neprimjećen i potajan
vojnički stupam iza tebe, ali spretnije
zabavljajući se već zabavljen gušenjem
sa jednom čađavom smrti u plućima
time kako pijano proklizavaš
crnom sniježnom poleđenom cestom
i ovim zagađenim svijetom
potom sam jednom opet na istom putu
vremenski dovoljno udaljen da gledam
kako prljavo paperje gubi već bitku
protiv kužnog nagrizanja crne kože
pod sobom
tom zemljom uvijek kažnjenički stupam
jedva se sputavajući da ne vrisnem
da ne vrisnem iz bezdana najdubljeg i
posljednjeg očaja:
boginjo majko!
poslušaj pitanje moje
ne samo kako već i zašto
dok
svaki ruski gulag i istočnoeuropski prljavi geto
pjeva ovu istu crnosniježnu pjesmu
pod čizmama nevoljnika bez broja
ti rađaš život
prezrena i prepuna
i to pitanje neka bude milovanje
tvog bludnog obraza
oproštajno
dok
slijedim svoj privremeni pogled i svoju vječnu
misao
i k ocu eteru svoju jadnu i gladnu konjicu
na juriš odlučujući tjeram
već dobro znajući da blistava prijestolja
beskrajnog neba
boljet će
spržit će
moje oči i moju feleričnu ljudskost
više no što moju prizemljenu dušu
boli tvoja crnina, boginjo
dok
me kao vučica krvavom i gladnom njuškom
kao neposlušnog potomka guraš
u prvi i smrtonosni udisaj olujnog vjetra življenja
ja nestašno sam uspio zbaciti
okov vremena i žudnju za krvlju
dva oličenja ljudskosti
ne vraćaj me opet
ne vraćaj me opet
ne vraćaj me opet
ne pokušavaj
jer jednom će biti zadnji neuspjeli pokušaj
jer jednom se neću vratiti
ni ocu eteru ni zemlji majci
niti ću biti svjedok pijanih proklizavanja
dok se uči ljudski rod
hodanju ili disanju
niti ću sam biti nošen na lavini svih mojih sjećanja
jer jednom ću se uspjeti utopiti u beskrajnom moru
apsolutnog postojanja
i rasplinuti se u ljetu jednako među svim paocima
jednoga točka
dok se točkovi kola koja u krug voze još jednu
žetvu ove planete nastavljaju kotrljati
beskonačno i dosadno
sve do posljednje razotkrivene tajne vječnog smisla
klizava i razrovana je cesta
neprimjećen i potajan
vojnički stupam iza tebe, ali spretnije
zabavljajući se već zabavljen gušenjem
sa jednom čađavom smrti u plućima
time kako pijano proklizavaš
crnom sniježnom poleđenom cestom
i ovim zagađenim svijetom
potom sam jednom opet na istom putu
vremenski dovoljno udaljen da gledam
kako prljavo paperje gubi već bitku
protiv kužnog nagrizanja crne kože
pod sobom
tom zemljom uvijek kažnjenički stupam
jedva se sputavajući da ne vrisnem
da ne vrisnem iz bezdana najdubljeg i
posljednjeg očaja:
boginjo majko!
poslušaj pitanje moje
ne samo kako već i zašto
dok
svaki ruski gulag i istočnoeuropski prljavi geto
pjeva ovu istu crnosniježnu pjesmu
pod čizmama nevoljnika bez broja
ti rađaš život
prezrena i prepuna
i to pitanje neka bude milovanje
tvog bludnog obraza
oproštajno
dok
slijedim svoj privremeni pogled i svoju vječnu
misao
i k ocu eteru svoju jadnu i gladnu konjicu
na juriš odlučujući tjeram
već dobro znajući da blistava prijestolja
beskrajnog neba
boljet će
spržit će
moje oči i moju feleričnu ljudskost
više no što moju prizemljenu dušu
boli tvoja crnina, boginjo
dok
me kao vučica krvavom i gladnom njuškom
kao neposlušnog potomka guraš
u prvi i smrtonosni udisaj olujnog vjetra življenja
ja nestašno sam uspio zbaciti
okov vremena i žudnju za krvlju
dva oličenja ljudskosti
ne vraćaj me opet
ne vraćaj me opet
ne vraćaj me opet
ne pokušavaj
jer jednom će biti zadnji neuspjeli pokušaj
jer jednom se neću vratiti
ni ocu eteru ni zemlji majci
niti ću biti svjedok pijanih proklizavanja
dok se uči ljudski rod
hodanju ili disanju
niti ću sam biti nošen na lavini svih mojih sjećanja
jer jednom ću se uspjeti utopiti u beskrajnom moru
apsolutnog postojanja
i rasplinuti se u ljetu jednako među svim paocima
jednoga točka
dok se točkovi kola koja u krug voze još jednu
žetvu ove planete nastavljaju kotrljati
beskonačno i dosadno
sve do posljednje razotkrivene tajne vječnog smisla
jednom napokon bez mene
utopljenika u toj tajni