Kišni dan, s jeseni 1996., do Boga se nad Zagrebom smrklo, i nema onoga koji će suzu pustiti kad nas sutra više ne bude. Došao sam u židovski starački dom Lavoslav Schwartz, u posjetu poznaniku, starome sarajevskom advokatu i Rasimovom liberalu, koji tu provodi mjesece u nadi da će se vratiti kući. Da ne bude nesporazuma, stari se uskoro i vratio kući, ali nisam tada znao da će tako biti, pa me je stislo već na kapiji, jer mi se činilo da sam pred grobnicom ljudi, koji igrom slučaja još nisu umrli, i samo se čeka kad će, a mi im dolazimo, smijemo se i donosimo kilu naranči, pa se pravimo da su svi oni baš jako živi.
U prizemlju, tamo gdje su društvene prostorije, kuhinja i trpezarija, za dugim konferencijskim stolom prekrivenim bijelom plahtom, onim istim za kojim se, barem prema renesansnim slikarskim prikazima, prije dvije tisuće godina Isus Krist opraštao od svojih učenika, i uz posljednju večeru čekao onoga koji će ga prijaviti policiji, za istim takvim stolom sjedila je veća grupa sarajevskih Jevreja, bivših liječnika i direktora, finih dama iz Narodnog pozorišta, partizana sa Sutjeske i Neretve, sve Bošnjo do Bošnje, po čehri im znaš iz kojega su svijeta, pa piju Fructalove sokove i meze zdenka sir, a oči im pune suze dok pjevaju. Na središnjem mjestu stola, onom na kojem je Leonardo naslikao Krista, sjedi najslavnija operna pjevačica u bosanskoj povijesti, ona ista koja je svojedobno u euforiju bacila sve svjetske publike, dok je na najvažnijim europskim i svjetskim pozornicama pjevala uloge žena koje su odredile identitet naše civilizacije.
Tog kišnog popodneva, pod mrklim nebom bijeloga Zagreb grada, Ljiljana Molnar-Talajić starim je sarajevskim Jevrejima, kojima je suđeno da vazda umiru u nekakvoj tuđini, pjevala pjesmu Ismeta Alajbegovića Šerbe i Nikole Škrbe Tebi, majko, misli lete. Nipošto je nije pjevala na način Madame Butterfly, onako kako bi to čuo maestro Puccini, niti onako kako se uopće i mora pjevati u jednom dovršenom svijetu, koji je svakoj riječi, ali i glasu koji tu riječ izgovara, dao njezin konačni smisao. Pjevala je gospođa Ljiljana onako kako bi to nekih ranijih godina činila kafanska pjevačica u nekakvom jugoslavenskom radničkom klubu u Frankfurtu, da svako uho koje je čuje u pjesmi prepozna vlastitu nesreću. Smjerno kao čistačica u osnovnoj školi na periferiji Zenice i Kaknja, naivno kao Silvana Armenulić, moćno kao Safet Isović pred butum bošnjačkim narodom, predavala je istinu na dušu ljudima koji su, bolje od svih drugih u tom času, znali koja je tuga i kakva je nesreća biti ono što jesi, a ne imati snage i vjere, ne imati nade, da postaneš nešto drugo.
Zastao sam na vratima i slušao: “Tebi, majko, misli lete, preko polja i dolina, iz daleka primi pozdrav, od najdražeg svoga sina…” Majke tih ljudi u židovskome staračkom domu Lavoslav Schwartz u Zagrebu, odavno su bile sahranjene na koševskome groblju, ili na Barama, njihova tijela otišla su u dim negdje na granici Poljske i Njemačke, plavila ih je nabujala Sava negdje kod Jasenovca, imena njihovih majki upisana su na spomen grobnicu na Vracama, one su iščezle jednom davno, prije nego što smo se mi rodili. Njihovo iščeznuće bilo je u povijest upisano još onoga dana kada su ih silni kršćanski kralj i njegova fragilna kraljica potjerali prema istoku, da u nekoj Turskoj budu izbrisani, kao što jednom iz ljudskoga pamćenja biva izbrisano sve što je korijen pustilo istočno od opere.
Međutim, stari sarajevski Jevreji ipak su plakali pjevajući. Na koga li su, dragi Bože, oni mislili u pjesmi Tebi, majko, misli lete? Na vlastite majke vjerojatno nisu. Misao na njih puno je starija od te pjesme, i nisu joj trebali Šerbo i Škrba. Mislili su na isto ono na šta je mislila operna primadona kada je zapjevala glasom koji nije scenski, i nije za bolje prilike i za europsku publiku. Mislili su na svoja tijela koja već počivaju na tuđoj zemlji i u tuđemu svijetu, na iskorijenjenost koja je metafora jevrejske sudbine, ali je u ovome slučaju dvostruka. Ti su ljudi, ti divni pregaoci socijalističke obnove i izgradnje, stroge liječnice i zajebani direktori velikih preduzeća, kojima je Bog dao da umiru u židovskome staračkom domu Lavoslav Schwartz, imali po dvije tuge, po dva Jeruzalema i po dvije iste, dvaput protjerane duše.
Pjesma Tebi, majko, misli lete ušla je, valjda zbog mjere bola koji u sebi nosi, u standardni repertoar sevdalinki, premda, i po vremenu nastanka i poetikom, sevdalinkama ne pripada, nego uskom graničnom području klasičnih kafanskih pjesama i novokomponovane narodne muzike. Je li stari Nikola Škrba, sarajevski radijski novinar i humorist, namjenski pisao tekst, jesu li mu na umu bili naši “radnici na privremenom radu u inostranstvu”, Jugošvabe i gastarbajteri, to danas ne znamo, niti nam je važno, ali činjenica je da tačnije i tom svijetu bliže riječi nisu napisane. Šerbo im je pridodao melankoličnu melodiju, blisku narodnome uhu, ali i estradi svoga vremena, tako da je nastala odlična pjesma, veliki narodnjački evergrin. Ono što joj je, na žalost, dalo na socijalnoj važnosti i trajanju, bio je rat, surgum i muhadžirluk, izbjeglištvo i neka nova bosanska dijaspora, koja s gastarbajterskom nesrećom nije imala veze. Gastarbajteri se uvijek imaju kamo vratiti, a muhadžiri svake vjere ostaju sami na svijetu. Jedni ih potjeraše, a drugi ih ne žele razumjeti. Biva, izvukli su živu glavu i primaju bogatu socijalnu pomoć. Jest, vala, baš je tako. Pjesma Tebi, majko, misli lete je pjesma o tihom umiranju u židovskome staračkom domu Lavoslav Schwartz u Zagrebu.
Tebi majko misli lete
Objavljevo krajem devedesetih
Kišni dan, s jeseni 1996., do Boga se nad Zagrebom smrklo, i nema onoga koji će suzu pustiti kad nas sutra više ne bude. Došao sam u židovski starački dom Lavoslav Schwartz, u posjetu poznaniku, starome sarajevskom advokatu i Rasimovom liberalu, koji tu provodi mjesece u nadi da će se vratiti kući. Da ne bude nesporazuma, stari se uskoro i vratio kući, ali nisam tada znao da će tako biti, pa me je stislo već na kapiji, jer mi se činilo da sam pred grobnicom ljudi, koji igrom slučaja još nisu umrli, i samo se čeka kad će, a mi im dolazimo, smijemo se i donosimo kilu naranči, pa se pravimo da su svi oni baš jako živi.
U prizemlju, tamo gdje su društvene prostorije, kuhinja i trpezarija, za dugim konferencijskim stolom prekrivenim bijelom plahtom, onim istim za kojim se, barem prema renesansnim slikarskim prikazima, prije dvije tisuće godina Isus Krist opraštao od svojih učenika, i uz posljednju večeru čekao onoga koji će ga prijaviti policiji, za istim takvim stolom sjedila je veća grupa sarajevskih Jevreja, bivših liječnika i direktora, finih dama iz Narodnog pozorišta, partizana sa Sutjeske i Neretve, sve Bošnjo do Bošnje, po čehri im znaš iz kojega su svijeta, pa piju Fructalove sokove i meze zdenka sir, a oči im pune suze dok pjevaju. Na središnjem mjestu stola, onom na kojem je Leonardo naslikao Krista, sjedi najslavnija operna pjevačica u bosanskoj povijesti, ona ista koja je svojedobno u euforiju bacila sve svjetske publike, dok je na najvažnijim europskim i svjetskim pozornicama pjevala uloge žena koje su odredile identitet naše civilizacije.
Tog kišnog popodneva, pod mrklim nebom bijeloga Zagreb grada, Ljiljana Molnar-Talajić starim je sarajevskim Jevrejima, kojima je suđeno da vazda umiru u nekakvoj tuđini, pjevala pjesmu Ismeta Alajbegovića Šerbe i Nikole Škrbe Tebi, majko, misli lete. Nipošto je nije pjevala na način Madame Butterfly, onako kako bi to čuo maestro Puccini, niti onako kako se uopće i mora pjevati u jednom dovršenom svijetu, koji je svakoj riječi, ali i glasu koji tu riječ izgovara, dao njezin konačni smisao. Pjevala je gospođa Ljiljana onako kako bi to nekih ranijih godina činila kafanska pjevačica u nekakvom jugoslavenskom radničkom klubu u Frankfurtu, da svako uho koje je čuje u pjesmi prepozna vlastitu nesreću. Smjerno kao čistačica u osnovnoj školi na periferiji Zenice i Kaknja, naivno kao Silvana Armenulić, moćno kao Safet Isović pred butum bošnjačkim narodom, predavala je istinu na dušu ljudima koji su, bolje od svih drugih u tom času, znali koja je tuga i kakva je nesreća biti ono što jesi, a ne imati snage i vjere, ne imati nade, da postaneš nešto drugo.
Zastao sam na vratima i slušao: “Tebi, majko, misli lete, preko polja i dolina, iz daleka primi pozdrav, od najdražeg svoga sina…” Majke tih ljudi u židovskome staračkom domu Lavoslav Schwartz u Zagrebu, odavno su bile sahranjene na koševskome groblju, ili na Barama, njihova tijela otišla su u dim negdje na granici Poljske i Njemačke, plavila ih je nabujala Sava negdje kod Jasenovca, imena njihovih majki upisana su na spomen grobnicu na Vracama, one su iščezle jednom davno, prije nego što smo se mi rodili. Njihovo iščeznuće bilo je u povijest upisano još onoga dana kada su ih silni kršćanski kralj i njegova fragilna kraljica potjerali prema istoku, da u nekoj Turskoj budu izbrisani, kao što jednom iz ljudskoga pamćenja biva izbrisano sve što je korijen pustilo istočno od opere.
Međutim, stari sarajevski Jevreji ipak su plakali pjevajući. Na koga li su, dragi Bože, oni mislili u pjesmi Tebi, majko, misli lete? Na vlastite majke vjerojatno nisu. Misao na njih puno je starija od te pjesme, i nisu joj trebali Šerbo i Škrba. Mislili su na isto ono na šta je mislila operna primadona kada je zapjevala glasom koji nije scenski, i nije za bolje prilike i za europsku publiku. Mislili su na svoja tijela koja već počivaju na tuđoj zemlji i u tuđemu svijetu, na iskorijenjenost koja je metafora jevrejske sudbine, ali je u ovome slučaju dvostruka. Ti su ljudi, ti divni pregaoci socijalističke obnove i izgradnje, stroge liječnice i zajebani direktori velikih preduzeća, kojima je Bog dao da umiru u židovskome staračkom domu Lavoslav Schwartz, imali po dvije tuge, po dva Jeruzalema i po dvije iste, dvaput protjerane duše.
Pjesma Tebi, majko, misli lete ušla je, valjda zbog mjere bola koji u sebi nosi, u standardni repertoar sevdalinki, premda, i po vremenu nastanka i poetikom, sevdalinkama ne pripada, nego uskom graničnom području klasičnih kafanskih pjesama i novokomponovane narodne muzike. Je li stari Nikola Škrba, sarajevski radijski novinar i humorist, namjenski pisao tekst, jesu li mu na umu bili naši “radnici na privremenom radu u inostranstvu”, Jugošvabe i gastarbajteri, to danas ne znamo, niti nam je važno, ali činjenica je da tačnije i tom svijetu bliže riječi nisu napisane. Šerbo im je pridodao melankoličnu melodiju, blisku narodnome uhu, ali i estradi svoga vremena, tako da je nastala odlična pjesma, veliki narodnjački evergrin. Ono što joj je, na žalost, dalo na socijalnoj važnosti i trajanju, bio je rat, surgum i muhadžirluk, izbjeglištvo i neka nova bosanska dijaspora, koja s gastarbajterskom nesrećom nije imala veze. Gastarbajteri se uvijek imaju kamo vratiti, a muhadžiri svake vjere ostaju sami na svijetu. Jedni ih potjeraše, a drugi ih ne žele razumjeti. Biva, izvukli su živu glavu i primaju bogatu socijalnu pomoć. Jest, vala, baš je tako. Pjesma Tebi, majko, misli lete je pjesma o tihom umiranju u židovskome staračkom domu Lavoslav Schwartz u Zagrebu.