1. Prva noć u Novom. Sjedim na keju u kasno doba i gledam Unu. Nazirem je ustvari, mrkli je mrak, ali je osjećam cijelim svojim bićem. Oduvijek smo jedno. I kad nisam ovdje, u meni je. Vidim obrise krošnji drveća na drugoj obali, umiva me hladan povjetarac mirisom rijeke. Pokušavam se osloboditi misli, pokušavam izbrisati granice vremena, učiniti ovaj moment vječnim. Želim biti ovdje, u ovoj noći, kada opet budem daleko. Dišem sve brže i dublje, grudi su mi tijesne, oči se pune suzama. Guši me neminovnost skorog odlaska.
2. Čitavu noć je padala kiša. Una je jutros nabujala i smeđa kao oranje. Gledam je s balkona dok pijem jutarnju kafu. Je li moguće da je ovo jučerašnja zelena ljepotica? Kao dijete sam prvi put osjetio da sam malen i nejak upravo gledajući nabujalu Unu. Osjećam to i sada. Osjećam strahopoštovanje. Mi ćemo proći, ona traje. Ona nas ipak pamti, oni koji je vole, nastavit će živjeti u njoj. Jedno smo.
3. U Sarajevu smo. Unine okice su širom otvorene dok šetamo uz Miljacku. Nije navikla na bujicu šetača, na veseli žamor djece na biciklima, trotinetima, koturaljkama, na ovoliko beba u kolicima i u naručjima roditelja, na ovoliko ljepote. Osmjeh ne silazi s njenog lica. Ne silazi ni sa maminog i tatinog. Iz bašte kafića u Vilsonovom maše prolaznicima i doziva ih na svom bebećem jeziku, na Grbavici se smije djeci na klackalicama, toboganima i ljuljačkama uz Miljacku, na Vrelu Bosne začuđeno gleda labudove, ogledamo se u zelenoj vodi Bosne, omamljena planinskim zrakom zaspiva u mom naručju dok je nosim niz padine Jahorine. Inače se otima snu, previše joj je ovdje lijepo da bi spavala.
4. Autobus iz Sarajeva do Zagreba ide preko Vlašića. Una i mama ostaju još desetak dana, ja moram nazad. Drijemam prvi dio puta, i ja sam se kao i moja mala Una otimao snu, žao mi je ovdje vrijeme trošiti na spavanje. Uskim, krivudavim putovima stižemo do Travnika i uskoro počinje penjanje uz planinu. Tu i tamo mještani uz put prodaju med. Ribari ribare u planinskim rijekama i potocima. Šume uz put su sve gušće, zelenije, kuće rjeđe, provalije dublje. Počinje kiša. Opet pokušavam upiti krajolik koji gledam kroz mokro staklo autobusa. Želim da vozač zaustavi autobus negdje na vrhu, da još jednom udahnem bosanske planine. Onda silazimo, zemlja postaje šira, manje strma, pitomija. Prolazimo kroz Banjaluku i za čas smo u posavskim ravnicama. Sve je ovdje tiše i mirnije. I Sava je tiha i duboka, moćna. Ni traga od divlje razigranosti Une iako je Sava Unin uvir. Upila je u sebe unske brzake i pretočila ih u svoju tihu snagu.
5. U Zagreb stižem u deset naveče, prvi autobus za aerodrom je tek u rano jutro. Opet mi je žao spavati, odlažem kofer u garderobu, večeram, pijem kafu i pred ponoć krećem prema centru. Kiša povremeno sipi, prohladno je, tipičan literarni šablon rastanka. Zavirujem u usputne kafiće, parkove, promatram prolaznike, sve mi je ovdje drago i interesantno. Na Trgu je živo iako je kasna noć. Zaobilazim Ilicu i pijem pivo u Tkalčićevoj. U kutu pivnice za jednim stolom društvance sotto voce pjeva sevdalinke: “U lijepom starom gradu Višegradu”, “Stade se cvijeće rosom kititi”… Uživam dok ih slušam, pijem tamno pivo i gledam ulicu okupanu kišom. Vraćajući se na autobusni kolodvor gledam mokru tramvajsku prugu i padaju mi na pamet stihovi:” Neke poderane ulice / bljesak mokrih tračnica / prvi tramvaj preko Trešnjevke / raste u mojim očima.”
6. Opet na Floridi. U Bosni su mi koraci lagani, skoro bestežinski. Ovdje su teški, naporni. I misli su u Bosni, poput zraka, svježe i bistre; ovdje su kao i ovdašnji zrak, teške, slane i ljepljive. Dok spavam, sanjam da sam u Bosni (i budan se često nađem u istim snovima), buđenja su mi košmarna; budim se zbunjen, dugo se pokušavam orijentisati, u prvi mah ne znam gdje sam, mislim da sam se probudio u Sarajevu ili u Novom, onda me stvarnost pritisne kao teg. Ustajem umoran i iscrpljen. U snu se pokušavam sjediniti sa dijelom sebe koji je ostao u Bosni, ali ne ide.
Nisam se vratio kući, nije na ovoj strani okeana.
Ali da li je još uvijek tamo, da li je igdje?
7. Mlaka i vlažna floridska noć. Sjedim na novskom keju u kasno doba i gledam Unu. Nazirem je ustvari, mrkli je mrak, ali je osjećam cijelim svojim bićem. Oduvijek smo jedno. I kad nisam uz nju, u meni je.
Bosna, crtice
1. Prva noć u Novom. Sjedim na keju u kasno doba i gledam Unu. Nazirem je ustvari, mrkli je mrak, ali je osjećam cijelim svojim bićem. Oduvijek smo jedno. I kad nisam ovdje, u meni je. Vidim obrise krošnji drveća na drugoj obali, umiva me hladan povjetarac mirisom rijeke. Pokušavam se osloboditi misli, pokušavam izbrisati granice vremena, učiniti ovaj moment vječnim. Želim biti ovdje, u ovoj noći, kada opet budem daleko. Dišem sve brže i dublje, grudi su mi tijesne, oči se pune suzama. Guši me neminovnost skorog odlaska.
2. Čitavu noć je padala kiša. Una je jutros nabujala i smeđa kao oranje. Gledam je s balkona dok pijem jutarnju kafu. Je li moguće da je ovo jučerašnja zelena ljepotica? Kao dijete sam prvi put osjetio da sam malen i nejak upravo gledajući nabujalu Unu. Osjećam to i sada. Osjećam strahopoštovanje. Mi ćemo proći, ona traje. Ona nas ipak pamti, oni koji je vole, nastavit će živjeti u njoj. Jedno smo.
3. U Sarajevu smo. Unine okice su širom otvorene dok šetamo uz Miljacku. Nije navikla na bujicu šetača, na veseli žamor djece na biciklima, trotinetima, koturaljkama, na ovoliko beba u kolicima i u naručjima roditelja, na ovoliko ljepote. Osmjeh ne silazi s njenog lica. Ne silazi ni sa maminog i tatinog. Iz bašte kafića u Vilsonovom maše prolaznicima i doziva ih na svom bebećem jeziku, na Grbavici se smije djeci na klackalicama, toboganima i ljuljačkama uz Miljacku, na Vrelu Bosne začuđeno gleda labudove, ogledamo se u zelenoj vodi Bosne, omamljena planinskim zrakom zaspiva u mom naručju dok je nosim niz padine Jahorine. Inače se otima snu, previše joj je ovdje lijepo da bi spavala.
4. Autobus iz Sarajeva do Zagreba ide preko Vlašića. Una i mama ostaju još desetak dana, ja moram nazad. Drijemam prvi dio puta, i ja sam se kao i moja mala Una otimao snu, žao mi je ovdje vrijeme trošiti na spavanje. Uskim, krivudavim putovima stižemo do Travnika i uskoro počinje penjanje uz planinu. Tu i tamo mještani uz put prodaju med. Ribari ribare u planinskim rijekama i potocima. Šume uz put su sve gušće, zelenije, kuće rjeđe, provalije dublje. Počinje kiša. Opet pokušavam upiti krajolik koji gledam kroz mokro staklo autobusa. Želim da vozač zaustavi autobus negdje na vrhu, da još jednom udahnem bosanske planine. Onda silazimo, zemlja postaje šira, manje strma, pitomija. Prolazimo kroz Banjaluku i za čas smo u posavskim ravnicama. Sve je ovdje tiše i mirnije. I Sava je tiha i duboka, moćna. Ni traga od divlje razigranosti Une iako je Sava Unin uvir. Upila je u sebe unske brzake i pretočila ih u svoju tihu snagu.
5. U Zagreb stižem u deset naveče, prvi autobus za aerodrom je tek u rano jutro. Opet mi je žao spavati, odlažem kofer u garderobu, večeram, pijem kafu i pred ponoć krećem prema centru. Kiša povremeno sipi, prohladno je, tipičan literarni šablon rastanka. Zavirujem u usputne kafiće, parkove, promatram prolaznike, sve mi je ovdje drago i interesantno. Na Trgu je živo iako je kasna noć. Zaobilazim Ilicu i pijem pivo u Tkalčićevoj. U kutu pivnice za jednim stolom društvance sotto voce pjeva sevdalinke: “U lijepom starom gradu Višegradu”, “Stade se cvijeće rosom kititi”… Uživam dok ih slušam, pijem tamno pivo i gledam ulicu okupanu kišom. Vraćajući se na autobusni kolodvor gledam mokru tramvajsku prugu i padaju mi na pamet stihovi:” Neke poderane ulice / bljesak mokrih tračnica / prvi tramvaj preko Trešnjevke / raste u mojim očima.”
6. Opet na Floridi. U Bosni su mi koraci lagani, skoro bestežinski. Ovdje su teški, naporni. I misli su u Bosni, poput zraka, svježe i bistre; ovdje su kao i ovdašnji zrak, teške, slane i ljepljive. Dok spavam, sanjam da sam u Bosni (i budan se često nađem u istim snovima), buđenja su mi košmarna; budim se zbunjen, dugo se pokušavam orijentisati, u prvi mah ne znam gdje sam, mislim da sam se probudio u Sarajevu ili u Novom, onda me stvarnost pritisne kao teg. Ustajem umoran i iscrpljen. U snu se pokušavam sjediniti sa dijelom sebe koji je ostao u Bosni, ali ne ide.
Nisam se vratio kući, nije na ovoj strani okeana.
Ali da li je još uvijek tamo, da li je igdje?
7. Mlaka i vlažna floridska noć. Sjedim na novskom keju u kasno doba i gledam Unu. Nazirem je ustvari, mrkli je mrak, ali je osjećam cijelim svojim bićem. Oduvijek smo jedno. I kad nisam uz nju, u meni je.