Na Staru godinu zove me majka iz Sarajeva. Kaže – imam priču za tebe, božićnu priču. Ona tako, kad joj se nešto zanimljivo dogodi, netko joj usput nešto ispriča, ili – što je najčešće – sjeti se nečega iz vremena djetinjstva, ili još bolje, iz vremena kada se nije ni rodila, nazove me, pa pripovijeda. Uživa u tome i ponekad je šteta što ne snimam te telefonske razgovore. Ponešto iz tih njezinih priča iskoristim, ali većina ostane između nas, samo da bude upamćeno.
Evo, dakle, što mi je ispričala na Staru godinu.
Njezin brat, moj ujak Dragan, odmah je nakon rata u Ljubljani studirao metalurgiju. Čim je diplomirao, vratio se u Bosnu, u Zenicu, gdje se na temeljima koje je postavila Austro-Ugarska gradila jugoslavenska teška metalurgija. Zeničkim čelikom armirat će se svi ti beogradi i zagrebi, njime će se rješavati hrvatsko-srpsko pitanje, na njemu će biti zasnovana slavna jugoslavenska brodogradnja, od njega će biti načinjeni svi oni vitki željeznički mostovi preko planinskih rijeka i klisura jedne lijepe i proklete zemlje, od tog čelika će, napokon, biti iskovana oružja i oruđa koja će srušiti Jugoslaviju i najprije ubijati Vukovar, a zatim ubiti cijelu Bosnu. Mome ujaku nije nedostajalo zanosa za tako velike poslove i ideje, iako je po prirodi više bio znatiželjni hedonist, nego vjernik i misionar bolje budućnosti. T. S. Eliot rekao je da se tradicija ne nasljeđuje, nego se stječe, a tradicija koju je on stekao u obiteljskome domu nekako nije bila ispunjena vjerom da bi jednom moglo biti bolje.
Zenica je krajem četrdesetih i pedesetih godina bila grad u kojem su se živo miješali došljaci iz raznih vremena i carstava, poljski i češki činovnici i učitelji, njemački inženjeri, austrijski kovači i radnici na visokim pećima, pokoji Mađar i preživjeli Jevrejin, s domaćim, izrazito orijentalnim muslimanskim, katoličkim i pravoslavnim elementom. Većina tog šarenog svijeta vrtjela se oko Željezare i obližnjih srednjobosanskih rudnika, ili je radila u njima ili je od njih zavisila, tako da je grad, bez obzira na sve razlike u obrazovanju i statusu, bio izrazito proleteriziran. Svi su tu bili radnička klasa, što se i dan danas vidi na licu i razglednici Zenice, puno više nego na ljudima koji tamo žive. To zeničko proleterstvo djelovalo je katkad neobično u spoju s građanskom tradicijom koju su sa sobom donosili, i generacijama je čuvali, svi ti francjozefovski kuferaši, od Sjevernoga mora, Krakowa, Galicije i Praga, do Beča, Graza i Ljubljane.
Možda je i u tome Partija nanjušila neku opasnost, a možda joj se, ipak, ne treba učitavati takva kulturološko-idejna pronicavost, ali činjenica jest da se društvena stega koja je vladala u Zenici skoro i do naših dana teško mogla porediti s onim što se događalo u drugim bosanskim i jugoslavenskim gradovima. Naprosto, u Zenici se puno lakše išlo u zatvor, koji još od austrijskoga doba nije bio daleko. Eno ga i danas, skoro pa u centru grada. U ono vrijeme još uvijek je bio pun ustaša i četnika, dužnosnika, činovnika i štovatelja Nezavisne Države Hrvatske, a u Zenici su, malo prije nego što će se moj ujak Dragan vratiti iz Ljubljane, robijali i neki moji bliski srodnici s očeve strane. Tako im se, eto, bilo potrefilo da prevelika ljubav prema jednome carstvu bude kažnjiva u drugome carstvu.
U identitetskome i tradicijskome smislu, a ne samo profesionalno, Zenica je za Dragana morala biti idealno mjesto. Podrijetlom je bio kuferaško-domorodačka mješavina oca poluslovenca, polubosanca, majke polušvabice, a drugom polovicom tajanstveno izmiješane podjednakim udjelima Mediterana, Orijenta i onoga što provincijalci iz malih zemalja s oduševljenjem nazivaju Mitteleuropom. Kako mu je otac, moj djed Franjo, bio željezničar, Dragan se rodio, živio i rastao u malim gradićima uz prugu, sve dok nije stigao u Sarajevo. Imao je djeda koji je inzistirao na tome da se doma govori njemački, oca kojemu je bilo silno stalo da mu djeca znaju slovenski i da budu svjesna toga da im je prazavičaj u Kneži kod Tolmina, a kako u pučkoj školi koju je pohađao nije bilo katoličkog vjeroučitelja, da se ne bi odvajao od druge djece, suobraćanju s Bogom učio se u muslimanskome mejtefu (kako se iskvareno nazivao mekteb). Na kraju, stvarno kao da ga je Bog i načinio maksuz za Zenicu.
Iz Sarajeva je doveo svoju mladu suprugu, ujnu Violu, najljepšu ženu moga djetinjstva, koja ni u kasnim i teškim godinama neće gubiti od svoje ljepote. Ona je također bila iz građanske, kuferaško-domorodačke obitelji. Otac joj je pod starost, za svoju dušu, slikao morske i bosanske pejzaže. Bio je sitan, drag i topao starac, kao i toliki kuferaši njegove generacije fasciniran zemljama Bosnom i Dalmacijom, tim predjelima kojima ga je sudbina podarila. Violin brat Robert je kao napredni sarajevski srednjoškolac završio u Jasenovcu. Uspio je preživjeti, ali logor ga je obilježio. Pamtim ga kao povučenog, izrazito apolitičnog i vlastitom odlukom nekako sasvim skrajnutog čovjeka. Kada pomislim na koncentracijske logore, ja se najprije sjetim njega.
Ali mora da je to bila velika ljubav, kada je Viola u ta vremena, u žaru obnove i izgradnje, pristala s Draganom poći u Zenicu. Jest da je to samo osamdeset kilometara od Sarajeva, ali osamdeset jako dugih i dalekih kilometara, koji se u ono vrijeme nisu prelazili često i bez jasne potrebe. No, Dragan je, kao što se i moglo očekivati, brzo napredovao, pa je već pedeset i neke postao direktor Visokih peći. Bila je to vrlo visoka funkcija, jedna od viših u cjelokupnoj jugoslavenskoj crnoj metalurgiji, na koju se, pogotovo u ta doba, nije mogao ispeti netko tko nije na sve načine potvrđen. Naravno da je Dragan već tada bio član partije, smiješno je i pomisliti da bi bez toga mogao doći na čelo Visokih peći, ali ipak će biti da se za to mjesto više gledala stručnost. Ideje su jedno, ali ideje ne tope čelik. Ono što ga topi ipak je drugo nego ideje. Ovo govorim zato što je Dragan imao nasljedni aferim, koji bi ga u većini drugih poslova i okolnosti limitirao u karijeri, pogotovu političkoj i partijskoj: brata koji je poginuo kao neprijateljski vojnik. Dogodilo se to jedva desetak-petnaest godina ranije. U svakom slučaju, morao je jako paziti na vlastito “držanje”, što mu, kao što rekoh, nije lako padalo, jer je kao dobroćudni hedonist bio idejno slab. Kada bi drug Tito dolazio u Zenicu, i kad bi preventivno pohapsilo sve sumnjivce, crkvenjake, bivše pavelićevce i bivše uzornije cvjećke hrvatskoga naroda, moj bi ga ujak vodio u obilazak pogona. Negdje u kući, u nepreglednom kaosu relikvija prošlih života, još uvijek bi trebala biti fotografija izrezana iz novina, na kojoj
Dragan pokazuje Maršalu usijani inferno visoke peći.
Jedne od njegovih direktorskih godina, možda baš prve, došao je Božić, a Violi je vazda bilo stalo da se jelka okiti baš pred Božić, a ne pred Novu godinu kako je nalagala nepisana partijska disciplina. Tako su ga i te godine lijepo okitili pred Badnju večer, ali se onda dogodilo nešto strašno: drugarica Saveta Jaroš najavila se da će im doći u posjetu. Njih dvoje su se uspaničili, gdje će što će, nego Dragan ugrabi jelku i strpa je onako nakićenu u kupaonicu, u kadu. Vjerojatno su tek kada je drugarica Saveta pozvonila na vrata shvatili što bi se moglo dogoditi. U kupaonici je, naime, bila i zahodska školjka.
Čedo i Saveta Jaroš bili su, a to će i ostati, najbolji Draganovi i Violini prijatelji iz zeničkih dana. Čedo je bio porijeklom Čeh, a Saveta bosanska Srpkinja, svojedobno skojevka, u to vrijeme članica zeničkoga gradskog partijskog komiteta. Možda će to danas nekome zvučati strašno ili barem ideološki toliko impregnirano da je daleko od stvarnoga života, ali u svome stvarnom životu Viola i Dragan vrlo su se lijepo družili s drugaricom Savetom, razgovarali su sasvim slobodno o svemu i svačemu, osim o onome o čemu se s drugim ljudima ne razgovara. U današnje vrijeme se s kućnim prijateljima ne razgovara o seksu, pogotovo analnom, a u ono vrijeme nije se, recimo, razgovaralo o bratu koji je stradao kao neprijateljski vojnik i o kićenju jelke za Božić. Zašto bi se o tome s bilo kime i razgovaralo, prije nego što prođe vrijeme, a naši se životi pretvore u priče, u kojima smo svi dobri i dragi, osim ako nismo bili zli i naopaki. Ako smo bili takvi, onda nas ionako zaborave.
Elem, ili se drugarica Saveta taj dan dobrano nasjedila kod Rejcovih, ili su se drug Dragan i drugarica Viola toliko nastrahovali straha da im je svaka minuta njezinog sjedenja bila kao godina, a svaki put kada bi Saveta gucnula soka od ruža, hladan znoj bi ih oblio, jer bi svakim gutljajem bila bliže mjestu na koje nije smjela otići. Tko zna o čemu su pričali, to se istoga dana zaboravilo pa se ne pamti ni pedesetak godina kasnije, i tko zna je li Saveti bilo nešto sumnjivo u njihovom držanju – ako i jest, do danas je to zaboravila – ali na kraju se sve sretno završilo, jer gošća nije otišla na zahod i nije se suočila s idejnim zastranjenjem moga ujaka Dragana Rejca, direktora Visokih peći, tog ponosa zeničke i jugoslavenske metalurgije.
Majka me na Staru godinu nazvala da mi ispriča ovaj događaj, koji se godinama u obitelji prepričavao, istina ispotiha, da ne čuje tko ne bi smio čuti ili da ne stigne do Jaroša, pa da se ljudi ne naljute, ali je i mene priča nekako zaobišla. Na kraju se pokazalo da je to dobro, i to iz dramaturških razloga, jer je dobila i svoj nastavak.
Moja majka počesto odlazi kod svoga liječnika Šerkana Talića, zna se s njime već dugo, a to je i svijet u kojem se puno pripovijeda, pa tako oni jedno drugome svaki put ponešto ispričaju. Doktor Talić je, kao i svi liječnici obiteljske medicine, povlašten stotinama priča, svakakvih ljudskih sudbina, nesreća i sreća, čudesa od tuđih i bliskih života, tako da bi, kad bi mu se dalo i kad ne bi bio vjernik samo svoga posla, mogao biti sarajevski kroničar, ili barem kroničar nekoliko sarajevskih kvartova i mahala u kojima ordinira i iz kojih mu dolazi razni svijet. Ali naravno, kako to već jest s onom posvećenom vrstom doktora, koji svoj posao svećenički doživljavaju, a zdravlje prenose kao misionari vjeru, doktor Talić kontrolira i obilazi i ljude iz zgrade u kojoj živi.
Priča on, tako, kako je na ovaj Božić išao svojim komšijama, starome bračnom paru, njemu je osamdeset sedam, a njoj tek koja manje, neki strašno fini ljudi, prava ona starinska birvaktilska gospoda, dobrodržeća i čistih glava. Gospodin je i pobolijevao, ali nije se bolesti dao, pa ga bolest nije ni urušila. Najdraže mu je ovo božićno doba, šteta što je samo jednom godišnje, jer tada njih dvoje u kuću donose jelku, a on je kiti nakitom koji je naslijedio od roditelja, mora da je taj nakit stariji od stoljeća, nitko nije vidio ljepšega, takav se danas ni za kraljeve ne proizvodi. Grane dokićuje onim bombonama u reckavom sjajnom papiru, sjećate ih se, prodavale su se još prije pedesetak godina, u vrijeme kada nije bilo za kupiti pravog nakita i bilo se sirotinja pa je djeci nešto značilo ubrati taj ukrasni bombon s jelke. Na kraju, divan bude taj njegov bor, da u cijelom Sarajevu nema ljepšeg. I kako se u svakoj priči moraju znati imena, tako će doktor Talić reći kako se zovu njegovi komšije: gospodin Čedo i gospođa Saveta Jaroš.
Eto, to je cijela priča koju mi je majka ispričala telefonom, i što jest jest, sasvim je božićna, kao da ju je ugađao Frank Capra, kada je, umjesto da krene prema Hollywoodu, završio u Zenici i Sarajevu. Danas se gospođa Saveta sigurno neće ljutiti kada sazna da su joj Rejcovi iza leđa, u banji, u kadi, sakrivali moralnopolitički nepodobnu božićnu jelku. Takvo je bilo vrijeme i takvi su bili običaji. Nezdravo je ponositi se svojom obitelji i širom familijom, jer je to korak do toga da se čovjek počne ponositi i svojom nacijom – što je već teška, prezira vrijedna i mahom neizlječiva bolest – ali nekako sam, ipak, malo ponosan što se i ova božićna priča u obitelji pričala s humorom i autoironijom, kao šala na vlastiti račun i na račun svojih danas smiješnih strahova i kukavičluka. Dok je 1998. ležao u zeničkoj bolnici, moj ujak Dragan, kojega sam zvao barba Dragan, poželio me je još jednom vidjeti. Bila je zima, iz Zagreba sam putovao autobusom, sva je Bosna bila u magli, snijegu i blatu, Zenica je vonjala na teški ugljeni dim, Željezara nije radila. Bolnica je bila kao i sve bolnice na svijetu, tu se nema što opisivati. Njemu je bolest iskrivila jednu stranu lica pa me je pitao: jesam li ti sad kao Tuđman?
Božić u Zenici
Ulomak iz knjige Rod
Na Staru godinu zove me majka iz Sarajeva. Kaže – imam priču za tebe, božićnu priču. Ona tako, kad joj se nešto zanimljivo dogodi, netko joj usput nešto ispriča, ili – što je najčešće – sjeti se nečega iz vremena djetinjstva, ili još bolje, iz vremena kada se nije ni rodila, nazove me, pa pripovijeda. Uživa u tome i ponekad je šteta što ne snimam te telefonske razgovore. Ponešto iz tih njezinih priča iskoristim, ali većina ostane između nas, samo da bude upamćeno.
Evo, dakle, što mi je ispričala na Staru godinu.
Njezin brat, moj ujak Dragan, odmah je nakon rata u Ljubljani studirao metalurgiju. Čim je diplomirao, vratio se u Bosnu, u Zenicu, gdje se na temeljima koje je postavila Austro-Ugarska gradila jugoslavenska teška metalurgija. Zeničkim čelikom armirat će se svi ti beogradi i zagrebi, njime će se rješavati hrvatsko-srpsko pitanje, na njemu će biti zasnovana slavna jugoslavenska brodogradnja, od njega će biti načinjeni svi oni vitki željeznički mostovi preko planinskih rijeka i klisura jedne lijepe i proklete zemlje, od tog čelika će, napokon, biti iskovana oružja i oruđa koja će srušiti Jugoslaviju i najprije ubijati Vukovar, a zatim ubiti cijelu Bosnu. Mome ujaku nije nedostajalo zanosa za tako velike poslove i ideje, iako je po prirodi više bio znatiželjni hedonist, nego vjernik i misionar bolje budućnosti. T. S. Eliot rekao je da se tradicija ne nasljeđuje, nego se stječe, a tradicija koju je on stekao u obiteljskome domu nekako nije bila ispunjena vjerom da bi jednom moglo biti bolje.
Zenica je krajem četrdesetih i pedesetih godina bila grad u kojem su se živo miješali došljaci iz raznih vremena i carstava, poljski i češki činovnici i učitelji, njemački inženjeri, austrijski kovači i radnici na visokim pećima, pokoji Mađar i preživjeli Jevrejin, s domaćim, izrazito orijentalnim muslimanskim, katoličkim i pravoslavnim elementom. Većina tog šarenog svijeta vrtjela se oko Željezare i obližnjih srednjobosanskih rudnika, ili je radila u njima ili je od njih zavisila, tako da je grad, bez obzira na sve razlike u obrazovanju i statusu, bio izrazito proleteriziran. Svi su tu bili radnička klasa, što se i dan danas vidi na licu i razglednici Zenice, puno više nego na ljudima koji tamo žive. To zeničko proleterstvo djelovalo je katkad neobično u spoju s građanskom tradicijom koju su sa sobom donosili, i generacijama je čuvali, svi ti francjozefovski kuferaši, od Sjevernoga mora, Krakowa, Galicije i Praga, do Beča, Graza i Ljubljane.
Možda je i u tome Partija nanjušila neku opasnost, a možda joj se, ipak, ne treba učitavati takva kulturološko-idejna pronicavost, ali činjenica jest da se društvena stega koja je vladala u Zenici skoro i do naših dana teško mogla porediti s onim što se događalo u drugim bosanskim i jugoslavenskim gradovima. Naprosto, u Zenici se puno lakše išlo u zatvor, koji još od austrijskoga doba nije bio daleko. Eno ga i danas, skoro pa u centru grada. U ono vrijeme još uvijek je bio pun ustaša i četnika, dužnosnika, činovnika i štovatelja Nezavisne Države Hrvatske, a u Zenici su, malo prije nego što će se moj ujak Dragan vratiti iz Ljubljane, robijali i neki moji bliski srodnici s očeve strane. Tako im se, eto, bilo potrefilo da prevelika ljubav prema jednome carstvu bude kažnjiva u drugome carstvu.
U identitetskome i tradicijskome smislu, a ne samo profesionalno, Zenica je za Dragana morala biti idealno mjesto. Podrijetlom je bio kuferaško-domorodačka mješavina oca poluslovenca, polubosanca, majke polušvabice, a drugom polovicom tajanstveno izmiješane podjednakim udjelima Mediterana, Orijenta i onoga što provincijalci iz malih zemalja s oduševljenjem nazivaju Mitteleuropom. Kako mu je otac, moj djed Franjo, bio željezničar, Dragan se rodio, živio i rastao u malim gradićima uz prugu, sve dok nije stigao u Sarajevo. Imao je djeda koji je inzistirao na tome da se doma govori njemački, oca kojemu je bilo silno stalo da mu djeca znaju slovenski i da budu svjesna toga da im je prazavičaj u Kneži kod Tolmina, a kako u pučkoj školi koju je pohađao nije bilo katoličkog vjeroučitelja, da se ne bi odvajao od druge djece, suobraćanju s Bogom učio se u muslimanskome mejtefu (kako se iskvareno nazivao mekteb). Na kraju, stvarno kao da ga je Bog i načinio maksuz za Zenicu.
Iz Sarajeva je doveo svoju mladu suprugu, ujnu Violu, najljepšu ženu moga djetinjstva, koja ni u kasnim i teškim godinama neće gubiti od svoje ljepote. Ona je također bila iz građanske, kuferaško-domorodačke obitelji. Otac joj je pod starost, za svoju dušu, slikao morske i bosanske pejzaže. Bio je sitan, drag i topao starac, kao i toliki kuferaši njegove generacije fasciniran zemljama Bosnom i Dalmacijom, tim predjelima kojima ga je sudbina podarila. Violin brat Robert je kao napredni sarajevski srednjoškolac završio u Jasenovcu. Uspio je preživjeti, ali logor ga je obilježio. Pamtim ga kao povučenog, izrazito apolitičnog i vlastitom odlukom nekako sasvim skrajnutog čovjeka. Kada pomislim na koncentracijske logore, ja se najprije sjetim njega.
Ali mora da je to bila velika ljubav, kada je Viola u ta vremena, u žaru obnove i izgradnje, pristala s Draganom poći u Zenicu. Jest da je to samo osamdeset kilometara od Sarajeva, ali osamdeset jako dugih i dalekih kilometara, koji se u ono vrijeme nisu prelazili često i bez jasne potrebe. No, Dragan je, kao što se i moglo očekivati, brzo napredovao, pa je već pedeset i neke postao direktor Visokih peći. Bila je to vrlo visoka funkcija, jedna od viših u cjelokupnoj jugoslavenskoj crnoj metalurgiji, na koju se, pogotovo u ta doba, nije mogao ispeti netko tko nije na sve načine potvrđen. Naravno da je Dragan već tada bio član partije, smiješno je i pomisliti da bi bez toga mogao doći na čelo Visokih peći, ali ipak će biti da se za to mjesto više gledala stručnost. Ideje su jedno, ali ideje ne tope čelik. Ono što ga topi ipak je drugo nego ideje. Ovo govorim zato što je Dragan imao nasljedni aferim, koji bi ga u većini drugih poslova i okolnosti limitirao u karijeri, pogotovu političkoj i partijskoj: brata koji je poginuo kao neprijateljski vojnik. Dogodilo se to jedva desetak-petnaest godina ranije. U svakom slučaju, morao je jako paziti na vlastito “držanje”, što mu, kao što rekoh, nije lako padalo, jer je kao dobroćudni hedonist bio idejno slab. Kada bi drug Tito dolazio u Zenicu, i kad bi preventivno pohapsilo sve sumnjivce, crkvenjake, bivše pavelićevce i bivše uzornije cvjećke hrvatskoga naroda, moj bi ga ujak vodio u obilazak pogona. Negdje u kući, u nepreglednom kaosu relikvija prošlih života, još uvijek bi trebala biti fotografija izrezana iz novina, na kojoj
Dragan pokazuje Maršalu usijani inferno visoke peći.
Jedne od njegovih direktorskih godina, možda baš prve, došao je Božić, a Violi je vazda bilo stalo da se jelka okiti baš pred Božić, a ne pred Novu godinu kako je nalagala nepisana partijska disciplina. Tako su ga i te godine lijepo okitili pred Badnju večer, ali se onda dogodilo nešto strašno: drugarica Saveta Jaroš najavila se da će im doći u posjetu. Njih dvoje su se uspaničili, gdje će što će, nego Dragan ugrabi jelku i strpa je onako nakićenu u kupaonicu, u kadu. Vjerojatno su tek kada je drugarica Saveta pozvonila na vrata shvatili što bi se moglo dogoditi. U kupaonici je, naime, bila i zahodska školjka.
Čedo i Saveta Jaroš bili su, a to će i ostati, najbolji Draganovi i Violini prijatelji iz zeničkih dana. Čedo je bio porijeklom Čeh, a Saveta bosanska Srpkinja, svojedobno skojevka, u to vrijeme članica zeničkoga gradskog partijskog komiteta. Možda će to danas nekome zvučati strašno ili barem ideološki toliko impregnirano da je daleko od stvarnoga života, ali u svome stvarnom životu Viola i Dragan vrlo su se lijepo družili s drugaricom Savetom, razgovarali su sasvim slobodno o svemu i svačemu, osim o onome o čemu se s drugim ljudima ne razgovara. U današnje vrijeme se s kućnim prijateljima ne razgovara o seksu, pogotovo analnom, a u ono vrijeme nije se, recimo, razgovaralo o bratu koji je stradao kao neprijateljski vojnik i o kićenju jelke za Božić. Zašto bi se o tome s bilo kime i razgovaralo, prije nego što prođe vrijeme, a naši se životi pretvore u priče, u kojima smo svi dobri i dragi, osim ako nismo bili zli i naopaki. Ako smo bili takvi, onda nas ionako zaborave.
Elem, ili se drugarica Saveta taj dan dobrano nasjedila kod Rejcovih, ili su se drug Dragan i drugarica Viola toliko nastrahovali straha da im je svaka minuta njezinog sjedenja bila kao godina, a svaki put kada bi Saveta gucnula soka od ruža, hladan znoj bi ih oblio, jer bi svakim gutljajem bila bliže mjestu na koje nije smjela otići. Tko zna o čemu su pričali, to se istoga dana zaboravilo pa se ne pamti ni pedesetak godina kasnije, i tko zna je li Saveti bilo nešto sumnjivo u njihovom držanju – ako i jest, do danas je to zaboravila – ali na kraju se sve sretno završilo, jer gošća nije otišla na zahod i nije se suočila s idejnim zastranjenjem moga ujaka Dragana Rejca, direktora Visokih peći, tog ponosa zeničke i jugoslavenske metalurgije.
Majka me na Staru godinu nazvala da mi ispriča ovaj događaj, koji se godinama u obitelji prepričavao, istina ispotiha, da ne čuje tko ne bi smio čuti ili da ne stigne do Jaroša, pa da se ljudi ne naljute, ali je i mene priča nekako zaobišla. Na kraju se pokazalo da je to dobro, i to iz dramaturških razloga, jer je dobila i svoj nastavak.
Moja majka počesto odlazi kod svoga liječnika Šerkana Talića, zna se s njime već dugo, a to je i svijet u kojem se puno pripovijeda, pa tako oni jedno drugome svaki put ponešto ispričaju. Doktor Talić je, kao i svi liječnici obiteljske medicine, povlašten stotinama priča, svakakvih ljudskih sudbina, nesreća i sreća, čudesa od tuđih i bliskih života, tako da bi, kad bi mu se dalo i kad ne bi bio vjernik samo svoga posla, mogao biti sarajevski kroničar, ili barem kroničar nekoliko sarajevskih kvartova i mahala u kojima ordinira i iz kojih mu dolazi razni svijet. Ali naravno, kako to već jest s onom posvećenom vrstom doktora, koji svoj posao svećenički doživljavaju, a zdravlje prenose kao misionari vjeru, doktor Talić kontrolira i obilazi i ljude iz zgrade u kojoj živi.
Priča on, tako, kako je na ovaj Božić išao svojim komšijama, starome bračnom paru, njemu je osamdeset sedam, a njoj tek koja manje, neki strašno fini ljudi, prava ona starinska birvaktilska gospoda, dobrodržeća i čistih glava. Gospodin je i pobolijevao, ali nije se bolesti dao, pa ga bolest nije ni urušila. Najdraže mu je ovo božićno doba, šteta što je samo jednom godišnje, jer tada njih dvoje u kuću donose jelku, a on je kiti nakitom koji je naslijedio od roditelja, mora da je taj nakit stariji od stoljeća, nitko nije vidio ljepšega, takav se danas ni za kraljeve ne proizvodi. Grane dokićuje onim bombonama u reckavom sjajnom papiru, sjećate ih se, prodavale su se još prije pedesetak godina, u vrijeme kada nije bilo za kupiti pravog nakita i bilo se sirotinja pa je djeci nešto značilo ubrati taj ukrasni bombon s jelke. Na kraju, divan bude taj njegov bor, da u cijelom Sarajevu nema ljepšeg. I kako se u svakoj priči moraju znati imena, tako će doktor Talić reći kako se zovu njegovi komšije: gospodin Čedo i gospođa Saveta Jaroš.
Eto, to je cijela priča koju mi je majka ispričala telefonom, i što jest jest, sasvim je božićna, kao da ju je ugađao Frank Capra, kada je, umjesto da krene prema Hollywoodu, završio u Zenici i Sarajevu. Danas se gospođa Saveta sigurno neće ljutiti kada sazna da su joj Rejcovi iza leđa, u banji, u kadi, sakrivali moralnopolitički nepodobnu božićnu jelku. Takvo je bilo vrijeme i takvi su bili običaji. Nezdravo je ponositi se svojom obitelji i širom familijom, jer je to korak do toga da se čovjek počne ponositi i svojom nacijom – što je već teška, prezira vrijedna i mahom neizlječiva bolest – ali nekako sam, ipak, malo ponosan što se i ova božićna priča u obitelji pričala s humorom i autoironijom, kao šala na vlastiti račun i na račun svojih danas smiješnih strahova i kukavičluka. Dok je 1998. ležao u zeničkoj bolnici, moj ujak Dragan, kojega sam zvao barba Dragan, poželio me je još jednom vidjeti. Bila je zima, iz Zagreba sam putovao autobusom, sva je Bosna bila u magli, snijegu i blatu, Zenica je vonjala na teški ugljeni dim, Željezara nije radila. Bolnica je bila kao i sve bolnice na svijetu, tu se nema što opisivati. Njemu je bolest iskrivila jednu stranu lica pa me je pitao: jesam li ti sad kao Tuđman?