Niko nije vjerovao da će učiniti ono na šta je cijelu ulicu pripremao godinama, ali kada je napokon otišao potražiti sreću, kako je sam govorio, u dalekom svijetu, ostao je iza njega neki neodređen osjećaj nevjerice pomiješan sa sveopštim poštovanjem. Svi su bili ushićeni njegovom smjelošću osim njegove majke Bose koja je, prolazeći haustorom i ulicom, neprekidno ponavljala kako je pod stare dana ostala živjeti sama u „onolikom stanu“. Ali, šta je Bosa mogla učiniti osim pomiriti se sa sudbinom i naricati u tišini i samoći svog stana, proklinjati sudbinu koja je htjela da je prvo, nekada davno, ostavi muž Ranko, a sada i Jadranko, toliko voljeni sin jedinac.
Teta Bosina kuća je, od kada znam za sebe, bila širom otvorena za svakoga ko je želio vrijeme provoditi sa njenim sinom Jadrankom. Njihova društvenost bila je neuobičajena čak i za ulicu u kojoj su se svi poznavali i u dobroj mjeri intimizirali. Znali su kod teta Bose navratiti, prilično često, djed Asim i majka Zada i dok bi žene pričale o nekim svojim ženskim sitnicama, kako je te razgovore opisivala majka, djed je sjedio prilično raskomoćen za velikim trpezarijskim stolom i pio lozu iz čokanjčića. Bosa je bila porijeklom iz Ljubinja i svake godine je donosila, nakon posjeta rodnom kraju, veliku pletaru lozovače koju sama nije pila i koju je voljela nalivati gostima.
Dok je pričala sa majkom Zadom, skupljala je ramena i govorila uvijek nekim poluglasom plašeći se da to što izgovara ne dođe do ušiju koje neće biti blagonaklone njenoj, pretpostavljam, nikad završenoj porodičnoj tragediji. U trenucima napetosti, kada je priča dosezala svoj klimaks, jadna je žena noktima stiskala pohabanu bijelu mušemu, nakon čega bi majka Zada utješno uzimala njene grube ruke u svoje nastojeći suzbiti strahove koji su izbijali iz njene povučene prirode.
Mi djeca iz ulice Omera Maslića svraćali smo kod teta Bose gotovo svakog dana gladni Jadrankovih priča. Bio je stariji od nas gotovo cijelo desetljeće, ali nije bio bahat kao većina mladića njegove životne dobi. Znali smo da je završio trogodišnju zanatsku školu i da je radio u Željezari kao varilac, u čudnim smjenama, čiji raspored nismo mogli nikako upratiti. Znalo se desiti da, kada dođemo kod Jadranka, teta Bosa kaže da je jutros rano došao iz noćne smjene i da još uvijek spava. Tada bismo sjedili za velikim trpezarijskim stolom pijući domaći sok od zove, koji nam je posluživala. Umjela je lijepo pripovijedati i činila je to rado, a tema svih njenih priča bili su rodno Ljubinje, koje izgleda nikada nije prežalila, i Ranko, muž koji je nju i Jadranka ostavio prije toliko godina da niko od nas nije uopće znao kako je izgledao.
Ako bismo Jadranka zaticali u kući, odlazili bismo odmah u njegovu sobu, a teta Bosa bi dolazila za nama donoseći domaće kolače na porculanskim tanjirima. Jadranko je najviše volio jesti Bosinu štrudlu od šljiva, kako je govorio uz prenaglašenu teatralnost i činio je to stojeći pred nama, što je kod sviju nas izazivalo neki čudan osjećaj divljenja. Valjda nikome od nas nije bilo dozvoljeno jesti stojeći ili hodajući, a Jadranko je to činio ne kada je bio sam nego u prisustvu majke, koja se tome uopšte nije protivila. Druženja s Jadrankom su se, u pravilu, svodila na nekoliko rituala koji su se ponavljali do u nedogled.
Nakon što bismo sjeli na njegov krevet, a teta Bosa otišla nekim svojim poslom nazad u kuhinju Jadranko bi počeo prepričavati sižeje stripova koje je pročitao. Činio je to tako da je nastojao stvoriti privid kako je sam bio učesnik događaja o kojima je pričao. Kada bi prepričavao neku Zagorovu epizodu, pokušavao je kod nas stvoriti iluziju da je lično prisustvovao svakom prepričanom događaju. Toliko se uživljavao u vlastite fantazije da bi u jednom trenutku, poput dobro uvježbanog glumca, počeo inscenirati ono o čemu je pričao. Napinjao se, saginjao, skakao u stranu pokušavajući dočarati borbu s neprijateljem koja se, očito, odvijala negdje duboko u Darkwoodskoj šumi. Kada bi se umorio od pripovijedanja, sjedao bi na drvenu stolicu za ljuljanje i jednom bi se nogom odgurivao od policu na kojima su bile poslagane knjige. Zadihan, nekoliko bi minuta izigravao čovjeka koji sjedi na verandi, a onda bi, pomalo kurvinski i bezobrazno, počeo dozivati majku tražeći da mu nešto donese. Teta Bosa je na to njegovo dozivanje odgovarala mahnitim trčanjem nastojeći udovoljiti svakom njegovom hiru, a Jadrankovi hirovi bile su sitne pokvarenosti kojima je pokazivao svoju očiglednu vlast nad tom, u suštini, veoma pitomom i krotkom ženom.
U svim njegovim ekscentričnostima jedna se izdvajala kao posebno neobična, a to što je Jadranko, u ono vrijeme, bio možda jedini mladić koji se bavio dizanjem utega i izgradnjom tijela, kako je govorio za svoje kućne sportske aktivnosti, bio je očigledan znak njegove nesvakidašnje prirode. Imao je improvizirane utege napravljene od željezne šipke na čije su krajeve bila pričvršćena dva velika i teška betonska valjka. Objašnjavao nam je način na koji je napravio spravu za treniranje, ali nama je od priče bilo mnogo jednostavnije gledati ga kako sav crven i zakapuren podiže gigantski teg. Znao je to raditi toliko dugo da bi se od njegovog znoja u sobi stvorila neka smrdljiva zapara zbog koje je otvarao prozore i izvjetravao prostoriju. Teta Bosa nije voljela njegove treninge i često je znala zabrinuto govoriti kako se pribojava da od tog majmunisanja, što je bila riječ kojom je opisivala sinovljeve aktivnosti, može dobiti bruh ili kilu. Nije znala da je to jedna te ista stvar pa bi, kada bi histerično počela moljakati Jadranka da ostavi teg, tolikom brzinom ponavljala te dvije riječi da se niko od nas ne bi uspio snaći i objasniti joj kako sinonimima opisuje istu medicinsku pojavu.
Jadranko je uvijek imao pregršt nekih čudnih planova koji bi, da ih je iznosio neko drugi, djelovali potpuno sumanuto. Često je govorio kako nikada neće prežaliti što se nije rodio ranije i što nije bio dovoljno star da u vrijeme kada su se u Jugoslaviji snimali filmovi o Winetou kao profesionalni kaskader bude na usluzi filmskoj ekipi. Iz neke je ladice, jednom prilikom, izvadio izblijedjeli Gidrin poster u kojem je ovaj bio prikazan kao kauboj i gledajući njegove tanke, crne brčiće govorio je da bi za ovakvog lafca udarao glavom od radijator. Nama je sve to bilo pomalo nejasno, ali smo slušali Jadrankove priče jer smo poštovali njegovu očiglednu snagu i spremnost da s nama, djecom, kao rijetko koji mladić njegovih godina, provodi svoje slobodno vrijeme. Bio je stvarno snažan, krupan, a tijelo mu je bilo definisano do mjere da se svaki, čak i najmanji, najsitniji, mišić ocrtavao. Imao je širok torzo, bez dlaka, i krupna ramena i kada bi se napeo u bodybilderskoj pozi izgledao je kao figurica He-mana, samo što nije imao dugu kosu, niti je bio plav i svijetao.
Otac mu je bio Crnogorac, odnekud iz Danilovgrada ili sa Cetinja, i Jadranko je bio poprilično mrk i crnomanjast. U sobi je pored postera, stripova i knjiga držao okačenu i pravoslavnu ikonu, pred kojom bi se redovno, nakon vježbanja, uspravio i teatralno prekrstio. Nama je sve to djelovao djetinjasto i fascinantno, a sve što je radio bilo je zanimljivo i izazivalo je strahopoštovanje. Još je jedna stvar kod Jadranka bila veoma interesantna i dobro je pamtim. Iako je radio u Željezari i suštinski jedino se družio sa nama djecom, ni jedan od uličnih mangupa, a od kojih su mnogi već tada išli raditi šanu, kako se govorilo, u sjevernu Italiju, nije smio zadirkivati Jadranka. To je nama bio najsigurniji i najpouzdaniji znak da u njemu stvarno ima nešto snažno, nešto vrijedno poštovanja i nešto čega treba da se pribojavaš. Prema nama je, naravno, bio potpuno bezazlen, s nama je bio neka vrsta dobroćudnog diva, a u mnogim je stvarima, onim iz sfere intelekta, bio dobrano inferioran. Kada bismo mu objašnjavali neke odnose i sižejne obrate stripova koje smo čitali, slušao nas je sa zanimanjem nastojeći dokučiti smisao onoga što smo govorili.
Ne mogu sa sigurnošću ustvrditi kada je tačno Jadranko sebi uvrtio u glavu da želi postati pripadnik francuske Legije stranaca, ali znam da je u tu svoju fiksaciju vjerovao zelotski, žestoko i ne dozvoljavajući da mu se izloži bilo kakav racionalni argument protiv te ideje. Da li mu je ta misao došla skrovito, postupno i podmuklo, dakle s vremenom, ili je na nju nabasao slučajno i odmah se u nju zaljubio, ostaje mi i do danas nepoznato. Sjećam se, opet, veoma jasno dana kada nam je prvi put izložio svoj plan, pamtim stanku u kojoj nas je gledao pa je valjda, vidjevši našu zbunjenost i možda neki jedva vidljiv podsmijeh, sasvim ozbiljno počeo objašnjavati da je služio vojsku u Bileći i u Ohridu i da je to odličan temelj za njegovu namjeru. Onda se zaustavio i sasvim neočekivano rekao da pitamo očeve „šta su to Bileća i Ohrid za JNA regruta“.
Otac i majka nisu voljeli što sam provodio vrijeme sa Jadrankom, njima je to naše druženje djelovalo neprirodno, kako je mati često znala reći. Otac nije govorio ništa, ali se iz njegovog držanje moglo iščitati jedno neizgovoreno negodovanje. Vjerovatnoiz poštovanja prema teta Bosi nisu svoje mišljenje iznosili jasnije i vjerovatno su iz saosjećanja prema njenom stanju, onom samohrane majke i unesrećene supruge, ipak, s nekom vrstom nikada verbaliziranog pristanka gledali na moje družanje sa toliko starijim mladićem. Kada bih ga pitao šta on to ima zamjeriti Jadranku otac je šutio, a kada bih rekao da je zaposlen, da donosi prihod i pomaže u izdržavanju majke otac je s nekim neiskrenim klimanjem glave odobravao ono što sam govorio. Nije mogao iznijeti ni jedan protuargument mojim tvrdnjama, ali mogao sam vidjeti da mu nije bilo drago što provodim vrijeme s Jadrankom, jer za njega je, bez obzira na sve, to bila neka nenorlmalna simbioza odraslog čovjeka i gomile neozbiljne djece.
Neobično za njegovu otvorenu i silovitu prirodu Jadranko je priču Legiji stranaca nametnuo nečujno i suptilno čime je, uvidio sam to godinama kasnije, demonstrirao neviđenu inteligenciju. Zašto mu je bilo bitno ubijediti nas dječurliju u svrsishodnost svog nauma ni danas mi nije jasno, pretpostavljam jer smo mi bili jedino društvo u kojem se osjećao slobodno. Kako je namjeravao vijest o svom umišljenom odlasku saopštiti teta Bosi saznaćemo nekoliko mjeseci kasnije, ali već tada se dalo naslutiti da nije mnogo mario za njeno mišljenje, njeno moljakanje i njene osjećaje. U to je vrijeme često spominjao neku adresu u Lyonu tvrdeći da se u toj ulici nalazi kancelarija za regrutaciju i sa dosta veoma preciznih podataka opisivao je put koji regrut prođe od prijavljivanja do odlaska u kasarne za obuku. Govorio je o frankofonoj Africi, u Sahari i zemljama Sahela, što je njegovoj fantaziji davalo veoma ozbiljan ton pa makar niko od nas nije vjerovao da će se zaista odvažiti na tako sulud pothvat.
Možda je negdje duboko u sebi slutio da niko od nas djece ne vjeruje da u sebi nosi dovoljno smionosti da se odvaži na takav korak, možda je intuicijom osjetio kako sve što govorimo slušamo i doživljavamo kao još jednu ludu maštariju, ali pamtim da je jednom prilikom nekim turobnim i melanholičnim glasom govorio kako je to njegova sudbina. Tada je prvi i jedini put, barem pred nama, govorio o ocu Ranku, onom istom čovjeku o kojem je njegova mati, teta Bosa, bila toliko iscrpno rječita. Nije tu bilo mnogo pripovijedanja pa sam zapamtio gotovo svaki detalj onoga što je Jadranko ispričao, ali najupečatljiviji mi se činio podatak kako je taj čovjek, o kojem smo znali samo da se zove Ranko, a valjda preziva kao i Jadranko Mićković, bio pripadnik elitne 63. padobranske brigade JNA. U jednom trenutku se okrenuo prema ikoni koja je visila na zidu i, čini mi se, pun neke neiskazive ljutnje rekao kako mu se otac krstio u manastiru Ostrog.
Vjerovatno je svaki korak isplanirao do najsitnijeg detalja, jer se teta Bosa na glas čudila zašto njen Jadranko odlazi u SUP vaditi dokumente, a posebno je njenom materinskom srcu bilo zbunjujuće kada je od nekog komšije doznala da je Jadranko podnio zahtjev i onda dobio pasoš. Prepreka tome nije bilo, vojsku je odslužio, bio je zaposlen i služba je vjerovatno smatrala da dokumenta vodi kako bi novac trošio na zabavu i kulturno uzdizanje u inostranstvu. Majka Zada je teta Bosi, dok su jedno poslijepodne sjedile i ispijale kahvu, objašnjavala kako u tome ne vidi ništa loše, dodavši da je muškarac bez dokumenata zapravo polovičan muškarac. Onda je šutjela neko vrijeme lomeći zubima velik komad kocke od šećera da bi se zatim malo nagnula prema Bosi i nekim pomalo konspirativnim tonom prošaputala „možda ima curu, možda hoće da zajedno idu u Italiju“. Na njene riječi teta Bosa je samo mlitavo i s nevjericom odmahnula rukom ne rekavši ništa, ali duboko u sebi sumnjala je u razloge koje je navodila majka Zada samo što samoj sebi nije to smjela priznati.
Jadrankov odlazak u Legiju stranaca do danas je ostao prekriven velom tajne. Plač i molbe teta Bose nisu pomogle da promijeni odluku, a ona je poslije, najviše majki Zadi, pričala kako mu je noć prije nego će otići skuhala krompirušu koju je jeo kašikom iz tepsije. Mi smo se okupili u njegovom stanu netom iza te rane večere i Jadranko je izgledao odlučno i smireno. Gledali smo „Krvavi sport“ sa Jean Claude Van Dameom i sjećam se da je Jadranko nekoliko puta te večeri rekao kako je Van Dameu francuski maternji jezik. A onda je u jednom trenutku pomiren s nečim što ga je očito mučilo, a što mi nismo bili u stanju primijetiti, samo rekao „ma baš me briga, ako su ga mogli toliki prije naučiti, naučiću ga, vala i ja“. Teta Bosa je samo jednom tokom večeri ušla u njegovu sobu i to da nas posluži slatkim od breskve, koji je donijela odnekud iz svog rodnog kraja. Jeli smo u tišini, a kada smo se te večeri razišli, niko se od nas nije oprostio od njega, valjda ubijeđeni da će se život i sutra nastaviti na isti način kako je proticao do tada.
Lično nisam vidio kada je i u koliko sati otišao, ali Safet je prepričavao kako ga je tog jutra sreo. Nosio je na sebi vijetnamku i nekakvu vreću u koju je potrpao stvari i odmah sam pomislio, pričao je bez imalo podsmijeha ili ironije, da je želio nalikovati na Silvestera Stalonea u prvom “Rambu”. Nakon što je prošao pored mene klimnuvši mi glavom hodao je kao kauboj niz ulicu, a onda se zaustavio, okrenuo i pogledao u mome pravcu. Pomislio sam da želi poručiti da vas pozdravim, ali on se samo nasmijao i ništa više. Ne znam, možda umišljam, ali dok se smijao, kao da sam vidio da se neki crn oblak tuge nadvio nad njegovom glavom.
Tog je dana teta Bosa kao sluđena hodala po ulici i uspinjala se do vrha haustora kucajući komšijama na vrata i pričajući ljudima kako je nakon muža sada, eto, ostala i bez sina. Jadranko je otišao nekada početkom sedmice i cijela je ulica bila danima uzbuđena zbog njegovog odlaska. Teta Bosa nije imala mira i samo je ponavljala kako joj nije jasno šta je Bogu skrivila da joj takvu sudbinu odredi. Svakog se dana penjala do majke Zade gdje je sjedila, nemirna i usplahirena, a majka je pokušavala da je utješi na jedini način na koji je umjela. Slušala je šta teta Bosa govori, a onda njenu histeriju secirala onom svojom grubom i neumoljivom krajiškom trezvenošću. „Pametan je, snažan je, voli raditi, nemaš se šta brinuti, Boso“. A kada bi teta Bosa počela pričati o nekim dalekim opasnostima, koje donosi vojni život u Legiji stranaca, majka Zada je samo odgovarala kako se on nikakvoj vojsci nije pridružio „nego je, sigurno, pobjegao negdje s curom i da će se kad dobro izgladne vjerovatno oboje javiti.
Prvi put sam te sedmice teta Bosu smireniju vidio u nedjelju. Da li se Jadranko javio telefonskim pozivom, ili je poslao kakvo pisamce, ne bih znao reći. Sjedili smo u velikoj trpezariji majkinog i djedovog stana slušajući na radiju prijenos neke fudbalske utakmice. Djed i otac su se naginjali prema aparatu nastojeći tim besmislenim pokretima uhvatiti valove zvuka koji se gubio u prostranoj prostoriji. Sarajevo je igralo protiv Budućnosti iz Titograda, utakmica je bila neizvjesna, a prvenstvo se bližilo završetku. Teta Bosa je sjedila sa majkom Zadom za velikim trpezarijskim stolom i obje su žene lomile mahune i komadiće bacale u veliku metalnu šerpu napunjenu vodom. Htio sam je pitati ima li kakvih vijesti od Jadranka i da li je našao adresu Legije stranaca u Lyonu, ali shvatio sam da to uopše ne bi imalo smisla.
Kancelarija Legije stranaca u Lyonu
Niko nije vjerovao da će učiniti ono na šta je cijelu ulicu pripremao godinama, ali kada je napokon otišao potražiti sreću, kako je sam govorio, u dalekom svijetu, ostao je iza njega neki neodređen osjećaj nevjerice pomiješan sa sveopštim poštovanjem. Svi su bili ushićeni njegovom smjelošću osim njegove majke Bose koja je, prolazeći haustorom i ulicom, neprekidno ponavljala kako je pod stare dana ostala živjeti sama u „onolikom stanu“. Ali, šta je Bosa mogla učiniti osim pomiriti se sa sudbinom i naricati u tišini i samoći svog stana, proklinjati sudbinu koja je htjela da je prvo, nekada davno, ostavi muž Ranko, a sada i Jadranko, toliko voljeni sin jedinac.
Teta Bosina kuća je, od kada znam za sebe, bila širom otvorena za svakoga ko je želio vrijeme provoditi sa njenim sinom Jadrankom. Njihova društvenost bila je neuobičajena čak i za ulicu u kojoj su se svi poznavali i u dobroj mjeri intimizirali. Znali su kod teta Bose navratiti, prilično često, djed Asim i majka Zada i dok bi žene pričale o nekim svojim ženskim sitnicama, kako je te razgovore opisivala majka, djed je sjedio prilično raskomoćen za velikim trpezarijskim stolom i pio lozu iz čokanjčića. Bosa je bila porijeklom iz Ljubinja i svake godine je donosila, nakon posjeta rodnom kraju, veliku pletaru lozovače koju sama nije pila i koju je voljela nalivati gostima.
Dok je pričala sa majkom Zadom, skupljala je ramena i govorila uvijek nekim poluglasom plašeći se da to što izgovara ne dođe do ušiju koje neće biti blagonaklone njenoj, pretpostavljam, nikad završenoj porodičnoj tragediji. U trenucima napetosti, kada je priča dosezala svoj klimaks, jadna je žena noktima stiskala pohabanu bijelu mušemu, nakon čega bi majka Zada utješno uzimala njene grube ruke u svoje nastojeći suzbiti strahove koji su izbijali iz njene povučene prirode.
Mi djeca iz ulice Omera Maslića svraćali smo kod teta Bose gotovo svakog dana gladni Jadrankovih priča. Bio je stariji od nas gotovo cijelo desetljeće, ali nije bio bahat kao većina mladića njegove životne dobi. Znali smo da je završio trogodišnju zanatsku školu i da je radio u Željezari kao varilac, u čudnim smjenama, čiji raspored nismo mogli nikako upratiti. Znalo se desiti da, kada dođemo kod Jadranka, teta Bosa kaže da je jutros rano došao iz noćne smjene i da još uvijek spava. Tada bismo sjedili za velikim trpezarijskim stolom pijući domaći sok od zove, koji nam je posluživala. Umjela je lijepo pripovijedati i činila je to rado, a tema svih njenih priča bili su rodno Ljubinje, koje izgleda nikada nije prežalila, i Ranko, muž koji je nju i Jadranka ostavio prije toliko godina da niko od nas nije uopće znao kako je izgledao.
Ako bismo Jadranka zaticali u kući, odlazili bismo odmah u njegovu sobu, a teta Bosa bi dolazila za nama donoseći domaće kolače na porculanskim tanjirima. Jadranko je najviše volio jesti Bosinu štrudlu od šljiva, kako je govorio uz prenaglašenu teatralnost i činio je to stojeći pred nama, što je kod sviju nas izazivalo neki čudan osjećaj divljenja. Valjda nikome od nas nije bilo dozvoljeno jesti stojeći ili hodajući, a Jadranko je to činio ne kada je bio sam nego u prisustvu majke, koja se tome uopšte nije protivila. Druženja s Jadrankom su se, u pravilu, svodila na nekoliko rituala koji su se ponavljali do u nedogled.
Nakon što bismo sjeli na njegov krevet, a teta Bosa otišla nekim svojim poslom nazad u kuhinju Jadranko bi počeo prepričavati sižeje stripova koje je pročitao. Činio je to tako da je nastojao stvoriti privid kako je sam bio učesnik događaja o kojima je pričao. Kada bi prepričavao neku Zagorovu epizodu, pokušavao je kod nas stvoriti iluziju da je lično prisustvovao svakom prepričanom događaju. Toliko se uživljavao u vlastite fantazije da bi u jednom trenutku, poput dobro uvježbanog glumca, počeo inscenirati ono o čemu je pričao. Napinjao se, saginjao, skakao u stranu pokušavajući dočarati borbu s neprijateljem koja se, očito, odvijala negdje duboko u Darkwoodskoj šumi. Kada bi se umorio od pripovijedanja, sjedao bi na drvenu stolicu za ljuljanje i jednom bi se nogom odgurivao od policu na kojima su bile poslagane knjige. Zadihan, nekoliko bi minuta izigravao čovjeka koji sjedi na verandi, a onda bi, pomalo kurvinski i bezobrazno, počeo dozivati majku tražeći da mu nešto donese. Teta Bosa je na to njegovo dozivanje odgovarala mahnitim trčanjem nastojeći udovoljiti svakom njegovom hiru, a Jadrankovi hirovi bile su sitne pokvarenosti kojima je pokazivao svoju očiglednu vlast nad tom, u suštini, veoma pitomom i krotkom ženom.
U svim njegovim ekscentričnostima jedna se izdvajala kao posebno neobična, a to što je Jadranko, u ono vrijeme, bio možda jedini mladić koji se bavio dizanjem utega i izgradnjom tijela, kako je govorio za svoje kućne sportske aktivnosti, bio je očigledan znak njegove nesvakidašnje prirode. Imao je improvizirane utege napravljene od željezne šipke na čije su krajeve bila pričvršćena dva velika i teška betonska valjka. Objašnjavao nam je način na koji je napravio spravu za treniranje, ali nama je od priče bilo mnogo jednostavnije gledati ga kako sav crven i zakapuren podiže gigantski teg. Znao je to raditi toliko dugo da bi se od njegovog znoja u sobi stvorila neka smrdljiva zapara zbog koje je otvarao prozore i izvjetravao prostoriju. Teta Bosa nije voljela njegove treninge i često je znala zabrinuto govoriti kako se pribojava da od tog majmunisanja, što je bila riječ kojom je opisivala sinovljeve aktivnosti, može dobiti bruh ili kilu. Nije znala da je to jedna te ista stvar pa bi, kada bi histerično počela moljakati Jadranka da ostavi teg, tolikom brzinom ponavljala te dvije riječi da se niko od nas ne bi uspio snaći i objasniti joj kako sinonimima opisuje istu medicinsku pojavu.
Jadranko je uvijek imao pregršt nekih čudnih planova koji bi, da ih je iznosio neko drugi, djelovali potpuno sumanuto. Često je govorio kako nikada neće prežaliti što se nije rodio ranije i što nije bio dovoljno star da u vrijeme kada su se u Jugoslaviji snimali filmovi o Winetou kao profesionalni kaskader bude na usluzi filmskoj ekipi. Iz neke je ladice, jednom prilikom, izvadio izblijedjeli Gidrin poster u kojem je ovaj bio prikazan kao kauboj i gledajući njegove tanke, crne brčiće govorio je da bi za ovakvog lafca udarao glavom od radijator. Nama je sve to bilo pomalo nejasno, ali smo slušali Jadrankove priče jer smo poštovali njegovu očiglednu snagu i spremnost da s nama, djecom, kao rijetko koji mladić njegovih godina, provodi svoje slobodno vrijeme. Bio je stvarno snažan, krupan, a tijelo mu je bilo definisano do mjere da se svaki, čak i najmanji, najsitniji, mišić ocrtavao. Imao je širok torzo, bez dlaka, i krupna ramena i kada bi se napeo u bodybilderskoj pozi izgledao je kao figurica He-mana, samo što nije imao dugu kosu, niti je bio plav i svijetao.
Otac mu je bio Crnogorac, odnekud iz Danilovgrada ili sa Cetinja, i Jadranko je bio poprilično mrk i crnomanjast. U sobi je pored postera, stripova i knjiga držao okačenu i pravoslavnu ikonu, pred kojom bi se redovno, nakon vježbanja, uspravio i teatralno prekrstio. Nama je sve to djelovao djetinjasto i fascinantno, a sve što je radio bilo je zanimljivo i izazivalo je strahopoštovanje. Još je jedna stvar kod Jadranka bila veoma interesantna i dobro je pamtim. Iako je radio u Željezari i suštinski jedino se družio sa nama djecom, ni jedan od uličnih mangupa, a od kojih su mnogi već tada išli raditi šanu, kako se govorilo, u sjevernu Italiju, nije smio zadirkivati Jadranka. To je nama bio najsigurniji i najpouzdaniji znak da u njemu stvarno ima nešto snažno, nešto vrijedno poštovanja i nešto čega treba da se pribojavaš. Prema nama je, naravno, bio potpuno bezazlen, s nama je bio neka vrsta dobroćudnog diva, a u mnogim je stvarima, onim iz sfere intelekta, bio dobrano inferioran. Kada bismo mu objašnjavali neke odnose i sižejne obrate stripova koje smo čitali, slušao nas je sa zanimanjem nastojeći dokučiti smisao onoga što smo govorili.
Ne mogu sa sigurnošću ustvrditi kada je tačno Jadranko sebi uvrtio u glavu da želi postati pripadnik francuske Legije stranaca, ali znam da je u tu svoju fiksaciju vjerovao zelotski, žestoko i ne dozvoljavajući da mu se izloži bilo kakav racionalni argument protiv te ideje. Da li mu je ta misao došla skrovito, postupno i podmuklo, dakle s vremenom, ili je na nju nabasao slučajno i odmah se u nju zaljubio, ostaje mi i do danas nepoznato. Sjećam se, opet, veoma jasno dana kada nam je prvi put izložio svoj plan, pamtim stanku u kojoj nas je gledao pa je valjda, vidjevši našu zbunjenost i možda neki jedva vidljiv podsmijeh, sasvim ozbiljno počeo objašnjavati da je služio vojsku u Bileći i u Ohridu i da je to odličan temelj za njegovu namjeru. Onda se zaustavio i sasvim neočekivano rekao da pitamo očeve „šta su to Bileća i Ohrid za JNA regruta“.
Otac i majka nisu voljeli što sam provodio vrijeme sa Jadrankom, njima je to naše druženje djelovalo neprirodno, kako je mati često znala reći. Otac nije govorio ništa, ali se iz njegovog držanje moglo iščitati jedno neizgovoreno negodovanje. Vjerovatnoiz poštovanja prema teta Bosi nisu svoje mišljenje iznosili jasnije i vjerovatno su iz saosjećanja prema njenom stanju, onom samohrane majke i unesrećene supruge, ipak, s nekom vrstom nikada verbaliziranog pristanka gledali na moje družanje sa toliko starijim mladićem. Kada bih ga pitao šta on to ima zamjeriti Jadranku otac je šutio, a kada bih rekao da je zaposlen, da donosi prihod i pomaže u izdržavanju majke otac je s nekim neiskrenim klimanjem glave odobravao ono što sam govorio. Nije mogao iznijeti ni jedan protuargument mojim tvrdnjama, ali mogao sam vidjeti da mu nije bilo drago što provodim vrijeme s Jadrankom, jer za njega je, bez obzira na sve, to bila neka nenorlmalna simbioza odraslog čovjeka i gomile neozbiljne djece.
Neobično za njegovu otvorenu i silovitu prirodu Jadranko je priču Legiji stranaca nametnuo nečujno i suptilno čime je, uvidio sam to godinama kasnije, demonstrirao neviđenu inteligenciju. Zašto mu je bilo bitno ubijediti nas dječurliju u svrsishodnost svog nauma ni danas mi nije jasno, pretpostavljam jer smo mi bili jedino društvo u kojem se osjećao slobodno. Kako je namjeravao vijest o svom umišljenom odlasku saopštiti teta Bosi saznaćemo nekoliko mjeseci kasnije, ali već tada se dalo naslutiti da nije mnogo mario za njeno mišljenje, njeno moljakanje i njene osjećaje. U to je vrijeme često spominjao neku adresu u Lyonu tvrdeći da se u toj ulici nalazi kancelarija za regrutaciju i sa dosta veoma preciznih podataka opisivao je put koji regrut prođe od prijavljivanja do odlaska u kasarne za obuku. Govorio je o frankofonoj Africi, u Sahari i zemljama Sahela, što je njegovoj fantaziji davalo veoma ozbiljan ton pa makar niko od nas nije vjerovao da će se zaista odvažiti na tako sulud pothvat.
Možda je negdje duboko u sebi slutio da niko od nas djece ne vjeruje da u sebi nosi dovoljno smionosti da se odvaži na takav korak, možda je intuicijom osjetio kako sve što govorimo slušamo i doživljavamo kao još jednu ludu maštariju, ali pamtim da je jednom prilikom nekim turobnim i melanholičnim glasom govorio kako je to njegova sudbina. Tada je prvi i jedini put, barem pred nama, govorio o ocu Ranku, onom istom čovjeku o kojem je njegova mati, teta Bosa, bila toliko iscrpno rječita. Nije tu bilo mnogo pripovijedanja pa sam zapamtio gotovo svaki detalj onoga što je Jadranko ispričao, ali najupečatljiviji mi se činio podatak kako je taj čovjek, o kojem smo znali samo da se zove Ranko, a valjda preziva kao i Jadranko Mićković, bio pripadnik elitne 63. padobranske brigade JNA. U jednom trenutku se okrenuo prema ikoni koja je visila na zidu i, čini mi se, pun neke neiskazive ljutnje rekao kako mu se otac krstio u manastiru Ostrog.
Vjerovatno je svaki korak isplanirao do najsitnijeg detalja, jer se teta Bosa na glas čudila zašto njen Jadranko odlazi u SUP vaditi dokumente, a posebno je njenom materinskom srcu bilo zbunjujuće kada je od nekog komšije doznala da je Jadranko podnio zahtjev i onda dobio pasoš. Prepreka tome nije bilo, vojsku je odslužio, bio je zaposlen i služba je vjerovatno smatrala da dokumenta vodi kako bi novac trošio na zabavu i kulturno uzdizanje u inostranstvu. Majka Zada je teta Bosi, dok su jedno poslijepodne sjedile i ispijale kahvu, objašnjavala kako u tome ne vidi ništa loše, dodavši da je muškarac bez dokumenata zapravo polovičan muškarac. Onda je šutjela neko vrijeme lomeći zubima velik komad kocke od šećera da bi se zatim malo nagnula prema Bosi i nekim pomalo konspirativnim tonom prošaputala „možda ima curu, možda hoće da zajedno idu u Italiju“. Na njene riječi teta Bosa je samo mlitavo i s nevjericom odmahnula rukom ne rekavši ništa, ali duboko u sebi sumnjala je u razloge koje je navodila majka Zada samo što samoj sebi nije to smjela priznati.
Jadrankov odlazak u Legiju stranaca do danas je ostao prekriven velom tajne. Plač i molbe teta Bose nisu pomogle da promijeni odluku, a ona je poslije, najviše majki Zadi, pričala kako mu je noć prije nego će otići skuhala krompirušu koju je jeo kašikom iz tepsije. Mi smo se okupili u njegovom stanu netom iza te rane večere i Jadranko je izgledao odlučno i smireno. Gledali smo „Krvavi sport“ sa Jean Claude Van Dameom i sjećam se da je Jadranko nekoliko puta te večeri rekao kako je Van Dameu francuski maternji jezik. A onda je u jednom trenutku pomiren s nečim što ga je očito mučilo, a što mi nismo bili u stanju primijetiti, samo rekao „ma baš me briga, ako su ga mogli toliki prije naučiti, naučiću ga, vala i ja“. Teta Bosa je samo jednom tokom večeri ušla u njegovu sobu i to da nas posluži slatkim od breskve, koji je donijela odnekud iz svog rodnog kraja. Jeli smo u tišini, a kada smo se te večeri razišli, niko se od nas nije oprostio od njega, valjda ubijeđeni da će se život i sutra nastaviti na isti način kako je proticao do tada.
Lično nisam vidio kada je i u koliko sati otišao, ali Safet je prepričavao kako ga je tog jutra sreo. Nosio je na sebi vijetnamku i nekakvu vreću u koju je potrpao stvari i odmah sam pomislio, pričao je bez imalo podsmijeha ili ironije, da je želio nalikovati na Silvestera Stalonea u prvom “Rambu”. Nakon što je prošao pored mene klimnuvši mi glavom hodao je kao kauboj niz ulicu, a onda se zaustavio, okrenuo i pogledao u mome pravcu. Pomislio sam da želi poručiti da vas pozdravim, ali on se samo nasmijao i ništa više. Ne znam, možda umišljam, ali dok se smijao, kao da sam vidio da se neki crn oblak tuge nadvio nad njegovom glavom.
Tog je dana teta Bosa kao sluđena hodala po ulici i uspinjala se do vrha haustora kucajući komšijama na vrata i pričajući ljudima kako je nakon muža sada, eto, ostala i bez sina. Jadranko je otišao nekada početkom sedmice i cijela je ulica bila danima uzbuđena zbog njegovog odlaska. Teta Bosa nije imala mira i samo je ponavljala kako joj nije jasno šta je Bogu skrivila da joj takvu sudbinu odredi. Svakog se dana penjala do majke Zade gdje je sjedila, nemirna i usplahirena, a majka je pokušavala da je utješi na jedini način na koji je umjela. Slušala je šta teta Bosa govori, a onda njenu histeriju secirala onom svojom grubom i neumoljivom krajiškom trezvenošću. „Pametan je, snažan je, voli raditi, nemaš se šta brinuti, Boso“. A kada bi teta Bosa počela pričati o nekim dalekim opasnostima, koje donosi vojni život u Legiji stranaca, majka Zada je samo odgovarala kako se on nikakvoj vojsci nije pridružio „nego je, sigurno, pobjegao negdje s curom i da će se kad dobro izgladne vjerovatno oboje javiti.
Prvi put sam te sedmice teta Bosu smireniju vidio u nedjelju. Da li se Jadranko javio telefonskim pozivom, ili je poslao kakvo pisamce, ne bih znao reći. Sjedili smo u velikoj trpezariji majkinog i djedovog stana slušajući na radiju prijenos neke fudbalske utakmice. Djed i otac su se naginjali prema aparatu nastojeći tim besmislenim pokretima uhvatiti valove zvuka koji se gubio u prostranoj prostoriji. Sarajevo je igralo protiv Budućnosti iz Titograda, utakmica je bila neizvjesna, a prvenstvo se bližilo završetku. Teta Bosa je sjedila sa majkom Zadom za velikim trpezarijskim stolom i obje su žene lomile mahune i komadiće bacale u veliku metalnu šerpu napunjenu vodom. Htio sam je pitati ima li kakvih vijesti od Jadranka i da li je našao adresu Legije stranaca u Lyonu, ali shvatio sam da to uopše ne bi imalo smisla.