Iza podneva, okupljeni oko teških vatri i limenih korita, prijekom nuždom pretvorenih u retorte i kazane, iskusni su azilanti pristupali prehrambenim poslovima: topili su u jestivo ulje guke pokradenog margarina. Dim koji je tom prilikom pokrivao logor bio je teži od bojnih otrova. Napunjene boce (koje idu u logore na sjeveru) obnoć su se pakovale i skrivale u grmušju ispod mojih prozora, tako da sam, sve do kasnih sati, morao biti na oprezu: po svršenom poslu, radnici su imali običaj da, dokoni, zaviruju po sobama i skupljaju prikrivene stvari. Doduše, nismo imali mnogo toga za skrivanje. Nekoliko zavičajnih majica i slika, nekoliko stotina njemačkih maraka, dvije knjige F. Kafke Pripovetke i Dnevnici (Nolitovo izdanje iz 1984. godine). Ovdje valja pribrojiti i kutije crvenog “Silvera”, duhana kojim smo se, tada, odreda trovali.
2.
Podne, pripeka; dokle pogled dopire pucketaju i prskaju obrijane glave tektonskog kamena.
3.
Usred suhih, zapaljenih ledina, jednog jutra osvanuše glomazni drveni krstovi okićeni bokorima planinskoga cvijeća. Posmatrani iz daljine, sličili su na raspeta tjelesa divova. Midsommar, praznik ljeta. Za taj praznik, tvrde naši asistenti, Šveđani sasvim podivljaju: pjevaju i plešu svunoć u razvratu. Kružimo oko čudesnih krstova, zagledamo i njušimo. Ali ničeg nema što bi na pagansko plesalište podsjećalo. Ničeg, osim ugažena mjesta. Ugažena razigranim stopalima. Odakle su stigli svi ti ljudi? Kojim su išli putevima? Kako da ih, k’o zečevi lakouhi, nismo opazili?. Gdje su bili naši Romi, gdje su bili mjesečari?! I gdje naši mnogobrojni žbiri i protuhe?
4.
Sredinom jula ogrnuše kiše. Lijegali smo s njima, s njima ustajali.
Jednog jutra dvije žene osvanuše lude. Jedna je bila udovica i imala je ćerku od šest godina. Mislim da je bila izbjegla iz šehera Banje Luke. Kad su je nakon dva-tri dana odveli u ludnicu na ostrvu Oland, u logoru je, među mladim parovima bez evlada, nastala jagma oko nesretne djevojčice. Svi su je željeli spasiti, svi su je htjeli usvojiti (smatralo se da će na taj način lakše stići do papira) i kancelarija Uprave punila se, od sabaha, “plemenitom” vikom i sličnim kricima. Istu želju pokaza i nekoliko službenika logora.
I nikom se želja nije ispunila. Živa i zdrava, majka se brzo iz bolnice povratila.
5.
Kišni period upamtio sam i po jednom dobru. Dok smo, tako, truhnuli uz prozore, moj sin Hamza, koji je zadnje dvije od svojih šest godina proveo na selu (Šavce, kod N. Pazara), drijemovno je promrljao: – Sad je šuma puna pečuraka.
Izašli smo vani, pretrčali brisani prostor logorske avlije, zaobišli čardak i za pola sata, plitko ušavši u šumu, nabrali tovar prekrasnih vrganja. Kvalitet ishrane u našoj baraci opasno se poboljšao. Isto bi se moglo reći i za apetit njenih stanovnika. Uprkos svakodnevnim trovanjima.
6.
Ivicom šume, u sumraku, mogle su se opaziti srne. Bile su sive, i vižljaste, skrivale su lanad pod prsima, dok su pasle, sirotice, kao krivci nesigurno.
Midsommar
1.
Iza podneva, okupljeni oko teških vatri i limenih korita, prijekom nuždom pretvorenih u retorte i kazane, iskusni su azilanti pristupali prehrambenim poslovima: topili su u jestivo ulje guke pokradenog margarina. Dim koji je tom prilikom pokrivao logor bio je teži od bojnih otrova. Napunjene boce (koje idu u logore na sjeveru) obnoć su se pakovale i skrivale u grmušju ispod mojih prozora, tako da sam, sve do kasnih sati, morao biti na oprezu: po svršenom poslu, radnici su imali običaj da, dokoni, zaviruju po sobama i skupljaju prikrivene stvari. Doduše, nismo imali mnogo toga za skrivanje. Nekoliko zavičajnih majica i slika, nekoliko stotina njemačkih maraka, dvije knjige F. Kafke Pripovetke i Dnevnici (Nolitovo izdanje iz 1984. godine). Ovdje valja pribrojiti i kutije crvenog “Silvera”, duhana kojim smo se, tada, odreda trovali.
2.
Podne, pripeka; dokle pogled dopire pucketaju i prskaju obrijane glave tektonskog kamena.
3.
Usred suhih, zapaljenih ledina, jednog jutra osvanuše glomazni drveni krstovi okićeni bokorima planinskoga cvijeća. Posmatrani iz daljine, sličili su na raspeta tjelesa divova. Midsommar, praznik ljeta. Za taj praznik, tvrde naši asistenti, Šveđani sasvim podivljaju: pjevaju i plešu svunoć u razvratu. Kružimo oko čudesnih krstova, zagledamo i njušimo. Ali ničeg nema što bi na pagansko plesalište podsjećalo. Ničeg, osim ugažena mjesta. Ugažena razigranim stopalima. Odakle su stigli svi ti ljudi? Kojim su išli putevima? Kako da ih, k’o zečevi lakouhi, nismo opazili?. Gdje su bili naši Romi, gdje su bili mjesečari?! I gdje naši mnogobrojni žbiri i protuhe?
4.
Sredinom jula ogrnuše kiše. Lijegali smo s njima, s njima ustajali.
Jednog jutra dvije žene osvanuše lude. Jedna je bila udovica i imala je ćerku od šest godina. Mislim da je bila izbjegla iz šehera Banje Luke. Kad su je nakon dva-tri dana odveli u ludnicu na ostrvu Oland, u logoru je, među mladim parovima bez evlada, nastala jagma oko nesretne djevojčice. Svi su je željeli spasiti, svi su je htjeli usvojiti (smatralo se da će na taj način lakše stići do papira) i kancelarija Uprave punila se, od sabaha, “plemenitom” vikom i sličnim kricima. Istu želju pokaza i nekoliko službenika logora.
I nikom se želja nije ispunila. Živa i zdrava, majka se brzo iz bolnice povratila.
5.
Kišni period upamtio sam i po jednom dobru. Dok smo, tako, truhnuli uz prozore, moj sin Hamza, koji je zadnje dvije od svojih šest godina proveo na selu (Šavce, kod N. Pazara), drijemovno je promrljao: – Sad je šuma puna pečuraka.
Izašli smo vani, pretrčali brisani prostor logorske avlije, zaobišli čardak i za pola sata, plitko ušavši u šumu, nabrali tovar prekrasnih vrganja. Kvalitet ishrane u našoj baraci opasno se poboljšao. Isto bi se moglo reći i za apetit njenih stanovnika. Uprkos svakodnevnim trovanjima.
6.
Ivicom šume, u sumraku, mogle su se opaziti srne. Bile su sive, i vižljaste, skrivale su lanad pod prsima, dok su pasle, sirotice, kao krivci nesigurno.