Prošetaćemo malo izvan grada, neka se
odmori duša. Tako se jasno misli u šetnji
i čini se: sad vidimo stvari onakvima kakve
jesu: ovo je aleja, ovo po nama sipaju
zelene košulje kestenja, mladi i nježni
guguću okolo zaljubljenici. Ovo je dan, ovo
se svjetlost mudro prelama u lišću, u mermeru
iznad ceste, po groblju u kom i mi pomalo
počivamo. Možeš li – kaži – sestrice mila,
zamisliti sebe, u tuđoj uspomeni? Kiša je
sprala slovo, ali prisloni uho: huji i
huji podzemna duša vode, to zemlja rastače
kost, i tako se (s pravom?) odvija povijest
i sklad: djelić s nama, čas i tren s nama,
potom: bez nas, bez nas i bez nas. A diše
i dalje planet, i dalje rastu dječje oči,
i dalje prska jabuka u poljupcu djevojčice
i proljeće nad glavom ptica. – Jadikovci
ovdje nije mjesto, kuknjavi ovo nije čas
ni vrijeme. Mrtvi su tu samo da našoj patnji
daju mjeru. Raziđimo se zato, sporo, kao
poslije gozbe, slavenske sasvim gozbe u
groblju, opijena duha. Neka korača kost,
neka korača meso! Knjige su, sestro,
otvorene, historija se, sestrice, piše,
otvoren je Martyrologium, još samo da se
sjetimo naših imena, da ih ne zaboravimo,
nikad više, nikad više.
Ako Abdulah Sidran i nije bio prvi pjesnik moje odraslosti, tada je onaj koji mi najduže, i neprekinuto, traje. Čitati sam ga počeo 1980, kada sam polazio u Prvu gimnaziju, i iste jeseni, u Svjetlosti, kod Stipe, kupio Sarajevsku zbirku. Ne sjećam se kada sam ostale knjige kupovao, ni kako sam druge pjesnike počinjao čitati, ali ovoga se sjećam pouzdano. Prva pjesma koju sam pročitao, i koja se u mene upisala, da mi dugo bude njegova najdraža, i među najdražim pjesmama uopće, bila je Slijepac pjeva svome gradu. U njoj je, u cijeloj, slika Sarajeva, grada koji pamtim i koji više, takvoga kakav jest, vlastitim očima ne umijem vidjeti. Premda je to pjesma slijepca, i priča o tome kako je nevidjeti, ona je razglednica grada, i više se tiče Sarajeva, nego čovjeka koji ga negleda. U to doba, u jesen 1980, Drvenija most još uvijek je bio od drveta, a Miljacka je vonjala teško i vrlo tjelesno, naročito kada, kao u ovoj pjesmi, južina zapuše. Sidranovog slijepca zamišljao sam, uvijek, na Drveniji, na mostu pokraj gimnazije, premda je iz pjesme bilo jasno da on nikako ne može biti tu. “Znam: blizu je most, i drukčije će po njemu zvoniti korak i štap, sa više svjetla u zvuku.” Nije moglo biti da po drvenim gredama tog mosta ikako zvone korak i štap, a pogotovo ne s više svjetla u zvuku. Kada je nekoliko godina kasnije, nakon što je jednoga proljeća rijeka silno nabujala, pa smo strepili da će odnijeti neugledni drveni mostić, on rastavljen, a na istome je mjestu načinjen betonski, s drvenim detaljima koji će tek pravdati njegovo povijesno ime, Sidranov se slijepac mogao zateći na Drveniji. Samo što mene više nije bilo u gimnaziji, i neka druga mi je pjesma iz Sarajevske zbirke bila najvažnija.
Neću ih nabrajati, ali te pjesme u većini su bile izrazito dokumentarne, obilježene toponimima grada i vremena, ali i vječnom generacijskom fascinacijom Eliotom, koju je Sidran, međutim, umio bolje artikulirati, tako da ni njegov Eliot više nije bio Amerikanac, niti stariji, nego su obojica bili istih godina i iz istoga kraja. Danas kada ga čitam, u njemu Eliota više i ne primjećujem, iako mi je tada, u gimnazijsko doba, kada smo i sami prolazili kroz eliotovsku inicijaciju, sve u Sidrana bilo kao po šnitu i modelu velikoga uzora.
U Sarajevskoj zbirci stajalo je, kao upisano, puno toga što će kasnije postati načinom govora o gradu i portretiranja Sarajeva, po čemu će Sarajevo postati znamenito širom Jugoslavije, i što će na koncu izaći i izvan granica našega jezika i svih naših zemalja. Osim što je Sidran bio scenarist prva dva Kusturičina filma, u kojima je stvoren kanon Sarajeva, koji do dana današnjega nije napušten ili izmijenjen, Kusturica je i do njih, i do ideje o svome sarajevskom ciklusu, došao preko Sidranove zbirke. Sigurno bi bilo pretjerano i krivo reći kako je Sarajevo prije te knjige bilo nezanimljiv ili u fikciji, naraciji, pjesmi i autorefleksiji nesuštastven ili rasut grad, ali činjenica jest da ga je Sidran na veličanstven način okupio u i skupio u jednu himnu, načinjenu od niza pripovijesti (Sarajevska zbirka je, vjerojatno, naracijom najnabijenija knjiga pjesama koju sam čitao.), ritmiziranu, uznesenu, duhovitu, ceremonijalnu i sentimentalnu. Patetičnu na način koji podnosi samo velika i vrlo stara književnost. Iako po formi možda i jest, ali sadržajem Sidran nije htio biti suvremen i moderan pjesnik.
Iz te je knjige, i iz Kusturičinih filmova, onda nastao new primitivs, u njezinoj je sigurnosti, više nego pod utjecajem, utočište našao naraštajni pripovjedač i gradski anđeo, Dario Džamonja, da bi se ubrzo zatim Sidranovi utjecaji krenuli širiti poput radijacije, proizvodeći puno toga lošeg, bolesnog, krivog i degeneriranog, uključujući i današnju pretežitu književnu, ali ne samo književnu, sliku sarajevskih i bosanskih, uglavnom – bošnjačkih, pisaca o Sarajevu.
Na kraju sam, čitajući u zimu 2011. iznova Sarajevsku zbirku, i tragajući za tom jednom pjesmom, naišao na Partizansko groblje. Lijepa i za mene skrajnuta, u sjeni šostakovičevski snažnog pjesničkog ceremonijala u Oni što prelaze, posvećenoga starome jevrejskom groblju u Sarajevu, pjesma Partizansko groblje ostajala je sa strane i zbog jednoga prilično bizarnog razloga. Premda ne govori o revoluciji, drugu Titu i partizanima, ova se pjesma recitirala za praznika revoluciji, a osobito na Dan oslobođenja grada od fašističkoga okupatora. Zato ju takvu, podvezanu crvenom maramom, i s pionirskom kapom, dugo kako valja nisam ni mogao pročitati.
Danas je mirna, lijepa i tiha, tiša od goleme većine Sidranovih pjesama, i tiša od cijele Sarajevske zbirke. U njoj se zbiraju neki opsesivni motivi cijele knjige: kost i meso, šetnja i ljubav, ali je prošlosti u njoj osjetno manje nego u drugim pjesmama. U drugima je sve u historiji i u nekoj vrsti dekadencije na sirotinjski i sarajevski način, gdje se, katkad, od duga vremena i iz razloga čiste pjesničke ljepote i obijesti, skoro oholo i sasvim nepraznovjerno i smrt zna dozivati, dok je Partizansko groblje nekako skrušeno i nesidranovski oslobođeno gotovo svih specijalnih efekata.
Dva su očaravajuća trenutka u pjesmi. Na stihu: “Možeš li – kaži – sestrice mila, zamisliti sebe, u tuđoj uspomeni?”, stoji cijelo Partizansko groblje. To je središnje mjesto u pjesmi, njezino objašnjenje i odgonetka, stih koji se pamti i nakon što čovjek zaboravi odakle ga to pamti. U njemu je Sidranov glas (među milijun ljudi i hiljadu pjesnika, uvijek bi se poznalo da je on to napisao), i s glasom taj čudesni talent da riječi ožive, i da ih nakon toga čujemo izvan pjesme i pjesničkoga žanra, kao dramu i prozu, i kao čudo materinjeg jezika.
Drugi trenutak sam je kraj: “još samo da se sjetimo naših imena, da ih ne zaboravimo, nikad više, nikad više.” Onome koji će pjesmu čitati od kraja, učinit će se da to s nje grakče Poov Gavran. Ali čitana od početka, zajedno s naslovom, ona kao da podsjeća na onu frazu, toliko puta čuvenu nakon zločina Drugoga svjetskog rata: da se nikad ne ponovi. Nikad više, nikad više. A na koja imena pjesnik misli, iščekujući da ih se sjetimo? Na koja naša imena? U vrijeme kada je pjesma napisana, odgovor se znao. Danas se ne zna. Možda mi je i zato Partizansko groblje ona jedna pjesma iz Sarajevske zbirke, te pjesničke knjige koja mi najduže u životu traje.
Antologija/5
Abdulah Sidran:
Partizansko groblje
Prošetaćemo malo izvan grada, neka se
odmori duša. Tako se jasno misli u šetnji
i čini se: sad vidimo stvari onakvima kakve
jesu: ovo je aleja, ovo po nama sipaju
zelene košulje kestenja, mladi i nježni
guguću okolo zaljubljenici. Ovo je dan, ovo
se svjetlost mudro prelama u lišću, u mermeru
iznad ceste, po groblju u kom i mi pomalo
počivamo. Možeš li – kaži – sestrice mila,
zamisliti sebe, u tuđoj uspomeni? Kiša je
sprala slovo, ali prisloni uho: huji i
huji podzemna duša vode, to zemlja rastače
kost, i tako se (s pravom?) odvija povijest
i sklad: djelić s nama, čas i tren s nama,
potom: bez nas, bez nas i bez nas. A diše
i dalje planet, i dalje rastu dječje oči,
i dalje prska jabuka u poljupcu djevojčice
i proljeće nad glavom ptica. – Jadikovci
ovdje nije mjesto, kuknjavi ovo nije čas
ni vrijeme. Mrtvi su tu samo da našoj patnji
daju mjeru. Raziđimo se zato, sporo, kao
poslije gozbe, slavenske sasvim gozbe u
groblju, opijena duha. Neka korača kost,
neka korača meso! Knjige su, sestro,
otvorene, historija se, sestrice, piše,
otvoren je Martyrologium, još samo da se
sjetimo naših imena, da ih ne zaboravimo,
nikad više, nikad više.
Ako Abdulah Sidran i nije bio prvi pjesnik moje odraslosti, tada je onaj koji mi najduže, i neprekinuto, traje. Čitati sam ga počeo 1980, kada sam polazio u Prvu gimnaziju, i iste jeseni, u Svjetlosti, kod Stipe, kupio Sarajevsku zbirku. Ne sjećam se kada sam ostale knjige kupovao, ni kako sam druge pjesnike počinjao čitati, ali ovoga se sjećam pouzdano. Prva pjesma koju sam pročitao, i koja se u mene upisala, da mi dugo bude njegova najdraža, i među najdražim pjesmama uopće, bila je Slijepac pjeva svome gradu. U njoj je, u cijeloj, slika Sarajeva, grada koji pamtim i koji više, takvoga kakav jest, vlastitim očima ne umijem vidjeti. Premda je to pjesma slijepca, i priča o tome kako je nevidjeti, ona je razglednica grada, i više se tiče Sarajeva, nego čovjeka koji ga negleda. U to doba, u jesen 1980, Drvenija most još uvijek je bio od drveta, a Miljacka je vonjala teško i vrlo tjelesno, naročito kada, kao u ovoj pjesmi, južina zapuše. Sidranovog slijepca zamišljao sam, uvijek, na Drveniji, na mostu pokraj gimnazije, premda je iz pjesme bilo jasno da on nikako ne može biti tu. “Znam: blizu je most, i drukčije će po njemu zvoniti korak i štap, sa više svjetla u zvuku.” Nije moglo biti da po drvenim gredama tog mosta ikako zvone korak i štap, a pogotovo ne s više svjetla u zvuku. Kada je nekoliko godina kasnije, nakon što je jednoga proljeća rijeka silno nabujala, pa smo strepili da će odnijeti neugledni drveni mostić, on rastavljen, a na istome je mjestu načinjen betonski, s drvenim detaljima koji će tek pravdati njegovo povijesno ime, Sidranov se slijepac mogao zateći na Drveniji. Samo što mene više nije bilo u gimnaziji, i neka druga mi je pjesma iz Sarajevske zbirke bila najvažnija.
Neću ih nabrajati, ali te pjesme u većini su bile izrazito dokumentarne, obilježene toponimima grada i vremena, ali i vječnom generacijskom fascinacijom Eliotom, koju je Sidran, međutim, umio bolje artikulirati, tako da ni njegov Eliot više nije bio Amerikanac, niti stariji, nego su obojica bili istih godina i iz istoga kraja. Danas kada ga čitam, u njemu Eliota više i ne primjećujem, iako mi je tada, u gimnazijsko doba, kada smo i sami prolazili kroz eliotovsku inicijaciju, sve u Sidrana bilo kao po šnitu i modelu velikoga uzora.
U Sarajevskoj zbirci stajalo je, kao upisano, puno toga što će kasnije postati načinom govora o gradu i portretiranja Sarajeva, po čemu će Sarajevo postati znamenito širom Jugoslavije, i što će na koncu izaći i izvan granica našega jezika i svih naših zemalja. Osim što je Sidran bio scenarist prva dva Kusturičina filma, u kojima je stvoren kanon Sarajeva, koji do dana današnjega nije napušten ili izmijenjen, Kusturica je i do njih, i do ideje o svome sarajevskom ciklusu, došao preko Sidranove zbirke. Sigurno bi bilo pretjerano i krivo reći kako je Sarajevo prije te knjige bilo nezanimljiv ili u fikciji, naraciji, pjesmi i autorefleksiji nesuštastven ili rasut grad, ali činjenica jest da ga je Sidran na veličanstven način okupio u i skupio u jednu himnu, načinjenu od niza pripovijesti (Sarajevska zbirka je, vjerojatno, naracijom najnabijenija knjiga pjesama koju sam čitao.), ritmiziranu, uznesenu, duhovitu, ceremonijalnu i sentimentalnu. Patetičnu na način koji podnosi samo velika i vrlo stara književnost. Iako po formi možda i jest, ali sadržajem Sidran nije htio biti suvremen i moderan pjesnik.
Iz te je knjige, i iz Kusturičinih filmova, onda nastao new primitivs, u njezinoj je sigurnosti, više nego pod utjecajem, utočište našao naraštajni pripovjedač i gradski anđeo, Dario Džamonja, da bi se ubrzo zatim Sidranovi utjecaji krenuli širiti poput radijacije, proizvodeći puno toga lošeg, bolesnog, krivog i degeneriranog, uključujući i današnju pretežitu književnu, ali ne samo književnu, sliku sarajevskih i bosanskih, uglavnom – bošnjačkih, pisaca o Sarajevu.
Na kraju sam, čitajući u zimu 2011. iznova Sarajevsku zbirku, i tragajući za tom jednom pjesmom, naišao na Partizansko groblje. Lijepa i za mene skrajnuta, u sjeni šostakovičevski snažnog pjesničkog ceremonijala u Oni što prelaze, posvećenoga starome jevrejskom groblju u Sarajevu, pjesma Partizansko groblje ostajala je sa strane i zbog jednoga prilično bizarnog razloga. Premda ne govori o revoluciji, drugu Titu i partizanima, ova se pjesma recitirala za praznika revoluciji, a osobito na Dan oslobođenja grada od fašističkoga okupatora. Zato ju takvu, podvezanu crvenom maramom, i s pionirskom kapom, dugo kako valja nisam ni mogao pročitati.
Danas je mirna, lijepa i tiha, tiša od goleme većine Sidranovih pjesama, i tiša od cijele Sarajevske zbirke. U njoj se zbiraju neki opsesivni motivi cijele knjige: kost i meso, šetnja i ljubav, ali je prošlosti u njoj osjetno manje nego u drugim pjesmama. U drugima je sve u historiji i u nekoj vrsti dekadencije na sirotinjski i sarajevski način, gdje se, katkad, od duga vremena i iz razloga čiste pjesničke ljepote i obijesti, skoro oholo i sasvim nepraznovjerno i smrt zna dozivati, dok je Partizansko groblje nekako skrušeno i nesidranovski oslobođeno gotovo svih specijalnih efekata.
Dva su očaravajuća trenutka u pjesmi. Na stihu: “Možeš li – kaži – sestrice mila, zamisliti sebe, u tuđoj uspomeni?”, stoji cijelo Partizansko groblje. To je središnje mjesto u pjesmi, njezino objašnjenje i odgonetka, stih koji se pamti i nakon što čovjek zaboravi odakle ga to pamti. U njemu je Sidranov glas (među milijun ljudi i hiljadu pjesnika, uvijek bi se poznalo da je on to napisao), i s glasom taj čudesni talent da riječi ožive, i da ih nakon toga čujemo izvan pjesme i pjesničkoga žanra, kao dramu i prozu, i kao čudo materinjeg jezika.
Drugi trenutak sam je kraj: “još samo da se sjetimo naših imena, da ih ne zaboravimo, nikad više, nikad više.” Onome koji će pjesmu čitati od kraja, učinit će se da to s nje grakče Poov Gavran. Ali čitana od početka, zajedno s naslovom, ona kao da podsjeća na onu frazu, toliko puta čuvenu nakon zločina Drugoga svjetskog rata: da se nikad ne ponovi. Nikad više, nikad više. A na koja imena pjesnik misli, iščekujući da ih se sjetimo? Na koja naša imena? U vrijeme kada je pjesma napisana, odgovor se znao. Danas se ne zna. Možda mi je i zato Partizansko groblje ona jedna pjesma iz Sarajevske zbirke, te pjesničke knjige koja mi najduže u životu traje.