, jad je pridavalo to što se sam ne bi odvažio da učini to isto. Svaka je vjera teška ako se iskreno ne vjeruje, a u komunizam ne samo da nitko nije iskreno vjerovao, nego je komunizam bio ono vjerovanje uz koje se ima još barem jedno, ako ne i dva vjerovanja.
Ali sve to i nekako, dok smo samo pri krštenju ili sunećenju, sve i nekako dok smo pri mislima i osjećajima, i prvi vanjskim manifestacijama; što ćemo kada stvari dođu do usta i jezika, do utrobe i želuca? Čovjek jede i pije ono što je naučio jesti i piti. Možda su bubašvabe i žohari ukusniji od keksa i čvaraka, možda je zdravo mokraću piti, možda za sve to postoje dokazi i možda neke naprednije civilizacije i neke mnogo sretnije obitelji uživaju u krckanju bubašvaba i žohara, pa možda bismo mogli povjerovati i u to da bismo osobno bili sretniji i zadovoljniji ako bismo jeli bubašvabe i žohare, i pili mokraću najljepših i najsmjernijih gradskih djevojaka, ali nešto se u našim utrobama buni protiv te ideje. I sav taj užitak, sva obećana životna sreća, beznačajni su pred time da nam se i od same pomisli diže želudac, da nam se utroba buni. Protiv toga što se čovjeku protiv nečega buni utroba ne postoji protuargument.
Na ovalima i na zajedničkim tanjurima drugarskih večeri, tradicionalnih proslava Osmog marta i izleta s preduzećem, koje bi za sve radnike organizirala partijska organizacija, nije bilo jasne granice između govedske i svinjske pečenice, a na roštilju se, uz ćevape i teleće ražnjiće, uvijek pekla i poneka kranjska kobasica. I uvijek bi se, onako sa strane, dobro osmotrilo šta tko jede, ali još više šta tko ne jede.
A onda je, početkom osamdesetih, naišla naša generacija, prva koja je ostajala izvan Partije. Ako bi netko i postao član, šutio je o tome. Ili je trpio sitne zluradosti na račun svog karijerizma. Nije se više gledalo u tuđi tanjur. A na zajedničkim tanjurima jedno je posve prirodno bilo odvojeno od drugog. Bez straha da će se dodirnuti, da će jedno opoganiti drugo ili da će nekome pokvariti ćeif. U to vrijeme, godine 1983., prvi će nam se put učiniti da je, možda, privatna stvar tko što jede. Stvar ukusa, navike, nekoga dubljeg životnog iskustva o kojemu bi se mogli pisati romani, ali odavno već nije to više bila stvar vjere. Još će se neko kratko vrijeme jesti s obje strane zajedničkog tanjura, a onda će doći vrijeme razdvajanja. Ali prije toga, meni sedamnaestogodišnjaku, valja poći na doček Nove 1984. godine.
Novu 1984. dočekivat ćemo u kući na uglu Ulice Fadila Jahića Španca i Sepetarevca. Toliko sam već puta to ponovio, u romanima i pričama, u esejima, novinskim člancima, kronikama i izvještajima, a možda sam i u ovim romanesknim manevrima to već ispričao, ali volim ponavljati: s desne strane Mejtaša, nakon što se prođe Dom izviđača i pređe Ulica Mehmeda paše Sokolovića,kojoj je 1983. još uvijek na samom uglu telefonska govornica, i svaki put kad prođem netko tu telefonira – a o tome će tek biti riječi – prolazimo pored bivše sinagoge, u kojoj danas žive Slavenko i njegova sestra, a početkom sedamdesetih tu je bio i disko klub, da bi zatim prešli uski sokačić po imenu Ivana Cankara, i započeli uspon uz Sepetarevac. S lijeve strane drvene su tarabe iza kojih je avlija starog hadžijice Bahtijarevića, s desne je strane Dalmatinkina kuća. Na tarabe slijeva se nadovezuje ulaz u avliju i kuću u kojoj 1983. živi Gordan Gogo Zlatarević. Stariji od mene dva mjeseca i pet dana, nikad se nismo družili, u školi bili smo u suprotnim smjenama, ali smo se iz nekoga neutvrdivog razloga voljeli. Zna tako biti da s nekim ne progovoriš previše riječi u životu, ali ga se češće sjetiš, s više blagonaklonog mira u duši, nego tolikih bližnjih. Sreo bih ga na njegovoj kapiji, na tom početku moga dugog uspona. U ono vrijeme, sedamdesetih, bih sa strahom birao putove do škole, gledajući kako da izbjegnem batine od iskusnijih i nadmoćnijih, a onda sam početkom osamdesetih, dizajniran u mladog pankera i intelektualčića uglavnom prezirao taj ambijent iz kojeg sam potekao, uvjeren da mi on ne znači ništa, osim scenografije te ružnog i ograničavajućeg socijalnog konteksta, koji mi brani da se otrgnem. Gogo nije imao takve burne prevrate u odrastanju: veći i jači, pristojan i suživljen, pravi mejtaški dečko, jedan od onih koji su nekim zgodnim slučajem nosili imena iz kojeg se nije moglo iščitati što su. Gogo se tako zvao da je mogao biti i jedno, i drugo, i treće. I sve do kraja, nisam ni znao što je.
Viđat ću ga po Mejtašu, Bjelavama i Sepetarevcu sve do rata, a onda će nas obojice nestati. On će iščeznuti meni. Mene će nestati njemu. A obojica ćemo se dezintegrirati iz one stvarnosti koja tako živo postoji 1983. da mi se 31. prosinca, dok se spremam poći niz Sepetarevac, na doček Nove godine, čini da sam danas već sreo Gogu Zlatarevića, ili da ću ga usput tek sresti. A onda mi se nestali slučajno javljakada krajem lipnja 2023., dakle četrdeset godina kasnije, na nekom lokalnom dalmatinskom portalu ugledam lice ispod naslova: “SPLIT TUGUJE Preminuo omiljeni ugostitelj sa Skalica, bio je ‘dobri duh tržnice’. Mnogi se od njega opraštaju”. Isti onaj Gogo, nasmiješen i nekako siguran u sebe, kao da nikakvih briga nema, umro. Tad nalazim i smrtovnicu – onakvu kakva bi se puntinama pribila uz drveni telegrafski stup na uglu Ivana Cankara ulice, gdje su oglašavane sve naše smrti – i na smrtovnici još jedna njegova slika, kao i objava da će biti sahranjen u šest popodne, na Mjesnom groblju svetog Jurja, u Brelima. Mali su pomaci u jeziku, mnogo manji nego u stvarnosti i u sjećanjima: umjesto na Barama, mrtav Gogo počiva u Brelima. Između dviju bliskih riječi, koje bismo mogli dovesti u vezu u nekoj aliteraciji ili asonanci, između Bara i Brela, protekao je život. Nastavljam poslije traganje po društvenim mrežama, tek tamo se svačega može naći – bljeskovi proteklih života, sjene iza večernjih zavjesa, tuđi porodični kabuki – pronalazim rečenice koje je nekada nekom Gogo izgovarao, a onda na kraju da je stradao u prometnoj nesreći. Na skoro svim fotografijama njegova fejsbučnog profila je motocikl. A 1983. imao je zeleni poni bicikl. Ja sam imao plavi.
S druge strane ulice, preko puta ulaza u avliju Gordana Zlatarevića i obitelji Stany, nakrivljene su i već natrule tarabe Dalmatinkine bašče. Iza njih ulica se širi, tu se tarabe lome prema unutra, i čine zgodno zaklonjeno parkirno mjesto. Tu svoj auto parkira Nedimov tetak, predstavnik tvornice alkoholnih i bezalkoholnih pića Talis iz Maribora. Iza njegova auta dva su starinska stepenika i ulaz u avliju, u kojoj je katnica s dva stana. U jednom žive tetak i njegovi, dok je u drugom stanu mlađa, rano raskvasala, nedopadljiva žena, koju bih do danas sigurno već zaboravio da se 1990 nije pojavila kao perspektivan kadar pobjedničke muslimanske, kasnije bošnjačke stranke, u ratu ambasadorica, četrdesetak godina kasnije i ministrica. Gledao sam je kako se fizički mijenja, transformira se i raste, onako kako je rasla njezina društvena važnost, ali jednako nesimpatična i odbojna, ružna na neki starinski način, i jednako neprisutna u mom svijetu. Iako je 1983. živjela u dnu Sepetarevca, ni tristotinjak koraka niže od naše kuće, i viđao sam je, češće na prozoru, dok bih se penjao uz Sepetarevac, nego na ulici, nismo se pozdravljali, jer mi se činilo da ta žena ne primjećuje da sam tu i ne zna da me je već sretala. Nekim čudnim slučajem, igrom zle sudbine, zbog još uvijek neispunjenih ambicija, ili zato što nije bila iz bogate kuće, živjela je podno Sepetarevca, u jednoj ne baš reprezentativnoj mahali, iza granice dobrostojećega socijalističkog društva, tako da nas koji smo tu još uvijek bili domaći nije ni primjećivala. I važno je bilo da nas ne primijeti, jer bi joj se inače moglo dogoditi da se trajno zarobi i ukopa u tom svijetu kojem nije htjela pripadati. Četrdesetak godina kasnije, gospođa B. T. bit će vlasnica ne samo Sepetarevca, nego i tog Sarajeva iz kojeg smo izgnani i ja, i Gogo, i dva naša poni bicikla.
Odmah iznad te male i, s ulice gledano, neugledne katnice, u kojoj su Nedimov tetak i njegovi, te gospođa B. T. i njezini snovi i ambicije, mnogo je veća, raskošnija i ljepša bijela kuća porodice O. Nedimovi roditelji su liječnici, on ima i starijeg brata, koji je za Novu godinu otišao u Austriju, na skijanje. Ta kuća, prostrana bijela katnica, s terasom koja gleda na grad i na sve čuke i uzvisine oko Sarajeva, te na ravnicu prema Grbavici, Novom Sarajevu i Sarajevskom polju, projektirana je kao dupleks, kao zrcalni odraz druge, iste takve kuće. Međutim, dok je velika bijela kuća dovršena i useljena, njezin je odraz ostao bez fasade, s praznim otvorima umjesto prozora, i s zakovanim daskama tamo gdje bi trebala biti vrata. Godinama tako stoji ta gola konstrukcija od armiranobetonskih ploča i serklaža, između kojih su opeke koje s godinama kao da blijede na suncu i ledu, prekrivena crepovima, spremna za nastavak, čim se negdje uspostave i usklade životi, koji će biti useljeni u tu kuću. Ali to se ne događa, pa se oko nedovršene kuće korov pretvara u šiblje i šikaru, a ona, jadnica, kao da se smanjuje, urasta u sebe i nestaje. U početku je djelovala kao incident, kao greška u krajoliku, urbanistička fatamorgana, pa bi se ljudi, prolazeći Fadila Jahića Španca ulicom, ili se spuštajući niz Sepetarevac, pitali hoće li konačno stići ti zidari, čija je ta kuća zapravo, i kad će je dograditi, pa da se netko u nju i useli, da bi nakon nekog vremena takva nedovršena postala dio prizora, ušla nam u pogled, u um i dušu. I kao što šepavom čovjeku ne bi bilo sasvim po volji da najednom prohoda korakom kakvim idu drugi ljudi, tako ni nama koji tu 1983. prolazimo ne bi bilo po volji da najednom sad dovrše kuću. Nastao bi višak, slika bi bila pretrpana, ne bismo imali gdje da odmorimo oko… Uglavnom, time bi nastupio novi kvar u svijetu.
Od ugla Ulice Fadila Jahića Španca i bijele kuće na desnoj strani ulice (na lijevoj je stambena dvokatnica, u kojoj živi Bato Narančić, čovjek koji je u povijesti naše svakodnevice bio nakratko čuven kada je upao u otvor lifta pa preživio, i s kojim sam išao na Grbavicu, gledati utakmice Željezničara…) do Sepetarevca 23 dvjestotinjak je, možda i dvjestopedeset teških koraka. Zaboravio sam koliko, a ne mogu se u subotu, 31. prosinca 1983. sasvim vratiti, pa da ih ponovo izbrojim. Činio sam to, i možda još uvijek u snovima činim, brojao sam korake uz strminu Sepetarevca kad god mi je bilo teško da se uz njega uspinjem. Kad god bih bio umoran ili bolešljiv, kad bih uzbrdo nosio teške torbe i cekere, ili, najintenzivnije, kad bi me pripala velika zahodska nužda. To je bila najveća nezgoda stanovanja na Sepetarevcu. Uzbrdo se popeti, a u gaće se ne usrati – što mi se jednom, kao malenom dječaku, i dogodilo! – istovremeno je velika muka, seansa transcendentalne meditacije i umijeće stečeno iskustvom i obrazovanjem. U crijevima čovjekovim dio je njegova karaktera i pameti, ali između mozga, srca i crijeva nije lako uspostaviti vezu. To je cjeloživotna mudrost, koju ne prenosimo drugima i nije književna, esejistička ni romaneskna tema. Probavne se aktivnosti eventualno pojave u rugalicama i rugalačkoj lirici, inspiriranoj Rabelaisom, ali vazda šaljivo i tek ponekad s elementima nastrane erotike. Premda stvar nije šaljiva i premda je u njoj erotike kao i u svemu drugom ljudskom.
Kad god bi me, dakle, spopala probavna hitnja, a to bi se obično dogodilo još pri dnu Dalmatinske ulice, koja od Titove i od Narodne banke vodi na Mejtaš, s kojeg se tek valja popeti na vrh Sepetarevca, brojao bih korake. Katkad bih, u najtežim slučajevima, otpočeo već ispred hamburger bara Kogo, ali mnogo češće korake bih brojao već u samom finalu, od Mejtaša, ili od Fadila Jahića Španca ulice. Ne pamtim broj koraka, ali bih u snu, ako bih čvrsto zaspao i ako bih u tom čvrstom snu pamtio namjeru iz svjesnoga stanja, mogao do u korak premjeriti tu razdaljinu i uspon od dna Dalmatinske do vrha Sepetarevca, sa svim pratećim međustanicama. Ostalo je to u mojim nogama i glavi, u srcu i u crijevima. Ono što ne pamte svijest i mozak upamtili su drugi organi, u kojima također postoje centri svijesti. Svaki taj korak, razlike u strmini, svaki rub pločnika, svaki šaht i nezakrpljeno oštećenje asfaltne plohe, tekstura svake kućne fasade, gladak dodir plavo-bijelih stupova na koja su nasađeni prometni znakovi, vonj prstiju koji su dodirivali hrđav metal, ograda, nasađena pred Olimpijadu uz Dalmatinsku ulicu, tamo pod ledinom ispod Doma izviđača, na kojoj kržljavo raste osamdeset i osam borića za druga Tita, sve to je, i još, i još, i još, upisano u svijet i izasvijest, u pamćenje mojih nogu, u memoriju svih organa moga tijela. A s vremenom ne samo da to pamćenje ne slabi, nego se izoštrava, kao što se u slijepca izoštre sva druga čula. Prognan iz svog vremena i iz Sarajeva pamtim ga bolje od progonitelja.
Ali ne, ne bih ovih ponavljanjima i varijacijama priče koju sam odavno ispričao, o usponu uz Dalmatinsku i uz Sepetarevac, koja unatoč tome nije do kraja ispričana, jer ne može ni biti ispričana, narušavao ritam i sklad ovih romanesknih manevara, niti bih čitatelja gnjavio svojom po svemu fascinantnom memorijom. Razlog toj priči je u priči samoj. Na doček Nove 1984. godine spuštam se u dno Sepetarevca, jedva koju stotinu koraka, koje bi za nevolju ili za okladu mogao preći i zatvorenih očiju, a svejedno u tom dočeku nešto je od dalekih puteva i odlazaka. U tom trenutku, dok obuvam cipele, tražim šal, sivi pleteni, i oblačim kaput, nisam svjestan koliko daleko odlazim, niti da će dug biti moj put. To ću saznavati tek iz daleke i bespovratne daljine, iz budućnosti sada već četrdeset godina udaljene. Dok uzimam crni skajani ceker, u kojem su dvije boce, par visočkih sudžuka i kilogram sušenog svinjskog vrata, i dok izgovaram ja sad idem, a Nona mi odgovara a da ti nije malo rano, na što joj kažem zatvorit će mi se samoposluga moram kupiti sir, ja konačno i zauvijek odlazim od kuće. Tog trenutka, kao i svih ovih dana i mjeseci, raspamećen sam pri pomisli, koja me budnog ne napušta, da ću u augustu u vojsku, i dolazak nove godine čini mi se golemim korakom prema tom strašnom događaju. Ali četrdeset godina kasnije kao da se kalendarska simbolika životom potvrdila i kao da povratka nakon tog popodneva, u subotu 31. prosinca 1983., za mene više nije bilo. Sljedeću Novu godinu dočekat ću u Sjevernoj kasarni u Kninu, u nezagrijanoj prostoriji sa đačkim klupama i televizorom u boji, u skupini očajnih mladih muškaraca odjevenih u isprane sive i sivomaslinaste odore, koje podsjećaju na odjeću zatvorenika u nekom istočnoeuropskom logoru. Zatim slijedi nova 1986., Nona je već bolesna, ali još uvijek šutnjom sakriva svoju bolest. Nekoliko mjeseci ranije izašao sam iz vojske, ali se ne mogu naviknuti na to u što se pretvorio dom na Sepetarevcu. Onda dolazi 1987., dva dana pred doček privođen sam na informativni razgovor u Službu državne bezbjednosti, i ovu mi Novu obavija neka posve nova omaglica. Sljedeću, 1988. prvi put dočekujem s djevojkom, koju sam, međutim, namjerio ostaviti zbog druge, ali ne znam kako da to učinim. A 1989., 1990., 1991. i 1992. dočekat ću u nježnoj iluziji ljubavi i bijega, dok se svud oko mene, poput mlijeka koje se kvari, zgrušnjavao rat, a Sepetarevac pretvarao se u obiteljsku umiraonicu. Ubrzo zatim svemu biva kraj, pa s ratom prođe i sljedećih trideset godina, koliko je trebalo proći da se pokušam vratiti u 1983., u taj trenutak kad podižem crni skajani ceker, i kad Noni dovikujem neću ga zaboraviti vratiti, na što ona kaže ako i zaboraviš kao da će koga biti briga. Na to ja prešutim i ne kažem kažem kako mi je maloprije dvaput napomenula da joj vratim ceker. To je taj trenutak odlaska.
Na dočeku smo, na kraju, samo nas četvorica. Trebalo nas je biti više, ali tako biva u osjetljivim godinama: na rođendan ti ne dođe nitko, a na dočeku si sam s dječacima. Trojica nas je iz razreda, IVf, Prva gimnazija, a četvrti naša je generacije, ali je lani izgubio godinu. A usto je oslobođen od vojske, i jedini od nas ima curu. Rale je plavokosi dječak s glavom i staturom mladoga Branka Ćopića, od svih voljen i pažen, najbolji drug najljepših djevojaka u gimnaziji, ali to je drugarstvo daleko od onog sljedećeg stepena prisnosti, koji je, možda, i niži od drugarstva, ali te kad imaš sedamnaest mnogo više te zanima. Nedim, u čijoj smo kući, vjerojatno je tih godina najbolji moj gimnazijski drug. Dobar i u osnovi beskonfliktan, obuzet time da nađe djevojku možda i više od nas ostalih. Ali umjesto da to sakriva, kao što mi sakrivamo, ili umjesto da tu silnu kuljajuću seksualnu i erotsku energiju nastoji preusmjeriti na nešto drugo, kako to ja činim, čitajući pet knjiga odjednom i zamišljajući život u umjetnosti, pa ga i živeći intenzivnije i bogatije, nego što ću ga živjeti nakon što nađem curu i postanem pisac, Nedim je teatralizirao svoje nevolje, glasno se zaljubljivao, pa prijetio samoubojstvom zbog nesretne ljubavi. Nisu te prijetnje bile ozbiljne, premda su tako izgovarane i premda su ta neostvarena, mladenačka i adolescentska, gimnazijska samoubojstva pomno pripremana i javno izlagana. Razgovarali smo o tome što je najsigurnije, otrovati se, ustrijeliti iz pištolja, objesiti se; što je od toga najmuškije, što priliči pravome džentlmenu, što je dostojno prave ljubavi; možda otići do cvjećarnice, ona kod benzinske, kod Druge gimnazije, najbolja je, i kupiti najveći buket crvenih ruža, i doći pred njezina vrata, pozvoniti i srušiti se mrtav; ali tako da ne bude ni krvi, ni prosute utrobe, ni tjelesnih izlučevina, ni izbečenih očiju, nego kao Trnoružica, kao Trnoružac, usnuti vječitim snom; samo što je važno da, prije nego što pozvoniš, nekako provjeriš je li ona kod kuće, jer glupo bi bilo, posve gubitnički, indiskretno i nedostojno, da te njezina stara nađe u tom brdu ruža, mrtvog pred vratima… A dok bismo tako raspravljali o njegovu skorom i neizbježnom samoubojstvu zbog neuzvraćene ljubavi, razredne bi se drugarice osvrtale prema nama. Najprije sigurne da je riječ o šali, o nekoj ne baš naročito duhovitoj zajebanciji, sve dok mi jedna od njih nije rekla: nije u redu ovo što radite, ne mislite da se nekome u razredu, možda, ubio otac, brat ili stric, a vas dvojica mu se rugate! Nikome se mi ne rugamo, rekao sam ozbiljno. Nedim je odlučio da se ubije, a ja sam tu da mu se kao prijatelj nađem pri ruci. Pogledala me je, ne vjerujući. Pa se naljutila, rekla nešto što je moglo zvučati kao uvreda, ali nije više bila sigurna. A što su naše razredne drugarice bile manje sigurne da se šalimo, to smo obojica više upirali da ih uvjerimo da je tako i da će se Nedim stvarno ubiti, jer ga je fatalna prvogimnazijska djevojka odbila. U nju smo, inače, bili svi zaljubljeni. Možda u isto vrijeme, ili u različita vremena, to nije lako rekonstruirati, jer svatko je na zaljubljivanje reagirao u skladu sa svojom naravi. Ali svatko će na kraju zatomiti svoje osjećaje, pa će, birajući između objekta svoje slijepe kasnodječačke ljubavi i sebe, odabrati sebe, svatko osim Nedima, koji će od toga napraviti teatar. Trajala je cijelo jedno polugodište ta igra sa samoubojstvom, skandalizirala je razredne drugarice, a onda i profesore, jer cilj je bio da se priča raširi i da je što ozbiljnije shvate oni kojima smo se rugali da sve ozbiljno shvaćaju…
Jesam li 1983. Nedima poznavao? Je li taj sedamnaestogodišnjak, u čiju se kožu nezvan uvlačim, poznavao svoga najboljeg druga? Obratimo mu li se dovoljno jasno iz ovih dalekih daljina, reći će sa Sepetarevca, iz svoga vremena, u rano popodne 31. prosinca, da Nedima dobro poznaje, ne osjećajući nikakvu nelagodu oko lakrdije koja još uvijek traje. Četrdesetak godina kasnije će me, međutim, hvatati zebnja čim se ovoga sjetim. Kako sam mogao biti toliko siguran da se Nedim šali? Tako što sam se ja šalio, pa sam, valjda, neoprezno pretpostavio da se šali i on? Ili tako što je sve u sedamnaestogodišnjaku tako živo i uzavrelo, pa se život podrazumijeva. A ono što se podrazumijeva, to ne može biti izgubljeno…
Četrdesetak godina kasnije, dok na Sepetarevcu 23 zatvaram za sobom vrata, i krećem na Mejtaš, u samoposlugu po sir, pa ću na doček, jasno vidim kako se događa nešto što se u životu nije dogodilo, ali je dramaturški logičnije, ne samo u književnosti, nego i u životu.
Pa onda poigrajmo se s pričom, jer i na to imamo pravo u ovim romanesknim manevrima, ikrenimo alternativnim povijesnim tokom. Dijelom ćemo pripovijedati onako kako se i dogodilo, da bismo što neprimjetnije utonuli u ono što se nije dogodilo, a danas nam se čini da se moglo dogoditi upravo tako:
Dva mjeseca ranije, u ponedjeljak 31. listopada, profesorica povijesti nije došla na prvi sat. Trideset i šest naših razrednih drugarica uglavnom sjede po klupama u učionici, razgovaraju tko zna o čemu, gledaju kroz prozor, šminkaju se, crtkaju po bilježnicama, a nas trojica-četvorica tamo negdje oko katedre igramo se onesvješćivanja. Za maturante igra je, može biti, infantilna, ali nešto je u njoj vječno dječačko. Igra se igra tako da začepiš nos, i netko ti naglo, najjače što može, stisne trbuh. Izbije ti dah, koji, međutim, nema kamo van, pa se u glavi zbiva zanimljiva senzacija. Samo sam jednom dopustio da mi to urade. Nisam se onesvijestio, ali mi se na čudan način pomračilo, kao da se pomakla slika koja mi je bila pred očima, mozak kao da mi je iskočio iz glave, uspeo se uz svaku vlas kose, pa se vratio nazad. Uplašio sam se, ali naravno da to nisam pokazao, i cijeli dan sam bio malo izvan sebe. Navečer sam se plašio zaspati, jer mi se činilo da se više neću probuditi. Taj trenutak u kojem držim začepljen nos – kao djevojčice pred skok s mola! – a Nedim me, straga stojeći, snažno s obje ruke stegne za trbuh, razlikuje se od svega što sam prethodno, u ovih sedamnaest svojih godina, doživio.
Pamtim, bilo mi je devet mjeseci kada sam se u svom dječjem krevecu gušio zvečkom koju sam si utrpao u usta. Pamtim, godinu ili već dvije kasnije, kako se gušim komadićem crnog kruha koji mi je zapeo u dušniku. Pamtim dugo i panično otimanje krpi s eterom, kojom me, kada sam imao već osam, pokušavaju uspavati pred operaciju krajnika. Pamtim, ili sam ih već zaboravio, kratka i burna zagrcnuća, kada bih se na duže ili na kraće vrijeme borio za dah. Taj iznenadni strah i paniku pamtim, taj neobični osjećaj, koji sam prvi put iskusio s golemom plastičnom zvečkom u ustima, koja mi brani da udahnem, da se posred mene postavio zid, do neba visok, i da sam s obje strane zida, a vrijeme mi istječe, pa mi se čini da ću se uskoro pretvoriti u zid. Tako sam osjećao kad mi je bilo devet mjeseci, ali nisam to znao tako reći, jer ništa još nisam znao reći. I svaki put mi se, u mojih sedamnaest godina, vraća kraća ili duža sekvenca tog prvog osjećaja, pa se prisjetim kako je bilo tada. Svako je sjećanje ustvari sjećanje sjećanja. Sjećanja se obnavljaju prisjećanjem. Kada nestane prisjećanja, onda i sjećanje blijedi. Pamtim ono što mi se dogodilo s devet mjeseci zato što imam toliko povoda za prisjećanje. Zagrcnem se, kratko se gušim… I onda prođe zrak, nestaje zida u meni. Nastavit će se to i sljedećih četrdesetak godina, sviknut i suživljen sa svojom prošlošću i sjećanjima, izmišljam igre od osjećaja, prvi put iskušenog u aferi sa zvečkom. (Afera, jer se o tom događaju pripovijedalo dok god je bilo živih na Sepetarevcu 23) Pa onda u zrelim godinama, u Vučetićevom prilazu 3, u Jelinekovom tornju u Zapruđu, duboko udahnem prije nego što pritisnem tipku za šesnaesti kat, i ne dišem sve dok ne stignem do gore. Predugo to traje za moja pluća, ali ne popuštam. Izdržavam do šesnaestog kata, uz misao kakvo će se sve zlo dogoditi meni i svijetu, ako popustim i prerano udahnem. Na vrhu dišem kao davljenik, dugo se pribirem, sretan, međutim, kao što sam sretan bio i prvi put, kad mi je Nona izvukla zvečku iz usta. Gladan zraka, kao što gladan može biti samo netko tko je bez zraka ostajao.
Ali ono što mi se dogodilo kada je Nedim podlakticama stisnuo moj trbuh i sabio u mene sav zrak iz trbuha, nešto je sasvim novo. U trenutku, intenzivnijem od svega što sam, boreći se za dah u životu doživio, kao da više nije bilo granice između života i smrti. Ono što se dogodilo bilo je brže i od straha. A strah je do te muške igre u razredu, 31. listopada 1983., bivao od svega brži. Strah je bio straža svakom stradanju i sigurna predstraža smrti. Osjetio sam kako mi se sva svijest uspinje uz vlasi, pa mi se učinilo da jedna za drugom otpadaju. Bila je to prva misao u tom strašnom doživljaju, koji više nisam želio ponavljati, jer sam ga se plašio onim strahom koji je prethodno zakasnio. Strahom koji je bio tim strašniji, strahom koji je i sam bio uplašen, jer je do onog koga je trebao štititi nešto stiglo prije njega. Što je to stiglo?
Poskočio sam, došao sebi, pravio se da je sve u redu. Eto, ja se nisam onesvijestio, a za vas ne znam! I na kraj pameti mi nije bilo da se još koji put tako onesvješćujem. Niti da onesvješćujem ostalu trojicu koji su u ovoj igri sudjelovali. Nedim, međutim, tražio je jednom, drugi put, treći put… Možda i svih sedam puta. Iskočile bi mu žile po sljepoočnicama. Mi smo grajali, dizali viku i dreku, uznemiravali smo naše razredne drugarice, a one su vjerovale da je sve to neka glupa muška zabava, da su sve to pubertetski hormoni, muško zazivanje pažnje, i bit će da su bile u pravu. Ali ono što se nauči u igri onesvješćivanja, i što se onda zapamti kao što je devetomjesečni dječak za cijeli život zapamtio udes sa zvečkom, jest da postati može vrlo ozbiljno ono što drugima djeluje neozbiljno. Kao, recimo, to otkriće da postoji nešto što je brže od straha.
I dok se on tako rušio u nesvijest, dok se valjao po podu ispred katedre, meni je moglo biti jasno zašto on toliko puta želi ponoviti ono što sam i ja doživio, i što je u meni probudilo onakav užas. U tom da si se zatekao u nečemu što je brže od straha, u tom kratkom vremenu što će se odviti prije nego što se sve nastavi onako kako je oduvijek trajalo i strah se ne vrati tamo gdje mu je mjesto, samo je u tome potpuna sloboda. To saznanje mene je nagnalo u bijeg, kao beslovesnu šumsku zvjerčicu svjetlo munje i zvuk groma, a njega je privuklo. Da još nekoliko puta ponovi doživljaj, sve se nadajući da bi to vrijeme bez straha moglo potrajati. Nitko ne zna što se tad zbiva, ali, eto, jednoga to odbije, drugoga privuče.
Doživljaj o kojemu govorimo nitko živ ne poznaje. A mrtvi nisu u prilici o njemu živima svjedočiti. Smrt se gleda samo izvana. Smrt je čovjeku privlačna. Cjelokupna povijest civilizacije, od trenutka kada se naš predak uspravio na stražnje noge i stekao o sebi svijest, pokušaj je čovjekov da se suživi sa smrću. Religija i umjetnost oblici su čovjekova suživljavanja sa smrću. Smrt se gleda samo izvana: poljubac u ledeno čelo milog pokojnika. Smrt se gleda samo izvana: dinamika čitanja novina od pretposljednje stranice, one s umrlima, i društveni život zasnovan na redovitim odlascima na sprovode. Naravno, tuđe. Sve do jednom. Smrt se gleda samo izvana: zakupljivanje grobnog mjesta, podizanje vlastitog nadgrobnika, s urezanim imenom, godinom rođenja, crticom i dovoljno prostora za urezivanje one konačne, nepoznate brojke; eventualno s upisane prve dvije znamenke u tom četverocifrenom broju; do nekih godina urezalo bi se 19, pa su pred kraj stoljeća nastupila doba zbunjenog iščekivanja, a onda će, nakon što se stoljeće prelomi u novi milenij, nestrpljivi trkači za vlastitim pokojem urezivati 20; i još će na svoj budući nadgrobnik stavljati fotografiju, otisnutu na keramički oval ili izravno na crni mramor; te 1983. poznavao sam čovjeka, neženju, poštanskog činovnika u mirovini, koji je išao kod fotografa da se slika za nadgrobnik; iskren da budem, ne samo da sam ga poznavao, nego sam ga, već teško pokretnog, pratio na fotografiranje; o njemu bih, također, morao napisati pripovijetku, možda i roman, ali događaj o kojem govorim je iz 1986, pa ne spada u romaneskne manevre, premda se u njima može spomenuti. Smrt se gleda samo izvana, ali u čovjeku je, izgleda, nešto što ga goni da je iznutra upozna. U onome što je jezivo i od čega bježi beslovesna šumska zvjerčica, ono je što čovjeka privlači.
Rušio se tog dana moj najbolji drug tko zna koliko puta. Slagat ću, kažem li sedam puta, jer je, možda, bilo i osam, i devet, a možda je bilo samo pet. Teško je takvo što znati, teško je odgovarati na pitanja o strašnom događaju, nakon što vrijeme prođe. Zašto se ljudi ubijaju? Zašto, kako se to starim jezikom kaže, dignu ruku na sebe? To je tajna. Kao što je i smrt tajna. Na samoubojstvo i na razloge za samoubojstvo može se gledati samo izvana. Na smrt se gleda samo izvana. Ali tog dana sam, 31. listopada 1983., shvatio da igru onesvješćivanja neki zaigraju samo jednom, pa kad shvate što je to i previše se približe onom što se gleda samo izvana, a neki o toj igri postaju ovisni. Sve dok se ne ubiju.
Kada se netko od nas ubije, svi njegovi prethodni postupci mijenjaju značenje. Sve što je radio i govorio, što nam je prethodno bilo slično onome što smo mi radili i govorili, najednom postaje drukčije. I najednom svi, jedan po jedan, sami pred sobom, a onda i pred drugima, postajemo suodgovorni za njegovu smrt. Dugo se i mučno preispitujemo oko svega što smo mu pred kraj – onaj kraj koji nismo slutili! – promišljeno ili nepromišljeno govorili. A u svakom njegovom odgovoru, u svakoj replici, nalazimo njegove pozive u pomoć. Kako smo mogli biti tako gluhi na njih? Vjerojatno tako što su se neke obične riječi postale pozivi u pomoć tek nakon što pomoći više nije moglo biti. Valja slušati što nam bližnji govore! Ako kako čuti riječi koje do naše svijesti stignu tek pošto više nema onoga tko ih je izgovorio? Takve riječi postoje. Oko njih narasla je velika europska književnost. Od takvih je riječi sačinjen osjećaj krivnje, koji je u temeljima kršćanske civilizacije. Takve riječi jednog će dana – o tome je prerano 1983. govoriti! – biti temelj ujedinjene Europe.
Ono što je meni važno i što će mi zacijelo odrediti životni put, ako još bude života i puta, jest da sam mjesecima uz samoubojicu razrađivao njegovo samoubojstvo. Sljedeći moj problem je što to nisam nasamo radio. Nikad ga nisam nasamo nagovarao da skoči s nebodera, jer je otrov nesiguran, vješanje je nehigijensko, pištolj ne može nabaviti (a prizor prosutog mozga ne izgleda bolje od vješanja), a žile režu samo žene, i bilo bi baš jedno i luzerski da ga nakon smrti ogovaraju kako se nije ubio zbog neuzvraćene ljubavi, nego zato što je bio peder. Sve ovo sam govorio, i još mnogo gore od toga, kad god bi me netko mogao čuti. Postoji četrdeset svjedokinja i svjedoka iz IVf razreda, i još barem dvostruko toliko među profesorima, učenicima susjednih razreda, onima sa školskih hodnika, pa onima ispred i oko škole, besposličarima i sumnjivim tipovima oko kioska s perecima, gostima kafića u koje smo izlazili, to su Proljeće i Ćumez, ljudima iz buregdžinice kod Zulfićara Bećirija i ćevabdžinice Kod Nuneta, i drugdje, i među drugim svijetom kojeg se ne mogu sjetiti, gdje god bismo i pred kime god igrali svoju predstavu. Svatko od njih će, upitaju li ih školski pedagozi i psiholozi, upita li ih inspekcija iz nadležnog SIZ-a za osnovno i srednje obdanište, upita li ih inspektorica iz Odjeljenja za maloljetničku delinkvenciju Sekretarijata za unutrašnje poslove je li žrtvu netko nagovarao na samoubojstvo, uglas odgovoriti da sam ga ja nagovarao i da je to nagovaranje trajalo mjesecima. Svatko tko je ikad prisustvovao našim predstavama isto će priznati, i još gore i grđe od toga, čak i ako ga ništa ne upitaju. Bit će i onih koji nas nikada nisu vidjeli ni čuli, i svakim danom sve više će ih biti kada se stvar raščuje, koji će potvrđivati riječi svjedoka, pa će govoriti da su i oni isto čuli. A kako zapravo nisu čuli ništa, njihova će svjedočenja po mene biti mnogo, mnogo gora, jer je ono što je čovjek u stanju slagati i izmisliti o nekome na kojeg je pokrenuta hajka vazda gore od svega što se u zbilji moglo dogoditi.
Bit će to umirivanje savjesti.
Je li se moj školski drug, najbolji moj drug u razredu, zbog mene ubio? Zato što sam ga u svirepoj šali, u hiperhormoniziranoj zajebanciji, nagovarao na samoubojstvo. Ili zato što sam, kao što najednom oko mene svi misle, bolesni sadist, emocionalno nezreli delinkvent, dostojan svakog prijezira, kojeg bi trebalo izolirati, isključiti, potjerati, jer će svojom mračnom dušom potrovati našu djecu? Što god, dakle, bilo – ono što ja sad osjećam, ili ono u što vjeruje uzbunjena čaršija, koja bi da se moja glava zakotrlja niz Sepetarevac, ubivši se, drug mi je preusmjerio život. Prestajem dolaziti u školu i ispisujem se prije nego što me iz Prve gimnazije izbace. Nakon dugih i mučnih isljeđivanja pred korom socijalnih radnika i inspektora Odjeljenja za maloljetničku delinkvenciju Sekretarijata za unutrašnje poslove, nakon što već mjesecima živim zatvoren na Sepetarevcu 23 kao u tamnici, konačno odlazim iz Sarajeva. Sljedeću godinu poživjet ću u učeničkom domu u Zagrebu, gdje sam jedva, preko veze, upisan u četvrti razred gimnazije, u istome ovom kulturološkom odjeljenju koje sam pohađao i u Sarajevu. U Zagrebu upisujem fakultet, iz Zagreba godinu kasnije, dakle u kolovozu 1985. odlazim u vojsku. Za svo to vrijeme samo sam dvaput bio u Sarajevu. Doputovao bih vlakom, sjeo na taksi, koji me je vozio na Sepetarevac. U grad se ni prvi, ni drugi put nisam usudio izaći, nego sam svih sedam dana provodio zatvoren na Sepetarevcu…
Noseći se s načinom na koji su drugi interpretirali moje sudjelovanje u samoubojstvu najboljeg druga, nisam ni došao u priliku da se suočim s vlastitim doživljajem. Sve ono o čemu bih trebao u stvarnosti promisliti sustizalo me je u snovima. Tek kada se jednom zarati – gdje ću ja tada uopće biti? – uminut će u Sarajevu hajka. Veća se nesreća poništiti manju nesreću. Svi ti ljudi pojedinačno, a onda i cijela zajednica, sačinjena od poznatih i nepoznatih, koji su mojim progonom umirivali vlastitu savjest i tu čudnu posljedicu da se svi osjete krivim kada se netko u mahali ubije, naprosto su zaboravili na mene. Ograničen je kontingent čovjekove patnje i nesreće, onoga što duša može na sebe primiti. Kada život nanese više od onog što je podnošljivo, pa se patnja i nesreća krenu iz čovjeka prelijevati, obično najprije zaboravljeno i zametnuto biva ono što se dogodilo ranije. U kolektivnim nesrećama zaboravljeno biva ono što je intimno i privatno. Kolektivi nemaju savjest.
Ali kako ću sebi na kraju objasniti zašto se on ubio? Zato što je samoubojstvu bio sklon? Najgorče i najbešćutnije objašnjenje. Zato što ga je u smrt potjerala neuzvraćena i nesretna ljubav? Toga ima u samo u školskoj lektiri i u starinskim holivudskim filmovima, koje su snimali Židovi koji bi pobjegli pred Hitlerom. Nakon svega što se dogodilo i što sam u sebi sabrao u tih četrdesetak godina koje će od samoubojstva mog najboljeg druga proći, najvjerojatnije je da se ubio zato što ga je privukao i odnio taj doživljaj iz igre onesvješćivanja. Ubio se da bi preduhitrio strah. I svojim je samoubojstvom izmijenio svijet u kojem je živio. Okrutno li je to i samoživo? Vjerojatno jest, premda to ne mogu znati, jer ono što sam doživljavao zbog njegova samoubojstva nemam sa čime uspoređivati. Ne mogu svoj život uspoređivati s nečim što bi se događalo da je sve bilo drukčije.
Da je, recimo, bilo ovako kako je stvarno bilo. Naravno da se Nedim nije ubio. Pa zar nisam rekao da s crnim skajanim cekerom u ruci, u kojem su boce, sušena svinjska vratina, par sudžuka idem kod njega na doček Nove 1984. godine? Samo još da odem do mejtaške samoposluge po sir. Ali dok se promatram tako, zabrinutog i očajnog zbog toga što ću sljedećeg kolovoza morati u vojsku, iz udaljenosti od četrdesetak godina jeza me hvata od tog lakrdijanja oko Nedimovih nesretnih ljubavi.
Na doček sigurno još stižu Rale – to je onaj plavokosi, koji sliči mladome Branku Ćopiću, pa je i voljen kao Ćopić – i Vlado, koji jedni ima curu, oslobođen je vojske, a lani je izgubio godinu u školi.
Vlado Medan sin je sarajevskog političara, vječnog sekretara Radne zajednice za kulturu Bosne i Hercegovine, i predsjednika SIZ-a za kinematografiju, Jove Medana. Ime Jovino još ćemo, četrdesetak godina kasnije, nalaziti i u internetskim arhivama Pulskog filmskog festivala, u to vrijeme Festivala jugoslavenskog igranog filma, gdje je 1988. bio član i predsjednik Predsjedništva Skupštine festivala.
Vlado je, dakle, guzonjin sin. Naš dobar drug, dobar, često mnogo bolji nego što smo mi prema njemu, i vjeran, vjerniji mnogo nego što mi imamo razloga biti, ali guzonjin sin. Nema veze što Jovo nije neki važan političar. Vrijeme je preporađanja zajednice, kad ljudi dolaze svijesti o tome da su do jučer robovali pustim i praznim vjerovanjima, četvrta godina potekla je od Titove smrti, do glave im je došlo da mogu i bez njega. Pa se rugamo svemu čemu se prethodno nismo smjeli rugati. Naprimjer, političarima iz naših gradskih komšiluka i njihovoj djeci. U Sarajevu, tako stiješnjenom među planinama, vazda dalekom od svijeta i zagledanom u sebe, ljudi su jedni drugima oduvijek malo preblizu bili, pa su onda emocije i strasti koje bismo prema njima pokazivali bile intenzivnije nego što bi smjele biti. Taj grad prečesto se doimao kao jedna povelika obitelj, s viškom čangrizavih baba i tetki koje zaviruju u tuđe živote, nasilnih očeva, nastranih stričeva i ujaka, o čijim se mračnim željama i porivima znalo više nego što bi se smjelo znati. Zato se i svaki veliki politički prevrat u Sarajevu osjećao intenzivnije nego igdje drugdje. I ticao se uvijek najintimnijih odnosa među ljudima. Prvo što bismo osjetili kad bismo izlazili iz Sarajeva bilo je koliko su ljudi u širokom svijetu udaljeni jedni od drugih i koliko se slabo poznaju.
Premda je, i to vrijedi reći, to naše sarajevsko međusobno poznavanje bilo vrlo sumnjivo. Jedni smo o drugima znali sve što bi se naokolo pričalo i zlobno prenosilo. Znali smo jedni o drugima bezbroj anegdota, od kojih se, vjerojatno, nijedna nije temeljila na stvarnom događaju. Ako je išta bilo istina od svega što se znalo, onda su istiniti bili izvještaji o sitnim životnim nezgodama i nevoljama u koje bi netko zapao. Tko se kad okliznuo na koru od banane. Tko se prerano vratio sa službenog puta i zatekao ženu kako se taslači s gimnazijskim profesorom logike. (Inače, za to što smo za ovu priliku nazvali taslačenjem, u Sarajevu tog je doba imalo više sinonima nego što je na Grenlandu riječi za led. I svake bi se sezone pojavila barem tri nova. Inače, sezona bi u Sarajevu bilo tri: ljetna koja kratko traje, ali u njoj je najviše priča, zimska koja potraje i punih osam mjeseci, i može je se smatrati prirodnim stanjem ljudske duše u Sarajevu, i kratka sezona, koja često ne potraje duže od tjedna, a još je i podijeljena u dva dijela: jedan prije nego što će ljeto zamijeniti zimu i drugi prije nego što će zima zamijeniti ljeto. To je vrijeme kada se u čovjeku stvori iluzija da je voljen, da su oko njega sve dobri ljudi i da je Sarajevo jedini grad u kojem bi mogao živjeti. Otrovan tom iluzijom proživi i život žaleći za Sarajevom.)
Tako se i ta, nigdje zabilježena revolucija što se odvila nakon Titove smrti, snažno odrazila na porodične odnose među građanima. Zabranjeno pušenje, kojem će u proljeće 1984. izaći prvi album, dvije godine već na koncertima izvodi pjesmu “Guzonjin sin”, i ta je pjesma za duh generacije otprilike ono što je “God save the Queen” Sex Pistolsa za Veliku Britaniju. U tu je pjesmu upisana mutna naša samosvijest, politički nazori i pogledi na svijet, koje bismo pred novu 1984. slobodno mogli nazvati antikomunističkim. Da je nas četvoricu, koji ćemo u bijeloj kući na uglu Fadila Jahića Španca i Sepetarevca dočekivati Novu godinu, bilo 31. decembra 1983. upitati jesmo li antikomunisti, trojica bi rekla – jesmo. Ili nismo znali što ta riječ znači, ili se ona s vremenom premetnula u nešto drugo i stekla značenje koje se suprotno značenju koje je imala za nas. Samo bi Vlado Medan odbio biti antikomunist. Premda ni on nije znao što to znači, ali je imao potrebu svoje djetinjstvo štititi od nas. A junaci tog djetinjstva, kućni prijatelji, dobri čike i privatni heroji, bili su naši (odnedavni) negativci iz televizijskih dnevnika. Premda je Jovo bio tek politički činovnik u kulturi, i to jedan od onih malobrojnih uistinu dobronamjernih, koji nisu sudjelovali u progonima nepodobnih pisaca i filmskih režisera – čega je u Sarajevu bilo sve do druge polovine osamdesetih, nije se bavio ideološkim diskvalifikacijama knjiga i filmova u namjenskim člancima za Oslobođenje i Komunist, i nije više bio partijski komesar u kulturi, kakvih je još bilo među njegovim kolegama, Jovini bliski prijatelji – junaci iz djetinjstva našeg druga Vlade – bili su i 1983. aktualni vladari Bosne i Hercegovine.
Vlado nije imao više nego što smo imali mi. Živjeli su u lijepom i prostranom stanu na Vrbanja mostu, u jednom od onih gradskih kvartova izvan centra grada, u koje se naseljavao neki običan svijet. Boljestojeći građani, direktori važnih poduzeća i političari, dobivali su ili kupovali stanove u novogradnjama u centru, na Ciglanama, na Koševu ili na Breki. Nije Vlado imao ni neki naročit gramofon – gramofon, pojačalo i zvučnici ultimativno su mjerilo socijalnog statusa – jedva da je i imao gramofonskih ploča, redom neprobranih i slučajnih, onako kako su ga nosila generacijska raspoloženja i tuđi ukusi, ili onako kako bi stizalo na poklon za rođendan. Sve što bih po stanu viđao kad dođem kod Vlade – a nije da nisam zagledao, sa znatiželjom i sa zavišću – bilo je Jovino: knjige, svečane plakete, slike po zidovima, memorabilije jedne skromne ali sadržajne epohe, koje, međutim, nisu 1983. godine upečatljive. Takve će postati nakon što vrijeme prođe.
Svijetle kose i plavook, fizički krupniji, naizgled nekako i dovršeniji od nas, Vlado se, otkako sam ga znao, žalio na bolest. Nije se znalo koju, ali u tom je njegovom kukanju bilo nečega lažnog. Ili je, tako ću misliti kasnije, laž bila u načinu na koji sam ga ja umio čuti. Osim na neku tajanstvenu fizičku bolest, žalio se na različite duševne smetnje. Svaka kao da je iz knjige prepisana, iz klasične romaneskne književnosti, ili iz životopisa pisaca, recimo Jesenjina. Vlado je pisao pjesme. Jedna mu je bila objavljena u časopisu za književnost i društvena pitanja Lica. Jovo je sinovljevu pjesmu odnio u redakciju, koja se nalazila u zgradi Saveza socijalističke omladine, i pjesma je tiskana u sljedećem broju, na stranicama s radovima desetak drugih, afirmiranih i neafirmiranih pjesnikinja i pjesnika. Kada bi se Vlado podnapio, pa se prepustio melankoliji i svemirskoj tuzi, recitirao bi svoje pjesme. Sve ih je napamet znao. A najčešće govorio je tu jednu, objavljenu. Iz nje sam zapamtio stih: “Sačuvaj me Bože od istine i od praskozorja.”
Zoran Radulović, zvani Rale, naš mladi Ćopić, najvedriji u generaciji, jedan od onih rijetkih dječaka čije duše kao da ostanu nedirnute pubertetima i hormonalnim ludilima i sumanutostima, koje bi nastupile u vrijeme kad bismo već stasali za partizanske kurire i bombaše, ali kako nije bilo rata postajali bismo pankeri. Blag i razložan, jedini od nas potekao je iz neke obične, skoro proleterske obitelji. Otac Vlado radio je kao trgovački putnik Tesla baterija iz Gospića, mati Kosa bila je domaćica. Premda jedinac, Rale je bio izrazito društven. Logorovao je s izviđačima, vladao je kojekakvim bespotrebnim vještinama, poput vezivanja i razvezivanja raznih vrsta čvorova, rado je sudjelovao u svim gimnazijskim pasjalucima, ali ne pamtim da je ikad ikog zlostavljao. Tu smo se razlikovali od njega: bili smo razredni i školski zlostavljači, i vječite žrtve najokrutnijih zlostavljanja. Učili smo se braniti tako što bismo prvi napadali. On je nekim čudom sve to uspijevao izbjeći. Bilo je nečega anđeoskog u Raletu, kao i u Ćopiću, što će ga, vjerojatno, nedirnutog provesti kroz život. Kao lakolomljivu poštansku pošiljku koja na odredište stiže cijela. Četrdesetak godina nakon ovoga 31. prosinca 1983, negdje ću visoko iznad zemlje, na ekranu ispred sebe promatrati aviončić koji se, nakon što je, na putu za New York, preletio Atlantski ocean, približava Novoj Škotskoj i gradu Halifaxu. Bit će utjehe u toj jednostavnoj animaciji, u kojoj su otklonjeni svi detalji koji bi odvajali pažnju od onoga što je jedino važno – da se zrakoplovom mirno i sigurno stiže do odredišta, i da onaj koji gleda u ekran to nedvojbeno shvati – pa tako u toj animaciji nema ni moga života, kompleksnog u većini njegovih pojedinosti, nema ni ovih romanesknih manevara, ni kratke povijesti 1983. godine, kao što nema ni Zorana Radulovića, bosanskog emigranta, građanina Kanade i Halifaxa, koji će u jednom trenutku, u jednom od sljedećih animiranih prikaza, ostati iza repa aviončića, sporedan, kao što su sporedna sva ona mjesta na zemljopisnoj karti u koja nikada nećemo ići, ali čine kontekst naših života.
Dok se s crnim Noninim cekerom strmoglavljujem niz Sepetarevac, da bih u posljednji čas pred zatvaranje u samoposluzi na Mejtašu kupio sir, a možda i nekoliko tegli s kiselim krastavcima, na naš doček, koji će trajati dugo, sve do utorka, kada se Nedimovi vraćaju s Bune, slobodan sam od svega što će se s nama dogoditi. Lišen sam odgovornosti za sve što ćemo jednom postati. Međutim, moje brige u tom času veće su od mene. Kao što su, općenito, čovjekove brige u svakom trenutku njegova života od njega veće. Brinem se u to rano popodne, 31. prosinca 1983, hoće li biti ementalera, onog s velikim rupama, jer mi je Nedim rekao da samo takav sir kupim. Edamer je grozan, bez ijedne rupice, kao da kurton žvačeš. (Što nas trojica u decembru 1983. znamo o žvakanju kurtona?) Brinem se jer je Javorka opet depresivna, i opet njezin karakter poništava sve drugo na Sepetarevcu 23. Brinem se jer opet slabo vuče dimnjak trajnožareće Kreka Weso peći, i dim se vraća u moju sobu. Brinem se što će biti hladno kad se pijan, napušen i mamuran sutra vratim da malo u miru odspavam. Brinem se da Nona iznenada ne umre. Godinama strepim da će umrijeti od srca, iznenada. Neće, umrijet će gore, strašnije. Ali najveća moja briga ovog je 31. prosinca 1983. ta je što stiže 1984, i dolazi august, kad ja moram u vojsku. U tom nezamislivo strašnom času završava moje vrijeme. Iza tog straha nema drugoga straha.
Četrdesetak godina kasnije svi strahovi iz tog dana odavno su se već ostvarili. Nestalo je svijeta pred kojim sam strahovao, kao što je nestalo i svega onog za što sam strahovao. Premda u tom mom spuštanju niz Sepetarevac nema ničega lakog i naivnog, nema kasnodječačkog radovanja životu koji je pred nama, sve se, pred ovim kasnim pogledom, čini tako bezazlenim i lakim. Osam i pol godina od 31. prosinca 1983. započinje opsada Sarajeva. Nekoliko dana pred opsadu Nedim me tiho, šapatom, pita imam li kakvu vezu s onima koji su ratovali u Hrvatskoj. Odlučio se angažirati, pa traži neku ozbiljnu formaciju. Ako je da se gine, barem da ne bude uzalud. Nisam mu bio od pomoći. Priključio se specijalnoj policiji, prošao je opsadu Sarajeva, od prvoga do posljednjeg dana, s oružjem u rukama. Čestito i krvavo. Poslije rata se zaposlio kao pravnik, pri međunarodnim organizacijama. Pitom i drag čovjek, isti kakav mi je onda bio. Ili se, kad smo se sreli za tridesetogodišnjice mature, pravio da je isti. Rale je opsadu provodio radeći u UNHCR-u. Bio je vrlo teško ranjen. Vjerojatno ne bi preživio da ga Sadako Ogata nije spašavala. Tko je bila Sadako Ogata?
A Vlado Medan? Nije li on najživopisniji lik našeg novogodišnjeg slavlja? Umišljeni bolesnik, umišljeni pjesnik, najrazmaženiji i najpaženiji među nama. Kada u maju 1985, nakon deset mjeseci u Kninu i na Lastovu, budem dolazio na redovno odsustvo, on će me dočekati. Zajedno ćemo slaviti moj devetnaesti rođendan, sami nas dvojica, na Sepetarevcu 23, i u fatalno kratkom vremenu ćemo popušiti lijep komad hašiša i ispiti bocu neke grozne šljivovice, pa nastaviti s nekim užasnim vinjakom, i onda ćemo, u neko lelujavo predvečerje, pijani i obezglavljeni, krenuti u grad. Nona će nas bez riječi, pogledom ispratiti – moja draga, već odlazeća Nona! – mi ćemo, iz temelja poljuljani, nesigurni u vlastite noge, glavinjati niz ulicu, sve do Mejtaša, i onda ćemo ispod Doma izviđača, leći u visoku travu, među osamdeset i osam borova za druga Tita, posađenih četiri godine ranije. I tu ćemo obojica zaspati, onim besvjesnim snom alkoholom i THC-om otrovanih mladih mužjaka, i tu će nas zateći nepoznati razbojnici. Možda će nam se rugati, možda će nas dugo zagledati, pa će Vladi ukrasti njegove nove adidas tenisice, a s mene će zderati moju staru Lee Cooper jaknu. Ali ništa mi nećemo osjetiti, jer nas tog trenutka tu više i neće biti. Opljačkat će nas taman onako kako se pljačkaju grobovi.
Probudit ću se sumrak, u nekom košmarnom stanju između teškoga pijanstva i paklenskog mamurluka, pa ću bez jakne oteturati kući. Zamazan iznutra i izvana, tako da se nikad više kako treba ne operem i ne očistim, nekako sam otključao kućnu kapiju, pa ulazna vrata, ušao sam u stan, Nona me je bespomoćno gledala, strašne se stvari zbivaju u svijetu muških, strašne su muške povijesti, i muška su pijanstva strašna, premda su Nonu u njenom životu barem pijanice uspjele mimoići… Oteturao sam do sobe, pokušao prileći, ali onda mi se, kako to po kazni Božjoj biva, strop furiozno zavrtio nad glavom, a zemaljska se kugla opasno zaljuljala, tako da sam se morao dići. I taman da ću do zahoda, kad se začulo zvono. Znao sam tko je.
Taj pogled s prozora dnevne sobe na Sepetarevac, jedna od upečatljivijih je vizura moga života, koja 1983. djeluje obično i svakodnevno. Tu nesvjesno klekneš na stolicu, naslonom okrenutu prema prozoru, pa pogledaš tko je dolje.
Dolje je, ispred naše kapije, stoji Vlado Medan, u čarapama, onim starinskim muškim, proizvod Ključ Sarajevo, i govori: Nema mi cipela! U njemu je, u pijanoj i drogiranoj njegovoj glavi, u tom trenutku sasvim živo vjerovanje da su mu cipele negdje tu, da će se cipele naći, kao da ih je zaturio negdje u kući. Taj prizor i Vladin glas savršeno su u meni živi četrdeset godina kasnije. A živa je i prva moja pomisao u tom trenutku, kao i osjećaj koji je prati: moj dobri drug zapravo ne prepoznaje razliku između svijeta koji je vani i svijeta koji je unutra. Njemu kućni prag nije nikakva granica. On misli da je ono što izgubi na ledini ispred Doma izviđača, tamo među osamdesetosam stabalca za druga Tita, jednako onom što je zaturio negdje u svojoj kući. Vlado ne zna da stvari koje vani nestaju, zauvijek nestaju. Premda sam pijan i drogiran, a što će se po predstojećem trodnevnom mamurluku vidjeti, vjerojatno mnogo pijaniji od njega, misao i osjećaj koji me drže četrdeset godina kasnije savršeno su jasni. I tako pijan, devetnaestogodišnjak, vojnik JNA na redovnom odsustvu, osjećao sam da je nešto čudno u tom prizoru Vlade Medana u čarapama, i u toj rečenici: Nema mi cipela! Vratio se po mene na vrh Sepetarevca, da ih idemo tražiti, a ja nisam htio ići s njim. Na neki način sam ga izdao.
Moj drug Vlado Medan nije doživio rat. Ružno bi se iznenadio kada bi mogao znati što se dogodilo kratko nakon njegove smrti. Za razliku od nas trojice, ostao je onakav kakav je bio: neobičan, fizički rano dozreli dječak, još malo kasnopubertetski tust, trajno nesposoban za velika životna saznanja, pjesnik od kojeg je ostao jedan slab stih: “Sačuvaj me Bože od istine i od praskozorja.” Bog ga nije sačuvao. Negdje na Trebeviću stradao je jedne noći, nakon nekog slavlja, vozeći auto. Izgubio je život isto kao svoje cipele.
Uskoro me eto s crnim cekerom u kojem su još ementaler i tri teglice kornišona pred Nedimovim vratima. Iznutra se čuje do daske pojačan ton televizora, pa moram zvoniti dugo. Dok zvonim, slušam glasove Michaela Jacksona i Paula McCartneyja: Step right up, step right up, come on gentleman, gather around/ Let me tell you all about the Michael Jackson wonder potion/
It’s guaranteed to give you unbelievable power… A onda, nekoliko trenutaka prije nego što se vrata otvore i: Standing here baptized in all my tears, baby through the years… Nakon čega zabava može započeti, da se nikada ne završi.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/30
Doček nove 1984. godine u kući na uglu sarajevskih ulica Fadila Jahića Španca i Sepetarevac
Kad zimska omorina pritisne kotlinu, s prozora vide se samo krovovi prvih kuća. Pijevac od opeke na susjednom sljemenu, prozori poštanske zgrade iza kojih škilje i žmirkaju svjetla slabih žarulja koje nitko ne gasi, jer kao da ne primjećuju da je već odavno dan, gole crne grane stabala u našoj bašči – još uvijek rastu dvije jabuke, višnja, dvije kruške i trešnja, koja će jedina preživjeti rat i dočekati sljedeće stoljeće – i u tim crnim granama miruju, omamljene smogom, crne ptice, za koje već godinama mislim da su gavranovi. I to je uglavnom ono što se može vidjeti s prozora sobe na Sepetarevcu. Ako priđem prozoru i pogledam dolje, još ću vidjeti krov garaže Franje Hauptmana, i na krovu koji je prekriven tar-papirom i dodatno zaliven katranom, tako da ne pušta vodu, širi se kao na odrini loza, čije me gole grane svojim rasporednom i konfiguracijom podsjećaju na krvne žile pacijentice na Sokocu kojoj je moj otac mjerio tlak. Mlada majka, bolesno se udebljala u trudnoći, modrikasto bijele kože, pa kojoj se prepoznaju modri i crvenkasti spletovi žila. Tlak: 190 sa 120. U to vrijeme šest mi je ili sedam godina, i usamljen sam jer nikome ne mogu reći da su se njene žile rasporedile udlaku isto kao loza na garaži Franje Hauptmana. Nitko ne bi razumio, niti bi kome bilo važno. Ali jedanaest godina kasnije, 31. prosinca 1983., dok u pidžami stojim pokraj prozora i mrznem se gledajući van, ja dobro pamtim taj događaj, i žile na unutarnjoj strani ruke te pretile žene kojoj moj otac mjeri tlak, i one će me podsjećati na lozu s krova Hauptmanove garaže, dok god budem u prilici da je gledam, jer ću se godinama kasnije opet sjećati tog sjećanja, a onda sjećanja na sjećanje i sjećanja na sjećanje sjećanja, sve dok jednom, možda, žile na modrikasto bijeloj koži hipertenzične romanijske rodilje ne uđu u priču, u roman, u tekst, čime se sjećanja poništavaju… A da sam imao kome reći, već bih te žile zaboravio.
Subota je, Stara godina. Nedimovi odlaze na Bunu, u vikendicu, velika kuća ostaje prazna za nas. Još se od početka prosinca pripremamo za događaj koji bi trebao biti prijeloman u našim životima. Zamišljamo tko će sve doći i u tim su zamišljanjima uglavnom sve one djevojke, naše gimnazijske drugarice, koje smo tako uzaludno voljeli, a da im se ne bismo uspjeli ni za korak primaknuti. Neke smo i pozvali na doček. One najprije ne bi ništa odgovorile. A onda bi se pravdale odavno već dogovorenim proslavama ili putovanjima koja su, eto, u zadnji čas iskrsnula. Bilo im je stalo da povjerujemo kako je cijela stvar, eto, zamalo propala. Godio im je poziv, kao što im je, ipak, vjerojatno godio i taj još uvijek hormonalno prevreli interes nezrelih udvarača, pa su željele stvoriti privid u kojemu skoro da će pomalo i biti na tom dočeku. Te mlade naše drugarice, na koje smo trošili opasnu i moćnu energiju onih ranih muških strasti i očaja, ostaju nam daleke i nedodirljive, premda je, možda, u tome, u toj mladomonaškoj distanci, više bliskosti nego što će je biti u mnogim kasnijim vezama i brakovima.
U špajzi, korak širokom, dva i pol koraka dubokom, na drvenim stalažama, koje je još Obrad Trklja po mjeri gradio, među desetinama boca žestokih alkoholnih pića, biram dvije, obje Badelove: Staru šljivovicu u pljosnatoj litrenoj boci, sa crveno-zlatnom naljepnicom, “garantirano prirodno odležana šljivovica – prepečenica”, od četrdeset gradi; vinjak Cezar, čudnovate boce, čije se okruglo, raskošno stilizirano tijelo prema grliću stilizira u antički stup, na čijem je vrhu čep u obliku kapitela. Šljivovica je sva zaprašena, tko zna koliko dugo tu stoji i kako je uopće ušla u kuću, a Cezar među onim je bocama koje otac je godinama donosio na Sepetarevac, kad bi dolazio s novcima za alimentaciju (još jednom bi novac ispod stola prebrojao, a onda bi ga stavio na kredencu, ispod gipsane Beethovenove glave). Donosio je i Kraševe bombonijere, i kojekakve druge stvarčice – dugo ću, još i poslije rata, novce i dokumente držati u novčaniku koji je tako stigao u kuću – bili su to darovi zahvalnih pacijenata i njihove rodbine. Bombonijere bismo pojeli, ili bi ih, kakav je već bio običaj, nekom prepoklonili, ne odmotavajući ih iz onoga tankog bijelog papira za poklone, dok su se žestoka alkoholna pića kolekcionirala u špajzi, a uskoro i u podrumu Sepetarevca 23, gdje su čekala neko strašno vrijeme kada će biti popijena. Za razliku od svježeg, tek zaklanog praščića, rakije, vinjaci i likeri mogu čekati dugo.
Staru šljivovicu uzimam, jer je nitko neće poželjeti, niti će za njom požaliti. Doček Nove godine, pa još 1984., idealna je prilika da se oslobodimo te boce, a netko će već za dočeka, koji će, takav je običaj, potrajati danima i noćima, popiti njezin grdni sadržaj. A Cezara, “starog vinjaka”, u špajzi imamo tri boce. Premda je i on stari, kao što je i šljivovica – prepečenica stara, ne zna se što ta riječ ustvari znači. U metajeziku proizvođača alkoholnih pića reklo bi se da su Cezar i Stara šljivovica godine svoje negdje odležali u Badelovim hrastovim bačvama, međutim na etiketama nigdje o tome nema nikakvih naznaka. Umjesto toga, na Cezarovom stražnjoj etiketi, gdje je i datum proizvodnje, utisnut običnim kancelarijskim žigom, u crvenoj tinti: 1. 12. 1971., tonom socijalne lirike iz ranih doba socijalizma piše: “Uz obilje sunčanih zraka našeg blagog podneblja, strpljivim njegovanjem vinove loze, vina i destilata vina, upornim radom žuljevitih ruku, znanjem, bogatim iskustvom i tradicionalnom željom za savršenstvom, nastalo je nadasve plemenito piće, stari vinjak CEZAR.” Stari vinjak je, kao i stara šljivovica, više odraz epskog povjerenja u starost i u starenje, nego što sugerira dugo trajanje procesa proizvodnje pića. Dok sa sedamnaest godina prekopavam po špajzi i slažem boce u ceker, ja tačno znam što ta riječ znači i toliko dobro razumijem jezik s etikete da ne razmišljam o onome što je tim jezikom izrečeno. Morale bi proći godine, njih barem trideset ili četrdeset, jezik bi se morao tako izmijeniti da većina ljudi zaboravi, a da nove generacije niti ne saznaju što je to staro u starom vinjaku, pa da, jedini pamteći, o tom značenju napokon počnem razmišljati. U međuvremenu staro će iščeznuti iz našeg jezika i iskustva, a mi sami ćemo prilično ostariti, ne nalazeći u tome previše toga što bi bilo vrijedno hvale.
Ceker je crni, od skaja – tako se 1983. naziva ono što će četrdesetak godina biti imenovano kao ekološka koža – Nona mi je dala ceker – Ali da ga vratiš! – jer će mi se najlonska vrećica raspasti, rekla je. I još je rekla da je nije briga za rakiju, ustvari za tu smrdljivu rakiju, kao što je nije briga ni za taj skupi vinjak, nego će mi staklo pasti po nogama pa ih razrezati. Sa zahvalnošću sam prihvatio ceker i s onom posebnom žalostivošću, koja je, nadam se, ponegdje sačuvana u ovim romanesknim manevrima, a koju već neko vrijeme osjećam. Naime, ta dva crna cekera od skaja, s ručkama već pomalo ispucalim, poznajem već cijeli život. Imali smo ih u Drveniku. S njima bi Nona išla u kupovinu, kada je otvoren dućan kraj Bujice. Prije toga i u Donju valu i Zaostrog, gdje su bile prve samoposluge, kao i provizorne zelene tržničice. Crne smo cekere, jedan u drugome, uza se imali i kad bismo autobusom odlazili u Makarsku ili u Gradac. U Makarskoj su obavljani razni šalterski poslovi, a u Gradac bismo s Nonetom odlazili kod doktora. I svaki put bi se obilazili dućani. Sve što se kupovalo stalo bi u dva crna cekera od skaja. I nikad nije bilo preteško. Imao sam valjda pet godina kada sam, pomažući, nosio iz Donje vale crne cekere sa spizom iz samoposluge. Dva i pol kilometra, sve premještajući ceker iz jedne u drugu ruku. Nona ili Nono bi mi ga htjeli uzeti, ali nisam se dao. Ja sam veliki, govorio sam. Ja sam veliki, a ti zbog srca ne smiješ ništa teško nositi u lijevoj ruci, govori sam. Doktorski sin, odgovarao je Nono. U tim trenucima pomalo sam studirao medicinu. Ali mnogo važnije mi je bilo da iznesem taj ceker otpočetka do kraja puta.
I sad, eto, Nona mi ga daje, njega ili njegovog istovjetnog parnjaka, da ponesem u njemu stvari na doček. Žalostivost je u zaokruženosti i dovršenosti priče o cekeru, i o smrtnosti ljudskoj o kojoj priča ustvari govori.
Ali prije nego što krenem dalje, još bih nešto rekao o Cezaru. Ta boca u kojoj je piće tek malo bolje od Zvečeva i Rubina podsjeti me na sat povijesti umjetnosti kod profesora Bore Mihačevića. Bilo je to prije dvije i pol ili tri godine, nakon predavanja o antičkim stupovima i kapitelima, o dorskom, jonskom i korintskom stilu, upitao je:
Kojeg je stila kapitel na boci vinjaka Cezar? Onaj tko bude digao ruku u zrak i znao, od mene ima zaključenu peticu na kraju godine. Ali nema pogađanja, mene nećete zafrknuti! Tko digne ruku i krivo kaže, dobit će keca k’o kuću!
Na to se čuo uzdah razočarenja.
Premišljao sam se, da li da dignem ruku ili da je ne dignem, pa mi je na um palo koliko će mi biti krivo ako se ne usudim. I digao sam ruku.
Korintski!
Jesi li siguran, upitao je Mihač, dajem ti priliku da odustaneš! Rekoh siguran sam: Korintski! Na to je profesor rastvorio veliki crveni imenik, nervozno listao do broja sedamnaest, skinuo poklopac s nalivpera, pa zaklanjajući lijevim dlanom, napisao nešto u krajnjem desnom polju rubrike istorija/povijest umjetnosti. Odmah zatim uz tresak je zaklopio imenik, i prepletenih prstiju položio na njega šake. U pozi Alfreda Hitchcocka, pomalo je i sličio na njega, šutio je i sjedio, tako zabuljen i zagledan u sve nas.
Šta je bando? – dreknuo je nakon nekog vremena. Šta je ti? – obratio mi se. Rekoh: šta sam dobio? Nisam ja čaršijski telal ni služba informacija da tebi, barabo, govorim šta si dobio! Potrudi se pa saznaj!
Imenik je, naravno, tajna, zabranjena knjiga, i nema legalnog način da učenik u njega zaviri.
Ne sjećam se – nešto se, naime, i zaboravilo – kako sam došao do imenika, ali pamtim tu sliku: moglo je to biti u februaru ili martu, dakle na početku drugog polugodišta, na samom kraju prazne rubrike iz predmeta istorija/povijest umjetnosti, nalivperom upisana, pa zaokružena, petica. Jedan od rijetkih trenutaka kada sam pokazao hrabrost. Premda tu hrabrosti zapravo i nema, kapitel na Cezaru doista je korintski. Ili ako nije korintski, sigurno nije dorski ili jonski. Po školi se, i na roditeljskim sastancima, poslije govorilo da profesor Mihačević cirkusira s ocjenama. Nitko mu ništa ne može. Star je, odavno je već trebao u penziju, legenda Prve gimnazije… Nije bio problem u mojoj petici, nego u tome što se usput nadavao i jedinica, naročito onima kojima ne bi trebao, osjetljivim odlikašicama, koje su uvijek napamet znale sve što se u školi trebalo naučiti. I tako su, kako je pretpostaviti, i zaboravile ono što su napamet nekada znale. A smisao moje petice bio je u tome da se pamti za cijeli život koji je kapitel na boci Badelova vinjaka, i u čemu je razlika između jonskog, dorskog i korintskog stila.
Školska godina će završiti, Boro Mihačević umrijet će su svojoj garsonijeri u Titovoj ulici, preko puta stare zgrade Oslobođenja, odmah iznad slastičarne, među vrijednim slikama i umjetninama, koje su stajale naokolo spakirane i poslagane jedna uz drugu, jer u ovom životu nije imao zidova na koje bi ih povješao.
Koji je kapitel? Korintski! Pomislim, uzimam bocu za plastični zatvarač u obliku korintskog kapitela, i odlažem je u ceker. U samoposluzi ću, na Mejtašu, kupiti kilu ementalera, u tržnici sam jučer kupio par sudžuka i kilo sušenog svinjskog vrata. Uvijek tako, kada se nešto slavi, kada se ide kod nekog na sijelo, ili kada se kupuje za frižider na Sepetarevcu 23: uz sušeni svinjski vrat i govedska sudžuka, uz svinjsku pečenicu i govedska pečenica… Kada o tome poslije budem mislio, stvar ću uklopiti u legendu o europskom Jeruzalemu, u prehrambeno-kulturološko šarenilo kakvog više nigdje neće biti, ali u tom trenutku, u subotu 31. prosinca 1983. nije o tome riječ. Još uvijek sve to je samo hrana, meze u kom se uživa i koje vrijedi onoliko koliko vrijedi priča koja uz njega ide. Sudžuke su, uglavnom, visočke. Postoji neki dedo, posljednji koji pravi ovakve. Ili neki čovjek, udovac s trojicom sinova, koji je od oca naslijedio recept, što ga je ovaj od svoga oca naslijedio, i nasljeđivanje se neprekinuto prenosi, evo, već petsto godina, za sudžuke kakve su se jele na dvorovima turskih sultana. Priča o tom dedi, i o tom udovcu i o trojici njegovih sinova, ulazi u okus sudžuke. Priča je, prije nego išta drugo, prije nego kvaliteta mesa ili vrsta i mjera začina, ono što sudžuku iz tržnice ili onu po koju se išlo maksuz u Visoko ili u Travnik razlikuje od sudžuke kupljene u samoposluzi. Ta priča je, naravno, obilježena vjerom, kulturom i zavičajem onih koji su je načinili, ali tu vjeru i kulturu neću doživljavati kao tuđu. Kao što ni onu drugu neću doživljavati kao ništa više svoju. Svinjska pečenica, slanina, kobasica isto tako imaju svoju priču, romanijsku, ilijašku, kreševsku, koja je obično manje tajanstvena od priča o govedskoj pečenici i sudžuki, ne seže tako duboko u povijest, ili se prošlosti uopće ne tiče, nego je u nju, u tu priču o svinjskoj pečenici i slanini, upisana biografija nekog romanijskog gazde, jakog kao zemlja, oca triju kćeri, Sarajlije koji je dugo radio u Njemačkoj, u tvornici Volkswagen, da bi se onda vratio, nikome nikad nije govorio zašto, prodao je roditeljski stan u Ulici Jugoslavenske narodne armije, i preselio se na Sokolac, na djedovinu, gdje se i oženio, i sad uzgaja svinje, podigao je sušaru, pa proizvodi najbolje suho meso i slaninu u Bosni. Tu je negdje, priča se, ruža vjetrova, tu je, govore, najbolje bukovo drvo, jasen i hrast, na kojima se meso najbolje suši. Meso se, znaju ljudi, ne smije sušiti na jelovom drvetu ili na borovini, na lipovom drvetu ili, ne daj Bože, na topoli. Meso se, znaju ljudi, ne smije sušiti na mekanom drvetu, a u našim su krajevima, uglavnom, tvrde glave, a drvo meko. Zato nam, uza sve ovo bogatstvo i blago Božje, kobasice i slanina ne ispadnu dobro. Nije do mesa, nije ni do ispaše, nego je, znaju ljudi, do tvrdih glava a drveta mekog. Eto, zato je kod njega, gore na Romaniji, u Sokocu, na kraj svijeta, najbolja pečenica u Bosni. Otišao čovjek u Njemačku, radio u Volkswagenu dvadeset godina, da bi se onda vratio, nitko ne zna zašto, i da bi radio najbolju pečenicu i najbolju slaninu.
Tako, po sjećanju, usporedo idu dvije priče, dvije legende, jedna o govedskoj, druga o svinjskoj pečenici. Od njih bi se, od tih priča o sudžukama i o kaštradini, o sušenom ovčjem butiću, o suhim janjećim rebrima na lijevoj strani metalnog ovala, sjajnog kao ogledalo, i od priča o njeguškom, hercegovačkom, dalmatinskom i drniškom svinjskom pršutu, o slavonskim kulenima i duvanjskim svinjskim kobasicama, o špeku, slanini i panceti i o suhim svinjskim rebrima na desnoj strani ovala, mogla bi se ispisati jedna zasebna povijest tog naglo prekinutog vremena u koju bi bila upisana postupna transformacija jednoga društvenog rituala. U prethodno vrijeme i među starijim svijetom, u vrijeme Nonine mladosti i danas, godine 1983., među svijetom njezinih godina, tabu svinjetine koji zahvaća pola naša zajednice, ali i pola duše i svijesti svakoga od nas, bio je onaj društveni tabu kojim su se ljudi najviše bavili i oko kojeg je postojala najčvršća, potpuna suglasnost. Na tanjuru na kojem su bile janjetina i govedina nikako nije smjelo biti svinjetine. Postojala su, dakle, da odvojena tanjura. Tako se postupalo za proslava, kad bi nam dolazili gosti, kad bi nam netko umro, pa bi se komšije primale na žalost, kada bi se netko ženio ili kada bismo, iz čiste radosti i iz pusta života, zvali ljude na sijelo. Ne bi se unaprijed mislilo hoće li biti onih drugih, ni tko je u toj priči kojeg imena, tko jede a tko ne jede svinjetinu, nego su se tanjuri odvajali, pa tko dođe, da dođe. Na kraju, to se tako u život i u svakodnevicu usijecalo da se tabu ne bi kršio ni kad bismo jeli sami za sebe. Nije prirodno da se na istome tanjuru druga mesa nađu sa svinjetinom.
A nakon što sve prođe i nakon što svega nestane, ostat će mi da u novome svijetu, daleko od Sarajeva i od onoga vremena, primjećujem da su se na istome ovalu našli praseće i janjeće pečenje. Ne bih rekao da mi zasmeta, ali primjećujem. Promijenila se struktura društva, nestao je svijet u kojem smo 1983. još uvijek živjeli bez svijesti o skorom nestajanju, ali nešto je ostalo isto: ono pola duše i pola svijesti upozorava da se janjetina i prasetina ne bi trebale tako miješati.
U generacijama nakon Nonine, recimo u generaciji moje majke, nisu postojala dva ovala i dva tanjura, nego su se dva mesa grupirala na suprotnim krajevima istog ovala. A između bi, ako je ikako moguće, kao mramorni graničnik, bivao bijeli travnički sir. Javorkina generacija je u onom Sarajevu bila dominantno partijska i komunistička. A, prema titoističkom vjerovanju, član Saveza komunista Jugoslavije, te avangarde radničke klase, mogao si biti samo ako si raskrstio s religijom. Kao partijac nisi se smio moliti Bogu, nisi smio krstiti djecu, vjenčati se u crkvi, jelku kititi pred Božić. Jedino što ti je kao partijcu bilo dopušteno, premda se ni na to nije najbolje gledalo, bilo je da mater i oca, vjernike, pokopaš pod znakom križa i uz svećenika. Ali i tada bi se, na groblju, pripazilo mičeš li usnama u vrijeme molitve i jesi li se, ne daj Bože, prekrstio nad živim grobom svoje mrtve majke. Bilo je, u metafizičkom smislu, poprilično skupo u Bosni, a pogotovo u Sarajevu, biti komunist.
Teže je to bilo, kao što je i sve drugo teže bilo, ako si još bio musliman. Ili jasnije rečeno, ako si potekao iz muslimanske kuće ili iz muslimanske tradicije. Osim što ti nije bilo dopušteno sve ono što nije smio ni onaj tvoj drug iz kršćanske kuće, koješta iz svakodnevnog života bilo je obilježeno partijskim imperativima. Pa tako i alkohol. Te, što je, vjerojatno, i najgadnije: svinjetina. Naravno da nije postojala partijska policija koja bi kontrolirala piju li članovi alkohol i jedu li svinjetinu, niti je ikad igdje postojao partijski dokument u kojemu bi pisalo da član mora piti i svinjskom mašću mrsiti. Znalo se samo to, a negdje je bilo i zapisano, da vjernik ne može biti član Saveza komunista Jugoslavije. Za njega, za vjernika, bilo je članstvo u Savezu socijalističkog radnog naroda Jugoslavije, kao najšire društvene fronte. Međutim, iz tog članstva nisu proizlazile nikakve osobne privilegije ili pripadnosti društvenim elitama. Svi su bili članovi SSRN-a Jugoslavije, što je isto kao da nitko nije bio član.
To jesi li krstio djecu ili jesi li osunetio sina nije, dakle, kontrolirala partijska, a ni civilna policija. To su kontrolirali tvoji drugovi, komunisti. Međusobno nadziranje članstva savršeno je funkcioniralo i funkcionirat će sve do onoga dana kada se nakon raspada Saveza komunista Jugoslavije pojedinačno raspadnu i svi republički savezi komunista. Ljudi su govorili da im se gade dvoličnost i licemjerje, pa je to razlog što naokolo raznose pojedinosti iz nečije intime, koje se kose s poželjnim likom jednog komunista. Ali problem nikada nije bio u tuđoj dvoličnosti. Problem je vazda bio u muci vlastite pravovjernosti. Onom tko bi čaršiji, trgu i čoporu prijavio druga, jer je potajice krstio ili sunetio sina prvorođenca, jad je pridavalo to što se sam ne bi odvažio da učini to isto. Svaka je vjera teška ako se iskreno ne vjeruje, a u komunizam ne samo da nitko nije iskreno vjerovao, nego je komunizam bio ono vjerovanje uz koje se ima još barem jedno, ako ne i dva vjerovanja.
Ali sve to i nekako, dok smo samo pri krštenju ili sunećenju, sve i nekako dok smo pri mislima i osjećajima, i prvi vanjskim manifestacijama; što ćemo kada stvari dođu do usta i jezika, do utrobe i želuca? Čovjek jede i pije ono što je naučio jesti i piti. Možda su bubašvabe i žohari ukusniji od keksa i čvaraka, možda je zdravo mokraću piti, možda za sve to postoje dokazi i možda neke naprednije civilizacije i neke mnogo sretnije obitelji uživaju u krckanju bubašvaba i žohara, pa možda bismo mogli povjerovati i u to da bismo osobno bili sretniji i zadovoljniji ako bismo jeli bubašvabe i žohare, i pili mokraću najljepših i najsmjernijih gradskih djevojaka, ali nešto se u našim utrobama buni protiv te ideje. I sav taj užitak, sva obećana životna sreća, beznačajni su pred time da nam se i od same pomisli diže želudac, da nam se utroba buni. Protiv toga što se čovjeku protiv nečega buni utroba ne postoji protuargument.
Na ovalima i na zajedničkim tanjurima drugarskih večeri, tradicionalnih proslava Osmog marta i izleta s preduzećem, koje bi za sve radnike organizirala partijska organizacija, nije bilo jasne granice između govedske i svinjske pečenice, a na roštilju se, uz ćevape i teleće ražnjiće, uvijek pekla i poneka kranjska kobasica. I uvijek bi se, onako sa strane, dobro osmotrilo šta tko jede, ali još više šta tko ne jede.
A onda je, početkom osamdesetih, naišla naša generacija, prva koja je ostajala izvan Partije. Ako bi netko i postao član, šutio je o tome. Ili je trpio sitne zluradosti na račun svog karijerizma. Nije se više gledalo u tuđi tanjur. A na zajedničkim tanjurima jedno je posve prirodno bilo odvojeno od drugog. Bez straha da će se dodirnuti, da će jedno opoganiti drugo ili da će nekome pokvariti ćeif. U to vrijeme, godine 1983., prvi će nam se put učiniti da je, možda, privatna stvar tko što jede. Stvar ukusa, navike, nekoga dubljeg životnog iskustva o kojemu bi se mogli pisati romani, ali odavno već nije to više bila stvar vjere. Još će se neko kratko vrijeme jesti s obje strane zajedničkog tanjura, a onda će doći vrijeme razdvajanja. Ali prije toga, meni sedamnaestogodišnjaku, valja poći na doček Nove 1984. godine.
Novu 1984. dočekivat ćemo u kući na uglu Ulice Fadila Jahića Španca i Sepetarevca. Toliko sam već puta to ponovio, u romanima i pričama, u esejima, novinskim člancima, kronikama i izvještajima, a možda sam i u ovim romanesknim manevrima to već ispričao, ali volim ponavljati: s desne strane Mejtaša, nakon što se prođe Dom izviđača i pređe Ulica Mehmeda paše Sokolovića, kojoj je 1983. još uvijek na samom uglu telefonska govornica, i svaki put kad prođem netko tu telefonira – a o tome će tek biti riječi – prolazimo pored bivše sinagoge, u kojoj danas žive Slavenko i njegova sestra, a početkom sedamdesetih tu je bio i disko klub, da bi zatim prešli uski sokačić po imenu Ivana Cankara, i započeli uspon uz Sepetarevac. S lijeve strane drvene su tarabe iza kojih je avlija starog hadžijice Bahtijarevića, s desne je strane Dalmatinkina kuća. Na tarabe slijeva se nadovezuje ulaz u avliju i kuću u kojoj 1983. živi Gordan Gogo Zlatarević. Stariji od mene dva mjeseca i pet dana, nikad se nismo družili, u školi bili smo u suprotnim smjenama, ali smo se iz nekoga neutvrdivog razloga voljeli. Zna tako biti da s nekim ne progovoriš previše riječi u životu, ali ga se češće sjetiš, s više blagonaklonog mira u duši, nego tolikih bližnjih. Sreo bih ga na njegovoj kapiji, na tom početku moga dugog uspona. U ono vrijeme, sedamdesetih, bih sa strahom birao putove do škole, gledajući kako da izbjegnem batine od iskusnijih i nadmoćnijih, a onda sam početkom osamdesetih, dizajniran u mladog pankera i intelektualčića uglavnom prezirao taj ambijent iz kojeg sam potekao, uvjeren da mi on ne znači ništa, osim scenografije te ružnog i ograničavajućeg socijalnog konteksta, koji mi brani da se otrgnem. Gogo nije imao takve burne prevrate u odrastanju: veći i jači, pristojan i suživljen, pravi mejtaški dečko, jedan od onih koji su nekim zgodnim slučajem nosili imena iz kojeg se nije moglo iščitati što su. Gogo se tako zvao da je mogao biti i jedno, i drugo, i treće. I sve do kraja, nisam ni znao što je.
Viđat ću ga po Mejtašu, Bjelavama i Sepetarevcu sve do rata, a onda će nas obojice nestati. On će iščeznuti meni. Mene će nestati njemu. A obojica ćemo se dezintegrirati iz one stvarnosti koja tako živo postoji 1983. da mi se 31. prosinca, dok se spremam poći niz Sepetarevac, na doček Nove godine, čini da sam danas već sreo Gogu Zlatarevića, ili da ću ga usput tek sresti. A onda mi se nestali slučajno javlja kada krajem lipnja 2023., dakle četrdeset godina kasnije, na nekom lokalnom dalmatinskom portalu ugledam lice ispod naslova: “SPLIT TUGUJE Preminuo omiljeni ugostitelj sa Skalica, bio je ‘dobri duh tržnice’. Mnogi se od njega opraštaju”. Isti onaj Gogo, nasmiješen i nekako siguran u sebe, kao da nikakvih briga nema, umro. Tad nalazim i smrtovnicu – onakvu kakva bi se puntinama pribila uz drveni telegrafski stup na uglu Ivana Cankara ulice, gdje su oglašavane sve naše smrti – i na smrtovnici još jedna njegova slika, kao i objava da će biti sahranjen u šest popodne, na Mjesnom groblju svetog Jurja, u Brelima. Mali su pomaci u jeziku, mnogo manji nego u stvarnosti i u sjećanjima: umjesto na Barama, mrtav Gogo počiva u Brelima. Između dviju bliskih riječi, koje bismo mogli dovesti u vezu u nekoj aliteraciji ili asonanci, između Bara i Brela, protekao je život. Nastavljam poslije traganje po društvenim mrežama, tek tamo se svačega može naći – bljeskovi proteklih života, sjene iza večernjih zavjesa, tuđi porodični kabuki – pronalazim rečenice koje je nekada nekom Gogo izgovarao, a onda na kraju da je stradao u prometnoj nesreći. Na skoro svim fotografijama njegova fejsbučnog profila je motocikl. A 1983. imao je zeleni poni bicikl. Ja sam imao plavi.
S druge strane ulice, preko puta ulaza u avliju Gordana Zlatarevića i obitelji Stany, nakrivljene su i već natrule tarabe Dalmatinkine bašče. Iza njih ulica se širi, tu se tarabe lome prema unutra, i čine zgodno zaklonjeno parkirno mjesto. Tu svoj auto parkira Nedimov tetak, predstavnik tvornice alkoholnih i bezalkoholnih pića Talis iz Maribora. Iza njegova auta dva su starinska stepenika i ulaz u avliju, u kojoj je katnica s dva stana. U jednom žive tetak i njegovi, dok je u drugom stanu mlađa, rano raskvasala, nedopadljiva žena, koju bih do danas sigurno već zaboravio da se 1990 nije pojavila kao perspektivan kadar pobjedničke muslimanske, kasnije bošnjačke stranke, u ratu ambasadorica, četrdesetak godina kasnije i ministrica. Gledao sam je kako se fizički mijenja, transformira se i raste, onako kako je rasla njezina društvena važnost, ali jednako nesimpatična i odbojna, ružna na neki starinski način, i jednako neprisutna u mom svijetu. Iako je 1983. živjela u dnu Sepetarevca, ni tristotinjak koraka niže od naše kuće, i viđao sam je, češće na prozoru, dok bih se penjao uz Sepetarevac, nego na ulici, nismo se pozdravljali, jer mi se činilo da ta žena ne primjećuje da sam tu i ne zna da me je već sretala. Nekim čudnim slučajem, igrom zle sudbine, zbog još uvijek neispunjenih ambicija, ili zato što nije bila iz bogate kuće, živjela je podno Sepetarevca, u jednoj ne baš reprezentativnoj mahali, iza granice dobrostojećega socijalističkog društva, tako da nas koji smo tu još uvijek bili domaći nije ni primjećivala. I važno je bilo da nas ne primijeti, jer bi joj se inače moglo dogoditi da se trajno zarobi i ukopa u tom svijetu kojem nije htjela pripadati. Četrdesetak godina kasnije, gospođa B. T. bit će vlasnica ne samo Sepetarevca, nego i tog Sarajeva iz kojeg smo izgnani i ja, i Gogo, i dva naša poni bicikla.
Odmah iznad te male i, s ulice gledano, neugledne katnice, u kojoj su Nedimov tetak i njegovi, te gospođa B. T. i njezini snovi i ambicije, mnogo je veća, raskošnija i ljepša bijela kuća porodice O. Nedimovi roditelji su liječnici, on ima i starijeg brata, koji je za Novu godinu otišao u Austriju, na skijanje. Ta kuća, prostrana bijela katnica, s terasom koja gleda na grad i na sve čuke i uzvisine oko Sarajeva, te na ravnicu prema Grbavici, Novom Sarajevu i Sarajevskom polju, projektirana je kao dupleks, kao zrcalni odraz druge, iste takve kuće. Međutim, dok je velika bijela kuća dovršena i useljena, njezin je odraz ostao bez fasade, s praznim otvorima umjesto prozora, i s zakovanim daskama tamo gdje bi trebala biti vrata. Godinama tako stoji ta gola konstrukcija od armiranobetonskih ploča i serklaža, između kojih su opeke koje s godinama kao da blijede na suncu i ledu, prekrivena crepovima, spremna za nastavak, čim se negdje uspostave i usklade životi, koji će biti useljeni u tu kuću. Ali to se ne događa, pa se oko nedovršene kuće korov pretvara u šiblje i šikaru, a ona, jadnica, kao da se smanjuje, urasta u sebe i nestaje. U početku je djelovala kao incident, kao greška u krajoliku, urbanistička fatamorgana, pa bi se ljudi, prolazeći Fadila Jahića Španca ulicom, ili se spuštajući niz Sepetarevac, pitali hoće li konačno stići ti zidari, čija je ta kuća zapravo, i kad će je dograditi, pa da se netko u nju i useli, da bi nakon nekog vremena takva nedovršena postala dio prizora, ušla nam u pogled, u um i dušu. I kao što šepavom čovjeku ne bi bilo sasvim po volji da najednom prohoda korakom kakvim idu drugi ljudi, tako ni nama koji tu 1983. prolazimo ne bi bilo po volji da najednom sad dovrše kuću. Nastao bi višak, slika bi bila pretrpana, ne bismo imali gdje da odmorimo oko… Uglavnom, time bi nastupio novi kvar u svijetu.
Od ugla Ulice Fadila Jahića Španca i bijele kuće na desnoj strani ulice (na lijevoj je stambena dvokatnica, u kojoj živi Bato Narančić, čovjek koji je u povijesti naše svakodnevice bio nakratko čuven kada je upao u otvor lifta pa preživio, i s kojim sam išao na Grbavicu, gledati utakmice Željezničara…) do Sepetarevca 23 dvjestotinjak je, možda i dvjestopedeset teških koraka. Zaboravio sam koliko, a ne mogu se u subotu, 31. prosinca 1983. sasvim vratiti, pa da ih ponovo izbrojim. Činio sam to, i možda još uvijek u snovima činim, brojao sam korake uz strminu Sepetarevca kad god mi je bilo teško da se uz njega uspinjem. Kad god bih bio umoran ili bolešljiv, kad bih uzbrdo nosio teške torbe i cekere, ili, najintenzivnije, kad bi me pripala velika zahodska nužda. To je bila najveća nezgoda stanovanja na Sepetarevcu. Uzbrdo se popeti, a u gaće se ne usrati – što mi se jednom, kao malenom dječaku, i dogodilo! – istovremeno je velika muka, seansa transcendentalne meditacije i umijeće stečeno iskustvom i obrazovanjem. U crijevima čovjekovim dio je njegova karaktera i pameti, ali između mozga, srca i crijeva nije lako uspostaviti vezu. To je cjeloživotna mudrost, koju ne prenosimo drugima i nije književna, esejistička ni romaneskna tema. Probavne se aktivnosti eventualno pojave u rugalicama i rugalačkoj lirici, inspiriranoj Rabelaisom, ali vazda šaljivo i tek ponekad s elementima nastrane erotike. Premda stvar nije šaljiva i premda je u njoj erotike kao i u svemu drugom ljudskom.
Kad god bi me, dakle, spopala probavna hitnja, a to bi se obično dogodilo još pri dnu Dalmatinske ulice, koja od Titove i od Narodne banke vodi na Mejtaš, s kojeg se tek valja popeti na vrh Sepetarevca, brojao bih korake. Katkad bih, u najtežim slučajevima, otpočeo već ispred hamburger bara Kogo, ali mnogo češće korake bih brojao već u samom finalu, od Mejtaša, ili od Fadila Jahića Španca ulice. Ne pamtim broj koraka, ali bih u snu, ako bih čvrsto zaspao i ako bih u tom čvrstom snu pamtio namjeru iz svjesnoga stanja, mogao do u korak premjeriti tu razdaljinu i uspon od dna Dalmatinske do vrha Sepetarevca, sa svim pratećim međustanicama. Ostalo je to u mojim nogama i glavi, u srcu i u crijevima. Ono što ne pamte svijest i mozak upamtili su drugi organi, u kojima također postoje centri svijesti. Svaki taj korak, razlike u strmini, svaki rub pločnika, svaki šaht i nezakrpljeno oštećenje asfaltne plohe, tekstura svake kućne fasade, gladak dodir plavo-bijelih stupova na koja su nasađeni prometni znakovi, vonj prstiju koji su dodirivali hrđav metal, ograda, nasađena pred Olimpijadu uz Dalmatinsku ulicu, tamo pod ledinom ispod Doma izviđača, na kojoj kržljavo raste osamdeset i osam borića za druga Tita, sve to je, i još, i još, i još, upisano u svijet i izasvijest, u pamćenje mojih nogu, u memoriju svih organa moga tijela. A s vremenom ne samo da to pamćenje ne slabi, nego se izoštrava, kao što se u slijepca izoštre sva druga čula. Prognan iz svog vremena i iz Sarajeva pamtim ga bolje od progonitelja.
Ali ne, ne bih ovih ponavljanjima i varijacijama priče koju sam odavno ispričao, o usponu uz Dalmatinsku i uz Sepetarevac, koja unatoč tome nije do kraja ispričana, jer ne može ni biti ispričana, narušavao ritam i sklad ovih romanesknih manevara, niti bih čitatelja gnjavio svojom po svemu fascinantnom memorijom. Razlog toj priči je u priči samoj. Na doček Nove 1984. godine spuštam se u dno Sepetarevca, jedva koju stotinu koraka, koje bi za nevolju ili za okladu mogao preći i zatvorenih očiju, a svejedno u tom dočeku nešto je od dalekih puteva i odlazaka. U tom trenutku, dok obuvam cipele, tražim šal, sivi pleteni, i oblačim kaput, nisam svjestan koliko daleko odlazim, niti da će dug biti moj put. To ću saznavati tek iz daleke i bespovratne daljine, iz budućnosti sada već četrdeset godina udaljene. Dok uzimam crni skajani ceker, u kojem su dvije boce, par visočkih sudžuka i kilogram sušenog svinjskog vrata, i dok izgovaram ja sad idem, a Nona mi odgovara a da ti nije malo rano, na što joj kažem zatvorit će mi se samoposluga moram kupiti sir, ja konačno i zauvijek odlazim od kuće. Tog trenutka, kao i svih ovih dana i mjeseci, raspamećen sam pri pomisli, koja me budnog ne napušta, da ću u augustu u vojsku, i dolazak nove godine čini mi se golemim korakom prema tom strašnom događaju. Ali četrdeset godina kasnije kao da se kalendarska simbolika životom potvrdila i kao da povratka nakon tog popodneva, u subotu 31. prosinca 1983., za mene više nije bilo. Sljedeću Novu godinu dočekat ću u Sjevernoj kasarni u Kninu, u nezagrijanoj prostoriji sa đačkim klupama i televizorom u boji, u skupini očajnih mladih muškaraca odjevenih u isprane sive i sivomaslinaste odore, koje podsjećaju na odjeću zatvorenika u nekom istočnoeuropskom logoru. Zatim slijedi nova 1986., Nona je već bolesna, ali još uvijek šutnjom sakriva svoju bolest. Nekoliko mjeseci ranije izašao sam iz vojske, ali se ne mogu naviknuti na to u što se pretvorio dom na Sepetarevcu. Onda dolazi 1987., dva dana pred doček privođen sam na informativni razgovor u Službu državne bezbjednosti, i ovu mi Novu obavija neka posve nova omaglica. Sljedeću, 1988. prvi put dočekujem s djevojkom, koju sam, međutim, namjerio ostaviti zbog druge, ali ne znam kako da to učinim. A 1989., 1990., 1991. i 1992. dočekat ću u nježnoj iluziji ljubavi i bijega, dok se svud oko mene, poput mlijeka koje se kvari, zgrušnjavao rat, a Sepetarevac pretvarao se u obiteljsku umiraonicu. Ubrzo zatim svemu biva kraj, pa s ratom prođe i sljedećih trideset godina, koliko je trebalo proći da se pokušam vratiti u 1983., u taj trenutak kad podižem crni skajani ceker, i kad Noni dovikujem neću ga zaboraviti vratiti, na što ona kaže ako i zaboraviš kao da će koga biti briga. Na to ja prešutim i ne kažem kažem kako mi je maloprije dvaput napomenula da joj vratim ceker. To je taj trenutak odlaska.
Na dočeku smo, na kraju, samo nas četvorica. Trebalo nas je biti više, ali tako biva u osjetljivim godinama: na rođendan ti ne dođe nitko, a na dočeku si sam s dječacima. Trojica nas je iz razreda, IVf, Prva gimnazija, a četvrti naša je generacije, ali je lani izgubio godinu. A usto je oslobođen od vojske, i jedini od nas ima curu. Rale je plavokosi dječak s glavom i staturom mladoga Branka Ćopića, od svih voljen i pažen, najbolji drug najljepših djevojaka u gimnaziji, ali to je drugarstvo daleko od onog sljedećeg stepena prisnosti, koji je, možda, i niži od drugarstva, ali te kad imaš sedamnaest mnogo više te zanima. Nedim, u čijoj smo kući, vjerojatno je tih godina najbolji moj gimnazijski drug. Dobar i u osnovi beskonfliktan, obuzet time da nađe djevojku možda i više od nas ostalih. Ali umjesto da to sakriva, kao što mi sakrivamo, ili umjesto da tu silnu kuljajuću seksualnu i erotsku energiju nastoji preusmjeriti na nešto drugo, kako to ja činim, čitajući pet knjiga odjednom i zamišljajući život u umjetnosti, pa ga i živeći intenzivnije i bogatije, nego što ću ga živjeti nakon što nađem curu i postanem pisac, Nedim je teatralizirao svoje nevolje, glasno se zaljubljivao, pa prijetio samoubojstvom zbog nesretne ljubavi. Nisu te prijetnje bile ozbiljne, premda su tako izgovarane i premda su ta neostvarena, mladenačka i adolescentska, gimnazijska samoubojstva pomno pripremana i javno izlagana. Razgovarali smo o tome što je najsigurnije, otrovati se, ustrijeliti iz pištolja, objesiti se; što je od toga najmuškije, što priliči pravome džentlmenu, što je dostojno prave ljubavi; možda otići do cvjećarnice, ona kod benzinske, kod Druge gimnazije, najbolja je, i kupiti najveći buket crvenih ruža, i doći pred njezina vrata, pozvoniti i srušiti se mrtav; ali tako da ne bude ni krvi, ni prosute utrobe, ni tjelesnih izlučevina, ni izbečenih očiju, nego kao Trnoružica, kao Trnoružac, usnuti vječitim snom; samo što je važno da, prije nego što pozvoniš, nekako provjeriš je li ona kod kuće, jer glupo bi bilo, posve gubitnički, indiskretno i nedostojno, da te njezina stara nađe u tom brdu ruža, mrtvog pred vratima… A dok bismo tako raspravljali o njegovu skorom i neizbježnom samoubojstvu zbog neuzvraćene ljubavi, razredne bi se drugarice osvrtale prema nama. Najprije sigurne da je riječ o šali, o nekoj ne baš naročito duhovitoj zajebanciji, sve dok mi jedna od njih nije rekla: nije u redu ovo što radite, ne mislite da se nekome u razredu, možda, ubio otac, brat ili stric, a vas dvojica mu se rugate! Nikome se mi ne rugamo, rekao sam ozbiljno. Nedim je odlučio da se ubije, a ja sam tu da mu se kao prijatelj nađem pri ruci. Pogledala me je, ne vjerujući. Pa se naljutila, rekla nešto što je moglo zvučati kao uvreda, ali nije više bila sigurna. A što su naše razredne drugarice bile manje sigurne da se šalimo, to smo obojica više upirali da ih uvjerimo da je tako i da će se Nedim stvarno ubiti, jer ga je fatalna prvogimnazijska djevojka odbila. U nju smo, inače, bili svi zaljubljeni. Možda u isto vrijeme, ili u različita vremena, to nije lako rekonstruirati, jer svatko je na zaljubljivanje reagirao u skladu sa svojom naravi. Ali svatko će na kraju zatomiti svoje osjećaje, pa će, birajući između objekta svoje slijepe kasnodječačke ljubavi i sebe, odabrati sebe, svatko osim Nedima, koji će od toga napraviti teatar. Trajala je cijelo jedno polugodište ta igra sa samoubojstvom, skandalizirala je razredne drugarice, a onda i profesore, jer cilj je bio da se priča raširi i da je što ozbiljnije shvate oni kojima smo se rugali da sve ozbiljno shvaćaju…
Jesam li 1983. Nedima poznavao? Je li taj sedamnaestogodišnjak, u čiju se kožu nezvan uvlačim, poznavao svoga najboljeg druga? Obratimo mu li se dovoljno jasno iz ovih dalekih daljina, reći će sa Sepetarevca, iz svoga vremena, u rano popodne 31. prosinca, da Nedima dobro poznaje, ne osjećajući nikakvu nelagodu oko lakrdije koja još uvijek traje. Četrdesetak godina kasnije će me, međutim, hvatati zebnja čim se ovoga sjetim. Kako sam mogao biti toliko siguran da se Nedim šali? Tako što sam se ja šalio, pa sam, valjda, neoprezno pretpostavio da se šali i on? Ili tako što je sve u sedamnaestogodišnjaku tako živo i uzavrelo, pa se život podrazumijeva. A ono što se podrazumijeva, to ne može biti izgubljeno…
Četrdesetak godina kasnije, dok na Sepetarevcu 23 zatvaram za sobom vrata, i krećem na Mejtaš, u samoposlugu po sir, pa ću na doček, jasno vidim kako se događa nešto što se u životu nije dogodilo, ali je dramaturški logičnije, ne samo u književnosti, nego i u životu.
Pa onda poigrajmo se s pričom, jer i na to imamo pravo u ovim romanesknim manevrima, i krenimo alternativnim povijesnim tokom. Dijelom ćemo pripovijedati onako kako se i dogodilo, da bismo što neprimjetnije utonuli u ono što se nije dogodilo, a danas nam se čini da se moglo dogoditi upravo tako:
Dva mjeseca ranije, u ponedjeljak 31. listopada, profesorica povijesti nije došla na prvi sat. Trideset i šest naših razrednih drugarica uglavnom sjede po klupama u učionici, razgovaraju tko zna o čemu, gledaju kroz prozor, šminkaju se, crtkaju po bilježnicama, a nas trojica-četvorica tamo negdje oko katedre igramo se onesvješćivanja. Za maturante igra je, može biti, infantilna, ali nešto je u njoj vječno dječačko. Igra se igra tako da začepiš nos, i netko ti naglo, najjače što može, stisne trbuh. Izbije ti dah, koji, međutim, nema kamo van, pa se u glavi zbiva zanimljiva senzacija. Samo sam jednom dopustio da mi to urade. Nisam se onesvijestio, ali mi se na čudan način pomračilo, kao da se pomakla slika koja mi je bila pred očima, mozak kao da mi je iskočio iz glave, uspeo se uz svaku vlas kose, pa se vratio nazad. Uplašio sam se, ali naravno da to nisam pokazao, i cijeli dan sam bio malo izvan sebe. Navečer sam se plašio zaspati, jer mi se činilo da se više neću probuditi. Taj trenutak u kojem držim začepljen nos – kao djevojčice pred skok s mola! – a Nedim me, straga stojeći, snažno s obje ruke stegne za trbuh, razlikuje se od svega što sam prethodno, u ovih sedamnaest svojih godina, doživio.
Pamtim, bilo mi je devet mjeseci kada sam se u svom dječjem krevecu gušio zvečkom koju sam si utrpao u usta. Pamtim, godinu ili već dvije kasnije, kako se gušim komadićem crnog kruha koji mi je zapeo u dušniku. Pamtim dugo i panično otimanje krpi s eterom, kojom me, kada sam imao već osam, pokušavaju uspavati pred operaciju krajnika. Pamtim, ili sam ih već zaboravio, kratka i burna zagrcnuća, kada bih se na duže ili na kraće vrijeme borio za dah. Taj iznenadni strah i paniku pamtim, taj neobični osjećaj, koji sam prvi put iskusio s golemom plastičnom zvečkom u ustima, koja mi brani da udahnem, da se posred mene postavio zid, do neba visok, i da sam s obje strane zida, a vrijeme mi istječe, pa mi se čini da ću se uskoro pretvoriti u zid. Tako sam osjećao kad mi je bilo devet mjeseci, ali nisam to znao tako reći, jer ništa još nisam znao reći. I svaki put mi se, u mojih sedamnaest godina, vraća kraća ili duža sekvenca tog prvog osjećaja, pa se prisjetim kako je bilo tada. Svako je sjećanje ustvari sjećanje sjećanja. Sjećanja se obnavljaju prisjećanjem. Kada nestane prisjećanja, onda i sjećanje blijedi. Pamtim ono što mi se dogodilo s devet mjeseci zato što imam toliko povoda za prisjećanje. Zagrcnem se, kratko se gušim… I onda prođe zrak, nestaje zida u meni. Nastavit će se to i sljedećih četrdesetak godina, sviknut i suživljen sa svojom prošlošću i sjećanjima, izmišljam igre od osjećaja, prvi put iskušenog u aferi sa zvečkom. (Afera, jer se o tom događaju pripovijedalo dok god je bilo živih na Sepetarevcu 23) Pa onda u zrelim godinama, u Vučetićevom prilazu 3, u Jelinekovom tornju u Zapruđu, duboko udahnem prije nego što pritisnem tipku za šesnaesti kat, i ne dišem sve dok ne stignem do gore. Predugo to traje za moja pluća, ali ne popuštam. Izdržavam do šesnaestog kata, uz misao kakvo će se sve zlo dogoditi meni i svijetu, ako popustim i prerano udahnem. Na vrhu dišem kao davljenik, dugo se pribirem, sretan, međutim, kao što sam sretan bio i prvi put, kad mi je Nona izvukla zvečku iz usta. Gladan zraka, kao što gladan može biti samo netko tko je bez zraka ostajao.
Ali ono što mi se dogodilo kada je Nedim podlakticama stisnuo moj trbuh i sabio u mene sav zrak iz trbuha, nešto je sasvim novo. U trenutku, intenzivnijem od svega što sam, boreći se za dah u životu doživio, kao da više nije bilo granice između života i smrti. Ono što se dogodilo bilo je brže i od straha. A strah je do te muške igre u razredu, 31. listopada 1983., bivao od svega brži. Strah je bio straža svakom stradanju i sigurna predstraža smrti. Osjetio sam kako mi se sva svijest uspinje uz vlasi, pa mi se učinilo da jedna za drugom otpadaju. Bila je to prva misao u tom strašnom doživljaju, koji više nisam želio ponavljati, jer sam ga se plašio onim strahom koji je prethodno zakasnio. Strahom koji je bio tim strašniji, strahom koji je i sam bio uplašen, jer je do onog koga je trebao štititi nešto stiglo prije njega. Što je to stiglo?
Poskočio sam, došao sebi, pravio se da je sve u redu. Eto, ja se nisam onesvijestio, a za vas ne znam! I na kraj pameti mi nije bilo da se još koji put tako onesvješćujem. Niti da onesvješćujem ostalu trojicu koji su u ovoj igri sudjelovali. Nedim, međutim, tražio je jednom, drugi put, treći put… Možda i svih sedam puta. Iskočile bi mu žile po sljepoočnicama. Mi smo grajali, dizali viku i dreku, uznemiravali smo naše razredne drugarice, a one su vjerovale da je sve to neka glupa muška zabava, da su sve to pubertetski hormoni, muško zazivanje pažnje, i bit će da su bile u pravu. Ali ono što se nauči u igri onesvješćivanja, i što se onda zapamti kao što je devetomjesečni dječak za cijeli život zapamtio udes sa zvečkom, jest da postati može vrlo ozbiljno ono što drugima djeluje neozbiljno. Kao, recimo, to otkriće da postoji nešto što je brže od straha.
I dok se on tako rušio u nesvijest, dok se valjao po podu ispred katedre, meni je moglo biti jasno zašto on toliko puta želi ponoviti ono što sam i ja doživio, i što je u meni probudilo onakav užas. U tom da si se zatekao u nečemu što je brže od straha, u tom kratkom vremenu što će se odviti prije nego što se sve nastavi onako kako je oduvijek trajalo i strah se ne vrati tamo gdje mu je mjesto, samo je u tome potpuna sloboda. To saznanje mene je nagnalo u bijeg, kao beslovesnu šumsku zvjerčicu svjetlo munje i zvuk groma, a njega je privuklo. Da još nekoliko puta ponovi doživljaj, sve se nadajući da bi to vrijeme bez straha moglo potrajati. Nitko ne zna što se tad zbiva, ali, eto, jednoga to odbije, drugoga privuče.
Doživljaj o kojemu govorimo nitko živ ne poznaje. A mrtvi nisu u prilici o njemu živima svjedočiti. Smrt se gleda samo izvana. Smrt je čovjeku privlačna. Cjelokupna povijest civilizacije, od trenutka kada se naš predak uspravio na stražnje noge i stekao o sebi svijest, pokušaj je čovjekov da se suživi sa smrću. Religija i umjetnost oblici su čovjekova suživljavanja sa smrću. Smrt se gleda samo izvana: poljubac u ledeno čelo milog pokojnika. Smrt se gleda samo izvana: dinamika čitanja novina od pretposljednje stranice, one s umrlima, i društveni život zasnovan na redovitim odlascima na sprovode. Naravno, tuđe. Sve do jednom. Smrt se gleda samo izvana: zakupljivanje grobnog mjesta, podizanje vlastitog nadgrobnika, s urezanim imenom, godinom rođenja, crticom i dovoljno prostora za urezivanje one konačne, nepoznate brojke; eventualno s upisane prve dvije znamenke u tom četverocifrenom broju; do nekih godina urezalo bi se 19, pa su pred kraj stoljeća nastupila doba zbunjenog iščekivanja, a onda će, nakon što se stoljeće prelomi u novi milenij, nestrpljivi trkači za vlastitim pokojem urezivati 20; i još će na svoj budući nadgrobnik stavljati fotografiju, otisnutu na keramički oval ili izravno na crni mramor; te 1983. poznavao sam čovjeka, neženju, poštanskog činovnika u mirovini, koji je išao kod fotografa da se slika za nadgrobnik; iskren da budem, ne samo da sam ga poznavao, nego sam ga, već teško pokretnog, pratio na fotografiranje; o njemu bih, također, morao napisati pripovijetku, možda i roman, ali događaj o kojem govorim je iz 1986, pa ne spada u romaneskne manevre, premda se u njima može spomenuti. Smrt se gleda samo izvana, ali u čovjeku je, izgleda, nešto što ga goni da je iznutra upozna. U onome što je jezivo i od čega bježi beslovesna šumska zvjerčica, ono je što čovjeka privlači.
Rušio se tog dana moj najbolji drug tko zna koliko puta. Slagat ću, kažem li sedam puta, jer je, možda, bilo i osam, i devet, a možda je bilo samo pet. Teško je takvo što znati, teško je odgovarati na pitanja o strašnom događaju, nakon što vrijeme prođe. Zašto se ljudi ubijaju? Zašto, kako se to starim jezikom kaže, dignu ruku na sebe? To je tajna. Kao što je i smrt tajna. Na samoubojstvo i na razloge za samoubojstvo može se gledati samo izvana. Na smrt se gleda samo izvana. Ali tog dana sam, 31. listopada 1983., shvatio da igru onesvješćivanja neki zaigraju samo jednom, pa kad shvate što je to i previše se približe onom što se gleda samo izvana, a neki o toj igri postaju ovisni. Sve dok se ne ubiju.
Kada se netko od nas ubije, svi njegovi prethodni postupci mijenjaju značenje. Sve što je radio i govorio, što nam je prethodno bilo slično onome što smo mi radili i govorili, najednom postaje drukčije. I najednom svi, jedan po jedan, sami pred sobom, a onda i pred drugima, postajemo suodgovorni za njegovu smrt. Dugo se i mučno preispitujemo oko svega što smo mu pred kraj – onaj kraj koji nismo slutili! – promišljeno ili nepromišljeno govorili. A u svakom njegovom odgovoru, u svakoj replici, nalazimo njegove pozive u pomoć. Kako smo mogli biti tako gluhi na njih? Vjerojatno tako što su se neke obične riječi postale pozivi u pomoć tek nakon što pomoći više nije moglo biti. Valja slušati što nam bližnji govore! Ako kako čuti riječi koje do naše svijesti stignu tek pošto više nema onoga tko ih je izgovorio? Takve riječi postoje. Oko njih narasla je velika europska književnost. Od takvih je riječi sačinjen osjećaj krivnje, koji je u temeljima kršćanske civilizacije. Takve riječi jednog će dana – o tome je prerano 1983. govoriti! – biti temelj ujedinjene Europe.
Ono što je meni važno i što će mi zacijelo odrediti životni put, ako još bude života i puta, jest da sam mjesecima uz samoubojicu razrađivao njegovo samoubojstvo. Sljedeći moj problem je što to nisam nasamo radio. Nikad ga nisam nasamo nagovarao da skoči s nebodera, jer je otrov nesiguran, vješanje je nehigijensko, pištolj ne može nabaviti (a prizor prosutog mozga ne izgleda bolje od vješanja), a žile režu samo žene, i bilo bi baš jedno i luzerski da ga nakon smrti ogovaraju kako se nije ubio zbog neuzvraćene ljubavi, nego zato što je bio peder. Sve ovo sam govorio, i još mnogo gore od toga, kad god bi me netko mogao čuti. Postoji četrdeset svjedokinja i svjedoka iz IVf razreda, i još barem dvostruko toliko među profesorima, učenicima susjednih razreda, onima sa školskih hodnika, pa onima ispred i oko škole, besposličarima i sumnjivim tipovima oko kioska s perecima, gostima kafića u koje smo izlazili, to su Proljeće i Ćumez, ljudima iz buregdžinice kod Zulfićara Bećirija i ćevabdžinice Kod Nuneta, i drugdje, i među drugim svijetom kojeg se ne mogu sjetiti, gdje god bismo i pred kime god igrali svoju predstavu. Svatko od njih će, upitaju li ih školski pedagozi i psiholozi, upita li ih inspekcija iz nadležnog SIZ-a za osnovno i srednje obdanište, upita li ih inspektorica iz Odjeljenja za maloljetničku delinkvenciju Sekretarijata za unutrašnje poslove je li žrtvu netko nagovarao na samoubojstvo, uglas odgovoriti da sam ga ja nagovarao i da je to nagovaranje trajalo mjesecima. Svatko tko je ikad prisustvovao našim predstavama isto će priznati, i još gore i grđe od toga, čak i ako ga ništa ne upitaju. Bit će i onih koji nas nikada nisu vidjeli ni čuli, i svakim danom sve više će ih biti kada se stvar raščuje, koji će potvrđivati riječi svjedoka, pa će govoriti da su i oni isto čuli. A kako zapravo nisu čuli ništa, njihova će svjedočenja po mene biti mnogo, mnogo gora, jer je ono što je čovjek u stanju slagati i izmisliti o nekome na kojeg je pokrenuta hajka vazda gore od svega što se u zbilji moglo dogoditi.
Bit će to umirivanje savjesti.
Je li se moj školski drug, najbolji moj drug u razredu, zbog mene ubio? Zato što sam ga u svirepoj šali, u hiperhormoniziranoj zajebanciji, nagovarao na samoubojstvo. Ili zato što sam, kao što najednom oko mene svi misle, bolesni sadist, emocionalno nezreli delinkvent, dostojan svakog prijezira, kojeg bi trebalo izolirati, isključiti, potjerati, jer će svojom mračnom dušom potrovati našu djecu? Što god, dakle, bilo – ono što ja sad osjećam, ili ono u što vjeruje uzbunjena čaršija, koja bi da se moja glava zakotrlja niz Sepetarevac, ubivši se, drug mi je preusmjerio život. Prestajem dolaziti u školu i ispisujem se prije nego što me iz Prve gimnazije izbace. Nakon dugih i mučnih isljeđivanja pred korom socijalnih radnika i inspektora Odjeljenja za maloljetničku delinkvenciju Sekretarijata za unutrašnje poslove, nakon što već mjesecima živim zatvoren na Sepetarevcu 23 kao u tamnici, konačno odlazim iz Sarajeva. Sljedeću godinu poživjet ću u učeničkom domu u Zagrebu, gdje sam jedva, preko veze, upisan u četvrti razred gimnazije, u istome ovom kulturološkom odjeljenju koje sam pohađao i u Sarajevu. U Zagrebu upisujem fakultet, iz Zagreba godinu kasnije, dakle u kolovozu 1985. odlazim u vojsku. Za svo to vrijeme samo sam dvaput bio u Sarajevu. Doputovao bih vlakom, sjeo na taksi, koji me je vozio na Sepetarevac. U grad se ni prvi, ni drugi put nisam usudio izaći, nego sam svih sedam dana provodio zatvoren na Sepetarevcu…
Noseći se s načinom na koji su drugi interpretirali moje sudjelovanje u samoubojstvu najboljeg druga, nisam ni došao u priliku da se suočim s vlastitim doživljajem. Sve ono o čemu bih trebao u stvarnosti promisliti sustizalo me je u snovima. Tek kada se jednom zarati – gdje ću ja tada uopće biti? – uminut će u Sarajevu hajka. Veća se nesreća poništiti manju nesreću. Svi ti ljudi pojedinačno, a onda i cijela zajednica, sačinjena od poznatih i nepoznatih, koji su mojim progonom umirivali vlastitu savjest i tu čudnu posljedicu da se svi osjete krivim kada se netko u mahali ubije, naprosto su zaboravili na mene. Ograničen je kontingent čovjekove patnje i nesreće, onoga što duša može na sebe primiti. Kada život nanese više od onog što je podnošljivo, pa se patnja i nesreća krenu iz čovjeka prelijevati, obično najprije zaboravljeno i zametnuto biva ono što se dogodilo ranije. U kolektivnim nesrećama zaboravljeno biva ono što je intimno i privatno. Kolektivi nemaju savjest.
Ali kako ću sebi na kraju objasniti zašto se on ubio? Zato što je samoubojstvu bio sklon? Najgorče i najbešćutnije objašnjenje. Zato što ga je u smrt potjerala neuzvraćena i nesretna ljubav? Toga ima u samo u školskoj lektiri i u starinskim holivudskim filmovima, koje su snimali Židovi koji bi pobjegli pred Hitlerom. Nakon svega što se dogodilo i što sam u sebi sabrao u tih četrdesetak godina koje će od samoubojstva mog najboljeg druga proći, najvjerojatnije je da se ubio zato što ga je privukao i odnio taj doživljaj iz igre onesvješćivanja. Ubio se da bi preduhitrio strah. I svojim je samoubojstvom izmijenio svijet u kojem je živio. Okrutno li je to i samoživo? Vjerojatno jest, premda to ne mogu znati, jer ono što sam doživljavao zbog njegova samoubojstva nemam sa čime uspoređivati. Ne mogu svoj život uspoređivati s nečim što bi se događalo da je sve bilo drukčije.
Da je, recimo, bilo ovako kako je stvarno bilo. Naravno da se Nedim nije ubio. Pa zar nisam rekao da s crnim skajanim cekerom u ruci, u kojem su boce, sušena svinjska vratina, par sudžuka idem kod njega na doček Nove 1984. godine? Samo još da odem do mejtaške samoposluge po sir. Ali dok se promatram tako, zabrinutog i očajnog zbog toga što ću sljedećeg kolovoza morati u vojsku, iz udaljenosti od četrdesetak godina jeza me hvata od tog lakrdijanja oko Nedimovih nesretnih ljubavi.
Na doček sigurno još stižu Rale – to je onaj plavokosi, koji sliči mladome Branku Ćopiću, pa je i voljen kao Ćopić – i Vlado, koji jedni ima curu, oslobođen je vojske, a lani je izgubio godinu u školi.
Vlado Medan sin je sarajevskog političara, vječnog sekretara Radne zajednice za kulturu Bosne i Hercegovine, i predsjednika SIZ-a za kinematografiju, Jove Medana. Ime Jovino još ćemo, četrdesetak godina kasnije, nalaziti i u internetskim arhivama Pulskog filmskog festivala, u to vrijeme Festivala jugoslavenskog igranog filma, gdje je 1988. bio član i predsjednik Predsjedništva Skupštine festivala.
Vlado je, dakle, guzonjin sin. Naš dobar drug, dobar, često mnogo bolji nego što smo mi prema njemu, i vjeran, vjerniji mnogo nego što mi imamo razloga biti, ali guzonjin sin. Nema veze što Jovo nije neki važan političar. Vrijeme je preporađanja zajednice, kad ljudi dolaze svijesti o tome da su do jučer robovali pustim i praznim vjerovanjima, četvrta godina potekla je od Titove smrti, do glave im je došlo da mogu i bez njega. Pa se rugamo svemu čemu se prethodno nismo smjeli rugati. Naprimjer, političarima iz naših gradskih komšiluka i njihovoj djeci. U Sarajevu, tako stiješnjenom među planinama, vazda dalekom od svijeta i zagledanom u sebe, ljudi su jedni drugima oduvijek malo preblizu bili, pa su onda emocije i strasti koje bismo prema njima pokazivali bile intenzivnije nego što bi smjele biti. Taj grad prečesto se doimao kao jedna povelika obitelj, s viškom čangrizavih baba i tetki koje zaviruju u tuđe živote, nasilnih očeva, nastranih stričeva i ujaka, o čijim se mračnim željama i porivima znalo više nego što bi se smjelo znati. Zato se i svaki veliki politički prevrat u Sarajevu osjećao intenzivnije nego igdje drugdje. I ticao se uvijek najintimnijih odnosa među ljudima. Prvo što bismo osjetili kad bismo izlazili iz Sarajeva bilo je koliko su ljudi u širokom svijetu udaljeni jedni od drugih i koliko se slabo poznaju.
Premda je, i to vrijedi reći, to naše sarajevsko međusobno poznavanje bilo vrlo sumnjivo. Jedni smo o drugima znali sve što bi se naokolo pričalo i zlobno prenosilo. Znali smo jedni o drugima bezbroj anegdota, od kojih se, vjerojatno, nijedna nije temeljila na stvarnom događaju. Ako je išta bilo istina od svega što se znalo, onda su istiniti bili izvještaji o sitnim životnim nezgodama i nevoljama u koje bi netko zapao. Tko se kad okliznuo na koru od banane. Tko se prerano vratio sa službenog puta i zatekao ženu kako se taslači s gimnazijskim profesorom logike. (Inače, za to što smo za ovu priliku nazvali taslačenjem, u Sarajevu tog je doba imalo više sinonima nego što je na Grenlandu riječi za led. I svake bi se sezone pojavila barem tri nova. Inače, sezona bi u Sarajevu bilo tri: ljetna koja kratko traje, ali u njoj je najviše priča, zimska koja potraje i punih osam mjeseci, i može je se smatrati prirodnim stanjem ljudske duše u Sarajevu, i kratka sezona, koja često ne potraje duže od tjedna, a još je i podijeljena u dva dijela: jedan prije nego što će ljeto zamijeniti zimu i drugi prije nego što će zima zamijeniti ljeto. To je vrijeme kada se u čovjeku stvori iluzija da je voljen, da su oko njega sve dobri ljudi i da je Sarajevo jedini grad u kojem bi mogao živjeti. Otrovan tom iluzijom proživi i život žaleći za Sarajevom.)
Tako se i ta, nigdje zabilježena revolucija što se odvila nakon Titove smrti, snažno odrazila na porodične odnose među građanima. Zabranjeno pušenje, kojem će u proljeće 1984. izaći prvi album, dvije godine već na koncertima izvodi pjesmu “Guzonjin sin”, i ta je pjesma za duh generacije otprilike ono što je “God save the Queen” Sex Pistolsa za Veliku Britaniju. U tu je pjesmu upisana mutna naša samosvijest, politički nazori i pogledi na svijet, koje bismo pred novu 1984. slobodno mogli nazvati antikomunističkim. Da je nas četvoricu, koji ćemo u bijeloj kući na uglu Fadila Jahića Španca i Sepetarevca dočekivati Novu godinu, bilo 31. decembra 1983. upitati jesmo li antikomunisti, trojica bi rekla – jesmo. Ili nismo znali što ta riječ znači, ili se ona s vremenom premetnula u nešto drugo i stekla značenje koje se suprotno značenju koje je imala za nas. Samo bi Vlado Medan odbio biti antikomunist. Premda ni on nije znao što to znači, ali je imao potrebu svoje djetinjstvo štititi od nas. A junaci tog djetinjstva, kućni prijatelji, dobri čike i privatni heroji, bili su naši (odnedavni) negativci iz televizijskih dnevnika. Premda je Jovo bio tek politički činovnik u kulturi, i to jedan od onih malobrojnih uistinu dobronamjernih, koji nisu sudjelovali u progonima nepodobnih pisaca i filmskih režisera – čega je u Sarajevu bilo sve do druge polovine osamdesetih, nije se bavio ideološkim diskvalifikacijama knjiga i filmova u namjenskim člancima za Oslobođenje i Komunist, i nije više bio partijski komesar u kulturi, kakvih je još bilo među njegovim kolegama, Jovini bliski prijatelji – junaci iz djetinjstva našeg druga Vlade – bili su i 1983. aktualni vladari Bosne i Hercegovine.
Vlado nije imao više nego što smo imali mi. Živjeli su u lijepom i prostranom stanu na Vrbanja mostu, u jednom od onih gradskih kvartova izvan centra grada, u koje se naseljavao neki običan svijet. Boljestojeći građani, direktori važnih poduzeća i političari, dobivali su ili kupovali stanove u novogradnjama u centru, na Ciglanama, na Koševu ili na Breki. Nije Vlado imao ni neki naročit gramofon – gramofon, pojačalo i zvučnici ultimativno su mjerilo socijalnog statusa – jedva da je i imao gramofonskih ploča, redom neprobranih i slučajnih, onako kako su ga nosila generacijska raspoloženja i tuđi ukusi, ili onako kako bi stizalo na poklon za rođendan. Sve što bih po stanu viđao kad dođem kod Vlade – a nije da nisam zagledao, sa znatiželjom i sa zavišću – bilo je Jovino: knjige, svečane plakete, slike po zidovima, memorabilije jedne skromne ali sadržajne epohe, koje, međutim, nisu 1983. godine upečatljive. Takve će postati nakon što vrijeme prođe.
Svijetle kose i plavook, fizički krupniji, naizgled nekako i dovršeniji od nas, Vlado se, otkako sam ga znao, žalio na bolest. Nije se znalo koju, ali u tom je njegovom kukanju bilo nečega lažnog. Ili je, tako ću misliti kasnije, laž bila u načinu na koji sam ga ja umio čuti. Osim na neku tajanstvenu fizičku bolest, žalio se na različite duševne smetnje. Svaka kao da je iz knjige prepisana, iz klasične romaneskne književnosti, ili iz životopisa pisaca, recimo Jesenjina. Vlado je pisao pjesme. Jedna mu je bila objavljena u časopisu za književnost i društvena pitanja Lica. Jovo je sinovljevu pjesmu odnio u redakciju, koja se nalazila u zgradi Saveza socijalističke omladine, i pjesma je tiskana u sljedećem broju, na stranicama s radovima desetak drugih, afirmiranih i neafirmiranih pjesnikinja i pjesnika. Kada bi se Vlado podnapio, pa se prepustio melankoliji i svemirskoj tuzi, recitirao bi svoje pjesme. Sve ih je napamet znao. A najčešće govorio je tu jednu, objavljenu. Iz nje sam zapamtio stih: “Sačuvaj me Bože od istine i od praskozorja.”
Zoran Radulović, zvani Rale, naš mladi Ćopić, najvedriji u generaciji, jedan od onih rijetkih dječaka čije duše kao da ostanu nedirnute pubertetima i hormonalnim ludilima i sumanutostima, koje bi nastupile u vrijeme kad bismo već stasali za partizanske kurire i bombaše, ali kako nije bilo rata postajali bismo pankeri. Blag i razložan, jedini od nas potekao je iz neke obične, skoro proleterske obitelji. Otac Vlado radio je kao trgovački putnik Tesla baterija iz Gospića, mati Kosa bila je domaćica. Premda jedinac, Rale je bio izrazito društven. Logorovao je s izviđačima, vladao je kojekakvim bespotrebnim vještinama, poput vezivanja i razvezivanja raznih vrsta čvorova, rado je sudjelovao u svim gimnazijskim pasjalucima, ali ne pamtim da je ikad ikog zlostavljao. Tu smo se razlikovali od njega: bili smo razredni i školski zlostavljači, i vječite žrtve najokrutnijih zlostavljanja. Učili smo se braniti tako što bismo prvi napadali. On je nekim čudom sve to uspijevao izbjeći. Bilo je nečega anđeoskog u Raletu, kao i u Ćopiću, što će ga, vjerojatno, nedirnutog provesti kroz život. Kao lakolomljivu poštansku pošiljku koja na odredište stiže cijela. Četrdesetak godina nakon ovoga 31. prosinca 1983, negdje ću visoko iznad zemlje, na ekranu ispred sebe promatrati aviončić koji se, nakon što je, na putu za New York, preletio Atlantski ocean, približava Novoj Škotskoj i gradu Halifaxu. Bit će utjehe u toj jednostavnoj animaciji, u kojoj su otklonjeni svi detalji koji bi odvajali pažnju od onoga što je jedino važno – da se zrakoplovom mirno i sigurno stiže do odredišta, i da onaj koji gleda u ekran to nedvojbeno shvati – pa tako u toj animaciji nema ni moga života, kompleksnog u većini njegovih pojedinosti, nema ni ovih romanesknih manevara, ni kratke povijesti 1983. godine, kao što nema ni Zorana Radulovića, bosanskog emigranta, građanina Kanade i Halifaxa, koji će u jednom trenutku, u jednom od sljedećih animiranih prikaza, ostati iza repa aviončića, sporedan, kao što su sporedna sva ona mjesta na zemljopisnoj karti u koja nikada nećemo ići, ali čine kontekst naših života.
Dok se s crnim Noninim cekerom strmoglavljujem niz Sepetarevac, da bih u posljednji čas pred zatvaranje u samoposluzi na Mejtašu kupio sir, a možda i nekoliko tegli s kiselim krastavcima, na naš doček, koji će trajati dugo, sve do utorka, kada se Nedimovi vraćaju s Bune, slobodan sam od svega što će se s nama dogoditi. Lišen sam odgovornosti za sve što ćemo jednom postati. Međutim, moje brige u tom času veće su od mene. Kao što su, općenito, čovjekove brige u svakom trenutku njegova života od njega veće. Brinem se u to rano popodne, 31. prosinca 1983, hoće li biti ementalera, onog s velikim rupama, jer mi je Nedim rekao da samo takav sir kupim. Edamer je grozan, bez ijedne rupice, kao da kurton žvačeš. (Što nas trojica u decembru 1983. znamo o žvakanju kurtona?) Brinem se jer je Javorka opet depresivna, i opet njezin karakter poništava sve drugo na Sepetarevcu 23. Brinem se jer opet slabo vuče dimnjak trajnožareće Kreka Weso peći, i dim se vraća u moju sobu. Brinem se što će biti hladno kad se pijan, napušen i mamuran sutra vratim da malo u miru odspavam. Brinem se da Nona iznenada ne umre. Godinama strepim da će umrijeti od srca, iznenada. Neće, umrijet će gore, strašnije. Ali najveća moja briga ovog je 31. prosinca 1983. ta je što stiže 1984, i dolazi august, kad ja moram u vojsku. U tom nezamislivo strašnom času završava moje vrijeme. Iza tog straha nema drugoga straha.
Četrdesetak godina kasnije svi strahovi iz tog dana odavno su se već ostvarili. Nestalo je svijeta pred kojim sam strahovao, kao što je nestalo i svega onog za što sam strahovao. Premda u tom mom spuštanju niz Sepetarevac nema ničega lakog i naivnog, nema kasnodječačkog radovanja životu koji je pred nama, sve se, pred ovim kasnim pogledom, čini tako bezazlenim i lakim. Osam i pol godina od 31. prosinca 1983. započinje opsada Sarajeva. Nekoliko dana pred opsadu Nedim me tiho, šapatom, pita imam li kakvu vezu s onima koji su ratovali u Hrvatskoj. Odlučio se angažirati, pa traži neku ozbiljnu formaciju. Ako je da se gine, barem da ne bude uzalud. Nisam mu bio od pomoći. Priključio se specijalnoj policiji, prošao je opsadu Sarajeva, od prvoga do posljednjeg dana, s oružjem u rukama. Čestito i krvavo. Poslije rata se zaposlio kao pravnik, pri međunarodnim organizacijama. Pitom i drag čovjek, isti kakav mi je onda bio. Ili se, kad smo se sreli za tridesetogodišnjice mature, pravio da je isti. Rale je opsadu provodio radeći u UNHCR-u. Bio je vrlo teško ranjen. Vjerojatno ne bi preživio da ga Sadako Ogata nije spašavala. Tko je bila Sadako Ogata?
A Vlado Medan? Nije li on najživopisniji lik našeg novogodišnjeg slavlja? Umišljeni bolesnik, umišljeni pjesnik, najrazmaženiji i najpaženiji među nama. Kada u maju 1985, nakon deset mjeseci u Kninu i na Lastovu, budem dolazio na redovno odsustvo, on će me dočekati. Zajedno ćemo slaviti moj devetnaesti rođendan, sami nas dvojica, na Sepetarevcu 23, i u fatalno kratkom vremenu ćemo popušiti lijep komad hašiša i ispiti bocu neke grozne šljivovice, pa nastaviti s nekim užasnim vinjakom, i onda ćemo, u neko lelujavo predvečerje, pijani i obezglavljeni, krenuti u grad. Nona će nas bez riječi, pogledom ispratiti – moja draga, već odlazeća Nona! – mi ćemo, iz temelja poljuljani, nesigurni u vlastite noge, glavinjati niz ulicu, sve do Mejtaša, i onda ćemo ispod Doma izviđača, leći u visoku travu, među osamdeset i osam borova za druga Tita, posađenih četiri godine ranije. I tu ćemo obojica zaspati, onim besvjesnim snom alkoholom i THC-om otrovanih mladih mužjaka, i tu će nas zateći nepoznati razbojnici. Možda će nam se rugati, možda će nas dugo zagledati, pa će Vladi ukrasti njegove nove adidas tenisice, a s mene će zderati moju staru Lee Cooper jaknu. Ali ništa mi nećemo osjetiti, jer nas tog trenutka tu više i neće biti. Opljačkat će nas taman onako kako se pljačkaju grobovi.
Probudit ću se sumrak, u nekom košmarnom stanju između teškoga pijanstva i paklenskog mamurluka, pa ću bez jakne oteturati kući. Zamazan iznutra i izvana, tako da se nikad više kako treba ne operem i ne očistim, nekako sam otključao kućnu kapiju, pa ulazna vrata, ušao sam u stan, Nona me je bespomoćno gledala, strašne se stvari zbivaju u svijetu muških, strašne su muške povijesti, i muška su pijanstva strašna, premda su Nonu u njenom životu barem pijanice uspjele mimoići… Oteturao sam do sobe, pokušao prileći, ali onda mi se, kako to po kazni Božjoj biva, strop furiozno zavrtio nad glavom, a zemaljska se kugla opasno zaljuljala, tako da sam se morao dići. I taman da ću do zahoda, kad se začulo zvono. Znao sam tko je.
Taj pogled s prozora dnevne sobe na Sepetarevac, jedna od upečatljivijih je vizura moga života, koja 1983. djeluje obično i svakodnevno. Tu nesvjesno klekneš na stolicu, naslonom okrenutu prema prozoru, pa pogledaš tko je dolje.
Dolje je, ispred naše kapije, stoji Vlado Medan, u čarapama, onim starinskim muškim, proizvod Ključ Sarajevo, i govori: Nema mi cipela! U njemu je, u pijanoj i drogiranoj njegovoj glavi, u tom trenutku sasvim živo vjerovanje da su mu cipele negdje tu, da će se cipele naći, kao da ih je zaturio negdje u kući. Taj prizor i Vladin glas savršeno su u meni živi četrdeset godina kasnije. A živa je i prva moja pomisao u tom trenutku, kao i osjećaj koji je prati: moj dobri drug zapravo ne prepoznaje razliku između svijeta koji je vani i svijeta koji je unutra. Njemu kućni prag nije nikakva granica. On misli da je ono što izgubi na ledini ispred Doma izviđača, tamo među osamdesetosam stabalca za druga Tita, jednako onom što je zaturio negdje u svojoj kući. Vlado ne zna da stvari koje vani nestaju, zauvijek nestaju. Premda sam pijan i drogiran, a što će se po predstojećem trodnevnom mamurluku vidjeti, vjerojatno mnogo pijaniji od njega, misao i osjećaj koji me drže četrdeset godina kasnije savršeno su jasni. I tako pijan, devetnaestogodišnjak, vojnik JNA na redovnom odsustvu, osjećao sam da je nešto čudno u tom prizoru Vlade Medana u čarapama, i u toj rečenici: Nema mi cipela! Vratio se po mene na vrh Sepetarevca, da ih idemo tražiti, a ja nisam htio ići s njim. Na neki način sam ga izdao.
Moj drug Vlado Medan nije doživio rat. Ružno bi se iznenadio kada bi mogao znati što se dogodilo kratko nakon njegove smrti. Za razliku od nas trojice, ostao je onakav kakav je bio: neobičan, fizički rano dozreli dječak, još malo kasnopubertetski tust, trajno nesposoban za velika životna saznanja, pjesnik od kojeg je ostao jedan slab stih: “Sačuvaj me Bože od istine i od praskozorja.” Bog ga nije sačuvao. Negdje na Trebeviću stradao je jedne noći, nakon nekog slavlja, vozeći auto. Izgubio je život isto kao svoje cipele.
Uskoro me eto s crnim cekerom u kojem su još ementaler i tri teglice kornišona pred Nedimovim vratima. Iznutra se čuje do daske pojačan ton televizora, pa moram zvoniti dugo. Dok zvonim, slušam glasove Michaela Jacksona i Paula McCartneyja: Step right up, step right up, come on gentleman, gather around/ Let me tell you all about the Michael Jackson wonder potion/
It’s guaranteed to give you unbelievable power… A onda, nekoliko trenutaka prije nego što se vrata otvore i: Standing here baptized in all my tears, baby through the years… Nakon čega zabava može započeti, da se nikada ne završi.