Žurim na autobus, tako gotovo svaki dan. Jučer vidim, već stoji na stanici. Daleko mi, najmanje sto metara do tamo, a ne bih da trčim. Ako mi je suđeno, govorim sebi, stići ću. Stigao. Sjedoh na mjesto za starije osobe, drago mi što sam ušao, smješkam se, raskomotio se, radujem se što je autobus na vrijeme krenuo, a ja na vrijeme stigao. Poslije sve nešto mislim: je li to sudbina ili je takav “red vožnje”?
Autobus kao sudbina
Žurim na autobus, tako gotovo svaki dan. Jučer vidim, već stoji na stanici. Daleko mi, najmanje sto metara do tamo, a ne bih da trčim. Ako mi je suđeno, govorim sebi, stići ću. Stigao. Sjedoh na mjesto za starije osobe, drago mi što sam ušao, smješkam se, raskomotio se, radujem se što je autobus na vrijeme krenuo, a ja na vrijeme stigao. Poslije sve nešto mislim: je li to sudbina ili je takav “red vožnje”?