U besprostoru, neobliku – tišine posljednjem krugu, Plamičci na mokrilu suholista – hršću i hodam; Sunce se zgledalo kroz rešeto grana – u zaludu ištuć’ procjepa štrafte – osamljen tunel i slobodan uzdah, ili izdah vazduha mirisom presićenog – Furune nadgradske mantaju pogled pločniku srozan; No u krivovjesju očitom podlegle mu strmine, Tražim li uopšte sunce – i kuda zapravo hodam?
Bakrenasta poluboja moga mrtvačkoga lica, od očiju živih je kolačenih – bezizrazje otud; A bezimlje zaglušno – dok istok preorava kiša, elizijum1 je sjenki – i razgoropađen odonud
gdje sjenke su sȃme – u pustini zgorenoga uma, Hodam bistom okljašćenom – dobro videć’ ime druma…
II
A drum se kao svrdlo, silinom probija kroz mene, Razvučenog psima i vucima novog slobođenja; No kako baš eto da u žvaljama me ima – hejbet2 u knjigama – a viđenja nikud mi, izvan snoviđenja?
Biće da ipak je jama i drumska kolotečina, Unakažena strahom i moje ime zaravnala u mrakobjesju3 smetnutom, gdje jedina je većina mjerilo glasa – mjerilo toga da l’ kiša je padala…
Sneveseljen nisam, zašto bih i živio s vama, lešinarene lobanje do kostiju mi bedrenih; U golubljemu gnusu slušat’ dranje beznadnog p’janca – Obiđite me ulicom – nek ne pominje me tespih dok tresu vam se ruke – prigrljaj smiraja dok išću preblizu – u šuštanju kiše i smrskanome lišću…
III
Tvoja zla prevelika broje se u redove malih; Tako sv’jet ih je uprostio, dajuć’ im nomen širok; Ta parerga4 – figure sporedne rignute u tami – u mulju se nosiše, na zvižduk da hrupne na vidok.
Ta otvrdnuta pragma carevo čislo kojom brojiš – kiša sitna kao prašina, gmižuća niz platna reljef – u otsjevu svjetlosnom kilavo nedonošče doji, no osjenčen ml’ječni mu talog – ni crven, a ni zelen.
Pa izbezumljen neznanjima sopstvene si naravi, u rastvorima šećerā i špiritusā bdiš danima; Ovladavaš ukusima – c’jelim kodeksima moralnim, Silom vjetra uspravljen, ali trbuh ti se nadima –
Tamna ljudska priliko, poginjuć’ kaldrmom se penješ, Znajući od svega: tek da ne možeš uzn’jeti sebe.
2Hejbet (tur. heybet) – mnogo; gotovo previše; neograničeni broj.
3 Mrakobjesje (rus. мракобе́сие) – mračnjaštvo; neprijateljski odnos prema obrazovanju, nauci, napretku i prosvjetiteljstvu pojedinca i naroda.
4Parerga (grč. пάρεργον) – od grč. parergon; sporedna dјela, sporedni radovi, sporedne stvari, sporedne figure, manji spisi; tako su prvobitno nazivani Herkulovi podvizi koje mu Euristej nije naredio da ih izvrši, a koje je, dakle, izvršio pored svojih glavnih podviga.
ULICOM DERVIŠA SUŠIĆA, SARAJEVOM – KONTEKST
Derviša Sušića (1925-1990) vjerovatno i bilo kome pod čije će ruke dospjeti ova knjiga nije potrebno podrobnije predstavljati, ali će narednih nekoliko redova, a zarad budućih prevoda na jezike koji ne pripadaju našim podnebljima, u najkraćim crtama ispisati njegovu biografiju. Rodio se u Vlasenici 1924. kao sin hafiza. U rodnom će mjestu završiti osnovnu školu, dok će ga pohađanje gimnazije, odnosno učiteljske škole, odvesti u Tuzlu, a zatim, kao stipendistu Gajreta i u Sarajevo, gdje ga zatiče Drugi svjetski rat. Zajedno sa drugovima skojevcima, kao maloljetnik bježi u partizane i postaje borac Prve proleterske brigade s kojom je učestvovao i u Bitci na Sutjesci. Nakon rata biva omladinski rukovodilac, učitelj i novinar, neko vrijeme urednik lista Oslobođenje u Sarajevu, a zatim referent za kulturu i narodnu prosvjetu u Tuzli. Mjesto savjetnika u Centralnom komitetu Saveza komunista Bosne i Hercegovine (CKSKBIH) dovodi ga ponovo u Sarajevo, gdje će ostati živjeti i sve do svoje smrti. Dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a.
I ništa u njegovoj biografiji, čak ni zakleti komunizam, za novovremene bošnjačke vlasti, ne bi bilo pretjerano sporno, sve bi se dalo ispeglati, pa i njegov iznimno bogat književni opus, a koji većina ljudi ionako neće iščitati, prilagoditi zahtjevima novopripadajućeg vremena, da 1980. kao zbirku bilješki uz roman Tale, nije objavio knjigu Parergon, u kojoj pomalo ostrašćeno, ali do srži upućeno i znalački, govori o neslavnoj profašističkoj kolaborantskoj ulozi većinskog dijela Islamske zajednice tokom ustaške okupacije, prozivajući za istu direktno i većinu novovremenu omiljenih ličnosti, okarakterisanih naravno kao „mučenici komunističkog mraka“, a po kojima su imena ponijela brojne sarajevske ulice, mostovi, institucije i škole. Istovremeno, po Dervišu Sušiću, izuzev odnedavno u Tuzli, ne naziva se gotovo ništa. Sarajevski javni kulturno-politikantski diskurs našao se tako u rascjepu između istovremenog tihog uzdizanja Sušićevog talenta do nivoa zarad deklarativnog srpstva također onemiljenih, ali nezaobilaznih Andrića i Selimovića (gdje objektivno, ako objektivno u književnosti kao umjetnosti postoji, ne pripada) s jedne, i njegovog potpunog institucionalnog prešućivanja sa druge strane, u situaciji gdje ga je kao ne baš podobnog, nemoguće potpuno prigrliti, ali u nedostatku onih koji bi mu po talentu bili ravni, pogotovo nemoguće potpuno diskreditovati i odbaciti.
Neke od radikalnijih bošnjačkih struja, slično kao i u Selimovićevom slučaju, Parergon proglašavaju „podmetnutim udbaškim pamfletom“, kojem je za cilj, naravno, ocrniti ne samo islamsku zajednicu tog vremena, već ni manje ni više nego i kompletan bošnjački narod. E ni u tome ne bi bilo ništa pretjerano sporno, a što ne nalazimo i u svakom drugom i bilo čijem modernom turbo-revizionizmu, da baš sve od onoga što je u Parergonu Sušić ispisao, nije moguće pronaći, kako u redovima, tako i između redova, ispisano i u svoj mogućoj međuratnoj i ratnoj štampi raspoloživoj u arhivskoj građi, uključujući uostalom i glasila Islamske zajednice, gdje se na naslovnim stranama pojavljuje Pavelić u fesu, kao i niz udvorničkih uredničkih i novinarskih tekstova, koji veličaju njemački rajh, NDH i ističu ponad svega odanost zajednice bosanskih muslimana načelima vlasti koje su upravo sprovodile i sprovele genocid nad Jevrejima, Srbima i komunistima. Ako to nije kolaboracionizam, makar ga nazvali i samo „kolaboracionizam koristoljublja i prešućivanja“, onda je teško reći šta drugo jeste. Prešućivanje se, generalno, pretvorilo u glavno oružje novih sarajevskih vlasti, pa valjda i u svakom mogućem slučaju gdje im neko nije po mjeri, i gdje se kockice baš ne slažu najbolje i gdje je nemoguće istovremeno istaknuti i potisnuti jednu te istu ličnost sa svim mogućim njezinim kompleksnostima, makar i kontradikcijama. Ono što trajno bode oči, ipak je potpuno javno odsustvo Derviša Sušića, kao jednog od najtalentovanijih bosanskohercegovačkih pisaca dvadesetog vijeka, iz bilo kojeg institucionalnog konteksta. Jedini trag o njemu, zapravo je malena bista njegovog torza i glave, preko puta zgrade predsjedništva, u parkovskoj stazi kojom rijetko ko prolazi, a koja prekrivena golubljim izmetom, uz još poneku bistu koja se tamo nalazi, služi valjda jedino u svrhu poluvidljivog pranja savjesti, bolje reći nataloženog mućka iste, a povodom čitavog tek kratko opisanog tretmana njegove ličnosti i djela.
Derviš Sušić, na svoju sreću, nije doživio rat devedesetih, a pogotovo ne poraće, a mogao je, jer će se sljedeće godine, 3. juna, navršiti tek stotinu godina od njegovog rođenja. Umire 1. septembra 1990., pred početak nekog novog i drugačijeg rata od onog koji mu je još od adolescentnog uzrasta prešao u naviku na način da mu obilježi i preostatak života – ovaj put posve besmislenog bratoubilačkog, i ispostaviće se godinama kasnije – borbe za okupaciju umjesto odlučne borbe za slobodu, u svakom mogućem smislu, kako političkom, tako i onom mislećem.
Pjesma Ulicom Derviša Sušića, Sarajevom autorov je fikcionalni pokušaj ulaska u Sušićeve misao i rasud, da je kojim slučajem doživio poratno razvlačenje svoje ličnosti i djela, i imaginarni pokušaj šetnje nekom od sarajevskih ulica koja bi možda imala nositi ime njegovo, možda i umjesto imena onih koje je u Parergonu tako znalački sveo upravo na ono što i jesu predstavljala – sramotu, valjda za svakoga do za onog potkupljenog novovremenom revizionističkom mišlju, koja se pretvorila u većinsku, samim tim oportunu i lako prigrljivu, ili onog koji istom, a zahvaljujući kakvom takvom intelektu, potkupljen nije, ali ipak bira da ćuti povodom svega, što je na kraju krajeva jednako oportuno i nečasno. Da javna misao bošnjačkog naroda može bolje, da javna misao bilo kojeg našeg naroda može daleko bolje od toga, dokaz su i ličnosti poput Derviša Sušića, samo njihovo postojanje, talenat i književni opus dovoljno velik da baci u zasjenu kompletna djela i biografije onih koji su sa istorijskih blatišta isplivali na vidljivosti koje bi po svemu, ipak trebale u daleko većoj mjeri pripadati njemu.
Nakon posljednjeg rata štampana su u nekoliko navrata i izabrana djela Derviša Sušića, kao i brojne njegove pojedinačne knjige, no uvijek i naravno sa znakovitim odsustvom Parergona, kojeg je danas stoga i nemoguće pronaći u knjižarama, za razliku od antikvarnica i internet trgovina, gdje njegovo ukoričenje (NIŠRO „Oslobođenje“, Sarajevo, 1980) ipak prkosi demokratskom prešućivanju, kao novovremenoj pojavnosti pristigloj na mjesto nekadašnje cenzure, od čijeg je suštinski reklamnog karaktera, a u vremenu u kojem malo ko išta i čita, ispostavlja se, zapravo i daleko efikasnija.
Ulicom Derviša Sušića, Sarajevom
I
U besprostoru, neobliku – tišine posljednjem krugu,
Plamičci na mokrilu suholista – hršću i hodam;
Sunce se zgledalo kroz rešeto grana – u zaludu
ištuć’ procjepa štrafte – osamljen tunel i slobodan
uzdah, ili izdah vazduha mirisom presićenog –
Furune nadgradske mantaju pogled pločniku srozan;
No u krivovjesju očitom podlegle mu strmine,
Tražim li uopšte sunce – i kuda zapravo hodam?
Bakrenasta poluboja moga mrtvačkoga lica,
od očiju živih je kolačenih – bezizrazje otud;
A bezimlje zaglušno – dok istok preorava kiša,
elizijum1 je sjenki – i razgoropađen odonud
gdje sjenke su sȃme – u pustini zgorenoga uma,
Hodam bistom okljašćenom – dobro videć’ ime druma…
II
A drum se kao svrdlo, silinom probija kroz mene,
Razvučenog psima i vucima novog slobođenja;
No kako baš eto da u žvaljama me ima – hejbet2
u knjigama – a viđenja nikud mi, izvan snoviđenja?
Biće da ipak je jama i drumska kolotečina,
Unakažena strahom i moje ime zaravnala
u mrakobjesju3 smetnutom, gdje jedina je većina
mjerilo glasa – mjerilo toga da l’ kiša je padala…
Sneveseljen nisam, zašto bih i živio s vama,
lešinarene lobanje do kostiju mi bedrenih;
U golubljemu gnusu slušat’ dranje beznadnog p’janca –
Obiđite me ulicom – nek ne pominje me tespih
dok tresu vam se ruke – prigrljaj smiraja dok išću
preblizu – u šuštanju kiše i smrskanome lišću…
III
Tvoja zla prevelika broje se u redove malih;
Tako sv’jet ih je uprostio, dajuć’ im nomen širok;
Ta parerga4 – figure sporedne rignute u tami –
u mulju se nosiše, na zvižduk da hrupne na vidok.
Ta otvrdnuta pragma carevo čislo kojom brojiš –
kiša sitna kao prašina, gmižuća niz platna reljef –
u otsjevu svjetlosnom kilavo nedonošče doji,
no osjenčen ml’ječni mu talog – ni crven, a ni zelen.
Pa izbezumljen neznanjima sopstvene si naravi,
u rastvorima šećerā i špiritusā bdiš danima;
Ovladavaš ukusima – c’jelim kodeksima moralnim,
Silom vjetra uspravljen, ali trbuh ti se nadima –
Tamna ljudska priliko, poginjuć’ kaldrmom se penješ,
Znajući od svega: tek da ne možeš uzn’jeti sebe.
1 Elizijum, elizija (lat. elisio) – izostavljanje, zaobilaženje koga, ispuštanje čega.
2 Hejbet (tur. heybet) – mnogo; gotovo previše; neograničeni broj.
3 Mrakobjesje (rus. мракобе́сие) – mračnjaštvo; neprijateljski odnos prema obrazovanju, nauci, napretku i prosvjetiteljstvu pojedinca i naroda.
4 Parerga (grč. пάρεργον) – od grč. parergon; sporedna dјela, sporedni radovi, sporedne stvari, sporedne figure, manji spisi; tako su prvobitno nazivani Herkulovi podvizi koje mu Euristej nije naredio da ih izvrši, a koje je, dakle, izvršio pored svojih glavnih podviga.
ULICOM DERVIŠA SUŠIĆA, SARAJEVOM – KONTEKST
Derviša Sušića (1925-1990) vjerovatno i bilo kome pod čije će ruke dospjeti ova knjiga nije potrebno podrobnije predstavljati, ali će narednih nekoliko redova, a zarad budućih prevoda na jezike koji ne pripadaju našim podnebljima, u najkraćim crtama ispisati njegovu biografiju. Rodio se u Vlasenici 1924. kao sin hafiza. U rodnom će mjestu završiti osnovnu školu, dok će ga pohađanje gimnazije, odnosno učiteljske škole, odvesti u Tuzlu, a zatim, kao stipendistu Gajreta i u Sarajevo, gdje ga zatiče Drugi svjetski rat. Zajedno sa drugovima skojevcima, kao maloljetnik bježi u partizane i postaje borac Prve proleterske brigade s kojom je učestvovao i u Bitci na Sutjesci. Nakon rata biva omladinski rukovodilac, učitelj i novinar, neko vrijeme urednik lista Oslobođenje u Sarajevu, a zatim referent za kulturu i narodnu prosvjetu u Tuzli. Mjesto savjetnika u Centralnom komitetu Saveza komunista Bosne i Hercegovine (CKSKBIH) dovodi ga ponovo u Sarajevo, gdje će ostati živjeti i sve do svoje smrti. Dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a.
I ništa u njegovoj biografiji, čak ni zakleti komunizam, za novovremene bošnjačke vlasti, ne bi bilo pretjerano sporno, sve bi se dalo ispeglati, pa i njegov iznimno bogat književni opus, a koji većina ljudi ionako neće iščitati, prilagoditi zahtjevima novopripadajućeg vremena, da 1980. kao zbirku bilješki uz roman Tale, nije objavio knjigu Parergon, u kojoj pomalo ostrašćeno, ali do srži upućeno i znalački, govori o neslavnoj profašističkoj kolaborantskoj ulozi većinskog dijela Islamske zajednice tokom ustaške okupacije, prozivajući za istu direktno i većinu novovremenu omiljenih ličnosti, okarakterisanih naravno kao „mučenici komunističkog mraka“, a po kojima su imena ponijela brojne sarajevske ulice, mostovi, institucije i škole. Istovremeno, po Dervišu Sušiću, izuzev odnedavno u Tuzli, ne naziva se gotovo ništa. Sarajevski javni kulturno-politikantski diskurs našao se tako u rascjepu između istovremenog tihog uzdizanja Sušićevog talenta do nivoa zarad deklarativnog srpstva također onemiljenih, ali nezaobilaznih Andrića i Selimovića (gdje objektivno, ako objektivno u književnosti kao umjetnosti postoji, ne pripada) s jedne, i njegovog potpunog institucionalnog prešućivanja sa druge strane, u situaciji gdje ga je kao ne baš podobnog, nemoguće potpuno prigrliti, ali u nedostatku onih koji bi mu po talentu bili ravni, pogotovo nemoguće potpuno diskreditovati i odbaciti.
Neke od radikalnijih bošnjačkih struja, slično kao i u Selimovićevom slučaju, Parergon proglašavaju „podmetnutim udbaškim pamfletom“, kojem je za cilj, naravno, ocrniti ne samo islamsku zajednicu tog vremena, već ni manje ni više nego i kompletan bošnjački narod. E ni u tome ne bi bilo ništa pretjerano sporno, a što ne nalazimo i u svakom drugom i bilo čijem modernom turbo-revizionizmu, da baš sve od onoga što je u Parergonu Sušić ispisao, nije moguće pronaći, kako u redovima, tako i između redova, ispisano i u svoj mogućoj međuratnoj i ratnoj štampi raspoloživoj u arhivskoj građi, uključujući uostalom i glasila Islamske zajednice, gdje se na naslovnim stranama pojavljuje Pavelić u fesu, kao i niz udvorničkih uredničkih i novinarskih tekstova, koji veličaju njemački rajh, NDH i ističu ponad svega odanost zajednice bosanskih muslimana načelima vlasti koje su upravo sprovodile i sprovele genocid nad Jevrejima, Srbima i komunistima. Ako to nije kolaboracionizam, makar ga nazvali i samo „kolaboracionizam koristoljublja i prešućivanja“, onda je teško reći šta drugo jeste. Prešućivanje se, generalno, pretvorilo u glavno oružje novih sarajevskih vlasti, pa valjda i u svakom mogućem slučaju gdje im neko nije po mjeri, i gdje se kockice baš ne slažu najbolje i gdje je nemoguće istovremeno istaknuti i potisnuti jednu te istu ličnost sa svim mogućim njezinim kompleksnostima, makar i kontradikcijama. Ono što trajno bode oči, ipak je potpuno javno odsustvo Derviša Sušića, kao jednog od najtalentovanijih bosanskohercegovačkih pisaca dvadesetog vijeka, iz bilo kojeg institucionalnog konteksta. Jedini trag o njemu, zapravo je malena bista njegovog torza i glave, preko puta zgrade predsjedništva, u parkovskoj stazi kojom rijetko ko prolazi, a koja prekrivena golubljim izmetom, uz još poneku bistu koja se tamo nalazi, služi valjda jedino u svrhu poluvidljivog pranja savjesti, bolje reći nataloženog mućka iste, a povodom čitavog tek kratko opisanog tretmana njegove ličnosti i djela.
Derviš Sušić, na svoju sreću, nije doživio rat devedesetih, a pogotovo ne poraće, a mogao je, jer će se sljedeće godine, 3. juna, navršiti tek stotinu godina od njegovog rođenja. Umire 1. septembra 1990., pred početak nekog novog i drugačijeg rata od onog koji mu je još od adolescentnog uzrasta prešao u naviku na način da mu obilježi i preostatak života – ovaj put posve besmislenog bratoubilačkog, i ispostaviće se godinama kasnije – borbe za okupaciju umjesto odlučne borbe za slobodu, u svakom mogućem smislu, kako političkom, tako i onom mislećem.
Pjesma Ulicom Derviša Sušića, Sarajevom autorov je fikcionalni pokušaj ulaska u Sušićeve misao i rasud, da je kojim slučajem doživio poratno razvlačenje svoje ličnosti i djela, i imaginarni pokušaj šetnje nekom od sarajevskih ulica koja bi možda imala nositi ime njegovo, možda i umjesto imena onih koje je u Parergonu tako znalački sveo upravo na ono što i jesu predstavljala – sramotu, valjda za svakoga do za onog potkupljenog novovremenom revizionističkom mišlju, koja se pretvorila u većinsku, samim tim oportunu i lako prigrljivu, ili onog koji istom, a zahvaljujući kakvom takvom intelektu, potkupljen nije, ali ipak bira da ćuti povodom svega, što je na kraju krajeva jednako oportuno i nečasno. Da javna misao bošnjačkog naroda može bolje, da javna misao bilo kojeg našeg naroda može daleko bolje od toga, dokaz su i ličnosti poput Derviša Sušića, samo njihovo postojanje, talenat i književni opus dovoljno velik da baci u zasjenu kompletna djela i biografije onih koji su sa istorijskih blatišta isplivali na vidljivosti koje bi po svemu, ipak trebale u daleko većoj mjeri pripadati njemu.
Nakon posljednjeg rata štampana su u nekoliko navrata i izabrana djela Derviša Sušića, kao i brojne njegove pojedinačne knjige, no uvijek i naravno sa znakovitim odsustvom Parergona, kojeg je danas stoga i nemoguće pronaći u knjižarama, za razliku od antikvarnica i internet trgovina, gdje njegovo ukoričenje (NIŠRO „Oslobođenje“, Sarajevo, 1980) ipak prkosi demokratskom prešućivanju, kao novovremenoj pojavnosti pristigloj na mjesto nekadašnje cenzure, od čijeg je suštinski reklamnog karaktera, a u vremenu u kojem malo ko išta i čita, ispostavlja se, zapravo i daleko efikasnija.