U sempembru svake godine hrvatski se pisci prijavljuju na natječaj za stipendiju koju dodjeljuje resorno ministarstvo. Za prijavu im treba preporuka. I tako nastaju tekstovi koji ne bivaju objavljeni.
Pedeset cigareta za Elenu
Marina Vujčić u svojim se romanima i dramama gotovo opsesivno bavi običnim životima. To čini s uvjerenjem i darom za očuđenje svakodnevice koji zna podsjetiti na neke rane filmove Lawrencea Kasdana, osobito na “Slučajnog turista”. I uvijek se u tim životima dogodi neki mali pomak, neka sitna odluka, koja sve preokrene, premda sve, ipak, ostaje isto. Može li se krenuti ispočetka, nakon što se jedan život već potrošio, ili nakon što je obljutavio? Na ovo pitanje, naravno, nema i ne treba biti odgovora, ali iz njega, opsesivno ga varirajući, Marina Vujičić gradi svoje romane.
“Tijelo, soba, šalica” (naslov promijenjen u konačnici u “Pedeset cigareta za Elenu”, prema savjetu urednika Seida Serdarevića, op.a) korak je dalje u pojednostavljenju početnog motiva. Jedan čovjek, imenom Oliver Radman – kao da i nije naš, ovdašnji – odluči da će pedeseti rođendan proslaviti tako što će od ponoći do ponoći ostati budan. Spavanje je najveća ugoda, spavanje je eliksir bezbrižnosti, samo u snu čovjek je slobodan, ali istodobno spavanje skraćuje naše ionako kratko vrijeme, bliži nas našem nestanku, spavanje je svakonoćna vježba smrti. Kada bi mogao nespavati, čovjek bi – subjektivno gledano – živio dvostruko duže. Ostati budan za svoj pedeseti rođendan između ostalog je i uzaludni, sizifovski pokušaj da se pobijedi neumitno. Ali hajde, ne razmišljajmo o tome baš tako ozbiljno: ostati budan na jedan dan, od ponoći do ponoći, jedna je od onih budalastih, uveseljavajućih odluka, koje izvan čina odlučivanja i nemaju drugoga smisla, kakve čovjek donosi jer ga vesele i jer očuđavaju svakodnevicu. A to je očuđenje i Marinin talent, i njena opsesivna tema.
“Tijelo, soba, šalica” pripovijeda, ili će tek pripovijedati o tome koga Oliver Radman sreće za vrijeme svoga rođendanskog bdijenja. Hoće li mu se život, ipak, preokrenuti? I što se može dogoditi u dvadeset četiri sata čovjekove budnosti? Svijet je, uče nas sveta i profana iskustva, nastajao, rađao se u jednom danu, tako će u nekom drugom, slućenom danu, u daljoj ili bližoj budućnosti, i nestati. “Tijelo, soba, šalica” trebala bi postati pričom o tom danu kada svijeta nestaje ili svijet ostaje. Po tome se ne razlikuje od svih drugih dana. Razlika je samo u svijesti o jedinstvu trenutka, i u jednoj maloj, gotovo trivijalnoj životnoj odluci.
Da, ja bih želio pročitati ovu knjigu kad jednom bude napisana.
02.09.2015
Mogla sam to biti ja
Kada bi se priča Marine Vujčić mogla svesti na jednu misao i rečenicu, tada bi ta rečenica bila vrlo jednostavna, i na neki način drevna: nitko nikome ne može pomoći. Svaki je čovjek sam za sebe, svakome je njegova patnja najveća, nema ničega težeg i beznadnijeg od pokušaja zamišljanja patnje onoga drugog. Ona se ionako i zamišlja samo zbog praznovjernog straha da se tebi ne dogodi ista takva ili mnogo gora nesreća.
Ili nije tako. Možda ovaj rukopis govori o nečemu posve drugom. Možda su autoričine namjere manje sumorne. U priči sudjeluje više različitih, katkad suprotstavljenih glasova, koji se prepliću i kontrapunktiraju, kao u nekoj glazbenoj formi, kao u televizijskoj seriji ili kao u – životu.
Marina Vujčić piše onako kako i živi. Tačnije rečeno, ona piše onako kako iz njezine perspektive izgleda život, promatran sa strane, tiho i nenametljivo, bez namjere i potrebe da se ikome ili ičemu presuđuje. Pomalo to djeluje poput onih odjeka egzistencijalizma u našoj književnosti ili u filmu s krajem pedesetih i početkom šezdesetih, ali mnogo ljupkije, pametnije, lišeno svake patetike i zazivanja utjehe. Nikome od njenih junaka ili junakinja utjeha nije obećana. Prošlo je to vrijeme, nema više ideala uz koje bi se moglo preživjeti. Svijet je hladan i okrutan, ali upravo na fonu te hladnoće i okrutnosti svijeta savršeno se očitavaju njene tople i žive ljudske prilike, persone, maske jednoga doživljenog i proživljenog svijeta.
Roman u nastajanju, naslova “Mogla sam to biti ja”, nadaje se kao dosad najzreliji u nizu od tri romana Marine Vujčić, nizu apartnom i uzdignutom iznad standarda suvremene hrvatske proze, ali i hrvatske naracije općenito. Marina Vujčić umije, naime, pripovijedati priču na način nenametljiv, skoro nevidljiv, onako kako se priča sama od sebe odvija u životu. Naravno, životne priče u književnosti su neuvjerljive ako su iz života “prepisane”. Marina Vujčić ne “prepisuje”, ona kreira tako da priča bude uvjerljivija od života. Ne, nije to patetično pretjerivanje ni gromoglasna fraza. To je, naprosto, pokušaj definiranja jednog umijeća.
Za vlastito dobro, za dobro žive hrvatske kulture, nadležna institucija trebala bi poduprijeti nastanak romana “Mogla sam to biti ja”.
07.09.2014.
A onda je Božo krenuo ispočetka
Marina Vujčić na objavljivanje se pripremala dugo i temeljito. Ambicije ove profesorice materinjeg jezika i književnosti dugo su se ticale čitanja i sabiranja čitateljskih iskustava. Što je za to vrijeme pisala, jer nešto sigurno jest, ne možemo znati. To nije bila javna stvar. U posljednjih dvadesetak godina, možda i koju godinu više, povremeno je objavljivala dječju poeziju. Ali i to vrlo škrto.
Roman prvijenac “Tuđi život” objavila je 2010, tiho i bez velikih očekivanja. Priča romana govorila je o zagrebačkoj lektorici, koja započinje pisati scenarij za sapunicu. I najednom se život, u nekom blagom, lakom prelazu, počinje pretvarati u sapunicu, tako da se više ne zna što je stvarnost a što bajka, i s koje se strane ogledala što događa.
Marina Vujčić je u svome životu, između ostaloga, i lektorica. “Tuđi život” je, dakle, imao tu autobiografsku notu, ali vrlo odmjerenu i dobro naciljanu. Naime, Marina Vujčić nema ama baš nikakvih iskustava s pisanjem sapunica, niti je njihova prilježna gledateljica. Autobiografijom se poslužila kao pomoćnim kotačićima na dječjem biciklu. To joj je pomoglo da uvjeri najprije sebe, a zatim i svoje čitatelje, u autentičnost priče o sapunici. Marina Vujčić, naime zna, čitanje dobrih pisaca u tome joj je pomoglo, da je vrlo važno da i pisac povjeruje u istinitost vlastite priče. Kao što i dobri, karijerni lažovi vjeruju u svoje laži. Razlika je samo u tome što priča nikako ne smije biti – laž.
U svome drugom romanu, onako kako je započet, Marina ponavlja strategiju primijenjenu u prvom. “A onda je Božo krenuo ispočetka” jednostavna je, na prvu nepretenciozna, gotovo svakodnevna priča. Nikakvih velikih čuda u njoj nema, nego sve počinje kada prilično obični muškarac – kao što je vrlo obična bila i žena u “Tuđem životu” – koji je posvršavao škole i prošao kroz sve potrebne društvene i obiteljske incijacije, jednoga dana odluči da krene ispočetka. Marina Vujčić postavlja priču na pretpostavci koja je opće mjesto svih naših egzistencija. Koliko god nečija svakodnevica bila sređena, a želje i potrebe obični, građanski uredni kao uredna stolica, baš svakome na um padne da bi se sad mogao dići iz fotelje u dnevnom boravku, reći ženi, mužu, majci, psu, da će samo skoknuti da kupi cigarete. I da se više ne vrati. Ovom se temom, često variranom u posljednjih stotinjak godina, posljednji, koliko se mogu sjetiti, bavio Paul Auster.
Ono što Marina Vujčić pokušava, i što joj na neočekivan način uspijeva, jest da sve u tom bijegu iz vlastitoga života bude što običnije. Istovremeno, ništa nije sudbinsko, i sve je sudbinsko. A Božo, u skladu sa svojom školskom spremom i zvanjem, mudruje i filozofira, kao nekakav naš, hrvatski Woody Allen, čije su putanje i životne mogućnosti ponešto suženije i oskudnije nego u njegova američkog supatnika. Autorica se duhovito, ali i vrlo suptilno poigrava horizontima Božinih životnih želja i očekivanja, što stvara efekt koji se u nas, možda s razlogom, možda i ne, često veže za takozvani češki humor.
Marina Vujčić jedna je od načitanijih hrvatskih spisateljica. Možda je i u tome, a ne samo u temperamentu, razlog što joj je u pripovijedanju i u konstruiranju fabule strana svaka pompoznost i spektakularnost. Naši životi su, uglavnom, vrlo obični. O tome bi valjalo ponešto napisati. To je neizrečeni moto Marininih romana, prvog, i ovog drugog, koji je u nastajanju. Tko god je ikada išta pisao, dobro zna koliko je teško i nezahvalno pisati o običnome. Do pirotehničkih efekata i velikih sudbina najprije se i najlakše dolazi u književnosti.
Bilo bi dobro i korisno da se Marini Vujčić pomogne u pisanju romana “A onda je Božo krenuo ispočetka”. Nas, naime, zanima kako je to s Božom završilo. Autorica ima neočekivani dar, u našoj književnosti endemski rijedak, da od nečega, da od izrazito utišanih, običnih, svakodnevnih pretpostavki, stvori napetost i čitateljsko iščekivanje. Zato nas, naime, zanima Božina sudbina. Ili Božin život izvan sudbine, već kako se uzme. Oko njega će, to vjerujemo, nastati vrijedan roman.
Tri preporuke za Marinu
U sempembru svake godine hrvatski se pisci prijavljuju na natječaj za stipendiju koju dodjeljuje resorno ministarstvo. Za prijavu im treba preporuka. I tako nastaju tekstovi koji ne bivaju objavljeni.
Pedeset cigareta za Elenu
Marina Vujčić u svojim se romanima i dramama gotovo opsesivno bavi običnim životima. To čini s uvjerenjem i darom za očuđenje svakodnevice koji zna podsjetiti na neke rane filmove Lawrencea Kasdana, osobito na “Slučajnog turista”. I uvijek se u tim životima dogodi neki mali pomak, neka sitna odluka, koja sve preokrene, premda sve, ipak, ostaje isto. Može li se krenuti ispočetka, nakon što se jedan život već potrošio, ili nakon što je obljutavio? Na ovo pitanje, naravno, nema i ne treba biti odgovora, ali iz njega, opsesivno ga varirajući, Marina Vujičić gradi svoje romane.
“Tijelo, soba, šalica” (naslov promijenjen u konačnici u “Pedeset cigareta za Elenu”, prema savjetu urednika Seida Serdarevića, op.a) korak je dalje u pojednostavljenju početnog motiva. Jedan čovjek, imenom Oliver Radman – kao da i nije naš, ovdašnji – odluči da će pedeseti rođendan proslaviti tako što će od ponoći do ponoći ostati budan. Spavanje je najveća ugoda, spavanje je eliksir bezbrižnosti, samo u snu čovjek je slobodan, ali istodobno spavanje skraćuje naše ionako kratko vrijeme, bliži nas našem nestanku, spavanje je svakonoćna vježba smrti. Kada bi mogao nespavati, čovjek bi – subjektivno gledano – živio dvostruko duže. Ostati budan za svoj pedeseti rođendan između ostalog je i uzaludni, sizifovski pokušaj da se pobijedi neumitno. Ali hajde, ne razmišljajmo o tome baš tako ozbiljno: ostati budan na jedan dan, od ponoći do ponoći, jedna je od onih budalastih, uveseljavajućih odluka, koje izvan čina odlučivanja i nemaju drugoga smisla, kakve čovjek donosi jer ga vesele i jer očuđavaju svakodnevicu. A to je očuđenje i Marinin talent, i njena opsesivna tema.
“Tijelo, soba, šalica” pripovijeda, ili će tek pripovijedati o tome koga Oliver Radman sreće za vrijeme svoga rođendanskog bdijenja. Hoće li mu se život, ipak, preokrenuti? I što se može dogoditi u dvadeset četiri sata čovjekove budnosti? Svijet je, uče nas sveta i profana iskustva, nastajao, rađao se u jednom danu, tako će u nekom drugom, slućenom danu, u daljoj ili bližoj budućnosti, i nestati. “Tijelo, soba, šalica” trebala bi postati pričom o tom danu kada svijeta nestaje ili svijet ostaje. Po tome se ne razlikuje od svih drugih dana. Razlika je samo u svijesti o jedinstvu trenutka, i u jednoj maloj, gotovo trivijalnoj životnoj odluci.
Da, ja bih želio pročitati ovu knjigu kad jednom bude napisana.
02.09.2015
Mogla sam to biti ja
Kada bi se priča Marine Vujčić mogla svesti na jednu misao i rečenicu, tada bi ta rečenica bila vrlo jednostavna, i na neki način drevna: nitko nikome ne može pomoći. Svaki je čovjek sam za sebe, svakome je njegova patnja najveća, nema ničega težeg i beznadnijeg od pokušaja zamišljanja patnje onoga drugog. Ona se ionako i zamišlja samo zbog praznovjernog straha da se tebi ne dogodi ista takva ili mnogo gora nesreća.
Ili nije tako. Možda ovaj rukopis govori o nečemu posve drugom. Možda su autoričine namjere manje sumorne. U priči sudjeluje više različitih, katkad suprotstavljenih glasova, koji se prepliću i kontrapunktiraju, kao u nekoj glazbenoj formi, kao u televizijskoj seriji ili kao u – životu.
Marina Vujčić piše onako kako i živi. Tačnije rečeno, ona piše onako kako iz njezine perspektive izgleda život, promatran sa strane, tiho i nenametljivo, bez namjere i potrebe da se ikome ili ičemu presuđuje. Pomalo to djeluje poput onih odjeka egzistencijalizma u našoj književnosti ili u filmu s krajem pedesetih i početkom šezdesetih, ali mnogo ljupkije, pametnije, lišeno svake patetike i zazivanja utjehe. Nikome od njenih junaka ili junakinja utjeha nije obećana. Prošlo je to vrijeme, nema više ideala uz koje bi se moglo preživjeti. Svijet je hladan i okrutan, ali upravo na fonu te hladnoće i okrutnosti svijeta savršeno se očitavaju njene tople i žive ljudske prilike, persone, maske jednoga doživljenog i proživljenog svijeta.
Roman u nastajanju, naslova “Mogla sam to biti ja”, nadaje se kao dosad najzreliji u nizu od tri romana Marine Vujčić, nizu apartnom i uzdignutom iznad standarda suvremene hrvatske proze, ali i hrvatske naracije općenito. Marina Vujčić umije, naime, pripovijedati priču na način nenametljiv, skoro nevidljiv, onako kako se priča sama od sebe odvija u životu. Naravno, životne priče u književnosti su neuvjerljive ako su iz života “prepisane”. Marina Vujčić ne “prepisuje”, ona kreira tako da priča bude uvjerljivija od života. Ne, nije to patetično pretjerivanje ni gromoglasna fraza. To je, naprosto, pokušaj definiranja jednog umijeća.
Za vlastito dobro, za dobro žive hrvatske kulture, nadležna institucija trebala bi poduprijeti nastanak romana “Mogla sam to biti ja”.
07.09.2014.
A onda je Božo krenuo ispočetka
Marina Vujčić na objavljivanje se pripremala dugo i temeljito. Ambicije ove profesorice materinjeg jezika i književnosti dugo su se ticale čitanja i sabiranja čitateljskih iskustava. Što je za to vrijeme pisala, jer nešto sigurno jest, ne možemo znati. To nije bila javna stvar. U posljednjih dvadesetak godina, možda i koju godinu više, povremeno je objavljivala dječju poeziju. Ali i to vrlo škrto.
Roman prvijenac “Tuđi život” objavila je 2010, tiho i bez velikih očekivanja. Priča romana govorila je o zagrebačkoj lektorici, koja započinje pisati scenarij za sapunicu. I najednom se život, u nekom blagom, lakom prelazu, počinje pretvarati u sapunicu, tako da se više ne zna što je stvarnost a što bajka, i s koje se strane ogledala što događa.
Marina Vujčić je u svome životu, između ostaloga, i lektorica. “Tuđi život” je, dakle, imao tu autobiografsku notu, ali vrlo odmjerenu i dobro naciljanu. Naime, Marina Vujčić nema ama baš nikakvih iskustava s pisanjem sapunica, niti je njihova prilježna gledateljica. Autobiografijom se poslužila kao pomoćnim kotačićima na dječjem biciklu. To joj je pomoglo da uvjeri najprije sebe, a zatim i svoje čitatelje, u autentičnost priče o sapunici. Marina Vujčić, naime zna, čitanje dobrih pisaca u tome joj je pomoglo, da je vrlo važno da i pisac povjeruje u istinitost vlastite priče. Kao što i dobri, karijerni lažovi vjeruju u svoje laži. Razlika je samo u tome što priča nikako ne smije biti – laž.
U svome drugom romanu, onako kako je započet, Marina ponavlja strategiju primijenjenu u prvom. “A onda je Božo krenuo ispočetka” jednostavna je, na prvu nepretenciozna, gotovo svakodnevna priča. Nikakvih velikih čuda u njoj nema, nego sve počinje kada prilično obični muškarac – kao što je vrlo obična bila i žena u “Tuđem životu” – koji je posvršavao škole i prošao kroz sve potrebne društvene i obiteljske incijacije, jednoga dana odluči da krene ispočetka. Marina Vujčić postavlja priču na pretpostavci koja je opće mjesto svih naših egzistencija. Koliko god nečija svakodnevica bila sređena, a želje i potrebe obični, građanski uredni kao uredna stolica, baš svakome na um padne da bi se sad mogao dići iz fotelje u dnevnom boravku, reći ženi, mužu, majci, psu, da će samo skoknuti da kupi cigarete. I da se više ne vrati. Ovom se temom, često variranom u posljednjih stotinjak godina, posljednji, koliko se mogu sjetiti, bavio Paul Auster.
Ono što Marina Vujčić pokušava, i što joj na neočekivan način uspijeva, jest da sve u tom bijegu iz vlastitoga života bude što običnije. Istovremeno, ništa nije sudbinsko, i sve je sudbinsko. A Božo, u skladu sa svojom školskom spremom i zvanjem, mudruje i filozofira, kao nekakav naš, hrvatski Woody Allen, čije su putanje i životne mogućnosti ponešto suženije i oskudnije nego u njegova američkog supatnika. Autorica se duhovito, ali i vrlo suptilno poigrava horizontima Božinih životnih želja i očekivanja, što stvara efekt koji se u nas, možda s razlogom, možda i ne, često veže za takozvani češki humor.
Marina Vujčić jedna je od načitanijih hrvatskih spisateljica. Možda je i u tome, a ne samo u temperamentu, razlog što joj je u pripovijedanju i u konstruiranju fabule strana svaka pompoznost i spektakularnost. Naši životi su, uglavnom, vrlo obični. O tome bi valjalo ponešto napisati. To je neizrečeni moto Marininih romana, prvog, i ovog drugog, koji je u nastajanju. Tko god je ikada išta pisao, dobro zna koliko je teško i nezahvalno pisati o običnome. Do pirotehničkih efekata i velikih sudbina najprije se i najlakše dolazi u književnosti.
Bilo bi dobro i korisno da se Marini Vujčić pomogne u pisanju romana “A onda je Božo krenuo ispočetka”. Nas, naime, zanima kako je to s Božom završilo. Autorica ima neočekivani dar, u našoj književnosti endemski rijedak, da od nečega, da od izrazito utišanih, običnih, svakodnevnih pretpostavki, stvori napetost i čitateljsko iščekivanje. Zato nas, naime, zanima Božina sudbina. Ili Božin život izvan sudbine, već kako se uzme. Oko njega će, to vjerujemo, nastati vrijedan roman.
10.09.2012.