Moj mali nekrolog Teofilu Pančiću. Iako sam napisao tekst o njegovoj divnoj knjizi prije više od dvadeset godina, u mjestu i vremenu gdje to i dalje nije preporučljivo, pisati se treba i mora. Ako smo nešto prihvatili od Teofila Pančića, prihvatimo to kao intelektualni zakon a ne bijedni provincijalni zavičajni ćošak.
NUSPOJAVE POMETENOG VREMENA
Teofil Pančić: “Urbani Bušmani”, “Biblioteka XX vek”, Beograd, 2001, str. 394.
U proteklih desetak godina načitali smo se kolumni najrazličitijih spisatelja, onih što bezrezervno hvale aktuelnu vlast, onih što oprezno obigravaju oko suštine kao mačak oko vrele kaše, i onih, najrjeđih, koji su pokušavali da misle svojom glavom i da kritički ocjenjuju tragične slike svog vremena. Jer upravo se tih slika ne može da otme kritički um, one su podloga njegovih objekcija, a ne političke projekcije inženjera ljudskih duša. Polazeći od posljedica, oni stižu do uzroka. Neki s naglašenom crnohumornom, sarkastičnom notom, drugi govoreći direktno, rizikujući tako da povremeno budu preglasni i na udaru pravovjernih – svi skupa, uključujući tu i povremene hladne analitičare, sa željom da se ostavi trag i da se bar tim nejakim riječima pokuša prevladati jednoumlje koje nas ubija više od pedeset godina. Među njima, izuzetno zanimljiv je kolumnista “Vremena” i “Naše Borbe”, znalac pop kulture, književni kritičar i publicista Teofil Pančić. Ponudu Ivana Čolovića, urednika dragocijene “Biblioteke XX vek”, da skupi stotinjak svojih kolumni u jednu knjigu, Pančić je na najbolji način sproveo u djelo – knjigu “Urbani Bušmani – Život i smrt u srpskom postkomunizmu”.
Pančić slijedi događaje kojima je obilovalo ovo krvavo balkansko desetljeće, ali bježeći od velikih riječi i velikih strategija, njega zanimaju svakodnevna zbivanja, uvid u kloaku u koju se bio pretvorio životni milje prosječnog građanina njegove zemlje. Nije to “svakodnevna jadikovka”, kako bi rekao pjesnik, nego svakodnevna šizofrenija u kojoj je često teško pronaći demarkacionu liniju između zdravog i bolesnog. On nikoga ne ostavlja po strani, kao pronicljivi posmatrač ima problem da obradi toliko izvrsnih tema koje ga proganjaju kao ona Pirandelova lica što traže svoga pisca. A pisci su bježali od tih tema, u lažne i izlizane mitove, u ropstvo totalitarnom mišljenju, zanemarujući istinsku tradiciju slobodarske Srbije, “njegove normalne ’kontrolne’ institucije: slobodna javnost, pluralizam mišljenja, vrednosti, interesa i stremljenja, suprotstavljanje zloupotrebama vlasti..”
Posmatrajući Beograd u teškim vremenima, a koja vremena za ovaj grad nisu bila teška, on uočava strašnu razliku između grada koji funkcioniše (u normalnim državama) i ovog koji je postao nesavladiva muka za svoje stanovnike. Električna struja, prevoz, grijanje, samo te tri elementarne činjenice bez kojih život postaje pakao, pretvaraju normalnog stanovnika grada u “urbanog Bušmana”, onog koji je prisiljen da se na najrazličitije načine dovija kako bi preživio. Pančić crnohumorno opisuje tog nesrećnika, stanovnika novobeogradskih spavaonica, koji “mnogo češće od afričkog Bušmanina ili domaćeg seljaka pogleda put neba, ne bi li pročitao svoju najbližu budućnost: hoće li go u varoš ili da se u kaputu šćućuri kod kuće; da li da kupi sveće ili da ’gituje’ prozor; da li da se odvaži da poseti rođaka čak na Kanarevom Brdu, ili da pogibeljan poduhvat odloži za sledeću godinu, možda će biti suvo.”
U ovih stotinu crtica iz života “urbanih Bušmana” Teofil Pančić izvršio je temeljnu inventuru nastranosti svog vremena, ne ostavljajući pošteđene ni domaće ni strane, ni velike ni male, ni svoje ni tuđe. Za njega naprosto nema svetih krava, nikoga ne može da amnestira minuli rat za ludosti, infatilizam ili naprosto autizam s kojim se pristupa tzv. javnim poslovima. Tako se, na primjer, provelo i autonomaštvo Dragana Veselinova, koje je ovog dojučerašnjeg liberala preko noći pretvorilo u tipičnog građanskog rasistu koji ističe “svoje” kao bolje i kulturnije od onoga što ima “drugi”, tj. Srbijanac s one strane Save i Dunava. Vrijedi citirati završetak ovog kratkog, gotovo udžbenički napisanog teksta: “Nema te ideje koja se ovde neće nakazno izobličiti, pa se to, izgleda, dešava i sa inače legitimnom idejom regionalizma i istorijske specifičnosti Vojvodine. Da li zaista u svakom Balkancu (ili Mitteleuropejcu…) čuči prljavi mali rasista i samo čeka trenutak da se iskaže? Izjava dr Veselinova (koja nije prva ove vrste, pa se ne može tretirati kao slučajno iskliznuće) predstavlja verbalni trijumf kolektivnog Narcisa, u ovom slučaju zavičajnog. Kao takva, ona se udaljava od sfere politike i ulazi u područje istraživanja ljudske psihe i sociopatologije balkanskog potkontinenta.” Nedavno je i urednik ove knjige, Ivan Čolović, za sebe rekao da je “patolog jednog vremena”. Raduje saznanje da u tom poslu nije usamljen. Osvježavajuća i otrežnjujuća knjiga, naročito za mlađe čitaoce koji su i bili naklonjeniji Pančićevim kolumnama!
Ne budimo bijedni zavičajni ćošak
Moj mali nekrolog Teofilu Pančiću. Iako sam napisao tekst o njegovoj divnoj knjizi prije više od dvadeset godina, u mjestu i vremenu gdje to i dalje nije preporučljivo, pisati se treba i mora. Ako smo nešto prihvatili od Teofila Pančića, prihvatimo to kao intelektualni zakon a ne bijedni provincijalni zavičajni ćošak.
NUSPOJAVE POMETENOG VREMENA
Teofil Pančić: “Urbani Bušmani”, “Biblioteka XX vek”, Beograd, 2001, str. 394.
U proteklih desetak godina načitali smo se kolumni najrazličitijih spisatelja, onih što bezrezervno hvale aktuelnu vlast, onih što oprezno obigravaju oko suštine kao mačak oko vrele kaše, i onih, najrjeđih, koji su pokušavali da misle svojom glavom i da kritički ocjenjuju tragične slike svog vremena. Jer upravo se tih slika ne može da otme kritički um, one su podloga njegovih objekcija, a ne političke projekcije inženjera ljudskih duša. Polazeći od posljedica, oni stižu do uzroka. Neki s naglašenom crnohumornom, sarkastičnom notom, drugi govoreći direktno, rizikujući tako da povremeno budu preglasni i na udaru pravovjernih – svi skupa, uključujući tu i povremene hladne analitičare, sa željom da se ostavi trag i da se bar tim nejakim riječima pokuša prevladati jednoumlje koje nas ubija više od pedeset godina. Među njima, izuzetno zanimljiv je kolumnista “Vremena” i “Naše Borbe”, znalac pop kulture, književni kritičar i publicista Teofil Pančić. Ponudu Ivana Čolovića, urednika dragocijene “Biblioteke XX vek”, da skupi stotinjak svojih kolumni u jednu knjigu, Pančić je na najbolji način sproveo u djelo – knjigu “Urbani Bušmani – Život i smrt u srpskom postkomunizmu”.
Pančić slijedi događaje kojima je obilovalo ovo krvavo balkansko desetljeće, ali bježeći od velikih riječi i velikih strategija, njega zanimaju svakodnevna zbivanja, uvid u kloaku u koju se bio pretvorio životni milje prosječnog građanina njegove zemlje. Nije to “svakodnevna jadikovka”, kako bi rekao pjesnik, nego svakodnevna šizofrenija u kojoj je često teško pronaći demarkacionu liniju između zdravog i bolesnog. On nikoga ne ostavlja po strani, kao pronicljivi posmatrač ima problem da obradi toliko izvrsnih tema koje ga proganjaju kao ona Pirandelova lica što traže svoga pisca. A pisci su bježali od tih tema, u lažne i izlizane mitove, u ropstvo totalitarnom mišljenju, zanemarujući istinsku tradiciju slobodarske Srbije, “njegove normalne ’kontrolne’ institucije: slobodna javnost, pluralizam mišljenja, vrednosti, interesa i stremljenja, suprotstavljanje zloupotrebama vlasti..”
Posmatrajući Beograd u teškim vremenima, a koja vremena za ovaj grad nisu bila teška, on uočava strašnu razliku između grada koji funkcioniše (u normalnim državama) i ovog koji je postao nesavladiva muka za svoje stanovnike. Električna struja, prevoz, grijanje, samo te tri elementarne činjenice bez kojih život postaje pakao, pretvaraju normalnog stanovnika grada u “urbanog Bušmana”, onog koji je prisiljen da se na najrazličitije načine dovija kako bi preživio. Pančić crnohumorno opisuje tog nesrećnika, stanovnika novobeogradskih spavaonica, koji “mnogo češće od afričkog Bušmanina ili domaćeg seljaka pogleda put neba, ne bi li pročitao svoju najbližu budućnost: hoće li go u varoš ili da se u kaputu šćućuri kod kuće; da li da kupi sveće ili da ’gituje’ prozor; da li da se odvaži da poseti rođaka čak na Kanarevom Brdu, ili da pogibeljan poduhvat odloži za sledeću godinu, možda će biti suvo.”
U ovih stotinu crtica iz života “urbanih Bušmana” Teofil Pančić izvršio je temeljnu inventuru nastranosti svog vremena, ne ostavljajući pošteđene ni domaće ni strane, ni velike ni male, ni svoje ni tuđe. Za njega naprosto nema svetih krava, nikoga ne može da amnestira minuli rat za ludosti, infatilizam ili naprosto autizam s kojim se pristupa tzv. javnim poslovima. Tako se, na primjer, provelo i autonomaštvo Dragana Veselinova, koje je ovog dojučerašnjeg liberala preko noći pretvorilo u tipičnog građanskog rasistu koji ističe “svoje” kao bolje i kulturnije od onoga što ima “drugi”, tj. Srbijanac s one strane Save i Dunava. Vrijedi citirati završetak ovog kratkog, gotovo udžbenički napisanog teksta: “Nema te ideje koja se ovde neće nakazno izobličiti, pa se to, izgleda, dešava i sa inače legitimnom idejom regionalizma i istorijske specifičnosti Vojvodine. Da li zaista u svakom Balkancu (ili Mitteleuropejcu…) čuči prljavi mali rasista i samo čeka trenutak da se iskaže? Izjava dr Veselinova (koja nije prva ove vrste, pa se ne može tretirati kao slučajno iskliznuće) predstavlja verbalni trijumf kolektivnog Narcisa, u ovom slučaju zavičajnog. Kao takva, ona se udaljava od sfere politike i ulazi u područje istraživanja ljudske psihe i sociopatologije balkanskog potkontinenta.” Nedavno je i urednik ove knjige, Ivan Čolović, za sebe rekao da je “patolog jednog vremena”. Raduje saznanje da u tom poslu nije usamljen. Osvježavajuća i otrežnjujuća knjiga, naročito za mlađe čitaoce koji su i bili naklonjeniji Pančićevim kolumnama!