Bajka, crtani film, ljubavni, erotski, kriminalistički, ratni, muzički, film ceste, tragedija i komedija, dokumentarac i znanstveno-fantastični film

Nježno, polako, pažljivo, moglo bi se učiniti kao da je iskusni, zavodnički uvod u ljubavnu igru, pogotovo zato što se odmah susrećemo s Njom i s Njim, koji također odmah, u prvoj rečenici, dobivaju imena, prosto, ako nije baš primjereno reći: drsko jednostavno, a ono će biti: previše jednostavno, uvlači nas Miljenko Jergović u pripovijedanje o kome unapred ništa ne znamo. Baš je „uvlači“ prava riječ, nekako se dade naslutiti iz saznanja da Oni iz Beča kreću oko jedan zato što Ona nije mogla ranije iz biroa; ne kazuje autor zato što nije mogla ranije izaći iz biroa, izostavljanjem riječi i radnje koja se podrazumijeva sprema nas na vihor, kovitlac događaja, osoba, mjesta, životnih priča, i tek će se kasnije potvrditi kako bi riječ „uvodi“ uistinu bila preblaga i premirna za ono što slijedi.

Naslov nam ništa ne govori, nije to Sarajevo, plan grada, ili: Levijeva tkaonica svile, Selidba, Hauzmajstor Šulc ili Otac, kad preko samog naslova, kao preko staklenog mosta koji povezuje dva ruba provalije, svejedno da li vodene, šumovite ili stjenovite, ipak dobivamo manje ili više suptilan nagovještaj o čemu bismo mogli čitati, što nas čeka s druge strane mosta. Ali – Herkul – ništa ne govori, asocijaciju na junaka iz grčke mitologije treba odmah odbaciti, nije Jergovićev način komuniciranja sa čitaocem biti tako jednostavno i prosto, čak ni prostoprošireno, prepoznatljiv.

A i zašto bi Jergović posezao za tuđom mitologijom, tamo nekom, recimo, grčkom, morao bi se, ne možda, nego sigurno, pomučiti tražeći način kako ju približiti čitaocu, prije bilo kakve fabule objašnjavati tko su bili Zeus i Alkmena, Amfitrion i Hera, Euristej i Augije, a tko pak kretski bik, nemejski lav ili Herionova goveda. I ne bi bilo dovoljno samo konstatirati da su bogovi Herkula, nakon što je uspješno odradio dvanaest teških zadataka, primili na Olimp, a on se, uza sve to, još i oženio Hebom. Sve je likove i junake, dobitnike i gubitnike, bogove, kraljeve, svemoćne im rođake i niodkoga zaštićene podanike, Miljenko Jergović, kao suptilni i iskusni promatrač i tragač, našao i vidio u sveobuhvatnom kompletu domaće ovovremenske mitologije, tu, kraj njega, nije ju bilo potrebno pomno tražiti jer se na svakom koraku nudi hvatanju, uzimanju, prihvaćanju, grljenju i maženju, opet je neka ljubavna igra u trajanju, a kako i ne bi bila kad ta naša mitologija samo želi da joj se prizna vrhnaravna moć. I eto nas kraj Herkula! Tik uz njega, iza i ispred, na njemu, u njemu, u pogledu mu, neizrečenoj misli, neslućenoj namjeri, nerazumljivom pokretu. Nas čitalaca, nesigurnih u što smo se uputili onog trenutka u kome smo uzeli Herkula u ruke, s namjerom samo pročitati novi Jergovićev roman, naći malo topline u nečijim životnim doživljajima, ne moraju nužno biti autorovi, nama je važno pronaći sličnost, naježiti se od emocije podsjećanja na našu šetnju našim obalama, ulicama i uzbrdicama u našim nekadašnjim sarajevima.

Sad nas eto u novom, drugačijem, neobičnom i neočekivanom stvarno-izmišljenom djeliću konkretnoga svijeta, obgrljenih Herkulovim ogromnim rukama, stegnutih u njegov zagrljaj, ugniježdenih u njegovom krilu, učvršćenih njegovim bedrima, smanjenih pritiskom njegovih stopala – on nam garantira stanje nepokretnosti i položaj stabilnosti, e sve da bi nas spasio, sačuvao od bilo kakve iznenadne promjene u kojoj se ne bismo snašli, sve je naše pod njegovom kontrolom i mi možemo biti najsretniji dio ljudskog roda na kugli zemaljskoj, a bogme i šire, nije moguće da isti takav, ili sličan našem Herkulu, postoji još u bilo kom svemirskom sazviježđu. Ako je još itko toliko nezreo, nerazuman i nepametan, pa bi eventualno krenuo raščlanjivati, a to bi značilo secirati Herkulove namjere i postupke, taj je unapred trajni i vječni gubitnik; Herkul će ga svakako nadživjeti i jedino on će ostati upamćen, svi drugi su samo figure od blata, postojane u jedno ili dva godišnja doba, jesen i zimu, prva mijéna ih uništava, razvodnjava, otplovljava, i već u trećem i četvrtom godišnjem dobu kao da nikad nisu postojali.

Naš Herkul nema potrebu nama prijetiti svojom nadnaravnom snagom, jer mi smo svjesni da smo u potpuno novom stanju kojim vladaju drugačija pravila igre, samo snaga, samo snaga… i samo moć, samo moć…; stoga je i nama, njegovim podanicima, bolje ne pokazivati kako povremeno umijemo i razmišljati. Na to nas dovoljno uvjerljivo, sigurno i eksplicitno upućuje samo ime glavnog junaka.

Da, mogao je Jergović junaku dati i neko drugačije ime, roman nasloviti sa stotinu drugih riječi a da je sadržaj identičan ovom izvornom, mogao je naslov biti, recimo, Albert Fish, Kasim, Vratnik, Strašni, Nikšić, Ćumur… sve su to likovi, svojevrsni junaci romana. Uostalom, ako ćemo Herkula samo čitati kao roman u kom čekamo i pratimo što će se sljedeće zbiti, onda moramo zaključiti da Herkul, zapravo, i nije glavni lik romana. Tom skrajnutom konstatacijom ne želimo uplašili budućeg čitaoca – neka ne sumnja, roman vrvi događajima, putovanjima, gradovima, poslovima, susretima, dolascima i odlascima, smrtima i ljubavima, bitkama i ratovanjem, ambasadama i policijama, epidemijom trbušnog tifusa, nogometnim utakmicama, saobraćajnim nesrećama i sudskim procesima za verbalni delikt – skoro nevjerojatno da je na samo 163 stranice – pogotovo što smo navikli na možda čak i manje radnje, što nikako ne znači i manje zanimljivog sadržaja, u znatno obimnijim Jergovićevim romanima – približeno nam, i to vrlo dokumentarno, sigurno, bez truna sumnje je li baš tako bilo, mnoštvo situacija od kojih bi svaka mogla izatkati svoju jedinstvenu priču.

A priču nam nudi sve i jedan lik koji upada u radnju od prvih, Jergovićevo-Herkulovih riječi: „Zeko hop, zeko hop!“ do posljednjih, Jergovićevo-Gabrielle von Mackensen riječi romana „Lice mu se raširi u osmijeh, još širi, pa najširi, i Herkul poče da govori“. Između te dvije rečenice: bajka, crtani film, ljubavni, erotski, kriminalistički, ratni, muzički, film ceste, tragedija i komedija, dokumentarac i znanstveno-fantastični film … s vrhunskim glumcima u kadrovima i epizodama što ih samo nadnaravna mašta može osmisliti – nadnaravna zato što nam sve djeluje poznato, kao da smo i sami bili akteri u konkretnoj sceni. A nismo. Samo proživljavamo svoje osobne mitologije, Jergovićevim junacima slične, historijski bezvrijedne, ali lično – herkulovske.

Kako bismo, samo u natuknicama, čitaocu približili sadržaj, drugačije nije ni moguće zbog, kako rekosmo, mnoštva isprepletenih, uvercanih i običnoj mašti nesagledivih varijanti razvercavanja i raspletanja događaja, reći ćemo da Herkula upoznajemo u nekim budućim godinama, u romanu navedenima kao 20..; budući da smo i sad u jednoj od tih mogućih godina, onda je izgledno da je prethodno napisano baš o nama, kao Herkulovim podanicima. Iz romana nadiru rečenice: Geleri su isplivavali iz živih tijela. / A onda jednoga dana čovjeku dozlogrdi da živi kao brodolomnik. / Jesi li se ti to vratio? Pitanje nije naglas postavljeno. / Što će nama Hrvatska do Drine, evo da nam je sad džabe daju? / Meni su hrvatske institucije upropastile sina. / 31. kolovoz 20.. u Hrvatskoj nastupio je mir vojne hunte. Demokracija i Europa. Sve i da se želi, sadržaj romana nije moguće prepričati, zato što je u njemu zbijeno toliko puno događaja kojima međusobnu poveznicu nalazimo ponekad odmah, često kasnije, a najčešće unapred, dok to još i ne znamo; a sve teče kao mirna rijeka, tek tu i tamo poneki vir ili prepreka u obliku srušenog stabla a koju su napravili dabrovi sebi za dom.

Za čitaoca ostaje tajna je li Jergović u trenucima ispisivanja prvih riječi i rečenica znao, štono se kaže, uvod, razradu i zaključak romana. I zna li to uopće ikada ikoji veliki pisac? Sklonija sam mišljenju da ne zna jer, gdje bi onda ostale mašta i igra misli. Nego da je i ovaj autor imao na umu osnovnu nit koju želi razvući u svojevrsnu priču – poruku, u film – radnju, u situaciju – ponudu čitaocu, za koju on ima pravo pomisliti – tà zato je knjiga i pisana, da me podsjeti na ono moje od tad i tad. Stoga iznova, i ovim romanom, Jergović najprije potvrđuje koliko strastveno poštuje život, onaj, onakav i ovakav koji mu nudi neiscrpnu inspiraciju na svakom koraku, pri slučajnom susretu, ili mimoilaženju, u namjerno ili nenamjerno oslušnutom nečijem pripovijedanju, u bezazlenim tkoznačijim događanjima; sve viđeno, oslušnuto, dobačeno, uhvaćeno ili izgubljeno, naći će se u nekom njegovom pripovijedanju. Da li je moguće drugačije; odnosno, može li sve biti samo plod mašte?

Što god autor znao, namjeravao i želio prije početka pisanja Herkula, neka mi, bez pretenzija biti išta više od običnog čitaoca, bude dozvoljeno zaključiti: Kada i lik i naslov ne bi bili Herkul, onda to ne bi bio ni Miljenko Jergović. Bilo koja moguća Riječ – Naslov ne bi svjedočila o apsurdu protkanom bogatstvom likova i čudesnim događanjima vezanim uz njih, sve u univerzalnoj vratolomiji nepredvidivih zapleta. I sve stvarno, moguće, viđeno, odigrano, preživljeno, ili će se tek dogoditi, ispred nas je, čuči i čeka, sigurno da ćemo naletjeti. Zna: svakoga čeka njegov Herkul! Jači od razuma! Ne možemo mu, ovako nepametni, pobjeći. Jer smo, istovremeno, i svi mi nečiji Herkul!

Zato tek sada tumačenje i obrazloženje riječi „drskost“ s početka ovog osvrta: kao rijetko tko od onih koji danas pišu različito nazvanim ali suštinski istim jezikom, s varijacijama koje su postojale i onda kad se nazivao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, Miljenko Jergović ima pravo na drskost jednostavnosti i običnosti uvođenja čitaoca u priču; ono što slijedi je vatromet i kad bi se on raspalio u prvim rečenicama, čitalac bi možda izgorio prije nego bi uspio pročitati Herkula do kraja. Iako bi to moglo biti transcendentalno sagorijevanje, ispunjeno uzvišenom spoznajom o čovjekovim mogućnostima, ipak bi bila grehota ne pročitati Herkula do kraja; u prvom čitanju roman se guta, tek u drugom i trećem čita. A jergovićevski vatromet traje!

 

Objavljeno na portalu XXZ magazin 9.02.2020

(https://www.xxzmagazin.com/odigrano-ce-se-tek-dogoditi)

 

Jagoda Kljaić 24. 02. 2020.