U nas, u Konavlima, na staroj turskoj granici, živio je u moje vrijeme – moje konavosko vrijeme – običaj krsnoga imena. Domaćin bi za sofrom okupio kumove, rođake i prijatelje, našle bi se ukrštene tijekom godine generacije i rodovi, u Bogišića Đurkovići i Strujići, u Đurkovića k tome Skance i Kesovije, jest baš ti Kesovije, od kojih dolazi moja rodica Tereza, koja kada zapjeva u francuskom povjeruje kako se u njemu i rodila, kako sam preko nje rođak Edith Piaf.
Bilo bi smiješno da nije istinito, kako može biti samo u sjećanju, ali Tereza jest Francuzica jer ona svoju dvoranu nosi sa sobom. Ne znam po čemu se sve poznaju oni među nama koji su nam važni i kada nam nisu rođaci, tek Tereza svaki prostor u kojem zapjeva učini Olimpijom. Možda ne znamo što je to Olimpija, nikad nismo čuli kako se u njoj lomi glas, pa baš zato kada nam ona zapjeva povjerujemo kako nam ta Olimpija pripada, iz prsišta gdje granice pucaju jer se disanje ne da svladati.
Pričaju mi kako je to bilo onomad u Beogradu, u dvorani sa srijemske strane Save, koja se inače, u drugim prigodama i zove Sava. Za moju rodicu Terezu cijelu je vječnost svirao klasični ansambl Camerata Serbica, bilo je pred njima nešto nota i aranžmana, pa ipak sve se odvijalo iz sjećanja, iz pogleda. Ovdje se u priču mora uplesti interpretator: kada pripovjedač kaže da je muzika dolazila iz sjećanja, ne misli se na njihovo zajedničko sjećanje, pa ni na bilo koje pojedinačno sjećanje male noćne muzike iz beogradske Olimpije, pogledi kojima se Terezin maestro čitao s orkestrom tekli su niz Senu.
Maestro se u Grad vraćao prije Tereze, s njezinim sjećanjem na vrijeme od požara, ono jutro kada se činilo da su sve partiture zauvijek izgorjele, nad zgarištem se širio miris budućega violončela s Merkala, dječaka koji će jednim tonom do vječnosti oplakati izgubljenog brata. Dok su još vjerovali da nikad više neće preći Savu preko Brankova mosta, njih dvoje su se skrili u muzičkoj kutiji, Tereza je u dubravi podigla dvorac iz snova. Iz trijema se podizao čempres, pod niske oblake kakve rastjera bura kada vam se čini da ne možete sletjeti u pistu u dvorištu. Pogrešno vam se čini, to je od one muzike iz kutije koja bi očajno prhnula po lovorikama, pa vas opije do zaborava.
Nije maestru prvi put da se vraća u Grad sam. Odveo ga je on u Rim, naš Grad, obukao ga u bijelo, zapisao u note i sa štapićem prošetao pred Papom. Trebalo bi vidjeti snimku, sigurno je bilo lijepo, dogodilo se nešto važno i maestru i Gradu, a možda i Papi. Ne znam kako je bilo drugima kada su se vratili, ni Papi koji je ostao, ali mi se čini da mogu osjetiti, opipati u jagodicama koje dodiruju partituru ove priče, kako se maestro osjećao kada se vratio. Čulo se da se vratio – bit će da je oko toga glasa pomogao gradski pjesnik, libretist – čulo se dakle da se vratio Anđelo.
Dok se vraća prije moje rodice Tereze, maestro pomalo strepi od te jeke unutar zidina. Gledam ga kako izlazi iz aerodromske zgrade, uspravan i sam. Slušam pritom prijatelja koji nam priča o granici, iz sjećanja onog predsmrtnog jutra, život se kaže skupio u miris izgorjele čempresate iz greda prenesenih nekoć preko ruba tako da se težište ne može izgubiti. Znao sam – kaže nam, mojim unutrašnjim glasom, kakvih se uvijek bojimo, strepeći da se netko nije naselio u nama – da ime naše nesreće nije tek prekogranično. Posve sam, unatoč dobrom društvu, nisam se u taj čas bojao jer s dvorišne piste još nije bio zamakao Đelo, dobri anđeo moje rodice Tereze, koji se Olimpijom kreće da bi se vratio. Samo je melecima dano da se vraćaju, nama ostalima preostaju tek odlasci.
Melek moje rodice Tereze
———————————————————————————————-Ekremu Čauševiću
U nas, u Konavlima, na staroj turskoj granici, živio je u moje vrijeme – moje konavosko vrijeme – običaj krsnoga imena. Domaćin bi za sofrom okupio kumove, rođake i prijatelje, našle bi se ukrštene tijekom godine generacije i rodovi, u Bogišića Đurkovići i Strujići, u Đurkovića k tome Skance i Kesovije, jest baš ti Kesovije, od kojih dolazi moja rodica Tereza, koja kada zapjeva u francuskom povjeruje kako se u njemu i rodila, kako sam preko nje rođak Edith Piaf.
Bilo bi smiješno da nije istinito, kako može biti samo u sjećanju, ali Tereza jest Francuzica jer ona svoju dvoranu nosi sa sobom. Ne znam po čemu se sve poznaju oni među nama koji su nam važni i kada nam nisu rođaci, tek Tereza svaki prostor u kojem zapjeva učini Olimpijom. Možda ne znamo što je to Olimpija, nikad nismo čuli kako se u njoj lomi glas, pa baš zato kada nam ona zapjeva povjerujemo kako nam ta Olimpija pripada, iz prsišta gdje granice pucaju jer se disanje ne da svladati.
Pričaju mi kako je to bilo onomad u Beogradu, u dvorani sa srijemske strane Save, koja se inače, u drugim prigodama i zove Sava. Za moju rodicu Terezu cijelu je vječnost svirao klasični ansambl Camerata Serbica, bilo je pred njima nešto nota i aranžmana, pa ipak sve se odvijalo iz sjećanja, iz pogleda. Ovdje se u priču mora uplesti interpretator: kada pripovjedač kaže da je muzika dolazila iz sjećanja, ne misli se na njihovo zajedničko sjećanje, pa ni na bilo koje pojedinačno sjećanje male noćne muzike iz beogradske Olimpije, pogledi kojima se Terezin maestro čitao s orkestrom tekli su niz Senu.
Maestro se u Grad vraćao prije Tereze, s njezinim sjećanjem na vrijeme od požara, ono jutro kada se činilo da su sve partiture zauvijek izgorjele, nad zgarištem se širio miris budućega violončela s Merkala, dječaka koji će jednim tonom do vječnosti oplakati izgubljenog brata. Dok su još vjerovali da nikad više neće preći Savu preko Brankova mosta, njih dvoje su se skrili u muzičkoj kutiji, Tereza je u dubravi podigla dvorac iz snova. Iz trijema se podizao čempres, pod niske oblake kakve rastjera bura kada vam se čini da ne možete sletjeti u pistu u dvorištu. Pogrešno vam se čini, to je od one muzike iz kutije koja bi očajno prhnula po lovorikama, pa vas opije do zaborava.
Nije maestru prvi put da se vraća u Grad sam. Odveo ga je on u Rim, naš Grad, obukao ga u bijelo, zapisao u note i sa štapićem prošetao pred Papom. Trebalo bi vidjeti snimku, sigurno je bilo lijepo, dogodilo se nešto važno i maestru i Gradu, a možda i Papi. Ne znam kako je bilo drugima kada su se vratili, ni Papi koji je ostao, ali mi se čini da mogu osjetiti, opipati u jagodicama koje dodiruju partituru ove priče, kako se maestro osjećao kada se vratio. Čulo se da se vratio – bit će da je oko toga glasa pomogao gradski pjesnik, libretist – čulo se dakle da se vratio Anđelo.
Dok se vraća prije moje rodice Tereze, maestro pomalo strepi od te jeke unutar zidina. Gledam ga kako izlazi iz aerodromske zgrade, uspravan i sam. Slušam pritom prijatelja koji nam priča o granici, iz sjećanja onog predsmrtnog jutra, život se kaže skupio u miris izgorjele čempresate iz greda prenesenih nekoć preko ruba tako da se težište ne može izgubiti. Znao sam – kaže nam, mojim unutrašnjim glasom, kakvih se uvijek bojimo, strepeći da se netko nije naselio u nama – da ime naše nesreće nije tek prekogranično. Posve sam, unatoč dobrom društvu, nisam se u taj čas bojao jer s dvorišne piste još nije bio zamakao Đelo, dobri anđeo moje rodice Tereze, koji se Olimpijom kreće da bi se vratio. Samo je melecima dano da se vraćaju, nama ostalima preostaju tek odlasci.