U krošnji stabla, na grani iznad punog gledališta i neke ljetne pozornice, sjede ptica i vjeverica i prva drugoj kaže: “Taman kad počneš gubiti vjeru u čovječanstvo, vidiš Shakespearea u parku”.
Skrenuta mi je pažnja na ovu genijalnu karikaturu Toma Toroa iz New Yorkera u najprikladnijem mogućem trenutku i na najsavršenijem mjestu: u pauzi “Kralja Leara”, na Malom Brijunu, na predstavi koja je od premijerne izvedbe 2001. godine postala zaštitni znak Teatra Ulysses i najveće čudo svih njegovih ljetnih sezona.
U tekstu objavljenom u kolovozu 2021. na portalu Autograf, o razlozima zašto je ta predstava postala tako važna u sada već četvrt stoljeća odisejske brijunske avanture, Šerbedžija je ovako razmišljao:
“Možda zbog Shakespeareovih svevremenskih i besmrtnih stihova, možda zbog Lenkine briljantne režije ili naših glumačkih umijeća koja su svih ovih godina dobivala tako mnogo komplimenata i podrške, a možda i zbog nečega neobjašnjivoga što se nameće samo od sebe, kao neki prirodni zakon, kojim mi sami ne vladamo, nego se, eto tako, događa sam od sebe i traje kao neki ‘prijeki nalog duha vremena’, kako bi to nekada znao reći uvaženi hrvatski kritičar Petar Brečić, za nešto što se dogodi u umjetnosti kao neminovnost.”
Još dvije godine i dohvatit će Rade Šerbedžija, igrajući Leara, osamdesetu. Pa se i sam prisjetio kako mu je Darko Gašparović, nakon što je drugi put gledao predstavu, rekao: “Eh, Rade, sjajno ti to sve činiš, a ja bih volio da te gledam u toj ulozi kad uhvatiš osamdesetu…”
Naš čuveni teatrolog, nažalost, to nije dočekao. A mi, sretnici, evo još malo pa jesmo.
Sve su češći ti dani i sve zgusnutije to vrijeme sa svim svojim jadima i zlom kada ptica i vjeverica, brijunski cvrčci i zrikavci čiji se pjevački kor i straža smjenjuju kako predstava ulazi duboko u noć, kad svatko od nas može zamalo izgubiti vjeru u čovječanstvo, pa je u posljednji trenutak spasiti vidjevši u šumi Shakespearea. I ne samo u šumi.
Najprije na molu u Fažani gdje se prva scena odigrava već dok se publika ukrcava na brodove. Pa onda u lučici na Malom Brijunu kamo su već stigli svirači Mostarske sinfoniette. Iskačući iza stabala i grmova, plešu, pjevaju i vode publiku kamenitom stazom djevojke iz Putokaza.
Na šumskom proplanku, na tepihu od suhih iglica čempresa i borova, prostrta je čuvena scena u kojoj ostarjeli kralj dijeli svoje kraljevstvo na dva dijela darujući po jedan kćerima koje se slatkorječivo natječu laskajući mu o tome koliko ga poštuju i vole. Treća, najmlađa i nevina Cordelia, u svojoj naivnoj iskrenosti odbija na taj način natjecati se za očevu naklonost i ljubav. Njena je ljubav neiskaziva, pa zato ona o njoj šuti. A otac je razbaštini i progna, baš kao i svog mudrog i vjernog savjetnika Grofa od Kenta koji uzalud pokušava prizvati pamet u glavu starca koji se ludo podao površnoj taštini.
I prije nego što ćemo kroz kamene hodnike ući u utrobu odavno napuštene austrougarske tvrđave, nalik ogromnoj nasukanoj kamenoj topovnjači, još ćemo upoznati Edmunda, nezakonitog sina Grofa od Gloucestera i vidjeti početak njegove spletke kojom će gurnuti u srdžbu, mržnju i smrt svakog, počevši od oca i brata, tko stoji na putu njegovom interesu i ambiciji. Metoda mu je, koliko prosta, toliko efikasna i u današnjem svijetu svakodnevno i posvuda vidljiva: laž ovdje, laž tamo, strah ovdje, bijes tamo i eto ti smutnje i rata u kojima nevini ginu, a zlikovci profitiraju.
Predstava je to u kojoj žive i već mrtvi velikani poput Borislava Vujčića, ne samo autora adaptacije ovog dramskog teksta nego i jednog od glavnih začetnika Teatra Ulysses, ili Jagode Buić-Wuttke čiji se kostimi, kako reče sam Šerbedžija, već pomalo raspadaju na leđima glumaca, u scenografiji od već ionako odavno zarđalog željeza Richarda Hoovera i Damira Medvešeka.
Sav taj raspad čini priču o raspadanju ljudske pameti i svijeta iz godine u godinu sve snažnijom. Baš kao i Šerbedžijino starenje, sve povijenija leđa i sve bolnija koljena, u komadu koji zahtijeva i veliku fizičku snagu.
Jer ne staje predstava i publika u prvom dvorištu tvrđave, nego se iz čina u čin penje sve više, otkrivajući utrobu i skrivena dvorišta utvrde, savršene pozornice koju su autori i glumci prisvojili i osvojili. I sve to bez mikrofona, derući tijela i grla i u takvim sparnim večerima kakva je bila ona prazničnog augustovskog ponedjeljka kada sam je prvi put gledao.
Na kraju svog teksta napisanog tog kolovoza 2021., nakon što nije smogao snage da na pozornici Learu kaže zbogom, Šerbedžija je napisao: “Taj Shakespeare je duboko ušao u mene. Možda me i te tri ili četiri predstave na koje čekam godinu dana i održavaju u snazi. Jer glumac koji igra Shakespearea mora biti snažan kao lav, govorio mi je moj profesor Kosta Spaić.”
Igrat će ga on još. Siguran sam u to nakon što sam na kraju večeri, oduševljen, začaran i zahvalan na obnovljenoj vjeri u čovječanstvo, imao prijateljsku privilegiju zagrliti najveću našu živu glumačku legendu. Dlanovi su mi potapšali poput kamena tvrde mišiće lavovskih leđa i ramena. Samo da i dogodine svi budemo živi i zdravi.
Čudesna simbioza umjetničke genijalnosti, otoka i tvrđave koja je bila prepuštena zaboravu i propadanju daleko od pogleda i pameti, najveće je blago hrvatske obale i kulture koje svakog ljeta otkrije oko dvije tisuće sretnika.
Ne treba toj predstavi više pohvala i odlikovanja. Ali treba s vremena na vrijeme reći: pripadajući svijetu, glumcima, glazbenicima i publici koji dolaze sa svih strana našega jezika, pa i dalje, s velikim glumcima koji uz Šerbedžiju samo rastu – kao što su Ksenija Marinković (Goneril), Miodrag Krivokapić (Grof od Gloucestera), Zoran Gogić (Grof od Kenta), Frano Mašković (Edmund) ili tek prošlog ljeta u projekt pridošli Bojan Dimitrijević koji uspijeva kao Luda veličanstveno parirati svom kralju, a na kraju, kada se ugase svjetla, zvijezde koje u mraku sinu onako kako se Shakespeareove spoznaje i opomene o čovjeku i svijetu urežu u pamet i srce, i još mnogo toga ovdje nespomenutog – dakle sve to prvorazredno je kulturno blago i hrvatski nacionalni kulturni spomenik nulte kategorije. Utoliko više što je nadnacionalan i nadvremenski, kakvi samo mogu i biti i jesu i Shakespeare, i priroda u kojoj se na Malom Brijunu igra.
Taman kad počneš gubiti vjeru u čovječanstvo, dođe Šerbedžija i odigra kralja Leara
U krošnji stabla, na grani iznad punog gledališta i neke ljetne pozornice, sjede ptica i vjeverica i prva drugoj kaže: “Taman kad počneš gubiti vjeru u čovječanstvo, vidiš Shakespearea u parku”.
Skrenuta mi je pažnja na ovu genijalnu karikaturu Toma Toroa iz New Yorkera u najprikladnijem mogućem trenutku i na najsavršenijem mjestu: u pauzi “Kralja Leara”, na Malom Brijunu, na predstavi koja je od premijerne izvedbe 2001. godine postala zaštitni znak Teatra Ulysses i najveće čudo svih njegovih ljetnih sezona.
U tekstu objavljenom u kolovozu 2021. na portalu Autograf, o razlozima zašto je ta predstava postala tako važna u sada već četvrt stoljeća odisejske brijunske avanture, Šerbedžija je ovako razmišljao:
“Možda zbog Shakespeareovih svevremenskih i besmrtnih stihova, možda zbog Lenkine briljantne režije ili naših glumačkih umijeća koja su svih ovih godina dobivala tako mnogo komplimenata i podrške, a možda i zbog nečega neobjašnjivoga što se nameće samo od sebe, kao neki prirodni zakon, kojim mi sami ne vladamo, nego se, eto tako, događa sam od sebe i traje kao neki ‘prijeki nalog duha vremena’, kako bi to nekada znao reći uvaženi hrvatski kritičar Petar Brečić, za nešto što se dogodi u umjetnosti kao neminovnost.”
Još dvije godine i dohvatit će Rade Šerbedžija, igrajući Leara, osamdesetu. Pa se i sam prisjetio kako mu je Darko Gašparović, nakon što je drugi put gledao predstavu, rekao: “Eh, Rade, sjajno ti to sve činiš, a ja bih volio da te gledam u toj ulozi kad uhvatiš osamdesetu…”
Naš čuveni teatrolog, nažalost, to nije dočekao. A mi, sretnici, evo još malo pa jesmo.
Sve su češći ti dani i sve zgusnutije to vrijeme sa svim svojim jadima i zlom kada ptica i vjeverica, brijunski cvrčci i zrikavci čiji se pjevački kor i straža smjenjuju kako predstava ulazi duboko u noć, kad svatko od nas može zamalo izgubiti vjeru u čovječanstvo, pa je u posljednji trenutak spasiti vidjevši u šumi Shakespearea. I ne samo u šumi.
Najprije na molu u Fažani gdje se prva scena odigrava već dok se publika ukrcava na brodove. Pa onda u lučici na Malom Brijunu kamo su već stigli svirači Mostarske sinfoniette. Iskačući iza stabala i grmova, plešu, pjevaju i vode publiku kamenitom stazom djevojke iz Putokaza.
Na šumskom proplanku, na tepihu od suhih iglica čempresa i borova, prostrta je čuvena scena u kojoj ostarjeli kralj dijeli svoje kraljevstvo na dva dijela darujući po jedan kćerima koje se slatkorječivo natječu laskajući mu o tome koliko ga poštuju i vole. Treća, najmlađa i nevina Cordelia, u svojoj naivnoj iskrenosti odbija na taj način natjecati se za očevu naklonost i ljubav. Njena je ljubav neiskaziva, pa zato ona o njoj šuti. A otac je razbaštini i progna, baš kao i svog mudrog i vjernog savjetnika Grofa od Kenta koji uzalud pokušava prizvati pamet u glavu starca koji se ludo podao površnoj taštini.
I prije nego što ćemo kroz kamene hodnike ući u utrobu odavno napuštene austrougarske tvrđave, nalik ogromnoj nasukanoj kamenoj topovnjači, još ćemo upoznati Edmunda, nezakonitog sina Grofa od Gloucestera i vidjeti početak njegove spletke kojom će gurnuti u srdžbu, mržnju i smrt svakog, počevši od oca i brata, tko stoji na putu njegovom interesu i ambiciji. Metoda mu je, koliko prosta, toliko efikasna i u današnjem svijetu svakodnevno i posvuda vidljiva: laž ovdje, laž tamo, strah ovdje, bijes tamo i eto ti smutnje i rata u kojima nevini ginu, a zlikovci profitiraju.
Predstava je to u kojoj žive i već mrtvi velikani poput Borislava Vujčića, ne samo autora adaptacije ovog dramskog teksta nego i jednog od glavnih začetnika Teatra Ulysses, ili Jagode Buić-Wuttke čiji se kostimi, kako reče sam Šerbedžija, već pomalo raspadaju na leđima glumaca, u scenografiji od već ionako odavno zarđalog željeza Richarda Hoovera i Damira Medvešeka.
Sav taj raspad čini priču o raspadanju ljudske pameti i svijeta iz godine u godinu sve snažnijom. Baš kao i Šerbedžijino starenje, sve povijenija leđa i sve bolnija koljena, u komadu koji zahtijeva i veliku fizičku snagu.
Jer ne staje predstava i publika u prvom dvorištu tvrđave, nego se iz čina u čin penje sve više, otkrivajući utrobu i skrivena dvorišta utvrde, savršene pozornice koju su autori i glumci prisvojili i osvojili. I sve to bez mikrofona, derući tijela i grla i u takvim sparnim večerima kakva je bila ona prazničnog augustovskog ponedjeljka kada sam je prvi put gledao.
Na kraju svog teksta napisanog tog kolovoza 2021., nakon što nije smogao snage da na pozornici Learu kaže zbogom, Šerbedžija je napisao: “Taj Shakespeare je duboko ušao u mene. Možda me i te tri ili četiri predstave na koje čekam godinu dana i održavaju u snazi. Jer glumac koji igra Shakespearea mora biti snažan kao lav, govorio mi je moj profesor Kosta Spaić.”
Igrat će ga on još. Siguran sam u to nakon što sam na kraju večeri, oduševljen, začaran i zahvalan na obnovljenoj vjeri u čovječanstvo, imao prijateljsku privilegiju zagrliti najveću našu živu glumačku legendu. Dlanovi su mi potapšali poput kamena tvrde mišiće lavovskih leđa i ramena. Samo da i dogodine svi budemo živi i zdravi.
Čudesna simbioza umjetničke genijalnosti, otoka i tvrđave koja je bila prepuštena zaboravu i propadanju daleko od pogleda i pameti, najveće je blago hrvatske obale i kulture koje svakog ljeta otkrije oko dvije tisuće sretnika.
Ne treba toj predstavi više pohvala i odlikovanja. Ali treba s vremena na vrijeme reći: pripadajući svijetu, glumcima, glazbenicima i publici koji dolaze sa svih strana našega jezika, pa i dalje, s velikim glumcima koji uz Šerbedžiju samo rastu – kao što su Ksenija Marinković (Goneril), Miodrag Krivokapić (Grof od Gloucestera), Zoran Gogić (Grof od Kenta), Frano Mašković (Edmund) ili tek prošlog ljeta u projekt pridošli Bojan Dimitrijević koji uspijeva kao Luda veličanstveno parirati svom kralju, a na kraju, kada se ugase svjetla, zvijezde koje u mraku sinu onako kako se Shakespeareove spoznaje i opomene o čovjeku i svijetu urežu u pamet i srce, i još mnogo toga ovdje nespomenutog – dakle sve to prvorazredno je kulturno blago i hrvatski nacionalni kulturni spomenik nulte kategorije. Utoliko više što je nadnacionalan i nadvremenski, kakvi samo mogu i biti i jesu i Shakespeare, i priroda u kojoj se na Malom Brijunu igra.
Večernji list, 10.08.2024.