Jedina izostavljena adresa u knjizi Paula Austera

“Zimski dnevnik” nije preveden na hrvatski, što je, možda, i bolje, jer nismo imali sreće s prijevodima ovog pisca. Njegove romane najprije je objavljivao VBZ, a nakon toga, vrlo sporadično, Profil. Izredalo se na Austeru mnoštvo prevoditelja i urednika, malobrojni bili su pažljivi i obzirni, a pojedina izdanja, primjerice “Knjiga iluzija” (VBZ 2003, prevela Suzana Sesvečan), gotovo da su nečitljiva, kako zbog neredigiranog teksta, nad kojim nije provedena ni osnovna lektura i korektura, tako i zbog slabog, književno nenadahnutog prijevoda. Pritom, da jad bude gori, riječ je o jednom od najraskošnijih i najboljih Austerovih romana.

Ali i mimo ovakvih skandaloznih izdanja, činjenica da Auster nije imao svog prevoditelja na hrvatski (premda je najviše knjiga, i to vrlo dobro, preveo Petar Vujačić) dovela je do toga da on u ovoj kulturi nije imao onog tko će o njemu brinuti i tko će u ovom jeziku stvarati njegov glas. Pritom, u jednom su ga trenutku, već dosta davno, prestali i prevoditi, a i iz ranijih vremena neprevedene ostale su neke od najvažnijih njegovih knjiga. Što, možda, i nije tako loše ako vidimo što se dogodilo s “Knjigom iluzija”.

Ivana Đurić Paunović (1969.) redovita je profesorica na anglistici Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i prevoditeljica na srpski gotovo svih u Srbiji objavljenih knjiga Paula Austera. Beogradska Geopoetika već dugo je njegov stalni izdavač, objavili su četrnaest Austerovih knjiga, među kojima je, naravno u prijevodu Ivane Đurić Paunović, i posljednji piščev roman “Baumgartner”. Ali nije on naša današnja tema…

Godine 2012, navršivši šezdesetpetu, Auster objavljuje “Winter Journal”, žanrovski neobičnu knjigu, koja će kritiku asocirati na njegov prvijenac, naslova “The Invention of Solitude”. Prije nego što je postao romanopisac, jedan od najupečatljivijih pripovjedača današnjice, tvorac priča i narativnih svjetova, situiranih uglavnom u našemu dvadesetom stoljeću, Auster je bio prevoditelj s francuskog i pjesnik u pokušaju. Već mu je bilo trideset i pet kada je napisao The Invention of Solitude”. Bila je to priča o ocu, o sebi i o životu, nešto što bi se u ono vrijeme moglo nazvati memoarom, a što bismo uz izvjesno čitalačko, ali i spisateljsko iskustvo nazvali romanom na autobiografsku temu. Knjiga je 1994, usred opsade grada, objavljena u prijevodu na bosanski, dok je srpski prijevod Geopoetika objavila 2000. godine. Oba prijevoda istog su naslova: “Izum samoće”. Na hrvatski ova knjiga nije prevedena, kao što preveden nije ni “Winter Journal”.

Čitajući “Izum samoće” s iskustvom čitanja Austerovih romana koji su zatim uslijedili, imao sam dojam da ga je pisao provjeravajući je li uopće spreman i sposoban napisati roman. Umjesto da izmišlja, da se maskira u svjetove drugih, umjesto da se pouzdaje u maštu, stvarao je od onog što je imao pri sebi. Prije nego što išta napišete, uvjereni ste da je tako lakše. Kasnije shvaćate da je zapravo mnogo teže. Jer kada se pouzdajete u imaginaciju, romaneskna forma proizlazi iz same pripovijesti, a kada pišete iz osobne iskaznice, kada pišete iz sjećanja ili iz vlastite traume, činite to nasuprot formi. I to ne samo romanesknoj formi, nego formi priče, formi rečenice.

“Winter Journal”, ili “Zimski dnevnik”, koji će objaviti tačno na tridesetu godišnjicu “Izuma samoće”, Auster piše nakon svih onih svojih romanesknih vatrometa mašte, i započinje ga iz ničega, jednom od antologijskih prvih rečenica: “Misliš da ti se tako nešto nikada neće desiti, da je to jednostavno nemoguće, da si jedina osoba na svetu kojoj se ništa slično ne može dogoditi, a onda, jedno po jedno, sve počne da ti se dešava, baš kao i svima drugima.” Za njom poteče priča, kojoj bi, možda, bolje stajao naslov “Winter Report” ili, jezikom Karla Stublera, “Winterbericht”, jer Auster baš i ne piše dnevnik, premda možda piše ponešto od svega onog što pripada sekundarnim značenjima engleske riječi Journal, ali nije u značenjima naše riječi dnevnik…

U tom izvještaju, što proizađe iz tih početnih riječi o čudu čovjekove autopercepcije i autorefleksije, svega ima, kao što u životu svakoga čovjeka ima svega, ali način na koji je to sve ispripovijedano čarolija je knjige. Ustvari, ne samo način, nego i redoslijed, asocijativni niz, sustav nevidljivih pravila što čine dušu jednog čovjeka, po kojem jedno proizlazi iz drugog.

Auster je, to sam negdje već tako rekao, najveći američki pisac europske književnosti, ili najveći europski pisac u američkoj književnosti. Tako i on, kao Danilo Kiš, voli liste, spiskove, nabrajanja. Na četrdeset i prvoj stranici srpskog izdanja “Zimskog dnevnika”, objavljenog iste 2012. kao i američki izvornik, u drugom licu, jer cijela je knjiga u drugom licu – pisac govori o sebi tako što se sebi obraća – Auster nas uvodi: “Ograđeni prostori, mesta za stanovanje, male sobe i velike sobe koje čuvaju tvoje telo od bivanja na otvorenom. Počelo je tvojim rođenjem u bolnici Bet Izrael, u Njuarku, u državi Nju Džerzi (3. februara, 1947.) i putujući napred, prema sadašnjem trenutku (ovom hladnom januarskom jutru 2011. godine), ovo su mesta na kojima si, tokom godina, zaustavljao svoje telo – mesta koja si, bila kakva bila, zvao domom.”

Slijedi dvadeset i jedna adresa, s kratkim bilješkama, malim pričama, sjećanjcima i poludokumentarnim izvještajima, sve do polovice sedamdeset i četvrte stranice. Većina adresa je njujorških ili američkih, ali su neke i pariške. Svaka je vrlo precizno navedena – skoro tako da bi pisac samome sebi mogao adresirati i odaslati razglednicu, koja će mu u prošlosti stići – osim one posljednje, najnovije: “Negde na Park Sloupu, Bruklin”. Odlomak o njoj završava: “Ti ovde živiš, i želiš i dalje tu da živiš, sve dok više ne budeš mogao da se penješ uz stepenice. Ne, čak i gore od toga: sve dok više ne budeš mogao da puziš uz stepenice, sve dok te ne iznesu odavde da bi te položili u grob.” Tu se doselio kad mu je bilo četrdeset i šest, ovo je pisao kad su mu bile šezdeset i četiri, a njegov žalošću ispunjen čitatelj sada već zna da ga odavde iznose s navršenih sedamdeset i sedam.

No, taj detalj, koji nije pisan s namjerom da ikoga gane, a meni je najganutljiviji u knjizi, tako da je na čas pred sobom sklapam, kao da mi pred očima upravo prolazi sprovod, to skrivanje jedne jedine adrese, one na kojoj živi, jedino mjesto je na kojem pisac stvara distancu između sebe i teksta. I to, čini mi se, radi iz jednoga jedinog, posve neknjiževnog razloga: zbog uznemirujuće pomisli da bi netko mogao znati gdje je to mjesto koje on zove domom. To je ta važna, za pisca uvijek pomalo opsesivna tanka crta koja razdvaja prošlost od sadašnjosti: sve što je nekad bilo, uključujući i najintimnija sjećanja, izvan je nas, može se pokazivati ljudima kao književni materijal, kao romaneskni sadržaj na koji polažemo jednaka prava kao i na sve druge proizvode vlastite mašte. Dvorana sjećanja nevidljivim se zračnim zidom dijeli od dvorane mašte. Sumanuti i sasvim mala djeca nemaju pojam o tom zidu. Pisci kroz njega prolaze. Samo je u sadašnjosti prostor te zaštićene intime: “Negde na Park Sloupu, Bruklin”. Da li bi, možda, u budućim izdanjima knjige naknadno trebala biti upisana i ta adresa? Vjerojatno ne! Ali ne zato što pisac nije tako napisao, nego zato što na tom mjestu u svom trenutku sadašnjosti živi netko kome adresa i dalje pripada.

U “Zimskom dnevniku” Auster pomno opisuje sve svoje preboljene i nepreboljene bolesti, istražuje podrijetlo svojih ožiljaka, piše o rastavi svojih roditelja, pa detaljno analizira događaje za koje vjeruje da su ga obilježili, bez obzira na to koliko bi se oni drugima mogli činiti manje važnima. Recimo, odmah na početku je epizoda prometne nesreće, koju je izazvao i u kojoj umalo što nije ubio sebe i svoju obitelj. Jedna od antologijskih pripovijesti u knjizi, iz koje bi kvalificirani čitatelj mogao naslutiti koješta od sve raskoši Austerova talenta. Ali meni je ova epizoda naročito draga i bliska zbog nečega drugog: “Od tog dana prošlo je osam i po godina i supruga te ni jedan jedini put nije okrivila za nesreću. Rekla je da je žena koja je vozila kombi išla prebrzo i da je sve što se dogodilo njezina krivica. Ali ti sam znaš da ne možeš sebi oprostiti. Da, žena je vozila prebrzo ali, u krajnjoj liniji, to nema nikakve veze. Upustio si se u rizik kada to nije trebalo, i zbog te pogrešne procene tebe je još uvek stid. Zbog toga si se, posle izlaska iz bolnice, zarekao da više nećeš voziti, i zato, od tog dana, kad ti je malo falilo da pobiješ svoju porodicu, više nisi ni seo za volan. Ne zato što više nemaš poverenje u sebe, već zato što te je stid, zato što shvataš da si u tom jednom umalo fatalnom trenutku bio isto toliko glup i lud koliko i žena koja se zabila u tvoj auto.” Ništa mi od tog stida nije bliže. I ne pamtim da sam u ljubavnim pričama pročitao zaljubljenije rečenice od ove: “Od tog dana prošlo je osam i po godina i supruga te ni jedan jedini put nije okrivila za nesreću.”

“Zimski dnevnik” otpočetka je do kraja iskaz ljubavi i zaljubljenosti prema ženi s kojom je Auster u tom trenutku proveo pola svog života. Majstorstvo se sastoji u tome što on u tom iskazu ne postavlja granice, ne literarizira ga, ne pametuje, ne koristi se općim i općenitim registrima, niti na bilo koji način izlazi izvan okvira vlastite očaranosti. Je li ikada itko o svojoj ženi pisao kao Auster, pa još u vremenu prije svih velikih nesreća, dakle bez ikakvog žala? Da stvar ostane cijela, on ne cenzurira ono što toj ljubavi prethodi, pa tako ni svoju prvu ženu… Priča o adresi “252 Millis Road; Stanfordville, New York”, recimo, pripada njoj. Kao i smrt Austerova oca: “Tvojoj prvoj ženi služi na čast što je ostala s tobom u tužnim danima i mesecima koji su usledili, tokom mučnog organizovanja sahrane i posla oko ostavštine, sklanjanja očevih kravata, odela i nameštaja, prodaje kuće (koja je već bila oglašena), bila je uz tebe kroz sve one iscrpljujuće, praktične poslove koji idu uz nečiju smrt, a zbog toga što više niste bili u braku, ili ste samo formalno to bili, pritisak braka je nestao, i opet ste postali prijatelji, isto kao na početku.”

Onoga dana kada je objavljena vijest o smrti Paula Austera bilo je vruće. Sišao sam u prizemlje, u jednu od kućnih biblioteka, i iz police koja je cijela u Austerovim i u knjigama Alice Munro izvukao sam “Zimski dnevnik”, i drugi put čitao Austerovu knjigu. Prvi put bilo je to u studenom 2012, u istoj ovoj kući, dok mi je u Sarajevu umirala majka. Tada je “Zimski dnevnik” bio drukčiji, jer sad je, neočekivano, ovo neka vrsta autonekrologa. Prva rečenica u knjizi sad znači nešto drugo. Ponovimo je: “Misliš da ti se tako nešto nikada neće desiti, da je to jednostavno nemoguće, da si jedina osoba na svetu kojoj se ništa slično ne može dogoditi, a onda, jedno po jedno, sve počne da ti se dešava, baš kao i svima drugima.” Ta rečenica, tek sad to čitatelj shvaća, govori o smrti. Nemoguće bilo bi živjeti kada bi se zbilja vjerovalo da će ti se to dogoditi, da ćeš stvarno umrijeti.

Knjiga završava kao da je pjesma:

“U naručju držiš svoju malu decu.

U naručju držiš svoju ženu.

Tvoja bosa stopala na hladnom podu dok silaziš s kreveta i prilaziš prozoru. Sada imaš šezdeset i četiri godine. Vazduh je napolju siv, gotovo beo, sunce se ne vidi. Pitaš se: Koliko je jutara ostalo?

Jedna vrata su se zatvorila. Druga su otvorena.

Zašao si u zimu svog života.”

I to je sve. Kad pisac umre, čitatelju je umro netko blizak. Ne svaki čitatelju važan pisac, i ne svaki put. Ali pamtim svaki trenutak kojim je okružena vijest što do mene stiže o smrti Danila Kiša. Ono što sam osjećao, ono što je oko mene mirisalo, vrstu svjetlosti, boju prizora. Tako je i sad, na vijest o smrti Paula Austera. Čitajući drugi put “Zimski dnevnik” nekoga sam poželio zagrliti u trenucima žalovanja. Ali ne grle se likovi iz knjiga. 

Ovo neka je umjesto zagrljaja za Ivanu Đurić Paunović.

Miljenko Jergović 11. 08. 2024.