Vidim njen lik pred očima često. Ne u izmaglici sjećanja nego kao živu, kao da je i dalje tu. Na glavi marama, poveći nos, vragolaste plave oči koje više pristaju nekoj djevojci nego starici od osamdeset i kusur ljeta. Sjedi na trosjedu, pokraj nje jeftini štap iz kineske prodavnice. Uvlači iglu u konac ili, pak, suče neki stari džemper da od njega isplete vunenih čarapa kojih imamo na stotine i koje svi gosti iz naše kuće odnose kao dar. Na licu joj titra osmijeh, usne se nečujno miču, nešto samo za sebe pjevuši. Neka doskočica, neka šaljiva pjesma na granici pristojnosti. Neki odjek mladalačkih sijela i derneka.
Nekada, dosta rijetko, preko lica joj se prevuče tamna sjena. Zaiskre suze u oku, neka i poteče. Tiho uzdahne, spusti pletivo na krilo i gleda tužno u neka zamišljena prostranstva. Sjeća se mladosti, tužnih događaja i voljenih kojih više nema. To traje trenutak, a zatim kao da ništa nije bilo, ponovo na licu lebdi vragolasti osmijeh, usne se nečujno miču, nešto samo za sebe pjevuši. Povremeno naglas otpjeva neki stih, obično kad neko od nas ukućana nešto spomene ili kada čuje nešto na televiziji pa je to podsjeti na neki događaj.
Televizor je stalno upaljen, obično sluša muzičke emisije, ali vijesti ne propušta. Baba samo sluša televiziju iako još uvijek dobro vidi. Tek se povremeno osvrne ka aparatu, nakratko pogleda u ekran ne ispuštajući pletivo iz ruku.
Na televiziji ide prilog o ubistvu kralja Aleksandra u Marseju. Baba uzdahne i kaže:
“Eee, jadni kralj. Osta troje siročadi za njim!”
Potom malo gleda u ekran, pa zatim izrecituje:
“Oj, Andrija, oči najmilije, tebe mi je najžalije.”
A onda baba ode besjedom do daleke Amerike. Babin otac proveo je u Kaliforniji 15 godina života, izuzimajući francuski intermeco kad se kao pripadnik 85-te američke infanterijske divizije borio u Argonskoj šumi za vrijeme Prvog svjetskog rata. Dvadesetih godina prošlog vijeka vratio se u otadžbinu sa Bronzanom zvijezdom i pozamašnim beneficijama američke vlade te se oženio komšinicom i zasnovao porodicu. Tamo u Los Anđelesu ostala su dva njegova brata. Jedan bez poroda, a drugi sa brojnim potomstvom.
Baba mi priča o rodici Anđi, najbogatijoj Srpkinji u Americi, koja je bila glavni crkveni raskolnik uz vladiku Dionisija. Prepričava mi njene priče o izbjeglim prinčevima Karađorđevićima, o njihovoj dubokoj tuzi i alkoholnom prokletstvu koje je poslednjem jugoslovenskom monarhu došlo glave.
“Zborila mi je Anđa da je pokojni kralj duša jedna napaćena, ali da će ga čaša ubiti.”
Slušam sa zanimanjem, baba dobro besjedi, milina je slušati.
“Sva tri su bili na svadbama Anđinim sinovima. Kad su bili u Los Angelosu, spavali bi kod nje.”
A onda priču naglo završi kako je i počela, sa stihom o nesrećnom Andreju Karađorđeviću koji je na bizaran način izgubio život ugušivši se u automobilu.
“Oj, Andrija, oči najmilije, tebe mi je najžalije”
Ponovo se vraća iglama i pletivu. Tamna sjenka na licu trenutak traje, a onda ponovo na licu lebdi vragolasti osmijeh, usne se nečujno miču, nešto samo za sebe pjevuši.
Fragmenti babinih pjesama (1)
Oj, Andrija oči, najmilije
Vidim njen lik pred očima često. Ne u izmaglici sjećanja nego kao živu, kao da je i dalje tu. Na glavi marama, poveći nos, vragolaste plave oči koje više pristaju nekoj djevojci nego starici od osamdeset i kusur ljeta. Sjedi na trosjedu, pokraj nje jeftini štap iz kineske prodavnice. Uvlači iglu u konac ili, pak, suče neki stari džemper da od njega isplete vunenih čarapa kojih imamo na stotine i koje svi gosti iz naše kuće odnose kao dar. Na licu joj titra osmijeh, usne se nečujno miču, nešto samo za sebe pjevuši. Neka doskočica, neka šaljiva pjesma na granici pristojnosti. Neki odjek mladalačkih sijela i derneka.
Nekada, dosta rijetko, preko lica joj se prevuče tamna sjena. Zaiskre suze u oku, neka i poteče. Tiho uzdahne, spusti pletivo na krilo i gleda tužno u neka zamišljena prostranstva. Sjeća se mladosti, tužnih događaja i voljenih kojih više nema. To traje trenutak, a zatim kao da ništa nije bilo, ponovo na licu lebdi vragolasti osmijeh, usne se nečujno miču, nešto samo za sebe pjevuši. Povremeno naglas otpjeva neki stih, obično kad neko od nas ukućana nešto spomene ili kada čuje nešto na televiziji pa je to podsjeti na neki događaj.
Televizor je stalno upaljen, obično sluša muzičke emisije, ali vijesti ne propušta. Baba samo sluša televiziju iako još uvijek dobro vidi. Tek se povremeno osvrne ka aparatu, nakratko pogleda u ekran ne ispuštajući pletivo iz ruku.
Na televiziji ide prilog o ubistvu kralja Aleksandra u Marseju. Baba uzdahne i kaže:
“Eee, jadni kralj. Osta troje siročadi za njim!”
Potom malo gleda u ekran, pa zatim izrecituje:
“Oj, Andrija, oči najmilije, tebe mi je najžalije.”
A onda baba ode besjedom do daleke Amerike. Babin otac proveo je u Kaliforniji 15 godina života, izuzimajući francuski intermeco kad se kao pripadnik 85-te američke infanterijske divizije borio u Argonskoj šumi za vrijeme Prvog svjetskog rata. Dvadesetih godina prošlog vijeka vratio se u otadžbinu sa Bronzanom zvijezdom i pozamašnim beneficijama američke vlade te se oženio komšinicom i zasnovao porodicu. Tamo u Los Anđelesu ostala su dva njegova brata. Jedan bez poroda, a drugi sa brojnim potomstvom.
Baba mi priča o rodici Anđi, najbogatijoj Srpkinji u Americi, koja je bila glavni crkveni raskolnik uz vladiku Dionisija. Prepričava mi njene priče o izbjeglim prinčevima Karađorđevićima, o njihovoj dubokoj tuzi i alkoholnom prokletstvu koje je poslednjem jugoslovenskom monarhu došlo glave.
“Zborila mi je Anđa da je pokojni kralj duša jedna napaćena, ali da će ga čaša ubiti.”
Slušam sa zanimanjem, baba dobro besjedi, milina je slušati.
“Sva tri su bili na svadbama Anđinim sinovima. Kad su bili u Los Angelosu, spavali bi kod nje.”
A onda priču naglo završi kako je i počela, sa stihom o nesrećnom Andreju Karađorđeviću koji je na bizaran način izgubio život ugušivši se u automobilu.
“Oj, Andrija, oči najmilije, tebe mi je najžalije”
Ponovo se vraća iglama i pletivu. Tamna sjenka na licu trenutak traje, a onda ponovo na licu lebdi vragolasti osmijeh, usne se nečujno miču, nešto samo za sebe pjevuši.