Manjinski roman

Pogovor ponovljenom izdanju romana “Konstantin bogobojazni” Sime Mraovića, SKD Prosvjeta, Zagreb 2017.

 

“Konstantin bogobojazni” ostaje roman jednoga života. Njegov autor, ponesen odjecima i čitanjima svoga prvenca, započeo je pisati i sljedeći. I to ne jednom, više je puta Simo Mraović započinjao svoj drugi roman i ubrzo zatim odustajao. Sve dok na kraju, u prosincu 2008. život nije odustao od Sime. Tako je na kraju svih krajeva ostao na tom jednom romanu, premijerno objavljenom kod Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta, latinicom, u tiražu od sedamsto primjeraka, koji su vrlo brzo rasprodati, pa je tiskano i drugo izdanje, kod u to vrijeme etabliranog civilnog izdavača. Time je knjiga tobože izašla iz geta.

“Konstantin bogobojazni” dočekan je s prezirom, gnjevom i omalovažavanjem. Rečeno je da je to laka, neobavezna literatura o snubljenju djevojaka u ratnome Zagrebu 1991. Piscu je naročito zamjereno što je u podnaslov stavio odrednicu “manjinski roman”, jer da zašto bi se u Zagrebu 2003. pisali i objavljivali manjinski romani? Ako se već želio junačiti, zašto to nije učinio deset godina ranije, a ne sad kada je Hrvatska jedna civilizirana i građanski uljuđena zemlja – pitali su se književni kritičari lijeve provenijencije. Jedan od njih je, otpisujući Mraovićevu prozu kao neautentičnu i lažnu, navodi i faktografske greške i nevjerojatnoće, među njima i tu da jedan pripadnik srpske nacionalne manjine zavodi žene po Zagrebu 1991. Naime, znamo da je takvo što nemoguće.

Sam je Simo Mraović pristajao uz tezu da je “Konstantin bogobojazni” laka i neobavezna literatura. Ali ta teza nije od njega potekla. Oni koji su ga podcjenjivali, u određenom su mu smislu činili dobro. Utišavali su njegov strah i posredno ga uvjeravali da mu uspijeva da se prikaže kao dobar, pitom i bezazlen kljunaš čudnovati. Jer upravo je on to i bio u dobrostivom Zagrebu gradu: kljunaš čudnovati, od kojega nikome ne prijeti nikakvo zlo, i koji svu svoju mentalnu i emocionalnu energiju ulaže u to da svojoj okolini, sačinjenoj od jednoobrazne većinske ljudske mase, uglavnom amorfne i nerazdjeljive na pojedince, svakoga trenutka stavlja do znanja da je dobar, pitom i bezazlen. Tomu i služi snubljenje djevojaka, tomu čeznutljivi Mraovićevi pogledi upućeni ženama u tami i duhanskoj izmaglici onodobnih kafića, tomu i tih mučnih i ponižavajućih dvanaest zagrebačkih godinica, što ih je od 1991. provodio u Zagrebu, prije nego što će biti objavljen “Konstantin bogobojazni”.

Ovaj roman briljantna je i neočekivana autorefleksija jednoga duboko uplašenog i poniženog čovjeka. Neočekivana zato što takav strah sasvim rijetko podrazumijeva autorefleksiju. Pišući o Konstantinu, Simo piše o sebi, premda on, možda, i nije Konstantin. Pritom, on hini, ili možda ne hini, kako nije do kraja svjestan što mu se to događa. Pravi se da nije do kraja objaviješten o tome da je Srbin, niti zna što to ustvari znači biti Srbin i kakve posljedice takvo bivanje na čovjeka osjeća, a sav njegov strah, kao i sva mimikrija koja iz tog straha izvire, tiču se toga što je Srbin. U Konstantinovom slučaju, i u slučaju moga mrtvog druga Sime Mraovića, svo je srpstvo, sav je nacionalni osjećaj u strahu i nelagodi. Izvan toga nema drugog. Biti Srbin znači biti čovjek u strahu, koji ima neprestanu potrebu da ljudima oko sebe govori kako on zapravo i nije Srbin, ili – ako to ne žele prihvatiti, a ne žele, jer svakom treba njegov Srbin, te ga se neće lako odreći – onda je on neki sasvim izuzetni Srbin, neki kljunaš čudnovati.

Simo Mraović živio je u takozvanoj vojnoj zgradi u Novom Zagrebu. Stanovnici te zgrade otišli su 1991. Ako nisu otišli baš tad, ili ako su već bili penzioneri, odlazili su, na različite načine, kasnije. Simo je, međutim, ostao. U tom njegovom ostanku nije bilo ni hrabrosti, ni čvrstoga građanskog stava, ni bilo kakvoga drugog jasnog stava. Ostao je jer naprosto nije imao kamo. Ili, preciznije rečeno, ostao je zato što je tom gradu pripadao. Mapa njegova života bila je mapa Zagreba: naučio je i navikao autobusom putovati do Glavnog kolodvora, pa onda Pothodnikom i Zrinjevcem do Trga Republike – koji je za većinu vazda bio Jelačić plac – i onda po okolnim kavanama, kafićima, klubovima i knjižarama. Drukčije nije znao ni mogao, pa je zato i ostao.

Život u tom haustoru u kojem su se izmjenjivali stanari, ali, što je mnogo dramatičnije, u kojem su se izmjenjivala prezimena na pločicama posred vrata, bio je ispunjen onom dubinskom egzistencijalnom jezom, koja preobražava čovjeka i obilježi ga za cijeli život. Živio je na vrhu zgrade, u stanu koji, naravno, nije bio njegov. Prethodno je, istina, bio njegov, ili se on barem tako osjećao, ali onda su se vremena promijenila, diferencirao se pojam vlasništva od pojma stanarskog prava, a onda je stanarskog prava nestalo, i Simo se tako zatekao u bivšoj vojnoj zgradi, u zgradi jedne poražene vojske, u koju su se naseljavali pobjednici. To naseljavanje, sjećate se, uglavnom nije išlo putem rješenja stambenih komisija, nego bi se saznalo gdje ima prazan stan, ili gdje ima stan u kojem je zaostala poneka srpska baba, nepokretan starac, psihički bolestan mladić, udovica s djetetom, Simo.

Simo je čudom ostao u svom stanu. A zapravo nikakvog čuda tu nije bilo. Stan mu je spašavao i spasio jedan od zloglasnijih hrvatskih pjesničkih klasika s početka devedesetih, koji je neistomišljenicima prijetio streljačkim vodovima. Ima li paradoksa u tome što je takav jedan čovjek zaslužniji za život Sime Mraovića i rođenje “Konstantina bogobojaznog” od svih ljevičara i slobodara dobrostivog Zagreba grada? Nema paradoksa. Takav je kod nas život. I takav je bio Simin život. O tome govori “Konstantin bogobojazni”, i ničega tu nema lakog i neobaveznog. Osim za samog autora, koji se tom tezom branio od vlastitog straha, koji nikad nije bio bez osnova. I osim za hulje i budale, koji su tezu o lakoći i neobaveznosti Mraovićeve proze zasnovali da ga diskvalificiraju iz ozbiljne književne rasprave, ali i da ponište i ukinu samu pomisao na ono o čemu je on pisao. Jer, zaboga, Hrvatska je uljuđena građanska zemlja, i tko bi još povjerovao u te fantazmagorije o nekakvim manjincima?

Simo Mraović bio je lirska duša, bio je pjesnik, i ništa osim pjesnik zapravo niti nije htio biti. Sve drugo bilo je snalaženje, otaljavanje i šmiranje, sve drugo bila je autsajderska borba za život i za onih nekoliko tisuća kuna mjesečno koje su mu trebale za preživljavanje i za sreću. Jer on je, kao i Konstantin, bio sretan čovjek. Sreći je težio i ona mu se svakodnevno osmjehivala, gotovo do posljednjeg trenutka života, uključujući i mučno vrijeme bolovanja i umiranja. I bio je voljen, kao nijedan čovjek kojeg sam u životu poznavao.

Sve ovo valja napominjati, jer bez toga cjeloviti nisu ni autor ovog romana, ni njegov bogobojazni junak. Između prezira i voljenosti, s gardom gotovo isposničke poniznosti, monaški je on živio svoj život. Činjenicu da je Srbin nije pokušavao mijenjati – jer to, valjda, u Zagrebu niti ne možeš ako se zoveš baš Simo – ali tek je u toj ulozi bio savršeno osamljen, ostrvljen i ostavljen kao pas usred Novog Zagreba. Kad god se neka zajednica zatekne u izolaciji ili pred nestankom, ona se skoro preko noći folklorizira. Čim se neki identitet jasno izdvoji, čim se više ne pretapa – kao boje na akvarelu – u druge identiteta, on se počinje svoditi na vlastiti folklor. Čim većinci više ne žele da ih netko brka s manjinskom zajednicom, manjinci se pretvaraju u folklorno društvo…

Simo Mraović nije imao pojma o srpskom folkloru. Ne samo da se u tom nije racionalno snalazio, nego ga se nije ni emocionalno ticalo. I naravno da nikada, nijednog trenutka u svome četrdeset i dvije godine dugom životu, nije promišljao srpsko nacionalno pitanje. Srbija je za njega bila mnogo dalje nego za mene koji nisam Srbin. U Beogradu on je bio posve nesnađeni Zagrepčanin; na tamošnjem žamoru glasova šokantno se jako prepoznavao i očitavao njegov zagrebački govor. Proveo sam uz njega cijeli jedan beogradski sajam knjiga, vodao sam ga po tom gradu kao gosta, jedinstveno se i samo tada osjetivši u Beogradu kao – domaćin. Nije me to zabavljalo, kao što me ne zabavlja ni danas. Ali i to je ona nimalo laka i neobavezna tema “Konstantina bogobojaznog”.

Ovu je knjigu lako i tužno pročitati. Znaju oni koji su je već pročitali. Oni koji, pak, nisu, neka krenu polako, ne plašeći se Siminog i Konstantinovog straha, nego pristajući uz njega. Ovo je, naime, roman o strahu i o plemenitosti. Ovo je roman o plemenitosti straha. Kada mu je pridodao odrednicu koja će tako silno uzrujati zagrebačku književnu ljevicu, Simo Mraović je pod manjinskim romanom podrazumijevao nešto drugo od onoga što nama današnjima na um pada. Tko zna bi li on bio sretan da vidi da su svi njegovi ljudi u međuvremenu postali manjinci.  

 

Miljenko Jergović 16. 12. 2018.