Kada ti je od nastambe u kojoj su ti krevet i radni stol potrebno tek četvrt sata da se nađeš tamo gdje pod štedrim suncem na vidiku više nema ni slutnje ljudskog obitavanja i djelovanja, čak ni u vidu onih opisanih tragova i otpadaka… Kad se zatim popneš na pješčanu krestu duž koje su nanizane glatke bazaltne stijene, pa kad staneš i počneš kružiti oko svoje osi i blago širiti ruke, i iz tijela ti polako nestaje težina, hlape tamne tekućine, i u tebi se stane širiti osjećaj koji ne znaš imenovati drugačije nego kao slobodu, ne svoju slobodu, nego slobodu naprosto, i onda stiže onaj sljedeći, ključni trenutak, koji je zapravo prvi, vajkadašnji, kada prestaju i imenovanje svake vrste i svaka potreba za njim, kada prestaju i sumnja i odsustvo sumnje, i misao i odsustvo misli… ne ushit, ne ekstaza, ne zanos, nego samo, golo, čisto, do kosti jednostavno jest, jestvujuće jest. I tada se otvori, sine – ne meni, tebi, nekome, nego naprosto sine – da netko ili nešto što se može, ako se još hoće ikako nazivati, nazvati bogom ili Bogom, da je to biće ono najjednostavnije, najdjetinjastije dijete u kojemu nema sjene i koje ne baca sjenu i koje ne zna za sjenu, za skriveno, za zatajeno, i tada, u tom času koji nije čas jer već oduvijek jest i bijaše da bude, bivaš baš to dijete, biva bog, ono tek rođeno iz kojega sve se rađa, i ono kaže ne govoreći: anaʾl-ḥaqq, ja sam bog, ili ja sam istina, kaže pješčanim ustima tu dječju herezu, herezu u kojoj je ja tako malo da je sve, u kojoj pustinja gleda samu sebe u svojem iskonski jednostavnom beskraju. Nikakva mistika, već ono osnovno, prvotno, elementarno, pred čime se muca ili šuti ili piše tako da se ruka koja je maločas gladila zaprepašćujuću pustinjsku biljku plavih cvjetova koja je procvala ne vidjevši ni kapi kiše barem od lani, da se ta ruka pusti da sama piše, pa što bude, ako uopće treba biti. Oko se oštri, sluh se oštri, metafore odnosi pješčana oluja.
Biti otvorena knjiga. Biti prvi i posljednji i srednji i osrednji čovjek.
A sve to ne znači ništa ako po povratku s hoda po pustinji ne znaš kako biti s ljudima među koje te je sudbina stavila, ako ih ne znaš prihvatiti, prigrliti, prijeći preko svega što ne znaju, svega što ne žele znati, svega što se boje znati, preko sve njihove bezobzirnosti i bešćutnosti, jer od svega toga i ti imaš nešto, a toliko puta to ne uviđaš. Ili uviđaš, ali si opraštaš. Nositi ti se valja s mladim umjetnicima koje umjetnost ne zanima, s piscima koji ne čitaju, s glasačima kriminalnih stranaka u zemlji u koju ćeš se vratiti, kao i sa svojim krutostima i slijepim pjegama i ohološću i taštinom koja je najgora i najtaštija upravo onda kada samu sebe naočigled prokazuje.
Kroz glasan kašalj, izazvan godinama života na ovako suhom zraku, godinama naprosto, trenutnom prehladom i cigaretama, Karen u polutami verande, nakon večere, govori o autobiografiji koju već godinama pokušava napisati i koju bih jednog dana rado čitao. Pitam je za naslov. Dva su, kaže, u igri: „Kako hodati u mraku“ i „Sve je moguće, ništa nije sigurno“. Potonji je marokanska poslovica, i zato joj kažem da preferiram onaj prvi, poslovice trivijaliziraju (osim u Kini). Ali ti si prvi prepoznao da je u pitanju poslovica, kaže ona. Neka onda zanemari moju primjedbu, odgovaram joj. Kakav god bio naslov, bilo bi više nego zanimljivo čitati te memoare, već samo zbog posljednjeg poglavlja koje pokriva proteklih četrnaest godina. Karen je uspjelo ono što uspijeva tako rijetko: zadobiti poštovanje kao došljakinja, pritom kao inovjerka i kao žena, i to neudana, steći u isti mah i prijateljstvo i autoritet. Krasi je onaj pravi spoj: meka suosjećajnost i tvrda nepokolebljivost, svagda začinjena humorom.
Sve su kuće u selu zemljane prizemnice ravnog krova koje bojom ne odudaraju od tla. Raštrkane su na pješčanoj ravnici i toliko razmaknute jedna od druge da se isprva ne vidi da čine cjelinu. Ali ako ičega, ovdje barem prostora ima. Neke su napuštene, za neke nisam siguran. Jedna od tih kocaka je takozvani društveni centar, a do njega je majušna džamija, samo za muškarce, čija namjena izvana, osim po trubastom zvučniku na krovu, ni po čemu nije vidljiva. Malo dalje nalaze se ostaci starog sela, tek pokoji spoj dvaju zidova u obliku slova L koji strši pola metra ili metar iz pijeska. Između starog i novog dijela rastu one rahitične palme. Mjesto ponekad djeluje kao naselje duhova, a ponekad se niotkud stvori žena u tamnocrvenoj nošnji koja tjera magarce pred sobom ili djetešce koje kao da nema nikog na svijetu.
Rano je, još sivo jutro, dok još nitko nije izvan svoje nastambe, kada krećem prema istoku, s kojega puše jak vjetar, za koji još ne znam koliko jak može biti i koliko toga može zakovitlati. Stalne varke perspektive: do vrha brda do kojeg ti uspon izgleda kao planinarski podvig dođeš za pet minuta, a do dine ili grebena koji ti se čini kao da je evo tu, odmah, nadomak, ne stižeš ni nakon sat vremena brzog hoda. Kao da se prostorvrijeme, videći me kako se zapućujem ovuda gdje čovjeku, ako nije Berber, nije mjesto, odlučuje poigrati sa mnom, ispretumbati razdaljine, orijentire, repere, navike, osi i oslonce. Gornji dio nekih uzvisina u daljini kao da lebdi u zraku, odsječen od tla: između njih i zemlje magleno se pričinja vodoravni pojas plavog neba. Ponegdje se razabiru uska cik-cak korita kojima je tekla neka nezamisliva voda. Čujem brujanje i pored mene se stvori motociklist s natjecateljskim brojem kod stražnjeg blatobrana i pokretima me pita u kojem bi smjeru trebao nastaviti. Širim ruke, otkud bih znao. On gleda lijevo, desno, po nekom neznanom ključu odlučuje se za neki pravac i nestaje u prašini. Noge mi propadaju u pijesak, na vrijeme se vraćam u bazu prije oluje od koje zrak postaje žut, od koje se više ništa ne vidi, u kojoj se treba skloniti, ako treba skutriti se na licu mjesta i samo čekati. Pijesak ulazi u sve, prodire kroz procjepe zatvorenih prozora i vrata, kroz sve pukotine i rupice, ma kroz šavove lubanje, ulazi u usta, nos, oči, uš, zube, pore, pod nokte i kapke, udišeš ga i grizeš, krcka pod nogama i pod kemijskom kojom pišem, zavlači se u krevet i odjeću, zažućuje knjige i bilježnice i moju zbirku kamenčića iz pustinje koje sam poslagao uz gornji rub pisaćeg stola, stola koji od toga neprestano se taložećeg pijeska već nalikuje na terarij, tog pijeska koji se miješa u vodu u čaši, u krv i znoj i sluz, u sve pregibe i nabore, u pretince i ladice, u kretnje i odluke i poglede, i žarulje postaju žutosmeđe, i koža postaje pergamentna i sva jela postaju krckava i ljudi postaju nalik onim rijetkim suhim palmama koje se u okolici nemoćno povijaju na tom nesmiljenom vjetru.
Za to vrijeme u blizini našeg sela odvija se reli (otuda i zalutali motorist), pa onu tišinu remeti jurnjava auta, motora i kamiona koji dodatno zgušnjavaju pijesak što se ionako u naherenim stupovima i oblacima kovitla u cijeloj pokrajini. Ali tim su povodom ovamo došle i liječničko-ljekarničke ekipe, francuske i marokanske, i na Kareninu inicijativu u njezinom ksaru organizirale improvizirane ordinacije pred kojima čekaju redovi mještana iz šire okolice. Šutljivi, mrki muškarci s debelim turbanima, zabrađene žene tamnih, dubokih pogleda, jedni i drugi u prosjeku iznenađujuće visoki, i njihova sitna djeca, musava i neka uplakana. Nabranu tkaninu koja okružuje oči kod nekih dopunjuju široke tamne naočale, ili čak i one skijaške kakve nose vozači motocrossa. Sramežljivo stajem u jedan od redova ne bih li se domogao nekakvih kapi za upaljene oči i nos. Teški mirisi mnogih tijela miješaju se s mirisom lijekova. Berberi ne pokazuju višak radoznalosti, a niti bilo kakve snishodljivosti spram stranaca, čak ni djeca, imponira mi to. Pretpostavljam da odrastanjem u ovdašnjim uvjetima postaneš imun na suvišno i sporedno.
Jednog popodneva na rubu sela, dok se vraćam iz šetnje, u susret mi dolazi mršavi dječarac na biciklu, desne ruke ispružene u stranu. Pored mene uspori, ali se ne zaustavi, i bez glasa mi u ruku grudu nekog ljepljivog tamnosmeđeg slatkiša. U nelagodi jer siromašni dječak daruje mene, umjesto ja njega, pohitam za njim i vratim mu slatkiš. On ga uzme, pogleda me, slegne ramenima i nastavi pedalirati. Poslije pomišljam da sam ga možda uvrijedio.
Odmah zatim, na rubu pješčanog puta, preda mnom se stvori berberska baka koja se povija pod golemim zavežljajem. Pozdravim je kimanjem i selamom, ona uzvrati istom mjerom, stane, šutke se zagleda u mene pa skine zavežljaj, strovali ga u prašinu i sjedne kraj njega. Glavom mi pokaže da i ja sjednem pa razmota zavežljaj. Na šarenoj marami ukažu se rukotvorine: krpene deve veličine dlana u svim bojama, naušnice, ogrlice, fosili, kamenovi ispunjeni svjetlucavim mineralima i prepolovljeni tako da u presjeku izgledaju kao tamna jaja punjena kvarcom. Šutljiva baka odjednom počne govoriti o svemu što je rasprostrla pred nas, a ja njezine nerazumljive riječi doživljavam kao predmete koji joj ispadaju iz usta na šarenu maramu i obogaćuju njezinu malu zbirku. Podignem pogled, ozrem se oko nas: na toj marami kao da je sabrano sve što je u tom sivožutom okolišu šareno, polikromni koncentrat u prašini. Zaustavljam bakin govor novčanicom koju pružam u zamjenu za jednu od krpenih deva. Pogledom me pita je li to sigurno sve što hoću, ja kimnem, ona potrpa sve te dragocjenosti natrag u zavežljaj, ustane i nestane. Ne otkorača, ne udalji se, ne odšeće, nego baš nestane.
Ujutro nakon cjelonoćne oluje koja je hučala i bučala i budila sve je u nastambi još žuće, a sunce je bijelo kao isprani kremen. Za doručkom sorentinovska scena: netko od nas u daljini ugleda devu i tada, šutke, kao po dogovoru i dugo pripremanoj koreografiji, svi ustanemo od stola i krenemo prema devi. Ona korača polako, dostojanstveno, povremeno se osvrćući kao da nam se blago podruguje. Dok tako hodamo za njom, svatko svojom putanjom, bez riječi, ukaže se i druga deva, pridruži se onoj prvoj i njih dvije zajedno krenu prema mutnom obzoru iz kojeg su iščezle boje. Shvatim da sve vrijeme u ruci držim komad pogače od doručka, a u ustima neprožvakani zalogaj. (Baš je šteta što nitko od mladih zapadnjaka u rezidenciji nije čuo za Paola Sorrentina. I kad smo već kod toga: je li previše očekivati od kanadske umjetnice da zna tko je Glenn Gould? Ne da ga je ikad slušala, nego samo da zna za to ime? Ili od pisca koji piše na engleskom jeziku da zna tko je Henry Miller? Ili od ikoga išta? Očito jest, a ja sam staro zanovijetalo. Kao Mircea Cârtârescu kad kaže: „Bojim se da dolaze generacije koje neće razumjeti ni toliko koliko razumiju današnje. Jučer su pljuvali u tramvaju, a sutra će pljuvati u svemirskom brodu.“ Digresija završena.)
Tafilalt, ta ravnica u predvorju Sahare, kraj je u kojem je nekoć cvao grad Sidžilmasa. O njemu prije šest stoljeća izvještava Ibn Batuta, vjerojatno najslavniji Marokanac svih vremena i jedan među glasovitijim putopiscima uopće. Bilo je to na njegovu posljednjem putovanju, kada je bio otprilike u mojim sadašnjim godinama. Ovamo je došao nakon Marakeša, za koji je rekao da je „jedan od najljepših gradova“, ali da je „kao košnica bez meda“ jer je poharan kugom. Još tri stoljeća prije njega, Albakri u Knjizi putova i kraljevstava naziva taj grad „posljednjim civiliziranim mjestom“. Tu se trgovalo zlatom i robovima; ruine se još vide nedaleko odavde, kod gradića Rissanija, na istočnoj obali rijeke Ziz koja je trenutno presušena. Pazarili su se i bademi, smokve i grožđice iz Málage, pistacije i maslinovo ulje iz Tunisa, svila i zlatom i srebrom vezeni brokati iz Jemena, brončano posuđe i koptske svjetiljke iz Egipta, emajlirana grnčarija iz Córdobe, mramor iz Almeríje, cimet i klinčići iz Zanzibara, biseri i koralji iz Ceute. Karavane su znale brojati više stotina deva. Nigdje takvih datulja, piše ibn Batuta. A piše i o građevinama sazdanim od soli.
Jednog podneva, u toj trećoj daljini, nakon tri prašnjave godine i tri zakovitlana dana: kiša. Hladne kapi na toplom pijesku, sive točke na žutom. Radost koju su najavile čiope. I sve se učas promijeni: boje i naročito mirisi, zemljani, travnati, životinjski, svi oni koje vječita suhoća zastire. I sve to baš na rođendan naše domaćice, treći dan otkako je Sunce ušlo u sazviježđe Bika. Ona mi navečer donosi čiopicu ispalu iz gnijezda, stavlja mi je među dlanove i kaže: nema velike šanse da preživi, ali neka bude s tobom.
Prekid programa: dva dana i dvije noći provodim u sobi, zapravo više u pripadnoj joj kupaonici, zbog teškog kvareža želuca. Krivci su, izgleda, slasni janjeći kotleti sa žara. Nakon nekog vremena zaboravio sam gdje sam i što je sve izvan moje male nastambe, sveden samo na tijelo i njegovu neprekidnu pobunu. Podsjetnik na okolicu samo je pijesak koji se u hrpicama nakuplja posvuda, uz prozore, pred pragom vrata, oko nogu stola, u kupaonici. Zbrčkani snovi pretapaju se u zbrčkanu javu. Samoća kao onomad na drugom katu pansiona u Indiji (je li Delhi bio u pitanju?) dok sam pokušavao pogoditi koja me to od neizlječivih tropskih bolesti skolila i u bunilu pomišljao kako ću besmisleno ostaviti kosti u tom smrdljivom sobičku. O, nenadvisiva dramatiko mladosti. Samosažalne pak misli u sadašnjosti prekida Karen koja se u šlafroku, jer i sama i dalje pobolijeva, pojavi na vratima moje sobe s raznim napicima u rukama, ugleda me u krevetu i kaže: „Izgledaš kao da te pregazio autobus.“ „Ni ti baš ne blistaš“, odvraćam joj i odgovaram je od namjere da mi organizira kompliciran i nepotreban prijevoz u bolnicu u Erfoudu, osjećajući da je najgore prošlo. Janjetinu svakako neko vrijeme neću jesti.
Divno je bilo ujutro nakon takva dva dana popiti prvu kavu i pojesti prvu bananu sjedeći na verandi, u tišini, pored Hadidže koja je netom umijesila kruh u velikoj limenoj posudi, kao nekad velika baka Dina na malom otoku. Lakoća nakon velikog čišćenja.
Čiopica međutim, lišena skrbi, odlijeće u ptičji raj…
Na pola sata hoda od ksara, preko ništine od sitnog kamena, nalazi se posjed ograđen bodljikavom žicom. Bijeli lukovi blistaju izdaleka. Imanje služi tjedan dana u godini, koliko katarski emir provede ovdje da bi se sa svitom razonodio sokolarenjem.
Deve. Neke katkad djeluju kao da su divlje, ali takvih zapravo nema. Mogu dugo izbivati i lutati, same ili u paru ili u grupi, ali svaki put se vrate. U susretima s njima uvijek isti obrazac: kad ugledaju dvonošca, prvo polako okrenu glavu, potom cijelo tijelo i onda se veličanstveno sporo, ali nedostižno zapute u suprotnom smjeru, kao da govore: „Ah, baš mi je nešto iskrslo na onoj tamo dini, ćaskat ćemo drugi put.“ Pogledom pratiš goleme, plitke tragove papaka u pijesku i elegantne niske loptaste balege koja se ponegdje jedva razlikuje od bazaltnih oblutaka. Za popodnevnih vrućina rado se okupe, njih dvije ili tri, stojeći i sjedeći, preživajući u sjeni kakve oveće palme. Ponekad je teško dokučiti što to žvaču savijajući vitke vratove prema tlu: ne vidiš ni suhi grmičak, kao da se mašaju nevidljive mane. (Je li suvišno ako dodam: koliko li više u njih finoće, diskrecije, smislenosti pa i bistrine nego u devedeset devet posto dvonožaca bez perja?) Za tih popodnevnih vrućina dok, kao najpovlašteniji princ u zemlji pijeska, kao pustinjski Oblomov u hladu ksara čitam novi, začudno prohodan a opet lijep i čist prijevod Odiseje Emily Watson.
Anakrono štivo? Baš nimalo, i to ne samo zbog takozvanih književnih kvaliteta. Eto, recimo, taj čuveni xénos kod Homera: riječ koja bi danas – i uvijek, ali naročito danas – trebala biti strašno važna. Važno bi, naime, trebalo biti ono što su Heleni pod njom razumijevali. Što to? Ξένος se uglavnom prevodi kao „stranac“, ali značenje riječi proteže se od „neprijatelj“ i „stranac“, u smislu tuđinca iz nekog drugog polisa, nekoga tko nije dio zajednice, pa sve do „prijatelj na daljinu“ i „gost prijatelj“, i upravo u tom potonjem značenju stoji u središtu drevnoga, ritualnog, svetog grčkog gostoprimstva, obavezne naklonosti prema došljaku i namjerniku, a to je xenía, koja podrazumijeva velikodušnost, prijaznost i razmjenu darova. Podrazumijeva, kod Homera, da ti se po dolasku donese srebrna plitica u koju će se izlivati voda kojom će ti iz zlatnog vrča prati ruke kada dođeš umoran i prljav s puta, da te se potom opere, da te se namaže maslinovim uljem, da te se potom nahrani mesom i napoji vinom te da ti se priredi udoban ležaj. Podrazumijeva da nikad ne govoriš ružno o strancu i da ga ne dočekuješ s podozrenjem. Da ga ne ogovaraš i da ga ne iskorištavaš. Da mu makar s osmijehom iz nevelike daljine mahneš ako mu već ne uzmažeš prirediti obrok, postelju i melem za ožiljke zarađene na putu.
Jer što: stranac, neznanac uvijek može biti neki prerušeni bog ili božica, kao takav može donositi blagoslov, i stoga ga uvijek treba poštovati i s pažnjom ugošćivati.
Pustinjska letargija lako te obuhvati svojim suhim čeljustima i polako proguta. Pustinja nije za sanjare i fantaste, za mekušne i mekoputne, za boležljive i bolećive, za tankoćutne i tugaljive, za bunovne i žučljive. Ovdje moraš biti jak i onda kad to nisi, uzemljen, fokusiran, zadati si zadaće, znati raspored, inače si propao, rasuo se i uvenuo u melankoliji.
I zato – akcija! Jednog popodneva bez vjetra, Jusef sjeda za volan Land Rovera, pušta berberski blues s kazete, ja motam turban oko glave, nas četvero pentramo se na krov i krećemo prema Velikoj dini. Izdaleka se i ne sluti čega sve ima na putu do nje: koliko puteva, prečica, sitnijih i krupnijih zapreka, stijena, guma, izbočina, zemljanih kocaka, ruševina nekadašnjih zemljanih kocaka, presušenih i razvaljenih bunara, izmjene škripavog i puderastog terena, turista na devama, kvadovima, motorima; nadomak dini eto i jednog malog hotela, a onda i jednog velikog, ružnog, od okoline nakazno odudarajućeg, gotovo u samom podnožju dine. Dok se približavamo, pitam naglas, nikog posebno: „Koja je boja Erg Chebbija?“ Od jedne od suputnica stiže najbolji odgovor: „Boja Erg Chebbija.“ Onako rumen u predvečerje, izdaleka povremeno podsjeti na osunčanu mladu kožu. Zarivamo bose noge u tu mekotu, na usponu duž vijugavog ruba jedne od dina što tvore tu veliku dinu. Slično je pentranju po prhkom snijegu. Puteni oblici. Toplo, rumeno glatko brašno među nožnim prstima. Uzvisine iza kojih se sve utiša. Mnogo radosti na licima. Jedno od onih mjesta na planetu koja ni turizam ne može pokvariti. A ako se po povratku pod strehom u oazi nađe još i Hadidžin kuskus, svjetovima daleko od svih instant verzija kuskusa, život se već može nazvati lijepim.
Internetske veze nisu ovdje baš nepostojeće kao što sam mislio, možeš primiti i poslati poruku, uguglati pokoju glupost, ponekad čak i otvoriti poneki glupi portal, ali već to bitno smanjenje doze, paranje mreže, ljekovito je i razbistrujuće. Zamišljam koliko bi tek ljekovito bilo potpuno ukidanje signala – a koliko, u isti mah, usiljeno, umjetno i apsurdno. Pa nismo valjda došli dotle da se moramo odricati takvog alata samo zato što nismo u stanju njime se služiti u razumnoj mjeri.
Nedjeljni izlet u prvu civilizaciju, gradić Rissani, koji za razliku od Erfouda, koji su kao malo administrativno središte sagradili Francuzi, ima i povijesne slojeve. Na obodu Rissanija nalaze se, spomenuto je već, ostaci Sidžilmase. Rekonstruirana je, u stvari, jedna gradska kapija, i to diletantski, a nešto dalje, pored današnjega gradskog groblja, prostiru se debeli zidovi nekadašnjeg gradskog kompleksa, s velikim rupama koje su erozijom nastale od manjih i kroz koje nam svijetli plavetnilo. Tako prepušteni sudbini, ti zidovi izgledaju već pomalo kao prirodni elementi, produžetak stijenja i pijeska. Neupućenom namjerniku osim jedne neugledne table gotovo ništa i ne govori da se nalazi na tlu nekadašnjeg sjevernoafričkog El Dorada. Sam Rissani musava je i prašnjava pustinjska varošica, ali ostavlja po mnogo čemu autentičniji dojam od dobrog dijela, recimo, marakeške medine. Prije svega valjda zato što skoro da nema turista i osmijesi su stoga, i onda kad se ocrtavaju na licima trgovaca, iskreniji. Usred mjesta prostire se bogata, labirintska, šarena tržnica, po kojoj je poseban doživljaj tumarati sa svima poznatom Karen, koju dozivaju sa svih strana u najrazličitijim verzijama: Karima, Karmela, Karmen i tako redom, a neki joj i prilaze i grle je i ljube; mene pak redovito zovu Ali Baba, što je u Maroku kompliment jer je on u ovdašnjem folkloru čovjek iz naroda koji nadmudruje bogate i moćne, ali mahom se tako naziva bradatu čeljad naprosto.
Dugo sjedimo u biljnoj apoteci, gdje nam pod nos, u nos, na usta, u usta, na lice i oči dolazi toliko supstanci, lijekova, začina, pomada, ulja i prahova da se na kraju sve stopi u intenzivnu, ali nerazaznatljivu smjesu od koje sva osjetila blijede i trepere. A sve to prije nego smo došli do sveg tog tekstila, bakra, nakita, posuđa, datulja, voća, povrća, ribe, mesa u svoj njihovoj pojavnosti koja se na zapadu (čuj zapadu, a zapadnije smo od Londona) najvećim dijelom tako brižno skriva od osjetljivih očiju i nježnih nosova: sve te glave, kože, runa, crijeva, papci, loj i ostalo što usput vonjem ujeda za nosnice. U otvorenom dijelu tržnice prodaje se svakojaka polovna roba, i tu strpljivo, repovima tjerajući muhe sred prašine, čekaju magarci i bezbrojni bicikli (oni ne vrte repovima). S mujezinovim zovom miješa se u žutom zraku zvuk koji odavno nisam čuo: udaranje čekića o nakovanj. Eno kovačnice koja se otvara na ulicu, uske, tamne, dugačke i tako duboke da u njezinom dnu jedva nazireš mršavog kovača s debelim madežom na licu. Ritam njegova čekića ostaje mi u glavi dok, koji sat kasnije, u džipu odjekuje blaženo jednolični sufijski blues iz Maroka i Malija, ali i qawwali iz Pakistana, i dok Ali za volanom meni nedokučivim metodama, nakon prestanka asfalta, nalazi u žutosivoj pustoši put do našeg prebivališta.
Suhoća. Je li to ono što me mami u ovakve krajeve i zadržava me u njima? I zašto? Odsustvo vlage: kad ništa ne trune, kad nema gnjileža i kvarenja i propadanja i ljepljivosti, to je to. Raj je tamo gdje nema plijesni, rekao je, mislim, jedan perzijski pjesnik. A ako i nije to rekao, trebao je reći. Voda je život i život je voda, da, ali voda znači i otjecanje, raspadanje, rastakanje. I ovaj ovdje pijesak nije nepropadljiv, naravno, i stijena se mrvi i rastvara se i nestaje. Ni sama vatra, ma što Heraklit, davno prije perzijskog pjesnika, mislio o tome, ta vatra koja sve sažiže i isušuje i pročišćuje i stvara pustinju, nije vječna. Što dakle? Privid vječnosti i nepropadljivosti? Tolika blizina onom krajnjem, tom zamišljenom destilatu, na kraju svih stvari iskovanom zlatu, toj neuništivosti, bijelom usijanju, da propast biva već jedva pojmljiva i osjećaš kako nema dalje, odnosno nema bliže, naime nema ničeg daljeg od ciklusa rađanja i umiranja, nema ničega bližeg vječnom, tom vječnom kojemu samo tim svojim vatrenim dijelom stremiš, a zapravo pred njim strepiš kao mrav pred lavinom, kao osamljeno govedo pred vulkanom.
Ništa se ovdje ne čini i ne izriče bez izričitog posvećenja: prije bilo kakve radnje, kuhanja, jedenja, putovanja, započinjanja ičega, izgovara se bismila (Bismillah: u ime Božje), kad god se iskazuje želja ili nada, kad se nešto priprema i planira, nužno je podsjetiti da će naum biti proveden u djelo samo ako Bog bude tako htio (inš’allah), a na kraju gotovo svake rečenice, kao što već spomenuh, pogotovo ako njome izričeš da si dobro ili da je nešto ispalo kako treba ili da je naprosto lijepo vrijeme, obavezno dolazi hamdullah ili hamdulillah (hvala Bogu). Katkad mi se čini da među Berberima, koje doživljavam kao prilično (i zadivljujuće) šutljivu čeljad i koji kao da se drže onoga divnog i uzaludnog naputka, Gandhijevog ili čijeg već: Don’t talk unless you can improve upon silence, na te formule otpada većina onoga što uopće izgovore. S druge pak strane od njih naslućujem (možda posve pogrešno) kao neku skepsu prema religioznosti, kao da su je onomad davno prihvatili od arapskih došljaka radi mira u kući, ali su negdje duboko iznutra, iza zatvorenih vrata duše i doma, prema tom usvojenom islamu zapravo sve vrijeme suzdržani. Uopće je upečatljivo kako su nakon svih tih vjekova arapske prevlasti Berberi uspjeli zadržati tako izrazit i prepoznatljiv identitet, od fizionomije pa nadalje. Nešto ima u toj nesalomljivosti koju razaznaš već otprve. A svakako ima nešto i u humoru: Berber (ljepše i bolje: Amazigh, ne samo zbog političke korektnosti već i zbog dva jača razloga: prvo, „Berber“ je arapska inačica „barbarina“, dakle vrijeđanje starosjedilaca kojima si došao na teren, a drugo, amazigh odnosno imazighen, barem po jednom tumačenju, znači „slobodni“ ili „plemeniti ljudi“) koristi svaku priliku za šalu i šegu. Jedan od važnih razloga je, naravno, i nomadizam. Pa i Hadidža koja me uči tajnama tajinea, recimo, odrasla je kao polunomad. A sve to viševjekovno žilavo odolijevanje odvijalo se bez prave pisane kulture, iako pismo odavno postoji – prekrasni, primordijalni tifinagh na kojem se moje ime pišeⴷⵉⵏⴽⵓ.
Nakon ovoga ti nijedna samoća više ne može biti dovoljno samotna. Svaki krajolik u usporedbi s ovim je gotovo banalan, pretrpana i bezrazložna gomila, svaka tišina bezmalo je halabuka. Što tek reći o bilo kojem noćnom nebu nakon ovih zvijezda? Sve se nekako dade ispričati, opisati, približiti, dočarati, ali one ne.
Kad je u pustinji vedar dan, kao što je recimo 30. travnja 2024. godine na zapadnom rubu Sahare, i ako si takve sreće da se na taj i takav dan zadesiš na tom i takvom mjestu, koliko-toliko zdrav, i ako si pritom još tako blažene sreće da su ti jedina obaveza meditacija na birane teme i sakupljanje kamenčića koje ćeš nizati na pisaćem stolu (još nisam našao onaj pravi, još nisam našao krhotinu meteorita, ili barem ne znam da jesam), onda je najuputnije da nakon doručka izabereš neku rečenicu iz Daodejinga i s njom pod ruku ili u glavi kreneš u daleku, laganu šetnju, opskrbljen vodom i zalihama bistre vedrine koje će parirati tom danu, mjestu i prilici. To može biti, recimo, početak 5. glave iz te vječito zagonetne, a najjednostavnije knjige na svijetu:
天
地
不
仁
Jedan od meni dražih prijevoda tog mjesta (na engleski) ublažava izvornik: „Nebo i zemlja nepristrani su (impartial).“ Trebalo bi to, mislim, jače: „Nebo i zemlja (ili doslovnije i možda točnije: nebo-zemlja) nisu prijazni.“ 不仁 (bùrén) je to: neprijaznost, odsustvo etikete, pristojnosti, ljubaznosti. Nebo-zemlja niti je naklonjena niti nenaklonjena tvojoj prisutnosti. Nijedno biće, samim time što jest to što jest ili što uopće jest, ne uživa naklonost/milost/prijaznost cjeline svega što jest. Takozvane prirodne nepogode rado podsjete na to. 不仁 ima čak konotaciju okrutnosti, bezdušnosti. I mudri (聖人 shèngrén) su također takvi, 不仁: i njima su, kao i nebu i zemlji, u onome što je iz neke sićušne perspektive okrutnost, sva bića, uključujući dabome i ljude, „kao psi od slame“. Nebo i zemlja, međutim, jesu „mijeh“ kojim se raspiruje vatra. A to nas dovodi do onoga gdje jesmo. Eto, to je samo primjer. A treba li reći zašto Daodejing? Pa između ostalog zato što legenda (istina, jedna od mnogih) tvrdi da je Laozi, umoran od života, pošao u pustinju da se osami i umre, ali ga je na putu prepoznao stražar zapadnog kraljevstva u kojem se nalazila pustinja i nagovorio ga da najzad zapiše svoj nauk.
Ako si pak, boraveći ovdje, nešto drukčije nastrojen, možeš u pustinju i iz pustinje prenijeti i sljedeće stihove:
Živimo na kraj sv’jeta; među nas ne dolazi nitko Nego je b’jedni ovo potukač, što dolazi k nama Pa ga ugostiti treba, jer prosjaci svi su od Zeusa I svi tuđinci, a darak i malen je ugodan darak.
Kad smo već kod citata koji pomažu da ne pobenaviš i propadneš u ponor samoće: „To što lutaš pustinjom nikako ne znači da postoji obećana zemlja“, napisao je upravo ovih dana preminuli Paul Auster, a na to istih dana podsjetio Miljenko Jergović.
Svaki boravak u pustinji povezan je i s nekim iskušenjem, zar ne? Sudbina je ovaj put prema meni bila blaga i dodijelila mi samo jedno. Ukazala se u obličju osobe s kojom u toku tri i pol tjedna moram tri puta dnevno dijeliti blagovaonički stol. Osoba je za tim stolom redovito najglasnija i nesnosno afektirana. Osim natalnih karata, ne zanima je u suštini ništa što se izravno ne tiče nje same. Stoga ni o čemu i ne zna ništa, ali će o svemu nešto reći, parajući uši svima prisutnima. Stereotipan je sjevernoamerički spoj ignorancije i arogancije. Boji kosu u ljubičasto, nosi samo ljubičasto i ružičasto, i jede kao da čupa crijeva živoj divljoj životinji. Kaže da bi radije živjela u Evropi, a razlog je taj što se u Evropi, za razliku od Kanade, koja je inače mjerilo svih stvari, onih koje jesu da jesu i onih koje nisu da nisu, možeš svugdje kupati gol. Na napomenu da to na primjer u Poljskoj možda i nije svugdje poželjno, odgovara da nije znala da su tamo tako nazadni. I nije točno da baš ništa ne zna: svako doneseno jelo kreštajući precizno raščlani na proteine, ugljikohidrate i masti, svaku namirnicu stavi na točno mjesto na tablici kalorija. Najbolji od svega ipak je javorov sirup, kojeg ovdje nemamo i zato baš i ne jedemo dobro. Ako netko pokvari želudac, recimo pečenom janjetinom, ona ne smije dirati ništa što je ta osoba dotaknula. Omajgadomajgadomajgadomajgaaad, prolomi se svako malo u pustinjskoj tišini, u pravilu bez naročitog povoda. Tri i pol tjedna moram se trsiti, i mislim da pritom nisam jedini, da iritacija ne stvori otrov koji će šiknuti u zao čas, da zatomim porive za agresivnim i bezočnim vrijeđanjem (da, imam te porive), jer nenasilje, jer uvažavanje, jer strpljenje, jer suživot, jer mir i dobro, jer nije ona najgora osoba na svijetu, jer u svakoj duši ima nešto, jer bla bla.
Jedne noći u nepregledno velikom šljiviku berem krupne, sočne plave šljive i trpam ih u džepove košulje i hlača. Nemam torba, kesa, kašeta ni sanduka, oni ne postoje i nemoguće ih je nabaviti. Zbog toga, kad napunim džepove, moram kući da ih ispraznim i onda se vraćam u šljivik. Ne smijem niti jesti šljive koje berem, ali mirim se i s time i s činjenicom da ću zauvijek hodati između šljivika i kuće, ponavljajući vazda isto, sve dok se ne probudim.
Pustinjske ptice. Začudno su brojno i šaroliko društvo. Tu je prije svih, uz smjerne isprike ostalima, spomenuti bjelokruni pšeničnjak, ljepotan koji osim bijele krune ima i bijeli rep, i s kojim se možeš dugo gledati kada sleti na neki obližnji kamen ili uzvisinu. Tu su zatim pustinjske ševe, ptice pješčane boje koje se po tlu kreću kao da klize, a ne skakućući, i često su u paru, ali ne vole jata i uopće masovno druženje. I imaju bizarnu navadu: oglase se s tri kratka niža tona, potom s isto tako kratka tri viša tona, negdje iz nekog suhog grma, i onda sunu strelovito, okomito uvis, pa na nekoliko metara visine stanu u zraku, okrenu se i stušte na zemlju natrag po istoj okomici, kao da će se zariti u tlo. To izgleda pomalo kao samoubojstvo, a možda je udvaranje ženkama. Što se ne mora nužno međusobno isključivati. Tu su dakako čiope, navjestiteljice kiše; jedan tužan susret već je spomenut. Ima i grlica koje ujutro pozivaju: „Kupuj kruv!“ a ima i glasnih gavranova. Ne smijem zaboraviti ni vrapce pustinjskog soja. I na kraju, tu je stanovita povelika jarkozelena ptica koje sam vidio samo jedan jedini primjerak, dok je polijetala s obližnje dine, i nisam utvrdio o kojoj se vrsti radi. Je li mi se pričinila?
Svibanj je i sve te ptice sve se rjeđe viđaju danju, kao i ostale životinje koje u zaklonu čekaju svježinu noći. Sve smo bliže 40 Celzijevih stupnjeva i popodneva i predvečerja postaju teška, suhoći unatoč. Čokolada na mome radnom stolu se topi, jedino su muhe neumorne. Ostaje samo čitati Rushdieja u hladu.
Posljednjega dana prije svitanja odlazimo istim onim nekoć bijelim Land Roverom posljednji put do Erg Chebbija, da na njemu vidimo i zoru. Sjetno se opraštam od Velike Dine, diveći se još jednoj njezinoj boji, još jednom obliku, još jednom nicanju iz ničega. Turbani su već spretnije i samostalno omotani. Stopala do gležnjeva u još ugodno hladnom pijesku. Kava iz termosice i bunovna šutnja. Kako je zora, i to još ponedjeljna, nema turista da remete taj oproštaj.
Tugu odlaska iz oaze na nekoliko sati blaži kroz autobusne prozore gledana ljepota polupustinjskih gradića kao što su Tinghir i Boumalne Dades ili panorama prijevoja na Atlasu na kojima nakon toliko vremena motrimo zelenilo. Ona kozja glava naslonjena na zid mesnice, motiv na prvoj fotografiji koju sam snimio nakon odlaska iz Marakeša, nakon tri i pol tjedna na istom je mjestu, napola izjedena, pocrnjela i obavijena gustim rojem muha. I Marakeš je, sat vremena potom, na istome mjestu, nakon boravka u pustinji besmisleno nagužvan, bučan i prometan. Još će neko vrijeme tako djelovati sve ljudske naseobine. A onda će se u pustinji stečena oštrina pogleda i sluha ponovo pomalo zamutiti.
Fes, o kojemu sam u romanu pisao kao Karl May o Divljem Zapadu, dakle na neviđeno, iz raznih je razloga ispao iz itinerera. Ostavljam ga za neki drugi put, kao i još toliko toga u ovoj zemlji – inš’allah.
U međuvremenu, kako se proljeće ovdje već početkom maja primaknulo ljetu, u Marakešu su procvale jakarande. Kao prije podrug godine u Buenos Airesu, sunce blješti kroz ljubičastu čipku.
Zviježđa nad oazom (drugi dio)
Kada ti je od nastambe u kojoj su ti krevet i radni stol potrebno tek četvrt sata da se nađeš tamo gdje pod štedrim suncem na vidiku više nema ni slutnje ljudskog obitavanja i djelovanja, čak ni u vidu onih opisanih tragova i otpadaka… Kad se zatim popneš na pješčanu krestu duž koje su nanizane glatke bazaltne stijene, pa kad staneš i počneš kružiti oko svoje osi i blago širiti ruke, i iz tijela ti polako nestaje težina, hlape tamne tekućine, i u tebi se stane širiti osjećaj koji ne znaš imenovati drugačije nego kao slobodu, ne svoju slobodu, nego slobodu naprosto, i onda stiže onaj sljedeći, ključni trenutak, koji je zapravo prvi, vajkadašnji, kada prestaju i imenovanje svake vrste i svaka potreba za njim, kada prestaju i sumnja i odsustvo sumnje, i misao i odsustvo misli… ne ushit, ne ekstaza, ne zanos, nego samo, golo, čisto, do kosti jednostavno jest, jestvujuće jest. I tada se otvori, sine – ne meni, tebi, nekome, nego naprosto sine – da netko ili nešto što se može, ako se još hoće ikako nazivati, nazvati bogom ili Bogom, da je to biće ono najjednostavnije, najdjetinjastije dijete u kojemu nema sjene i koje ne baca sjenu i koje ne zna za sjenu, za skriveno, za zatajeno, i tada, u tom času koji nije čas jer već oduvijek jest i bijaše da bude, bivaš baš to dijete, biva bog, ono tek rođeno iz kojega sve se rađa, i ono kaže ne govoreći: anaʾl-ḥaqq, ja sam bog, ili ja sam istina, kaže pješčanim ustima tu dječju herezu, herezu u kojoj je ja tako malo da je sve, u kojoj pustinja gleda samu sebe u svojem iskonski jednostavnom beskraju. Nikakva mistika, već ono osnovno, prvotno, elementarno, pred čime se muca ili šuti ili piše tako da se ruka koja je maločas gladila zaprepašćujuću pustinjsku biljku plavih cvjetova koja je procvala ne vidjevši ni kapi kiše barem od lani, da se ta ruka pusti da sama piše, pa što bude, ako uopće treba biti. Oko se oštri, sluh se oštri, metafore odnosi pješčana oluja.
Biti otvorena knjiga. Biti prvi i posljednji i srednji i osrednji čovjek.
A sve to ne znači ništa ako po povratku s hoda po pustinji ne znaš kako biti s ljudima među koje te je sudbina stavila, ako ih ne znaš prihvatiti, prigrliti, prijeći preko svega što ne znaju, svega što ne žele znati, svega što se boje znati, preko sve njihove bezobzirnosti i bešćutnosti, jer od svega toga i ti imaš nešto, a toliko puta to ne uviđaš. Ili uviđaš, ali si opraštaš. Nositi ti se valja s mladim umjetnicima koje umjetnost ne zanima, s piscima koji ne čitaju, s glasačima kriminalnih stranaka u zemlji u koju ćeš se vratiti, kao i sa svojim krutostima i slijepim pjegama i ohološću i taštinom koja je najgora i najtaštija upravo onda kada samu sebe naočigled prokazuje.
Kroz glasan kašalj, izazvan godinama života na ovako suhom zraku, godinama naprosto, trenutnom prehladom i cigaretama, Karen u polutami verande, nakon večere, govori o autobiografiji koju već godinama pokušava napisati i koju bih jednog dana rado čitao. Pitam je za naslov. Dva su, kaže, u igri: „Kako hodati u mraku“ i „Sve je moguće, ništa nije sigurno“. Potonji je marokanska poslovica, i zato joj kažem da preferiram onaj prvi, poslovice trivijaliziraju (osim u Kini). Ali ti si prvi prepoznao da je u pitanju poslovica, kaže ona. Neka onda zanemari moju primjedbu, odgovaram joj. Kakav god bio naslov, bilo bi više nego zanimljivo čitati te memoare, već samo zbog posljednjeg poglavlja koje pokriva proteklih četrnaest godina. Karen je uspjelo ono što uspijeva tako rijetko: zadobiti poštovanje kao došljakinja, pritom kao inovjerka i kao žena, i to neudana, steći u isti mah i prijateljstvo i autoritet. Krasi je onaj pravi spoj: meka suosjećajnost i tvrda nepokolebljivost, svagda začinjena humorom.
Sve su kuće u selu zemljane prizemnice ravnog krova koje bojom ne odudaraju od tla. Raštrkane su na pješčanoj ravnici i toliko razmaknute jedna od druge da se isprva ne vidi da čine cjelinu. Ali ako ičega, ovdje barem prostora ima. Neke su napuštene, za neke nisam siguran. Jedna od tih kocaka je takozvani društveni centar, a do njega je majušna džamija, samo za muškarce, čija namjena izvana, osim po trubastom zvučniku na krovu, ni po čemu nije vidljiva. Malo dalje nalaze se ostaci starog sela, tek pokoji spoj dvaju zidova u obliku slova L koji strši pola metra ili metar iz pijeska. Između starog i novog dijela rastu one rahitične palme. Mjesto ponekad djeluje kao naselje duhova, a ponekad se niotkud stvori žena u tamnocrvenoj nošnji koja tjera magarce pred sobom ili djetešce koje kao da nema nikog na svijetu.
Rano je, još sivo jutro, dok još nitko nije izvan svoje nastambe, kada krećem prema istoku, s kojega puše jak vjetar, za koji još ne znam koliko jak može biti i koliko toga može zakovitlati. Stalne varke perspektive: do vrha brda do kojeg ti uspon izgleda kao planinarski podvig dođeš za pet minuta, a do dine ili grebena koji ti se čini kao da je evo tu, odmah, nadomak, ne stižeš ni nakon sat vremena brzog hoda. Kao da se prostorvrijeme, videći me kako se zapućujem ovuda gdje čovjeku, ako nije Berber, nije mjesto, odlučuje poigrati sa mnom, ispretumbati razdaljine, orijentire, repere, navike, osi i oslonce. Gornji dio nekih uzvisina u daljini kao da lebdi u zraku, odsječen od tla: između njih i zemlje magleno se pričinja vodoravni pojas plavog neba. Ponegdje se razabiru uska cik-cak korita kojima je tekla neka nezamisliva voda. Čujem brujanje i pored mene se stvori motociklist s natjecateljskim brojem kod stražnjeg blatobrana i pokretima me pita u kojem bi smjeru trebao nastaviti. Širim ruke, otkud bih znao. On gleda lijevo, desno, po nekom neznanom ključu odlučuje se za neki pravac i nestaje u prašini. Noge mi propadaju u pijesak, na vrijeme se vraćam u bazu prije oluje od koje zrak postaje žut, od koje se više ništa ne vidi, u kojoj se treba skloniti, ako treba skutriti se na licu mjesta i samo čekati. Pijesak ulazi u sve, prodire kroz procjepe zatvorenih prozora i vrata, kroz sve pukotine i rupice, ma kroz šavove lubanje, ulazi u usta, nos, oči, uš, zube, pore, pod nokte i kapke, udišeš ga i grizeš, krcka pod nogama i pod kemijskom kojom pišem, zavlači se u krevet i odjeću, zažućuje knjige i bilježnice i moju zbirku kamenčića iz pustinje koje sam poslagao uz gornji rub pisaćeg stola, stola koji od toga neprestano se taložećeg pijeska već nalikuje na terarij, tog pijeska koji se miješa u vodu u čaši, u krv i znoj i sluz, u sve pregibe i nabore, u pretince i ladice, u kretnje i odluke i poglede, i žarulje postaju žutosmeđe, i koža postaje pergamentna i sva jela postaju krckava i ljudi postaju nalik onim rijetkim suhim palmama koje se u okolici nemoćno povijaju na tom nesmiljenom vjetru.
Za to vrijeme u blizini našeg sela odvija se reli (otuda i zalutali motorist), pa onu tišinu remeti jurnjava auta, motora i kamiona koji dodatno zgušnjavaju pijesak što se ionako u naherenim stupovima i oblacima kovitla u cijeloj pokrajini. Ali tim su povodom ovamo došle i liječničko-ljekarničke ekipe, francuske i marokanske, i na Kareninu inicijativu u njezinom ksaru organizirale improvizirane ordinacije pred kojima čekaju redovi mještana iz šire okolice. Šutljivi, mrki muškarci s debelim turbanima, zabrađene žene tamnih, dubokih pogleda, jedni i drugi u prosjeku iznenađujuće visoki, i njihova sitna djeca, musava i neka uplakana. Nabranu tkaninu koja okružuje oči kod nekih dopunjuju široke tamne naočale, ili čak i one skijaške kakve nose vozači motocrossa. Sramežljivo stajem u jedan od redova ne bih li se domogao nekakvih kapi za upaljene oči i nos. Teški mirisi mnogih tijela miješaju se s mirisom lijekova. Berberi ne pokazuju višak radoznalosti, a niti bilo kakve snishodljivosti spram stranaca, čak ni djeca, imponira mi to. Pretpostavljam da odrastanjem u ovdašnjim uvjetima postaneš imun na suvišno i sporedno.
Jednog popodneva na rubu sela, dok se vraćam iz šetnje, u susret mi dolazi mršavi dječarac na biciklu, desne ruke ispružene u stranu. Pored mene uspori, ali se ne zaustavi, i bez glasa mi u ruku grudu nekog ljepljivog tamnosmeđeg slatkiša. U nelagodi jer siromašni dječak daruje mene, umjesto ja njega, pohitam za njim i vratim mu slatkiš. On ga uzme, pogleda me, slegne ramenima i nastavi pedalirati. Poslije pomišljam da sam ga možda uvrijedio.
Odmah zatim, na rubu pješčanog puta, preda mnom se stvori berberska baka koja se povija pod golemim zavežljajem. Pozdravim je kimanjem i selamom, ona uzvrati istom mjerom, stane, šutke se zagleda u mene pa skine zavežljaj, strovali ga u prašinu i sjedne kraj njega. Glavom mi pokaže da i ja sjednem pa razmota zavežljaj. Na šarenoj marami ukažu se rukotvorine: krpene deve veličine dlana u svim bojama, naušnice, ogrlice, fosili, kamenovi ispunjeni svjetlucavim mineralima i prepolovljeni tako da u presjeku izgledaju kao tamna jaja punjena kvarcom. Šutljiva baka odjednom počne govoriti o svemu što je rasprostrla pred nas, a ja njezine nerazumljive riječi doživljavam kao predmete koji joj ispadaju iz usta na šarenu maramu i obogaćuju njezinu malu zbirku. Podignem pogled, ozrem se oko nas: na toj marami kao da je sabrano sve što je u tom sivožutom okolišu šareno, polikromni koncentrat u prašini. Zaustavljam bakin govor novčanicom koju pružam u zamjenu za jednu od krpenih deva. Pogledom me pita je li to sigurno sve što hoću, ja kimnem, ona potrpa sve te dragocjenosti natrag u zavežljaj, ustane i nestane. Ne otkorača, ne udalji se, ne odšeće, nego baš nestane.
Ujutro nakon cjelonoćne oluje koja je hučala i bučala i budila sve je u nastambi još žuće, a sunce je bijelo kao isprani kremen. Za doručkom sorentinovska scena: netko od nas u daljini ugleda devu i tada, šutke, kao po dogovoru i dugo pripremanoj koreografiji, svi ustanemo od stola i krenemo prema devi. Ona korača polako, dostojanstveno, povremeno se osvrćući kao da nam se blago podruguje. Dok tako hodamo za njom, svatko svojom putanjom, bez riječi, ukaže se i druga deva, pridruži se onoj prvoj i njih dvije zajedno krenu prema mutnom obzoru iz kojeg su iščezle boje. Shvatim da sve vrijeme u ruci držim komad pogače od doručka, a u ustima neprožvakani zalogaj. (Baš je šteta što nitko od mladih zapadnjaka u rezidenciji nije čuo za Paola Sorrentina. I kad smo već kod toga: je li previše očekivati od kanadske umjetnice da zna tko je Glenn Gould? Ne da ga je ikad slušala, nego samo da zna za to ime? Ili od pisca koji piše na engleskom jeziku da zna tko je Henry Miller? Ili od ikoga išta? Očito jest, a ja sam staro zanovijetalo. Kao Mircea Cârtârescu kad kaže: „Bojim se da dolaze generacije koje neće razumjeti ni toliko koliko razumiju današnje. Jučer su pljuvali u tramvaju, a sutra će pljuvati u svemirskom brodu.“ Digresija završena.)
Tafilalt, ta ravnica u predvorju Sahare, kraj je u kojem je nekoć cvao grad Sidžilmasa. O njemu prije šest stoljeća izvještava Ibn Batuta, vjerojatno najslavniji Marokanac svih vremena i jedan među glasovitijim putopiscima uopće. Bilo je to na njegovu posljednjem putovanju, kada je bio otprilike u mojim sadašnjim godinama. Ovamo je došao nakon Marakeša, za koji je rekao da je „jedan od najljepših gradova“, ali da je „kao košnica bez meda“ jer je poharan kugom. Još tri stoljeća prije njega, Albakri u Knjizi putova i kraljevstava naziva taj grad „posljednjim civiliziranim mjestom“. Tu se trgovalo zlatom i robovima; ruine se još vide nedaleko odavde, kod gradića Rissanija, na istočnoj obali rijeke Ziz koja je trenutno presušena. Pazarili su se i bademi, smokve i grožđice iz Málage, pistacije i maslinovo ulje iz Tunisa, svila i zlatom i srebrom vezeni brokati iz Jemena, brončano posuđe i koptske svjetiljke iz Egipta, emajlirana grnčarija iz Córdobe, mramor iz Almeríje, cimet i klinčići iz Zanzibara, biseri i koralji iz Ceute. Karavane su znale brojati više stotina deva. Nigdje takvih datulja, piše ibn Batuta. A piše i o građevinama sazdanim od soli.
Jednog podneva, u toj trećoj daljini, nakon tri prašnjave godine i tri zakovitlana dana: kiša. Hladne kapi na toplom pijesku, sive točke na žutom. Radost koju su najavile čiope. I sve se učas promijeni: boje i naročito mirisi, zemljani, travnati, životinjski, svi oni koje vječita suhoća zastire. I sve to baš na rođendan naše domaćice, treći dan otkako je Sunce ušlo u sazviježđe Bika. Ona mi navečer donosi čiopicu ispalu iz gnijezda, stavlja mi je među dlanove i kaže: nema velike šanse da preživi, ali neka bude s tobom.
Prekid programa: dva dana i dvije noći provodim u sobi, zapravo više u pripadnoj joj kupaonici, zbog teškog kvareža želuca. Krivci su, izgleda, slasni janjeći kotleti sa žara. Nakon nekog vremena zaboravio sam gdje sam i što je sve izvan moje male nastambe, sveden samo na tijelo i njegovu neprekidnu pobunu. Podsjetnik na okolicu samo je pijesak koji se u hrpicama nakuplja posvuda, uz prozore, pred pragom vrata, oko nogu stola, u kupaonici. Zbrčkani snovi pretapaju se u zbrčkanu javu. Samoća kao onomad na drugom katu pansiona u Indiji (je li Delhi bio u pitanju?) dok sam pokušavao pogoditi koja me to od neizlječivih tropskih bolesti skolila i u bunilu pomišljao kako ću besmisleno ostaviti kosti u tom smrdljivom sobičku. O, nenadvisiva dramatiko mladosti. Samosažalne pak misli u sadašnjosti prekida Karen koja se u šlafroku, jer i sama i dalje pobolijeva, pojavi na vratima moje sobe s raznim napicima u rukama, ugleda me u krevetu i kaže: „Izgledaš kao da te pregazio autobus.“ „Ni ti baš ne blistaš“, odvraćam joj i odgovaram je od namjere da mi organizira kompliciran i nepotreban prijevoz u bolnicu u Erfoudu, osjećajući da je najgore prošlo. Janjetinu svakako neko vrijeme neću jesti.
Divno je bilo ujutro nakon takva dva dana popiti prvu kavu i pojesti prvu bananu sjedeći na verandi, u tišini, pored Hadidže koja je netom umijesila kruh u velikoj limenoj posudi, kao nekad velika baka Dina na malom otoku. Lakoća nakon velikog čišćenja.
Čiopica međutim, lišena skrbi, odlijeće u ptičji raj…
Na pola sata hoda od ksara, preko ništine od sitnog kamena, nalazi se posjed ograđen bodljikavom žicom. Bijeli lukovi blistaju izdaleka. Imanje služi tjedan dana u godini, koliko katarski emir provede ovdje da bi se sa svitom razonodio sokolarenjem.
Deve. Neke katkad djeluju kao da su divlje, ali takvih zapravo nema. Mogu dugo izbivati i lutati, same ili u paru ili u grupi, ali svaki put se vrate. U susretima s njima uvijek isti obrazac: kad ugledaju dvonošca, prvo polako okrenu glavu, potom cijelo tijelo i onda se veličanstveno sporo, ali nedostižno zapute u suprotnom smjeru, kao da govore: „Ah, baš mi je nešto iskrslo na onoj tamo dini, ćaskat ćemo drugi put.“ Pogledom pratiš goleme, plitke tragove papaka u pijesku i elegantne niske loptaste balege koja se ponegdje jedva razlikuje od bazaltnih oblutaka. Za popodnevnih vrućina rado se okupe, njih dvije ili tri, stojeći i sjedeći, preživajući u sjeni kakve oveće palme. Ponekad je teško dokučiti što to žvaču savijajući vitke vratove prema tlu: ne vidiš ni suhi grmičak, kao da se mašaju nevidljive mane. (Je li suvišno ako dodam: koliko li više u njih finoće, diskrecije, smislenosti pa i bistrine nego u devedeset devet posto dvonožaca bez perja?) Za tih popodnevnih vrućina dok, kao najpovlašteniji princ u zemlji pijeska, kao pustinjski Oblomov u hladu ksara čitam novi, začudno prohodan a opet lijep i čist prijevod Odiseje Emily Watson.
Anakrono štivo? Baš nimalo, i to ne samo zbog takozvanih književnih kvaliteta. Eto, recimo, taj čuveni xénos kod Homera: riječ koja bi danas – i uvijek, ali naročito danas – trebala biti strašno važna. Važno bi, naime, trebalo biti ono što su Heleni pod njom razumijevali. Što to? Ξένος se uglavnom prevodi kao „stranac“, ali značenje riječi proteže se od „neprijatelj“ i „stranac“, u smislu tuđinca iz nekog drugog polisa, nekoga tko nije dio zajednice, pa sve do „prijatelj na daljinu“ i „gost prijatelj“, i upravo u tom potonjem značenju stoji u središtu drevnoga, ritualnog, svetog grčkog gostoprimstva, obavezne naklonosti prema došljaku i namjerniku, a to je xenía, koja podrazumijeva velikodušnost, prijaznost i razmjenu darova. Podrazumijeva, kod Homera, da ti se po dolasku donese srebrna plitica u koju će se izlivati voda kojom će ti iz zlatnog vrča prati ruke kada dođeš umoran i prljav s puta, da te se potom opere, da te se namaže maslinovim uljem, da te se potom nahrani mesom i napoji vinom te da ti se priredi udoban ležaj. Podrazumijeva da nikad ne govoriš ružno o strancu i da ga ne dočekuješ s podozrenjem. Da ga ne ogovaraš i da ga ne iskorištavaš. Da mu makar s osmijehom iz nevelike daljine mahneš ako mu već ne uzmažeš prirediti obrok, postelju i melem za ožiljke zarađene na putu.
Jer što: stranac, neznanac uvijek može biti neki prerušeni bog ili božica, kao takav može donositi blagoslov, i stoga ga uvijek treba poštovati i s pažnjom ugošćivati.
Pustinjska letargija lako te obuhvati svojim suhim čeljustima i polako proguta. Pustinja nije za sanjare i fantaste, za mekušne i mekoputne, za boležljive i bolećive, za tankoćutne i tugaljive, za bunovne i žučljive. Ovdje moraš biti jak i onda kad to nisi, uzemljen, fokusiran, zadati si zadaće, znati raspored, inače si propao, rasuo se i uvenuo u melankoliji.
I zato – akcija! Jednog popodneva bez vjetra, Jusef sjeda za volan Land Rovera, pušta berberski blues s kazete, ja motam turban oko glave, nas četvero pentramo se na krov i krećemo prema Velikoj dini. Izdaleka se i ne sluti čega sve ima na putu do nje: koliko puteva, prečica, sitnijih i krupnijih zapreka, stijena, guma, izbočina, zemljanih kocaka, ruševina nekadašnjih zemljanih kocaka, presušenih i razvaljenih bunara, izmjene škripavog i puderastog terena, turista na devama, kvadovima, motorima; nadomak dini eto i jednog malog hotela, a onda i jednog velikog, ružnog, od okoline nakazno odudarajućeg, gotovo u samom podnožju dine. Dok se približavamo, pitam naglas, nikog posebno: „Koja je boja Erg Chebbija?“ Od jedne od suputnica stiže najbolji odgovor: „Boja Erg Chebbija.“ Onako rumen u predvečerje, izdaleka povremeno podsjeti na osunčanu mladu kožu. Zarivamo bose noge u tu mekotu, na usponu duž vijugavog ruba jedne od dina što tvore tu veliku dinu. Slično je pentranju po prhkom snijegu. Puteni oblici. Toplo, rumeno glatko brašno među nožnim prstima. Uzvisine iza kojih se sve utiša. Mnogo radosti na licima. Jedno od onih mjesta na planetu koja ni turizam ne može pokvariti. A ako se po povratku pod strehom u oazi nađe još i Hadidžin kuskus, svjetovima daleko od svih instant verzija kuskusa, život se već može nazvati lijepim.
Internetske veze nisu ovdje baš nepostojeće kao što sam mislio, možeš primiti i poslati poruku, uguglati pokoju glupost, ponekad čak i otvoriti poneki glupi portal, ali već to bitno smanjenje doze, paranje mreže, ljekovito je i razbistrujuće. Zamišljam koliko bi tek ljekovito bilo potpuno ukidanje signala – a koliko, u isti mah, usiljeno, umjetno i apsurdno. Pa nismo valjda došli dotle da se moramo odricati takvog alata samo zato što nismo u stanju njime se služiti u razumnoj mjeri.
Nedjeljni izlet u prvu civilizaciju, gradić Rissani, koji za razliku od Erfouda, koji su kao malo administrativno središte sagradili Francuzi, ima i povijesne slojeve. Na obodu Rissanija nalaze se, spomenuto je već, ostaci Sidžilmase. Rekonstruirana je, u stvari, jedna gradska kapija, i to diletantski, a nešto dalje, pored današnjega gradskog groblja, prostiru se debeli zidovi nekadašnjeg gradskog kompleksa, s velikim rupama koje su erozijom nastale od manjih i kroz koje nam svijetli plavetnilo. Tako prepušteni sudbini, ti zidovi izgledaju već pomalo kao prirodni elementi, produžetak stijenja i pijeska. Neupućenom namjerniku osim jedne neugledne table gotovo ništa i ne govori da se nalazi na tlu nekadašnjeg sjevernoafričkog El Dorada. Sam Rissani musava je i prašnjava pustinjska varošica, ali ostavlja po mnogo čemu autentičniji dojam od dobrog dijela, recimo, marakeške medine. Prije svega valjda zato što skoro da nema turista i osmijesi su stoga, i onda kad se ocrtavaju na licima trgovaca, iskreniji. Usred mjesta prostire se bogata, labirintska, šarena tržnica, po kojoj je poseban doživljaj tumarati sa svima poznatom Karen, koju dozivaju sa svih strana u najrazličitijim verzijama: Karima, Karmela, Karmen i tako redom, a neki joj i prilaze i grle je i ljube; mene pak redovito zovu Ali Baba, što je u Maroku kompliment jer je on u ovdašnjem folkloru čovjek iz naroda koji nadmudruje bogate i moćne, ali mahom se tako naziva bradatu čeljad naprosto.
Dugo sjedimo u biljnoj apoteci, gdje nam pod nos, u nos, na usta, u usta, na lice i oči dolazi toliko supstanci, lijekova, začina, pomada, ulja i prahova da se na kraju sve stopi u intenzivnu, ali nerazaznatljivu smjesu od koje sva osjetila blijede i trepere. A sve to prije nego smo došli do sveg tog tekstila, bakra, nakita, posuđa, datulja, voća, povrća, ribe, mesa u svoj njihovoj pojavnosti koja se na zapadu (čuj zapadu, a zapadnije smo od Londona) najvećim dijelom tako brižno skriva od osjetljivih očiju i nježnih nosova: sve te glave, kože, runa, crijeva, papci, loj i ostalo što usput vonjem ujeda za nosnice. U otvorenom dijelu tržnice prodaje se svakojaka polovna roba, i tu strpljivo, repovima tjerajući muhe sred prašine, čekaju magarci i bezbrojni bicikli (oni ne vrte repovima). S mujezinovim zovom miješa se u žutom zraku zvuk koji odavno nisam čuo: udaranje čekića o nakovanj. Eno kovačnice koja se otvara na ulicu, uske, tamne, dugačke i tako duboke da u njezinom dnu jedva nazireš mršavog kovača s debelim madežom na licu. Ritam njegova čekića ostaje mi u glavi dok, koji sat kasnije, u džipu odjekuje blaženo jednolični sufijski blues iz Maroka i Malija, ali i qawwali iz Pakistana, i dok Ali za volanom meni nedokučivim metodama, nakon prestanka asfalta, nalazi u žutosivoj pustoši put do našeg prebivališta.
Suhoća. Je li to ono što me mami u ovakve krajeve i zadržava me u njima? I zašto? Odsustvo vlage: kad ništa ne trune, kad nema gnjileža i kvarenja i propadanja i ljepljivosti, to je to. Raj je tamo gdje nema plijesni, rekao je, mislim, jedan perzijski pjesnik. A ako i nije to rekao, trebao je reći. Voda je život i život je voda, da, ali voda znači i otjecanje, raspadanje, rastakanje. I ovaj ovdje pijesak nije nepropadljiv, naravno, i stijena se mrvi i rastvara se i nestaje. Ni sama vatra, ma što Heraklit, davno prije perzijskog pjesnika, mislio o tome, ta vatra koja sve sažiže i isušuje i pročišćuje i stvara pustinju, nije vječna. Što dakle? Privid vječnosti i nepropadljivosti? Tolika blizina onom krajnjem, tom zamišljenom destilatu, na kraju svih stvari iskovanom zlatu, toj neuništivosti, bijelom usijanju, da propast biva već jedva pojmljiva i osjećaš kako nema dalje, odnosno nema bliže, naime nema ničeg daljeg od ciklusa rađanja i umiranja, nema ničega bližeg vječnom, tom vječnom kojemu samo tim svojim vatrenim dijelom stremiš, a zapravo pred njim strepiš kao mrav pred lavinom, kao osamljeno govedo pred vulkanom.
Ništa se ovdje ne čini i ne izriče bez izričitog posvećenja: prije bilo kakve radnje, kuhanja, jedenja, putovanja, započinjanja ičega, izgovara se bismila (Bismillah: u ime Božje), kad god se iskazuje želja ili nada, kad se nešto priprema i planira, nužno je podsjetiti da će naum biti proveden u djelo samo ako Bog bude tako htio (inš’allah), a na kraju gotovo svake rečenice, kao što već spomenuh, pogotovo ako njome izričeš da si dobro ili da je nešto ispalo kako treba ili da je naprosto lijepo vrijeme, obavezno dolazi hamdullah ili hamdulillah (hvala Bogu). Katkad mi se čini da među Berberima, koje doživljavam kao prilično (i zadivljujuće) šutljivu čeljad i koji kao da se drže onoga divnog i uzaludnog naputka, Gandhijevog ili čijeg već: Don’t talk unless you can improve upon silence, na te formule otpada većina onoga što uopće izgovore. S druge pak strane od njih naslućujem (možda posve pogrešno) kao neku skepsu prema religioznosti, kao da su je onomad davno prihvatili od arapskih došljaka radi mira u kući, ali su negdje duboko iznutra, iza zatvorenih vrata duše i doma, prema tom usvojenom islamu zapravo sve vrijeme suzdržani. Uopće je upečatljivo kako su nakon svih tih vjekova arapske prevlasti Berberi uspjeli zadržati tako izrazit i prepoznatljiv identitet, od fizionomije pa nadalje. Nešto ima u toj nesalomljivosti koju razaznaš već otprve. A svakako ima nešto i u humoru: Berber (ljepše i bolje: Amazigh, ne samo zbog političke korektnosti već i zbog dva jača razloga: prvo, „Berber“ je arapska inačica „barbarina“, dakle vrijeđanje starosjedilaca kojima si došao na teren, a drugo, amazigh odnosno imazighen, barem po jednom tumačenju, znači „slobodni“ ili „plemeniti ljudi“) koristi svaku priliku za šalu i šegu. Jedan od važnih razloga je, naravno, i nomadizam. Pa i Hadidža koja me uči tajnama tajinea, recimo, odrasla je kao polunomad. A sve to viševjekovno žilavo odolijevanje odvijalo se bez prave pisane kulture, iako pismo odavno postoji – prekrasni, primordijalni tifinagh na kojem se moje ime piše ⴷⵉⵏⴽⵓ.
Nakon ovoga ti nijedna samoća više ne može biti dovoljno samotna. Svaki krajolik u usporedbi s ovim je gotovo banalan, pretrpana i bezrazložna gomila, svaka tišina bezmalo je halabuka. Što tek reći o bilo kojem noćnom nebu nakon ovih zvijezda? Sve se nekako dade ispričati, opisati, približiti, dočarati, ali one ne.
Kad je u pustinji vedar dan, kao što je recimo 30. travnja 2024. godine na zapadnom rubu Sahare, i ako si takve sreće da se na taj i takav dan zadesiš na tom i takvom mjestu, koliko-toliko zdrav, i ako si pritom još tako blažene sreće da su ti jedina obaveza meditacija na birane teme i sakupljanje kamenčića koje ćeš nizati na pisaćem stolu (još nisam našao onaj pravi, još nisam našao krhotinu meteorita, ili barem ne znam da jesam), onda je najuputnije da nakon doručka izabereš neku rečenicu iz Daodejinga i s njom pod ruku ili u glavi kreneš u daleku, laganu šetnju, opskrbljen vodom i zalihama bistre vedrine koje će parirati tom danu, mjestu i prilici. To može biti, recimo, početak 5. glave iz te vječito zagonetne, a najjednostavnije knjige na svijetu:
天
地
不
仁
Jedan od meni dražih prijevoda tog mjesta (na engleski) ublažava izvornik: „Nebo i zemlja nepristrani su (impartial).“ Trebalo bi to, mislim, jače: „Nebo i zemlja (ili doslovnije i možda točnije: nebo-zemlja) nisu prijazni.“ 不仁 (bùrén) je to: neprijaznost, odsustvo etikete, pristojnosti, ljubaznosti. Nebo-zemlja niti je naklonjena niti nenaklonjena tvojoj prisutnosti. Nijedno biće, samim time što jest to što jest ili što uopće jest, ne uživa naklonost/milost/prijaznost cjeline svega što jest. Takozvane prirodne nepogode rado podsjete na to. 不仁 ima čak konotaciju okrutnosti, bezdušnosti. I mudri (聖人 shèngrén) su također takvi, 不仁: i njima su, kao i nebu i zemlji, u onome što je iz neke sićušne perspektive okrutnost, sva bića, uključujući dabome i ljude, „kao psi od slame“. Nebo i zemlja, međutim, jesu „mijeh“ kojim se raspiruje vatra. A to nas dovodi do onoga gdje jesmo. Eto, to je samo primjer. A treba li reći zašto Daodejing? Pa između ostalog zato što legenda (istina, jedna od mnogih) tvrdi da je Laozi, umoran od života, pošao u pustinju da se osami i umre, ali ga je na putu prepoznao stražar zapadnog kraljevstva u kojem se nalazila pustinja i nagovorio ga da najzad zapiše svoj nauk.
Ako si pak, boraveći ovdje, nešto drukčije nastrojen, možeš u pustinju i iz pustinje prenijeti i sljedeće stihove:
Živimo na kraj sv’jeta; među nas ne dolazi nitko
Nego je b’jedni ovo potukač, što dolazi k nama
Pa ga ugostiti treba, jer prosjaci svi su od Zeusa
I svi tuđinci, a darak i malen je ugodan darak.
Kad smo već kod citata koji pomažu da ne pobenaviš i propadneš u ponor samoće: „To što lutaš pustinjom nikako ne znači da postoji obećana zemlja“, napisao je upravo ovih dana preminuli Paul Auster, a na to istih dana podsjetio Miljenko Jergović.
Svaki boravak u pustinji povezan je i s nekim iskušenjem, zar ne? Sudbina je ovaj put prema meni bila blaga i dodijelila mi samo jedno. Ukazala se u obličju osobe s kojom u toku tri i pol tjedna moram tri puta dnevno dijeliti blagovaonički stol. Osoba je za tim stolom redovito najglasnija i nesnosno afektirana. Osim natalnih karata, ne zanima je u suštini ništa što se izravno ne tiče nje same. Stoga ni o čemu i ne zna ništa, ali će o svemu nešto reći, parajući uši svima prisutnima. Stereotipan je sjevernoamerički spoj ignorancije i arogancije. Boji kosu u ljubičasto, nosi samo ljubičasto i ružičasto, i jede kao da čupa crijeva živoj divljoj životinji. Kaže da bi radije živjela u Evropi, a razlog je taj što se u Evropi, za razliku od Kanade, koja je inače mjerilo svih stvari, onih koje jesu da jesu i onih koje nisu da nisu, možeš svugdje kupati gol. Na napomenu da to na primjer u Poljskoj možda i nije svugdje poželjno, odgovara da nije znala da su tamo tako nazadni. I nije točno da baš ništa ne zna: svako doneseno jelo kreštajući precizno raščlani na proteine, ugljikohidrate i masti, svaku namirnicu stavi na točno mjesto na tablici kalorija. Najbolji od svega ipak je javorov sirup, kojeg ovdje nemamo i zato baš i ne jedemo dobro. Ako netko pokvari želudac, recimo pečenom janjetinom, ona ne smije dirati ništa što je ta osoba dotaknula. Omajgadomajgadomajgadomajgaaad, prolomi se svako malo u pustinjskoj tišini, u pravilu bez naročitog povoda. Tri i pol tjedna moram se trsiti, i mislim da pritom nisam jedini, da iritacija ne stvori otrov koji će šiknuti u zao čas, da zatomim porive za agresivnim i bezočnim vrijeđanjem (da, imam te porive), jer nenasilje, jer uvažavanje, jer strpljenje, jer suživot, jer mir i dobro, jer nije ona najgora osoba na svijetu, jer u svakoj duši ima nešto, jer bla bla.
Jedne noći u nepregledno velikom šljiviku berem krupne, sočne plave šljive i trpam ih u džepove košulje i hlača. Nemam torba, kesa, kašeta ni sanduka, oni ne postoje i nemoguće ih je nabaviti. Zbog toga, kad napunim džepove, moram kući da ih ispraznim i onda se vraćam u šljivik. Ne smijem niti jesti šljive koje berem, ali mirim se i s time i s činjenicom da ću zauvijek hodati između šljivika i kuće, ponavljajući vazda isto, sve dok se ne probudim.
Pustinjske ptice. Začudno su brojno i šaroliko društvo. Tu je prije svih, uz smjerne isprike ostalima, spomenuti bjelokruni pšeničnjak, ljepotan koji osim bijele krune ima i bijeli rep, i s kojim se možeš dugo gledati kada sleti na neki obližnji kamen ili uzvisinu. Tu su zatim pustinjske ševe, ptice pješčane boje koje se po tlu kreću kao da klize, a ne skakućući, i često su u paru, ali ne vole jata i uopće masovno druženje. I imaju bizarnu navadu: oglase se s tri kratka niža tona, potom s isto tako kratka tri viša tona, negdje iz nekog suhog grma, i onda sunu strelovito, okomito uvis, pa na nekoliko metara visine stanu u zraku, okrenu se i stušte na zemlju natrag po istoj okomici, kao da će se zariti u tlo. To izgleda pomalo kao samoubojstvo, a možda je udvaranje ženkama. Što se ne mora nužno međusobno isključivati. Tu su dakako čiope, navjestiteljice kiše; jedan tužan susret već je spomenut. Ima i grlica koje ujutro pozivaju: „Kupuj kruv!“ a ima i glasnih gavranova. Ne smijem zaboraviti ni vrapce pustinjskog soja. I na kraju, tu je stanovita povelika jarkozelena ptica koje sam vidio samo jedan jedini primjerak, dok je polijetala s obližnje dine, i nisam utvrdio o kojoj se vrsti radi. Je li mi se pričinila?
Svibanj je i sve te ptice sve se rjeđe viđaju danju, kao i ostale životinje koje u zaklonu čekaju svježinu noći. Sve smo bliže 40 Celzijevih stupnjeva i popodneva i predvečerja postaju teška, suhoći unatoč. Čokolada na mome radnom stolu se topi, jedino su muhe neumorne. Ostaje samo čitati Rushdieja u hladu.
Posljednjega dana prije svitanja odlazimo istim onim nekoć bijelim Land Roverom posljednji put do Erg Chebbija, da na njemu vidimo i zoru. Sjetno se opraštam od Velike Dine, diveći se još jednoj njezinoj boji, još jednom obliku, još jednom nicanju iz ničega. Turbani su već spretnije i samostalno omotani. Stopala do gležnjeva u još ugodno hladnom pijesku. Kava iz termosice i bunovna šutnja. Kako je zora, i to još ponedjeljna, nema turista da remete taj oproštaj.
Tugu odlaska iz oaze na nekoliko sati blaži kroz autobusne prozore gledana ljepota polupustinjskih gradića kao što su Tinghir i Boumalne Dades ili panorama prijevoja na Atlasu na kojima nakon toliko vremena motrimo zelenilo. Ona kozja glava naslonjena na zid mesnice, motiv na prvoj fotografiji koju sam snimio nakon odlaska iz Marakeša, nakon tri i pol tjedna na istom je mjestu, napola izjedena, pocrnjela i obavijena gustim rojem muha. I Marakeš je, sat vremena potom, na istome mjestu, nakon boravka u pustinji besmisleno nagužvan, bučan i prometan. Još će neko vrijeme tako djelovati sve ljudske naseobine. A onda će se u pustinji stečena oštrina pogleda i sluha ponovo pomalo zamutiti.
Fes, o kojemu sam u romanu pisao kao Karl May o Divljem Zapadu, dakle na neviđeno, iz raznih je razloga ispao iz itinerera. Ostavljam ga za neki drugi put, kao i još toliko toga u ovoj zemlji – inš’allah.
U međuvremenu, kako se proljeće ovdje već početkom maja primaknulo ljetu, u Marakešu su procvale jakarande. Kao prije podrug godine u Buenos Airesu, sunce blješti kroz ljubičastu čipku.
travanj – svibanj 2024.