Traje jedna od onih teških bosanskih zima. U Evropi vrije i ključa. Odjeci tih glasina dopiru i do fra Josipa, iako je nekoliko mjeseci ranije dao izbaciti radio iz sobe, kao da ga se sve to ne tiče, kao da više ne pripada tom svijetu niti onnjemu. Fra Josipove veze s njim bile su sve slabije. On je ostao nepovratno zarobljen u svom izgubljenom i potrošenom svijetu kojemu je toliko toga dao, a malo toga dobio zauzvrat. Kada o tome razmišlja, uvijek se javi neka gorčina, koja nije od jučer, već iz vremena kada je nastojao pomiriti dva nepomirljiva svijeta, fratarski i svjetovni, kada je bio svakome kriv, a nikome prav. Ta gorčina se javljala usprkos tome što je bio svjestan da drugačije nije moglo biti, jer su bila takva vremena, puna zamki i nedoumica. Stoga je čuvao za sebe još ono malo životne snage koja mu je preostala, a koja iz dana u dan kopni i nestaje: trošio je u miru posljednje ostatke života koji blijedi, nestaje i polako se gasi.
Kod mlađih fratara ta previranja, koja su krenula u Francuskoj, bude nadu i vjeru u neki bolji svijet, iako on zna da to nije tako, da stvari drugačije stoje: taj strani, daleki svijet, ima malo doticaja s njima, s Bosnom, gdje može doći jedino iskrivljen i neprepoznatljiv, kao što je stoljećima sve dolazilo, kada se na tom putu izgubi ono najvažnije, a to što dođe nema više nikakve veze s onom grudvom snijeg koja je sve pokrenula. Ipak, shvaćao je te bučne mlade fratre i podržavao ih u tome, ponajprije taj njihov žar i borbenost, jer je najveći grijeh mladosti biti ravnodušan i nezainteresiran. I on je bio takav u njihovim godinama. Sada se sa sjetom i tugom sjećao svojih ranih tekstova, na koje danas gleda otprilike kao na stavove ovih mladih fratara čije su veze s vanjskim svijetom, za razliku od njegove generacije, bile jake i bliske. Radi se o borbi unaprijed osuđenoj na neuspjeh, ali od koje se usprkos tome ne smije odustati, bez obzira postoji li ili ne postoji svijest o porazu. On je vjerovao u ostvarivost svake rečenice koju je napisao, a vjeruje kako slično stoje stvari i s ovima što dolaze. Kako su samo u njegovim tekstovima zvonile velike i prazne riječi! Pisao je o promicanju “radničkih probitka” po duhu evanđelja i enciklici pape Lava XIII.“Blagosivat ćemo njihove žuljeve i samilosno im suze otirati.” Pisao je o pravednom društvenom redu, da se onaj postojeći mora promijeniti, ali po duhu evanđelja, “pravedno i polagano”. O borbenoj i aktivnoj crkvi koja treba okupljati radništvo u “kršćanske socijale”, te im na taj način “izbiti iz ruku nihilističke novine”. Pod tim “radništvom” Markušić je i tada podrazumijevao sve one neosviještene i izgubljene u svijetu koji se rađa, i koji se iz dana u dan mijenja i ubrzava. A uz to, sve promjene, od kada je svijeta i vijeka, kreću s vrha piramide i tu zastanu. Do onih na dnu, u čije ime se sve to kao radi, do kojih je fra Josipu najviše stalo, ništa od tih promjena ne stiže. Jedni odu, drugi dođu: Ono pas a ono mu brat. Osim krvave cijene koja se za to plati, jer su upravo ti s dna piramide ona lako zapaljiva slama koja hrani plamen svake revolucije, neosviješteno topovsko meso koje ide u susret vlastitoj sudbini kao stoka u klaonici. Sva ta previranja, ona koja su prošla, koja traju i ona koja će doći, prizivaju krv i patnju, jer drugačije ne može biti; svijet raste i razvija se, a ljudi u svojoj ljušturi ostaju isti, povodljivi i prijemčivi za svako zlo, zatvoreni u sebe kao u dobro čuvanu tamnicu.
Nekada je i on drugačije razmišljao, nekada su i njega slični događaji uvlačili u sebe, budili nadu i podizali očekivanja do neslućenih visina. Sjećao se živo i ustrajno svakog proživljenog trena nakon što je čuo vijest o atentatu na nadvojvodu Franza Ferdinanda. Preplavili su ga oprečni osjećaji: strah i nada. Nada da će svijet nakon nečega tako krupnog, nečega što se, uz to, dogodilo na njihovu kućnom pragu,u Sarajevu, nekim čudom krenuti u pravom smjeru, iako je s druge strane osjećao strah, jer je znao kako ništa ne može doći samo po sebi. Svako dobro rađa se iz krvi i patnje, i svijet već stotinama godina živi po tom okrutnom mehanizmu, po kojemu se svaki gram osvojene i doživljene sreće krvavo plaća. Sjeća se tih podijeljenih osjećaja jako i do u tančine, iako je otada prošao cijeli jedan ljudski vijek. A uz to, tada nije znao ni djelić onoga što zna danas. Tu su i godine; da je mladosti čija krv vrije i ključa pritaknuti nešto od staračke mudrosti i skepse, svijet bi danas bio neusporedivo ljepše mjesto.
Fra Josip leži na krevetu. Vid ga sve slabije služi, i sve oko njega lebdi u nekoj prozračnoj izmaglici koja se krivi, a po rubovima nejasnih oblika isijava neko nejako i žmirkavo plavetnilo. Vani je snijeg, sve je zameo i poravnao, i kada se fra Josip pridigne naslonjen na lakte i pogleda kroz prozor samostanske sobe koja gleda na Vrbas, vidi samo beskrajnu i tajanstvenu bjelinu ispod koje se ništa ne naslućuje. Ljeti je to okrajak sasušene ledine podijeljen oštrom linijom na dva dijela; na osunčani dio nastavlja se bez prijelaza drjemljiva sjena koja se onda pruža prema liniji horizonta i tu prelazi u krajičak vedrog i dalekog neba. To traje kratko; ruke mu u tom položaju učas odrvene, a kroz njih krenu trnci, te se tada ponovo spusti na krevet. Sačeka određeno vrijeme da se “mravi” koji mu kolaju damarima umire, pa onda sklopi oči. Pred njih mu izlaze poznata lica, koja dolaze i prolaze. To se iz dana u dan ponavlja, i svaki put izgleda isto; da se uvijek iznova posljednji put pozdravljaju. Neki se zadrže dugo, poput Jože Plečnika, fra Jaroslava Jaranovića ili fra Željka Džaje. Njih dvojica, fra Jaroslav i fra Željko, uvijek dođu zajedno. Drugi se zadržavaju nešto kraće: fra Ljubo Hrgić, Ivo Andrić, prota Milan Ilić, dok treći samo prođu, nezainteresirano i na brzinu, kao da ih nešto goni, poput fra Viktora Lovrenovića, Mehmeda Sarača, Petra Lacića, Mustafe Bibera ili Jovana Zobundžije. Navrati i Stipo Bilan, Krunoslav Muha… Većina njih su još uvijek živi, a nekih odavno nema. Većina živih su u poodmakloj dobi, na kraju puta, i to što su oni još uvijek živi, a ovi drugi nisu, nije nikakva njihova pobjeda, jer to što oni žive teško je nazvati životom; više je to sporo i nedostojanstveno dotrajavanje. Nijedan od njih mu ništa ne govori niti šta traže od njega, samo dolaze i prolaze.
2. Jože Plečnik
Najprije dođe Jože Pločnik. On ostane najduže. Prijateljstvo između fra Josipa Markušića i Plečnika započelo je u Beogradu prije gotovo četrdeset godina, kamo je Plečnik stigao po istom poslu kao i Markušić. Povezala ih je gradnja Crkve svetog Ante. Plečnik je stigao u Beograd par godina prije Markušića, da obiđe mjesto gdje su bosanski franjevci odlučili podići crkvu. Jednom mu je detaljno opisao svoj prvi dolazak u Beograd, a ono što mu je tada zaboravio reći, ili je to smatrao nevažnim u tom trenutku, napisao mu je u nekim pismima koje je u godinama koje su uslijedile izmjenjivao s fra Josipom. Tamo je stigao desetak dana uoči svetog Ante. Bilo je hladno za to doba godine. Zapuhao je neki ćudljiv vjetar koji je nanosio odnekle zadah truleži, upravo u trenutku kada je Plečnik iz zagušljivog putničkog vagona zakoračio u Beograd. To mu je bio prvi dolazak u taj grad, te se okretao oko sebe, na sve četiri strane, i promatrao konture krovova. Sve mu je djelovalo na jedan način novo, razbarušeno, ta čudna kombinacija sirotinjskih naselja i razmetljive arhitekture, što se moglo vidjeti jedino još u gradovima poput Beograda, koji brzo rastu i šire se na sve strane. Na stanici ga je čekala kočija. Kočijaš je bio sredovječni čovjek patničkog izgleda, ispijen i mrzovoljan. U jednom je trenutku, dok je ubacivao u kočiju Plečnikovu prtljagu, ružno podrignuo.
“Jutros sam za doručak pojeo nešto pokvareno, pa celo jutro, da izvinete, podrigujem”, rekao je, pravdajući se.
Plečnik je dok su se vozili znatiželjno promatrao oko sebe, prateći linije zgrada spram neba. To je prva slika grada koja čovjeku upadne u oči i po čemu ga se kasnije najživlje sjeća. Svidjelo mu se to što je vidio, nije tu bilo vitkih crkvenih tornjeva čiji su vrhovi parali nebo velikih evropskih gradova; bilo je u tom prizoru neke neumjerene oholosti, želje da se pokaže vlastita moć i veličina. A tu, u Beogradu, na susretu dva kršćanska svijeta, gdje jedan prelazi u drugi, nešto slično bi još više upadalo u oči, pogotovo stoga što to pripada samo jednima, koji su tu zanemariva manjina. A na sličnim mjestima, a slično je bilo i u Bosni u turska vremena, manjina ne žele privlačiti pozornost na sebe, pogotovo ne tim oholim tornjevima, oni bi najradije da kroz svijet prolaze nevidljivi, da koracaju kroz život na prstima, mali i nezamijećeni. U tursko doba fratri su najčešće putovali preodjeveni u građanska odijela. To je bila ta spasonosna “nevidljivost”, stapanje s okolicom, i tu mudrost su fratri nosili u kostima, u krvi, kao dio nasljeđa i način života, a nekada su slične sitnice odlučivale o životu ili smrti. Iz tog straha rađalo se i nešto dobro, plemenito, prije svega ta skromnost i umjerenost. Taj ideal skromnosti nekako se prirodno zalijepio za Plečnika kada je iz Ljubljane stigao najprije u Graz, pa u Beč. Tu, u Beogradu, kao da ga je ponovo pronašao, čistog i netaknutog, koji kao da je mirovao u nekom mračnom, nedostupnom kutku, pa isplivao na svjetlo dana. (U godinama koje su uslijedile Plečnik je taj svoj ideal oplemenio u susretu s bosanskim fratrima.) Želio je da se to osjeti i na njegovim građevinama, jer svaka građevina je ujedno i odraz lica njenog graditelja. Vjerovao je kako postoji neka dublja, tajna veza između ljudi i oblika, nešto atavističko što u jednom trenutku iz onog nesvjesnog ispliva na površinu. Sve to prolazilo je kroz Plečnkovu glavu dok je kočija kloparala beogradskim ulicama.
Jože Plečnik je rođen u Ljubljani. Bio je po svemu prosječan, osim po jednoj stvari, po kojoj se izdvajao: još sa deset godina mogao je u glavi zamišljati složene oblike kako se okreću oko svoje osi, te zamisliti njihovu zrcalnu sliku. Također, mogao je velikom brzinom ispisivati na papir zrcalnu sliku riječi, isto ono što je radio s oblicima i jednostavnim geometrijskim tijelima. Ta njegova vještina izazivala je divljenje, a kod njegovih roditelja i određenu nelagodu. Ta nelagoda potjecala je od toga što su njegovi roditelji bili pobožni katolici, a ta dječakova vještina je pomalo podsjećala na magiju, na što je uistinu nalikovao onaj tren kada Jože stavi papir ispred zrcala, pa se u njemu ukaže ispravno napisana riječ. Kasnije, kada je stigao u Beč kod Wagnera, ta mu je vještina bila od velike koristi, kod nacrtne geometrije, na primjer: Plečnik je s lakoćom rješavao složene prodore geometrijskih tijela jedno u drugo, poput prodora stošca u piramidu, ili piramide u valjak. Nije to morao raditi po uvriježenom matematičkom postupku, već je taj prodor vidio u svojoj glavi, te je naknadno povlačio ravnalom linije, čisto da se stvori dojam da je do tog presjeka došao na traženi način, na čemu je Wagner insistirao.
Plečnik je imao jednu skrivenu strast za koju nitko nije znao, a koju je krio kao zmija noge, nešto u čemu je nalazio veliko veselje i ugodu, toliko da bi ponekad pomišljao da u tome ima nešto grešno, iskvareno, jer je u dubini svoga bića, fatalno određenog strogim katoličkim odgojem, svaku ugodu nesvjesno povezivao s grijehom. To je ono u katoličkom odgoju što tjera čovjeka da zatomi u sebi sve ono što ga čini sretnim, jer ta sreća, kratkotrajno zadovoljstvo, ima sama po sebi auru grijeha. Pa sve i da nema, tko zna: uvijek treba biti na oprezu. Promatrao je velebne zgrade po evropskim gradovima, one koje bi mu svojom ljepotom i skladom zapele za oko, među kojima je bilo i onih nepoznatih, nezamijećenih, zapravo je najveći užitak nalazio u sličnim građevinama, i usput pokušavao preko njih ući u um njihova tvorca, zamišljajući misli koje im se roje glavom dok na papir unose neke smjele linije i oblike koji bi ga posebno zadivili, zamišljajući ih pritom u njihovoj stvarnoj veličini, onoj koju gleda pred sobom. Usprkos svojoj suzdržanosti i asketizmu, na jedan zbunjujući način ga je privlačilo sve ono od čega je zazirao u životu; novi oblici i ideje u kojima nije bilo ni trunke suzdržanosti i strogoće. Ponekad je znao napraviti neku jednostavnu skicu ugljenom, povlačeći po papiru što deblje linije, pa bi ih onda mahinalnim pokretom dlana razmazao, pa potom dugo promatrao oblike koji bi tom prilikom nastali, kao da će se iz toga, iz puke slučajnosti, izroditi kakva nova ideja. I u tim prilikama se javljao onaj osjećaj da čini nešto grešno i neprimjereno, kao da ta ideja, ako se ikada i ukaže na papiru, ne pripada njemu, da prisvaja neki viši, njemu nedostižni smisao. Najviše se divio smjelosti da se povuče linija tamo gdje je nitko ne očekuje, a što se poslije pokaže ispravnim, jedinstvenim, iako je sam zazirao od nečega sličnog i užasavao se svakog iskakanja iz zadanih okvira. Slične misli, kao kroz maglu, prolazile su mu kroz glavu cijelo vrijeme dok je izrađivao skice za beogradsku crkvu.
Fra Josip je Plečnika prvi puta upoznao u Sarajevu, gdje je stigao na njegov poziv. To se dogodilo nakon što je fra Josip pogledao idejne skice za crkvu, te ih bez krzmanja prihvatio, kao provincijal, onaj čija je riječ zadnja. Stavio je nacrt na stol, pa ga dugo i zadivljeno promatrao. Sastojao se od dvije zrcalne projekcije vanjskog izgleda crkve, gledane po podužnoj osi, i njenog tlocrta, rotonde s nekoliko ispupčenih niša. Iako nevičan nacrtima, fra Josip je mogao jasno zamisliti u svojoj glavu crkvu u svoj njenoj ljepoti. Bio je zadivljen asketizmom Plečnikove vizije u kojoj je usprkos tome bilo nešto veličanstveno, a što je neprestano izmicalo.
Ponovo su se susreli dvije godine kasnije, u Beogradu, kada je Markušić postavljen za gvardijana beogradskog samostana i posvetio se gradnji crkve.
Plečnik je koristio svaku priliku da dođe u Beograd, jer ga je onaj trenutak, kada linije nacrta počinju u stvarnosti dobivati svoj oblik, kada se odvoje od zemlje i pođu rasti u visinu, oduvijek fascinirao, to su za njega bili trenuci beskrajnog ispunjenja, i ta fascinacija nije slabjela sa svakim novim objektom, već je rasla i bujala. To se vremenom pretvorilo u jednu vrstu duhovne gladi koju je teško bilo utažiti; što ju je više hranio, ona je jačala i rasla. Ponekad bi sklopio oči i zamišljao kako će kad ih otvori zid ispred njega vidno porasti. Ili je zamišljao kako se pred njegovim otvorenim očima svijet ubrzava, a građevina raste kao iz vode. Mogao je satima stajati sa strane i promatrati radove. Nekada je, opet, zamišljao kako se pred njim odvija djelić Postanka, a on je u tom slučaju Bog čija nevidljiva ruka upravlja tim stalnim i upornim rastom. Jednom je čuo jednu sufijsku misao, “kaplja u moru – more u kaplji”, po kojoj je kaplja u moru istovremeno i more, jednu zavodljivu misao po kojoj se nešto nezamislivo veliko ogleda u nečemu malom, beznačajnom, odnosno kako je u svakoj kaplji sadržano beskrajno more. U svakoj cigli ili kamenu, onda, ogledala se i građevina, djelić Postanka. Te grešne, heretičke misli su ga plašile, ali što je više zazirao od tih slika koje su mu prolazile pred očima, one su dolazile jače i ustrajnije, poput urođenih strahova.
Ipak, u tom neprestanom rastu koji se odvijao pred njim nije postojala samo ugoda, on je rađao i jednom vrstom straha: Plečnik je potajno strahovao da će neki od oblika ili ideja koje je ugradio u svoje arhitektonske vizije u jednom trenutku “pojeftiniti”, da će se razotkriti kao laž, opsjena, da će izgubiti snagu i onu nevidljivu srčiku iz koje tu snagu crpe, a koja ih je pretvorila u to što jesu. I kako će onda lančanom reakcijom, poput grudve snijega što pokrene lavinu, “pojeftiniti” i njegovo djelo, da će se preko noći kraljevska kočija pretvoriti u bundevu, da će postati samo jedna od građevina iz jednoličnog niza, jedna od onih betonskih ljuštura bez duše, razasutih po evropskim gradovima kojima se ne zna niti autor, a niti graditelj, koje su nastale na isti način na koji nastaje mravinjak, urođenim, animalnim instinktom koji se vremenom ne mijenja niti oplemenjuje.
Ta “grudva snijega”, onda, u njegovoj glavi raste do čudovišnih razmjera. To je počelo još u djetinjstvu, kada je bio s roditeljima u Julijskim Alpama, i kada je jedne prilike moćna lavina prošla stotinjak metara od njih. Huk koji je tada čuo urezao mu se u sjećanje, tako je nekako trebao “zvučati” Božji gnjev. Ostao mu je u sjećanju strah koji je vidio u očima svojih roditelja i duboko strahopoštovanje prema prirodi, njenim moćnim silama, nečemu što se u godinama koje su došle pretvorilo u personifikaciju Boga. A strah od “grudve snijega” dobivao je nova značenja; nekada je to bio grijeh od kojeg sve počinje, a nekada Božja kazna. Maštao je pritom o obliku u kojemu su u savršenom skladu svi prosti geometrijski oblici, koji će predstavljati ljudsku povijest i iskustvo sabijeno u jedan jedini detalj, jednu lijepu utopiju koja je vremenom postala samoj sebi svrha. Oblik iz kojega je nestao sadržaj, pojedinosti, pa se pretvorio u zakučastu misao. Taj njegov oblik bio je Sveti Gral, magična riječ koja otvara sva vrata i pretvara žabe u prinčeve. Vjerovao je da su ljudska i nakaznost kakve građevine usko povezani, da to može u jednom trenutku izbiti na površinu, a da je prije toga, pomno skriveno, samo čekalo svoje vrijeme. Maštao je zapravo o građevini koja će dostojanstveno starjeti. Veza ljudi i građevina tu nije prestajala: ponekad je zamišljao kako kod građevina postoji nešto slično kao oči kod ljudi, nešto preko čega je moguće zaviriti u njihovu nutrinu, oblik ili element koji je nevidljiva duša građevine, što je izdvaja od svih drugih, nešto samo njeno, što joj daje neki sklad i mir, nešto od one rijetke ljudske plemenitosti, ili nešto što unosi nemir, kao mjeru ljudske nakaznosti. To ga je tištilo, dovodilo u sumnju sve što radi, jer je za njega svaka građevina, crkve pogotovo, bila molitva, neki njegov način način da se ljepotom približi Bogu. Onako kako muškarci ženama u znak pažnje ili ljubavi poklanjaju cvijeće, kao simbol ljepote, tako je Jože Plečnik pred lice Gospodnje postavljao crkve.
Više od bilo čega drugog, od vanjskog oblika i kontura, Plečnika je zanimala unutrašnjost, duša građevine, ono što je u neposrednom doticaju s čovjekom. (Vanjski izgled bio je ljuštura.) Tu je išao do najsitnijih detalja, od biranja materijala pa do detaljnih završnih skica. Ipak, posebnu pažnju poklanjao je izboru materijala. Prvi i najvažniji kontakt ljudskog oka s nekim elementom, onaj trenutak kada se rađa povjerenje ili odbojnost, bazirao se na odabranim materijalima. Drvo je zračilo toplinom, u otmjenom mramoru ogledala se vječnost, dok je kovana ograda prizivala mir i utjehu grobljanskih prostora. I tako, od materijala do materijala, svaki je u Plečnikovu unutarnjem svijetu imao svoju svrhu i mjesto, poput vojnika u borbenom rasporedu.
U unutrašnjosti crkve bio je cijeli niz elemenata o kojima je morao voditi računa: ispovjedaonice, glavni i pomoćni oltari, put križa, kipovi… Nekada je izrada nacrta za pojedine od tih elemenata trajala duže nego li onih za vanjski izgled crkve, za svaki od oltara, na primjer, jer je tu morao nacrtati svaki, i najmanji detalj. Satima je s fra Josipom razgovarao o svakom od njih, pomno, strpljivo i s užitkom. Iz tih razgovora niknulo je jedno prijateljstvo, dvojice po svemu sličnih ljudi, koje, eto, traje do danas.
Fra Josip i Plečnik
Odlomak iz 2. dijela romana “Na Vrbasu tekija”
1. Fra Josip Markušić
Traje jedna od onih teških bosanskih zima. U Evropi vrije i ključa. Odjeci tih glasina dopiru i do fra Josipa, iako je nekoliko mjeseci ranije dao izbaciti radio iz sobe, kao da ga se sve to ne tiče, kao da više ne pripada tom svijetu niti on njemu. Fra Josipove veze s njim bile su sve slabije. On je ostao nepovratno zarobljen u svom izgubljenom i potrošenom svijetu kojemu je toliko toga dao, a malo toga dobio zauzvrat. Kada o tome razmišlja, uvijek se javi neka gorčina, koja nije od jučer, već iz vremena kada je nastojao pomiriti dva nepomirljiva svijeta, fratarski i svjetovni, kada je bio svakome kriv, a nikome prav. Ta gorčina se javljala usprkos tome što je bio svjestan da drugačije nije moglo biti, jer su bila takva vremena, puna zamki i nedoumica. Stoga je čuvao za sebe još ono malo životne snage koja mu je preostala, a koja iz dana u dan kopni i nestaje: trošio je u miru posljednje ostatke života koji blijedi, nestaje i polako se gasi.
Kod mlađih fratara ta previranja, koja su krenula u Francuskoj, bude nadu i vjeru u neki bolji svijet, iako on zna da to nije tako, da stvari drugačije stoje: taj strani, daleki svijet, ima malo doticaja s njima, s Bosnom, gdje može doći jedino iskrivljen i neprepoznatljiv, kao što je stoljećima sve dolazilo, kada se na tom putu izgubi ono najvažnije, a to što dođe nema više nikakve veze s onom grudvom snijeg koja je sve pokrenula. Ipak, shvaćao je te bučne mlade fratre i podržavao ih u tome, ponajprije taj njihov žar i borbenost, jer je najveći grijeh mladosti biti ravnodušan i nezainteresiran. I on je bio takav u njihovim godinama. Sada se sa sjetom i tugom sjećao svojih ranih tekstova, na koje danas gleda otprilike kao na stavove ovih mladih fratara čije su veze s vanjskim svijetom, za razliku od njegove generacije, bile jake i bliske. Radi se o borbi unaprijed osuđenoj na neuspjeh, ali od koje se usprkos tome ne smije odustati, bez obzira postoji li ili ne postoji svijest o porazu. On je vjerovao u ostvarivost svake rečenice koju je napisao, a vjeruje kako slično stoje stvari i s ovima što dolaze. Kako su samo u njegovim tekstovima zvonile velike i prazne riječi! Pisao je o promicanju “radničkih probitka” po duhu evanđelja i enciklici pape Lava XIII. “Blagosivat ćemo njihove žuljeve i samilosno im suze otirati.” Pisao je o pravednom društvenom redu, da se onaj postojeći mora promijeniti, ali po duhu evanđelja, “pravedno i polagano”. O borbenoj i aktivnoj crkvi koja treba okupljati radništvo u “kršćanske socijale”, te im na taj način “izbiti iz ruku nihilističke novine”. Pod tim “radništvom” Markušić je i tada podrazumijevao sve one neosviještene i izgubljene u svijetu koji se rađa, i koji se iz dana u dan mijenja i ubrzava. A uz to, sve promjene, od kada je svijeta i vijeka, kreću s vrha piramide i tu zastanu. Do onih na dnu, u čije ime se sve to kao radi, do kojih je fra Josipu najviše stalo, ništa od tih promjena ne stiže. Jedni odu, drugi dođu: Ono pas a ono mu brat. Osim krvave cijene koja se za to plati, jer su upravo ti s dna piramide ona lako zapaljiva slama koja hrani plamen svake revolucije, neosviješteno topovsko meso koje ide u susret vlastitoj sudbini kao stoka u klaonici. Sva ta previranja, ona koja su prošla, koja traju i ona koja će doći, prizivaju krv i patnju, jer drugačije ne može biti; svijet raste i razvija se, a ljudi u svojoj ljušturi ostaju isti, povodljivi i prijemčivi za svako zlo, zatvoreni u sebe kao u dobro čuvanu tamnicu.
Nekada je i on drugačije razmišljao, nekada su i njega slični događaji uvlačili u sebe, budili nadu i podizali očekivanja do neslućenih visina. Sjećao se živo i ustrajno svakog proživljenog trena nakon što je čuo vijest o atentatu na nadvojvodu Franza Ferdinanda. Preplavili su ga oprečni osjećaji: strah i nada. Nada da će svijet nakon nečega tako krupnog, nečega što se, uz to, dogodilo na njihovu kućnom pragu, u Sarajevu, nekim čudom krenuti u pravom smjeru, iako je s druge strane osjećao strah, jer je znao kako ništa ne može doći samo po sebi. Svako dobro rađa se iz krvi i patnje, i svijet već stotinama godina živi po tom okrutnom mehanizmu, po kojemu se svaki gram osvojene i doživljene sreće krvavo plaća. Sjeća se tih podijeljenih osjećaja jako i do u tančine, iako je otada prošao cijeli jedan ljudski vijek. A uz to, tada nije znao ni djelić onoga što zna danas. Tu su i godine; da je mladosti čija krv vrije i ključa pritaknuti nešto od staračke mudrosti i skepse, svijet bi danas bio neusporedivo ljepše mjesto.
Fra Josip leži na krevetu. Vid ga sve slabije služi, i sve oko njega lebdi u nekoj prozračnoj izmaglici koja se krivi, a po rubovima nejasnih oblika isijava neko nejako i žmirkavo plavetnilo. Vani je snijeg, sve je zameo i poravnao, i kada se fra Josip pridigne naslonjen na lakte i pogleda kroz prozor samostanske sobe koja gleda na Vrbas, vidi samo beskrajnu i tajanstvenu bjelinu ispod koje se ništa ne naslućuje. Ljeti je to okrajak sasušene ledine podijeljen oštrom linijom na dva dijela; na osunčani dio nastavlja se bez prijelaza drjemljiva sjena koja se onda pruža prema liniji horizonta i tu prelazi u krajičak vedrog i dalekog neba. To traje kratko; ruke mu u tom položaju učas odrvene, a kroz njih krenu trnci, te se tada ponovo spusti na krevet. Sačeka određeno vrijeme da se “mravi” koji mu kolaju damarima umire, pa onda sklopi oči. Pred njih mu izlaze poznata lica, koja dolaze i prolaze. To se iz dana u dan ponavlja, i svaki put izgleda isto; da se uvijek iznova posljednji put pozdravljaju. Neki se zadrže dugo, poput Jože Plečnika, fra Jaroslava Jaranovića ili fra Željka Džaje. Njih dvojica, fra Jaroslav i fra Željko, uvijek dođu zajedno. Drugi se zadržavaju nešto kraće: fra Ljubo Hrgić, Ivo Andrić, prota Milan Ilić, dok treći samo prođu, nezainteresirano i na brzinu, kao da ih nešto goni, poput fra Viktora Lovrenovića, Mehmeda Sarača, Petra Lacića, Mustafe Bibera ili Jovana Zobundžije. Navrati i Stipo Bilan, Krunoslav Muha… Većina njih su još uvijek živi, a nekih odavno nema. Većina živih su u poodmakloj dobi, na kraju puta, i to što su oni još uvijek živi, a ovi drugi nisu, nije nikakva njihova pobjeda, jer to što oni žive teško je nazvati životom; više je to sporo i nedostojanstveno dotrajavanje. Nijedan od njih mu ništa ne govori niti šta traže od njega, samo dolaze i prolaze.
2. Jože Plečnik
Najprije dođe Jože Pločnik. On ostane najduže. Prijateljstvo između fra Josipa Markušića i Plečnika započelo je u Beogradu prije gotovo četrdeset godina, kamo je Plečnik stigao po istom poslu kao i Markušić. Povezala ih je gradnja Crkve svetog Ante. Plečnik je stigao u Beograd par godina prije Markušića, da obiđe mjesto gdje su bosanski franjevci odlučili podići crkvu. Jednom mu je detaljno opisao svoj prvi dolazak u Beograd, a ono što mu je tada zaboravio reći, ili je to smatrao nevažnim u tom trenutku, napisao mu je u nekim pismima koje je u godinama koje su uslijedile izmjenjivao s fra Josipom. Tamo je stigao desetak dana uoči svetog Ante. Bilo je hladno za to doba godine. Zapuhao je neki ćudljiv vjetar koji je nanosio odnekle zadah truleži, upravo u trenutku kada je Plečnik iz zagušljivog putničkog vagona zakoračio u Beograd. To mu je bio prvi dolazak u taj grad, te se okretao oko sebe, na sve četiri strane, i promatrao konture krovova. Sve mu je djelovalo na jedan način novo, razbarušeno, ta čudna kombinacija sirotinjskih naselja i razmetljive arhitekture, što se moglo vidjeti jedino još u gradovima poput Beograda, koji brzo rastu i šire se na sve strane. Na stanici ga je čekala kočija. Kočijaš je bio sredovječni čovjek patničkog izgleda, ispijen i mrzovoljan. U jednom je trenutku, dok je ubacivao u kočiju Plečnikovu prtljagu, ružno podrignuo.
“Jutros sam za doručak pojeo nešto pokvareno, pa celo jutro, da izvinete, podrigujem”, rekao je, pravdajući se.
Plečnik je dok su se vozili znatiželjno promatrao oko sebe, prateći linije zgrada spram neba. To je prva slika grada koja čovjeku upadne u oči i po čemu ga se kasnije najživlje sjeća. Svidjelo mu se to što je vidio, nije tu bilo vitkih crkvenih tornjeva čiji su vrhovi parali nebo velikih evropskih gradova; bilo je u tom prizoru neke neumjerene oholosti, želje da se pokaže vlastita moć i veličina. A tu, u Beogradu, na susretu dva kršćanska svijeta, gdje jedan prelazi u drugi, nešto slično bi još više upadalo u oči, pogotovo stoga što to pripada samo jednima, koji su tu zanemariva manjina. A na sličnim mjestima, a slično je bilo i u Bosni u turska vremena, manjina ne žele privlačiti pozornost na sebe, pogotovo ne tim oholim tornjevima, oni bi najradije da kroz svijet prolaze nevidljivi, da koracaju kroz život na prstima, mali i nezamijećeni. U tursko doba fratri su najčešće putovali preodjeveni u građanska odijela. To je bila ta spasonosna “nevidljivost”, stapanje s okolicom, i tu mudrost su fratri nosili u kostima, u krvi, kao dio nasljeđa i način života, a nekada su slične sitnice odlučivale o životu ili smrti. Iz tog straha rađalo se i nešto dobro, plemenito, prije svega ta skromnost i umjerenost. Taj ideal skromnosti nekako se prirodno zalijepio za Plečnika kada je iz Ljubljane stigao najprije u Graz, pa u Beč. Tu, u Beogradu, kao da ga je ponovo pronašao, čistog i netaknutog, koji kao da je mirovao u nekom mračnom, nedostupnom kutku, pa isplivao na svjetlo dana. (U godinama koje su uslijedile Plečnik je taj svoj ideal oplemenio u susretu s bosanskim fratrima.) Želio je da se to osjeti i na njegovim građevinama, jer svaka građevina je ujedno i odraz lica njenog graditelja. Vjerovao je kako postoji neka dublja, tajna veza između ljudi i oblika, nešto atavističko što u jednom trenutku iz onog nesvjesnog ispliva na površinu. Sve to prolazilo je kroz Plečnkovu glavu dok je kočija kloparala beogradskim ulicama.
Jože Plečnik je rođen u Ljubljani. Bio je po svemu prosječan, osim po jednoj stvari, po kojoj se izdvajao: još sa deset godina mogao je u glavi zamišljati složene oblike kako se okreću oko svoje osi, te zamisliti njihovu zrcalnu sliku. Također, mogao je velikom brzinom ispisivati na papir zrcalnu sliku riječi, isto ono što je radio s oblicima i jednostavnim geometrijskim tijelima. Ta njegova vještina izazivala je divljenje, a kod njegovih roditelja i određenu nelagodu. Ta nelagoda potjecala je od toga što su njegovi roditelji bili pobožni katolici, a ta dječakova vještina je pomalo podsjećala na magiju, na što je uistinu nalikovao onaj tren kada Jože stavi papir ispred zrcala, pa se u njemu ukaže ispravno napisana riječ. Kasnije, kada je stigao u Beč kod Wagnera, ta mu je vještina bila od velike koristi, kod nacrtne geometrije, na primjer: Plečnik je s lakoćom rješavao složene prodore geometrijskih tijela jedno u drugo, poput prodora stošca u piramidu, ili piramide u valjak. Nije to morao raditi po uvriježenom matematičkom postupku, već je taj prodor vidio u svojoj glavi, te je naknadno povlačio ravnalom linije, čisto da se stvori dojam da je do tog presjeka došao na traženi način, na čemu je Wagner insistirao.
Plečnik je imao jednu skrivenu strast za koju nitko nije znao, a koju je krio kao zmija noge, nešto u čemu je nalazio veliko veselje i ugodu, toliko da bi ponekad pomišljao da u tome ima nešto grešno, iskvareno, jer je u dubini svoga bića, fatalno određenog strogim katoličkim odgojem, svaku ugodu nesvjesno povezivao s grijehom. To je ono u katoličkom odgoju što tjera čovjeka da zatomi u sebi sve ono što ga čini sretnim, jer ta sreća, kratkotrajno zadovoljstvo, ima sama po sebi auru grijeha. Pa sve i da nema, tko zna: uvijek treba biti na oprezu. Promatrao je velebne zgrade po evropskim gradovima, one koje bi mu svojom ljepotom i skladom zapele za oko, među kojima je bilo i onih nepoznatih, nezamijećenih, zapravo je najveći užitak nalazio u sličnim građevinama, i usput pokušavao preko njih ući u um njihova tvorca, zamišljajući misli koje im se roje glavom dok na papir unose neke smjele linije i oblike koji bi ga posebno zadivili, zamišljajući ih pritom u njihovoj stvarnoj veličini, onoj koju gleda pred sobom. Usprkos svojoj suzdržanosti i asketizmu, na jedan zbunjujući način ga je privlačilo sve ono od čega je zazirao u životu; novi oblici i ideje u kojima nije bilo ni trunke suzdržanosti i strogoće. Ponekad je znao napraviti neku jednostavnu skicu ugljenom, povlačeći po papiru što deblje linije, pa bi ih onda mahinalnim pokretom dlana razmazao, pa potom dugo promatrao oblike koji bi tom prilikom nastali, kao da će se iz toga, iz puke slučajnosti, izroditi kakva nova ideja. I u tim prilikama se javljao onaj osjećaj da čini nešto grešno i neprimjereno, kao da ta ideja, ako se ikada i ukaže na papiru, ne pripada njemu, da prisvaja neki viši, njemu nedostižni smisao. Najviše se divio smjelosti da se povuče linija tamo gdje je nitko ne očekuje, a što se poslije pokaže ispravnim, jedinstvenim, iako je sam zazirao od nečega sličnog i užasavao se svakog iskakanja iz zadanih okvira. Slične misli, kao kroz maglu, prolazile su mu kroz glavu cijelo vrijeme dok je izrađivao skice za beogradsku crkvu.
Fra Josip je Plečnika prvi puta upoznao u Sarajevu, gdje je stigao na njegov poziv. To se dogodilo nakon što je fra Josip pogledao idejne skice za crkvu, te ih bez krzmanja prihvatio, kao provincijal, onaj čija je riječ zadnja. Stavio je nacrt na stol, pa ga dugo i zadivljeno promatrao. Sastojao se od dvije zrcalne projekcije vanjskog izgleda crkve, gledane po podužnoj osi, i njenog tlocrta, rotonde s nekoliko ispupčenih niša. Iako nevičan nacrtima, fra Josip je mogao jasno zamisliti u svojoj glavu crkvu u svoj njenoj ljepoti. Bio je zadivljen asketizmom Plečnikove vizije u kojoj je usprkos tome bilo nešto veličanstveno, a što je neprestano izmicalo.
Ponovo su se susreli dvije godine kasnije, u Beogradu, kada je Markušić postavljen za gvardijana beogradskog samostana i posvetio se gradnji crkve.
Plečnik je koristio svaku priliku da dođe u Beograd, jer ga je onaj trenutak, kada linije nacrta počinju u stvarnosti dobivati svoj oblik, kada se odvoje od zemlje i pođu rasti u visinu, oduvijek fascinirao, to su za njega bili trenuci beskrajnog ispunjenja, i ta fascinacija nije slabjela sa svakim novim objektom, već je rasla i bujala. To se vremenom pretvorilo u jednu vrstu duhovne gladi koju je teško bilo utažiti; što ju je više hranio, ona je jačala i rasla. Ponekad bi sklopio oči i zamišljao kako će kad ih otvori zid ispred njega vidno porasti. Ili je zamišljao kako se pred njegovim otvorenim očima svijet ubrzava, a građevina raste kao iz vode. Mogao je satima stajati sa strane i promatrati radove. Nekada je, opet, zamišljao kako se pred njim odvija djelić Postanka, a on je u tom slučaju Bog čija nevidljiva ruka upravlja tim stalnim i upornim rastom. Jednom je čuo jednu sufijsku misao, “kaplja u moru – more u kaplji”, po kojoj je kaplja u moru istovremeno i more, jednu zavodljivu misao po kojoj se nešto nezamislivo veliko ogleda u nečemu malom, beznačajnom, odnosno kako je u svakoj kaplji sadržano beskrajno more. U svakoj cigli ili kamenu, onda, ogledala se i građevina, djelić Postanka. Te grešne, heretičke misli su ga plašile, ali što je više zazirao od tih slika koje su mu prolazile pred očima, one su dolazile jače i ustrajnije, poput urođenih strahova.
Ipak, u tom neprestanom rastu koji se odvijao pred njim nije postojala samo ugoda, on je rađao i jednom vrstom straha: Plečnik je potajno strahovao da će neki od oblika ili ideja koje je ugradio u svoje arhitektonske vizije u jednom trenutku “pojeftiniti”, da će se razotkriti kao laž, opsjena, da će izgubiti snagu i onu nevidljivu srčiku iz koje tu snagu crpe, a koja ih je pretvorila u to što jesu. I kako će onda lančanom reakcijom, poput grudve snijega što pokrene lavinu, “pojeftiniti” i njegovo djelo, da će se preko noći kraljevska kočija pretvoriti u bundevu, da će postati samo jedna od građevina iz jednoličnog niza, jedna od onih betonskih ljuštura bez duše, razasutih po evropskim gradovima kojima se ne zna niti autor, a niti graditelj, koje su nastale na isti način na koji nastaje mravinjak, urođenim, animalnim instinktom koji se vremenom ne mijenja niti oplemenjuje.
Ta “grudva snijega”, onda, u njegovoj glavi raste do čudovišnih razmjera. To je počelo još u djetinjstvu, kada je bio s roditeljima u Julijskim Alpama, i kada je jedne prilike moćna lavina prošla stotinjak metara od njih. Huk koji je tada čuo urezao mu se u sjećanje, tako je nekako trebao “zvučati” Božji gnjev. Ostao mu je u sjećanju strah koji je vidio u očima svojih roditelja i duboko strahopoštovanje prema prirodi, njenim moćnim silama, nečemu što se u godinama koje su došle pretvorilo u personifikaciju Boga. A strah od “grudve snijega” dobivao je nova značenja; nekada je to bio grijeh od kojeg sve počinje, a nekada Božja kazna. Maštao je pritom o obliku u kojemu su u savršenom skladu svi prosti geometrijski oblici, koji će predstavljati ljudsku povijest i iskustvo sabijeno u jedan jedini detalj, jednu lijepu utopiju koja je vremenom postala samoj sebi svrha. Oblik iz kojega je nestao sadržaj, pojedinosti, pa se pretvorio u zakučastu misao. Taj njegov oblik bio je Sveti Gral, magična riječ koja otvara sva vrata i pretvara žabe u prinčeve. Vjerovao je da su ljudska i nakaznost kakve građevine usko povezani, da to može u jednom trenutku izbiti na površinu, a da je prije toga, pomno skriveno, samo čekalo svoje vrijeme. Maštao je zapravo o građevini koja će dostojanstveno starjeti. Veza ljudi i građevina tu nije prestajala: ponekad je zamišljao kako kod građevina postoji nešto slično kao oči kod ljudi, nešto preko čega je moguće zaviriti u njihovu nutrinu, oblik ili element koji je nevidljiva duša građevine, što je izdvaja od svih drugih, nešto samo njeno, što joj daje neki sklad i mir, nešto od one rijetke ljudske plemenitosti, ili nešto što unosi nemir, kao mjeru ljudske nakaznosti. To ga je tištilo, dovodilo u sumnju sve što radi, jer je za njega svaka građevina, crkve pogotovo, bila molitva, neki njegov način način da se ljepotom približi Bogu. Onako kako muškarci ženama u znak pažnje ili ljubavi poklanjaju cvijeće, kao simbol ljepote, tako je Jože Plečnik pred lice Gospodnje postavljao crkve.
Više od bilo čega drugog, od vanjskog oblika i kontura, Plečnika je zanimala unutrašnjost, duša građevine, ono što je u neposrednom doticaju s čovjekom. (Vanjski izgled bio je ljuštura.) Tu je išao do najsitnijih detalja, od biranja materijala pa do detaljnih završnih skica. Ipak, posebnu pažnju poklanjao je izboru materijala. Prvi i najvažniji kontakt ljudskog oka s nekim elementom, onaj trenutak kada se rađa povjerenje ili odbojnost, bazirao se na odabranim materijalima. Drvo je zračilo toplinom, u otmjenom mramoru ogledala se vječnost, dok je kovana ograda prizivala mir i utjehu grobljanskih prostora. I tako, od materijala do materijala, svaki je u Plečnikovu unutarnjem svijetu imao svoju svrhu i mjesto, poput vojnika u borbenom rasporedu.
U unutrašnjosti crkve bio je cijeli niz elemenata o kojima je morao voditi računa: ispovjedaonice, glavni i pomoćni oltari, put križa, kipovi… Nekada je izrada nacrta za pojedine od tih elemenata trajala duže nego li onih za vanjski izgled crkve, za svaki od oltara, na primjer, jer je tu morao nacrtati svaki, i najmanji detalj. Satima je s fra Josipom razgovarao o svakom od njih, pomno, strpljivo i s užitkom. Iz tih razgovora niknulo je jedno prijateljstvo, dvojice po svemu sličnih ljudi, koje, eto, traje do danas.