slavili smo rođendane, kao da je život jedino što imamo. kao da nam izmiče.
kao da mi izmičemo životu, slavili smo svaki, do zadnjeg, do kraja. zvali smo i cigane.
na tvoj rođendan si rekao: nabavi akvarij. vrijeme je za ribice.
na moj si se rođendan zezao: skoro sam riknul, a još se nismo ljubili.
ili je to bilo prije. puno prije. deset godina prije.
kad sam se prije petnaest vratila iz venecije, u zagreb, da nehotice otpočne sasvim privatna epoha gubitaka, pozvao si me na kavu i kolače. tim
povodom si rekao: tvoje su pjesme pametnije od tebe.
pokušavao si zavesti moje prijateljice. uvijek humorom. nikad poezijom.
imao si zavidan broj humorističnih. nisi se žalio.
jeli smo kinesku hranu. pohodili ponoćne matineje. kuhali sarmu.
bolovali od iste bolesti.
ti si odlazio na rebro. ja u vinogradsku. u početku su ti govorili to vam je od pisanja.
u početku su mi govorili to vam je od pisanja. više svježeg zraka, više kretanja.
donosila bih ti s putovanja “korisne” poklone u vrijednosti jednog eura.
stari grci su smatrali, jedan nije broj, već nerazdjeljiva cjelina.
agresivna dioba stanica ne može nam ništa.
i drugi su donosili poklone. možda vrijednije. svakako korisnije.
uredno bi ih rasporedio po kuhinjskim elementima.
razmišljala bih neko vrijeme o akvariju i ribicama. onda bih te nazvala pa
bismo kovali planove o starosti. ako sve drugo propadne, svi leptirići u
stomaku pokrepaju od gladi. ima nas, skupit ćemo se. da nam bude življe.
došla sam k tebi, čistili smo akvarij i hranili tvoje ribice.
onda sam se očajnički sklonila u grad koji volim.
bolest me tu neće sustići. kao.
u tom gradu skloništu, sustigla me vijest o tvojoj smrti.
ne pamtim tko je javio.
pamtim snijeg. prvi pravi, netaknut. pamtim prozor. i sebe u tom prozoru.
stajala sam tamo satima, ne bi li bol prekrila bjelina. šta sad.
ti si kao umro. ja kao preživjela.
osim što ni deset godina poslije o tebi ne mogu u trećem licu.
sve je jednako nepojmljivo. niti si ti meni on, niti su mi oni TI.
i dalje ti ne znam reći zašto ja, a ne ti. zašto ti.
ničeg spektakularnog u našem prijateljstvu. ničeg vrijednog spomena.
ništa za pamćenje. nismo bili najbolji. nerazdvojni. nezamjenjivi. drugima smo dali više.
ono posebno, ostalo je iza smijeha, burleske, lakoće življenja. pamtim skoro sve. pamtim tebe.
nisam ti dospjela reći: nabavila sam ribicu. pravu pravcatu, martovsku.
zovemo je život. stari grci kažu, život znači zoe.
nekad joj pričam o tebi. bio jednom jedan simo. koji je volio rođendane.
volio bi i tebe, volio je ribice.
rođendan joj pada heftu prije tvog. kako bismo slavili…
počeli bismo s njenim, do tvog ne bismo stajali.
***
slavili smo rođendane, kao da je život jedino što imamo. kao da nam izmiče.
kao da mi izmičemo životu, slavili smo svaki, do zadnjeg, do kraja. zvali smo i cigane.
na tvoj rođendan si rekao: nabavi akvarij. vrijeme je za ribice.
na moj si se rođendan zezao: skoro sam riknul, a još se nismo ljubili.
ili je to bilo prije. puno prije. deset godina prije.
kad sam se prije petnaest vratila iz venecije, u zagreb, da nehotice otpočne
sasvim privatna epoha gubitaka, pozvao si me na kavu i kolače. tim
povodom si rekao: tvoje su pjesme pametnije od tebe.
pokušavao si zavesti moje prijateljice. uvijek humorom. nikad poezijom.
imao si zavidan broj humorističnih. nisi se žalio.
jeli smo kinesku hranu. pohodili ponoćne matineje. kuhali sarmu.
bolovali od iste bolesti.
ti si odlazio na rebro. ja u vinogradsku. u početku su ti govorili to vam je od pisanja.
u početku su mi govorili to vam je od pisanja. više svježeg zraka, više kretanja.
donosila bih ti s putovanja “korisne” poklone u vrijednosti jednog eura.
stari grci su smatrali, jedan nije broj, već nerazdjeljiva cjelina.
agresivna dioba stanica ne može nam ništa.
i drugi su donosili poklone. možda vrijednije. svakako korisnije.
uredno bi ih rasporedio po kuhinjskim elementima.
razmišljala bih neko vrijeme o akvariju i ribicama. onda bih te nazvala pa
bismo kovali planove o starosti. ako sve drugo propadne, svi leptirići u
stomaku pokrepaju od gladi. ima nas, skupit ćemo se. da nam bude življe.
došla sam k tebi, čistili smo akvarij i hranili tvoje ribice.
onda sam se očajnički sklonila u grad koji volim.
bolest me tu neće sustići. kao.
u tom gradu skloništu, sustigla me vijest o tvojoj smrti.
ne pamtim tko je javio.
pamtim snijeg. prvi pravi, netaknut. pamtim prozor. i sebe u tom prozoru.
stajala sam tamo satima, ne bi li bol prekrila bjelina. šta sad.
ti si kao umro. ja kao preživjela.
osim što ni deset godina poslije o tebi ne mogu u trećem licu.
sve je jednako nepojmljivo. niti si ti meni on, niti su mi oni TI.
i dalje ti ne znam reći zašto ja, a ne ti. zašto ti.
ničeg spektakularnog u našem prijateljstvu. ničeg vrijednog spomena.
ništa za pamćenje. nismo bili najbolji. nerazdvojni. nezamjenjivi. drugima smo dali više.
ono posebno, ostalo je iza smijeha, burleske, lakoće življenja. pamtim skoro sve. pamtim tebe.
nisam ti dospjela reći: nabavila sam ribicu. pravu pravcatu, martovsku.
zovemo je život. stari grci kažu, život znači zoe.
nekad joj pričam o tebi. bio jednom jedan simo. koji je volio rođendane.
volio bi i tebe, volio je ribice.
rođendan joj pada heftu prije tvog. kako bismo slavili…
počeli bismo s njenim, do tvog ne bismo stajali.