Ujutro, kada je stigla smjena, po strmini iznad rovova vjetar je raznosio snijeg, a visoko gore, po obodu brdâ iznad njih, po kojima su se nalazili neprijateljski položaji, spustila se izmaglica, slična onima koje je viđao u snu. Kamion ih je čekao nešto niže, na putu. Pomislio je na nasukanu Noinu arku koja strpljivo, ukopana u mjestu, čeka da se probude svi zemaljski izvori.
Pola sata kasnije, kada je legao u krevet, u zagušljivom i pregrijanom podrumu obiteljske kuće u kojem su bili smješteni, slušao je kako u kutu prostorije, nalik strogom obiteljskom patrijarhu, tutnji trbušasta gusana peć, sve dok nije zaspao. Sanjao je mrtvu brezovu šumu koja se gubila u magli. Bio je zbunjen: pokušavao se sjetiti je li ikada ranije vidio sličnu šumu, pa je čak i u snu pomislio kako sve to sanja. Stajao je u mjestu, trom i težak, očiju krvavih od nespavanja, a onda se probudio, i to u trenutku kada mu se učinilo da u magli nazire ljudski lik.
Najprije je pogledao na sat: spavao je više od šest sati. Ustao je, obukao se i izišao. Dok je išao prema zapovjedništvu, počeo je padati snijeg. Po neravninama u betonu u duginim je bojama mutno svjetlucao led, i on je oprezno zaobilazio ta mjesta. U jednom je trenutku zastao i pogledao u nebo. Visoko gore, iznad krovova, crnjele su se četinarske šume i puhala je bura, i osjetio je kako mu studen steže nosnice. Nalik svetom Augustinu, kojem se jednom na obali mora ukazao Isus u liku dječaka koji je školjkom prelijevao more u rupu koju je iskopao u pijesku, želeći mu rasvijetliti svu dubinu ljudskog neznanja, izvukao je promrzle ruke iz džepova, pa je jedno vrijeme puhao u njih, pokušavajući ih zagrijati vlastitim dahom.
Zapovjednik je bio u svom uredu: stajao je ispred karte obješene na zid, držeći flomaster u ruci.
U prostoriji je tutnjila ista trbušasta peć, kakvu su i oni imali, i on joj je prišao i ispružio pomodrjele ruke iznad nje.
“Došo si”, reče zapovjednik. “Izgleda da je dobro zahladilo?”
“Poprilično”, reče on.
“Jutros je izmjerena najniža temperatura ove zime. Voda se smrzla u cijevima, a javljaju mi i o mrtvim pticama. Svuda ih pronalaze.”
“Dobro je zahladilo.”
Gledao je u zapovjednika, iščekujući kada će popraviti naočale na nosu, što se i dogodilo.
“Ono se više neće ponovit”, reče zapovjednik, namještajući naočale. “Stvarno nismo imali nikoga poslat umjesto Darka. Razvučeni smo na sve strane.”
“Kako je on?”
“Završio je u bolnici. Napad bubrežnih kamenaca. Gadna stvar. Jednom sam završio bolnici zbog tih sranja. Dobro je sada.”
“Prije rata?”
“Da.”
“Ako se ovo slučajno još jednom ponovi, napustit ću i ja rov. To nema smisla.”
“Neće se ponovit. Garantiram ti. A sad mi ispričaj što se točno dogodilo. Ti si na trici?”
“Jesam. U onom starom groblju.”
Dodirnuo je prstom kartu i gledao jedno vrijeme u nju, a zatim je ponovo namjestio naočale, i on je pomislio kako zapovjednik na taj način prikriva neki urođeni tik.
“Reko sam ti preko žice sve što znam”, reče on.
“Sjedi. Jesi li za kavu?”
“Nisam. Žurim. Imam dva dana slobodno.”
Jedno su vrijeme šutjeli. U tišini koja je nastala čulo se pucketanje vatre i monotoni zvuk agregata koji je dopirao izvana, poput ustrajnog psećeg laveža.
“Čuo sam pucnjavu… kratki rafal…”, reče on.
“Iz pravca odakle je došao?”
Zapovjednik je pogledao u kartu, pa povukao prstom zamišljenu liniju po njoj.
“Da. Samo se u jednom trenutku pojavio ispred rova. Išo je ravno prema meni. Jeste li saznali o kome se radi?” upita.
“Nismo. Niko ga ne zna.”
“Gdje je sad?”
“U mrtvačnici. Trebaju svaki čas doć po njega.”
“Unproforci?
“Da. Iz Armije su tvrdili da nijedan njihov vojnik nije jutros nesto. I da nemaju na liniji nijednog vojnika koji se zove Adem. Nemaju nikakav razlog da nam lažu. U početku nisu htjeli preuzeti tijelo. Valjda su mislili da im nešto muljamo. Pristali su tek nakon što smo im rekli kako poginuli vojnik ima oznaku Armije BiH na džepu i kad su im unproforci to potvrdili.”
“U pičku maternu… ko duh je iz magle izašo pred rov. Imo je tu oznaku na džepu… Tek tada sam puco… kad sam je ugledo. Mislio sam… nemam više pojma na što sam sve pomišljo.”
“Čudno je sve to. Prvi put čujem za nešto slično. Krenut s praznom puškom prema rovovima… Suludo. Možda je bio mentalno retardiran?”
“Nisam nijednog trenutka pomislio na to. Nije izgledao tako. Ispuco je sve metke… pa tek onda kreno prema meni. Svjesno je to napravio. To maloumna osoba nikad ne bi napravila. Ko je njihov zapovjednik na toj liniji?”
“Ismet Hadžić.”
“Ismet, znači.”
“Poznaješ ga?”
“Poznajem. Išli smo zajedno u srednju školu.”
“Kakav je lik?”
“Normalan… barem je bio normalan prije rata”, odgovori on. “Viđo sam ga ponekad.”
Izvukao je Rubikovu kocku iz džepa.
“Imo je i ovo u džepu”, reče.
“Jesi li ikad sastavljo to sranje?” upita zapovjednik.
“Nisam.”
“Poznavo sam čovjeka koji bi je sastavio za dvadesetak sekundi.”
Klimnuo je potvrdno glavom i izišao na hodnik. Odnekle se čuo zvuk radioaparata, i on ga je jedno vrijeme osluškivao. Čuo je monotoni i nerazumljivi muški glas koji se gubio u jakim šumovima.
Ušao je u mrtvačnicu i sjeo na lijes ispred kojeg se u crnoj plastičnoj vreći nalazilo truplo. Za vreću je bio zalijepljen onaj papirić koji je pronašao u mrtvačevu novčaniku. Izvukao je iz džepa Rubikovu kocku i ubacio je u vreću. Zapuhnuo ga je praiskonski miris raspadanja, ona jezovita simfonija koja traje i ponavlja se još tamo od prvog proljeća nakon Postanka.
* * *
Podigao je glavu i pogledao u Adema. Sjedio je na lijesu nasuprot njega.
Zapalio je cigaretu i dodao kutiju Ademu.
Pušili su u tišini, pomireni sa sudbinom, poput mornara zarobljenih u utrobi broda koji tone. Izvana je dopiralo tuljenje agregata i Adem je pogledao prema vratima, odakle je dopiralo.
“Smeta ti?” upita on.
“Volim tišinu”, reče Adem.
“Tišina je precijenjena.”
Adem se nasmijao.
“Možda”, reče zatim. “Kao i snovi… u kojima uvijek vlada tišina.”
Razmišljao je o Ademovim riječima, pokušavajući se sjetiti bilo kakvog zvuka iz sna, osim onog koji prethodi buđenju, koji je najčešće stvaran.
“Ne možeš se sjetiti nijednog zvuka iz sna?” upita Adem.
“Ne mogu”, reče on.
“Nekad nam se učini da nešto i čujemo… A čujemo zapravo glasove u vlastitim glavama. Snovi su djelić ludila koje nosimo u sebi. Čujemo ono što želimo… ili ono od čega na javi zaziremo.”
“Čujemo glasove? Poput šizofreničara?”
“Da. Jesi li čuo za legendu o tišini?”
“Nisam.”
“Kažu da će prije svršetka svijeta nakratko zavladati nestvarna tišina.”
Zamislio se.
“Užasno zvuči”, reče.
Adem je klimnuo glavom.
“Pokušavam je zamisliti”, reče. “To je strah koji ledi um. “Jednom sam…”, reče pa zastade. “To je neka druga priča… da te ne zamaram.”
“Nitko te ne zna. Ni tvoji.”
“Koji moji?”
“Iz Armije. Naši su stupili u kontakt s njima.”
“Mrtvi ne pripadaju nikome.”
“Ne želiš razgovarati o tome?”
“Koliko svatko od nas poznaje sebe? O tome ne razmišljamo sve dok nam se ne počnu događat ružne stvari. Znao sam nekada…”, reče pa zastade. “Nije lijepo pričati o sebi… iako uvijek trebamo poći od sebe.”
“Lijepo rečeno. I dosadno. Čuo sam dosada nešto slično barem pedeset puta.”
“Misliš li da sam pomno isplanirao to što se jutros dogodilo?”
“Ne znam. Tako je izgledalo. Zbog čega si došao baš ispred mog rova? Jesi li ijednog trenutka pomislio na onoga pred čiji ćeš rov doći?”
“Svejedno je.”
“Iz tvoje perspektive. Jesi li to ijednog trenutka sagledao iz moje?”
“Zašto ti, a ne netko drugi? Samosažaljenje… sve se svodi na to?”
“Ti nemaš pravo govoriti o tome. Nisi mi ostavio nikakav izbor.”
Adem se zamislio.
“Nisam”, reče nakon određenog vremena. “Nisam tada razmišljao o tome. Žao mi je. Naljutio si se?”
Šutio je jedno vrijeme i netremice zurio u vreću s truplom.
“Zbog čega nisi jednostavno…”, rekao je pa zastao.
“Uzeo pištolj i ubio se? To si htio pitati?”
Šutio je.
“U pravu si”, reče Adem. “Možda sam trebao tako napraviti. To je bilo mnogo jednostavnije, i ne znam zbog čega nisam. Odlučio sam u trenutku… samo sam krenuo.”
“Bio joj je rođendan taj dan?”
“Da.”
Adem je oborio pogled i zurio u prste kojima se cijelo vrijeme nervozno poigravao.
“Ni sâm nisam siguran zbog čega sam se odlučio na to”, reče Adem.
“Ubacio sam Rubikovu kocku u vreću. Znaš li je sastaviti?” upita.
“Znam. Hoćeš da te naučim?” upita.
“Ne treba. Ne zanimaju me slične stvari. Jesi li vidio djevojčicu s fotografije?”
Adem se nasmijao i pogledao ga mrtvim očima u kojima se vidio odraz žarulje sa stropa, i on je, našavši se licem u lice s neopisivom ljudskom boli, u strahu okrenuo glavu ustranu.
“Pitaš me zapravo postoji li Bog. Ako sam je vidio, to onda znači da postoji. Već sam ti odgovorio na to pitanje”, reče Adem.
“Govorim o nadi… ne o Bogu. Ne vjerujem kako nisi prije nego što se ovo dogodilo pomišljao kako ćete se jednom susresti u nekom boljem svijetu?”
Iz Ademovih očiju potekle su suze. Obrisao ih je i pogledao u njega, i u vlažnim mu je zjenicama plesao i krivio se odraz žarulje.
“Vjeruješ li u Boga?” upita Adem.
“Vjerujem”, odgovori on.
“Zbog čega me stalno zamaraš sa sličnim pitanjima. Treba ti pouzdan dokaz da Bog postoji?”
On je šutio. Nije znao što bi mu odgovorio. Adem je bio u pravu.
“Možda ni gore nije sve tako crno-bijelo kako ti misliš”, reče Adem.
“Kako misliš?”
“Možda ni gore ne postoje odgovori na sva naša pitanja? Prije rata nikada nisam razmišljao o Bogu”, reče Adem. “A ti?”
Zamislio se.
“Nisam ni ja”, reče.
“A vjerovao si u njega… išao u crkvu?”
“Da.”
“Nije li to malo licemjerno? Išao si u crkvu za svaki slučaj?”
Razmišljao je što odgovoriti.
“Da”, reče. “Uglavnom.”
“Kako je to čudno… Kao da je ideja Boga povezana i sa strahom. Jesi li ikada pomislio na to.”
“Jesam… stotinu puta. Svaki dan, otkako je počeo rat. Ima jedna anegdota… možda si čuo za nju… događa se u avionu koji je u jednom trenutku počeo propadati. Jesi li ikada letio u avionu?”
“Jesam. Znam o čemu govoriš.”
“Tada je netko naglas upitao ima li itko u avionu, a da ne vjeruje u Boga. U tim trenucima, pretpostavljam, svi putnici vjerovali su u Boga.”
“To je dobra priča.”
“Idem”, reče, ustajući s lijesa. “Vrati Kocku djevojčici.”
Adem se nasmijao.
“Možda joj gore ne treba?” reče. “Možda je gore svaka Rubikova kocka sastavljena?”
“Kako misliš?”
“Razmisli… ako nije, u tom slučaju i gore postoje stvari koje treba popravljati. Nisi to tako zamišljao?”
“Nisam.”
Žarulja je zatreptala i ugasila se. Ostali su u mraku. Nije se više čulo tuljenje agregata.
“Tišina…”, reče Adem.
“Viđat ćemo se još?” upita on.
“Pretpostavljam da hoćemo. To ne ovisi od mene.”
Klimnuo je glavom, zureći u Ademove beživotne ruke.
“Uspori”, reče Adem. “Odgovori nekada dođu onda kada ih najmanje očekuješ.”
“Postao si i filozof.”
Adem se nasmijao i pokazao mu palac okrenut na gore.
“To je živa istina. Razmisli o tome”, ipak reče.
On je potvrdno klimnuo glavom i izišao, zatvorivši za sobom vrata. Izronivši iz svijeta mrtvih, jedno se vrijeme stojeći na hodniku privikavao na dnevnu svjetlost, pa krenuo prema izlazu osluškujući tupi, nezemaljski odjek vlastitih koraka.
* * *
Izišao je iz zgrade, pa je jedno vrijeme, prije nego što je pošao prema bazi, stajao ispod duboke nadstrešnice postavljene iznad ulaza. Snijeg je bio sve gušći. Lijepio mu se za odjeću, i on je u jednom trenutku zastao i prošao dlanom kroz kosu, pa ga pomirisao. A zatim je osjetio kako mu hladnoća zalazi za nokte i gurnuo je ruke u džepove, pokušavajući ih ugrijati. U glavi mu je šumjelo more koje je pred Augustinovim očima posvećeni Dječak prelijevao u rupu iskopanu u pijesku.
Čovjek koji je iz magle došao/2
Drugo poglavlje
Ujutro, kada je stigla smjena, po strmini iznad rovova vjetar je raznosio snijeg, a visoko gore, po obodu brdâ iznad njih, po kojima su se nalazili neprijateljski položaji, spustila se izmaglica, slična onima koje je viđao u snu. Kamion ih je čekao nešto niže, na putu. Pomislio je na nasukanu Noinu arku koja strpljivo, ukopana u mjestu, čeka da se probude svi zemaljski izvori.
Pola sata kasnije, kada je legao u krevet, u zagušljivom i pregrijanom podrumu obiteljske kuće u kojem su bili smješteni, slušao je kako u kutu prostorije, nalik strogom obiteljskom patrijarhu, tutnji trbušasta gusana peć, sve dok nije zaspao. Sanjao je mrtvu brezovu šumu koja se gubila u magli. Bio je zbunjen: pokušavao se sjetiti je li ikada ranije vidio sličnu šumu, pa je čak i u snu pomislio kako sve to sanja. Stajao je u mjestu, trom i težak, očiju krvavih od nespavanja, a onda se probudio, i to u trenutku kada mu se učinilo da u magli nazire ljudski lik.
Najprije je pogledao na sat: spavao je više od šest sati. Ustao je, obukao se i izišao. Dok je išao prema zapovjedništvu, počeo je padati snijeg. Po neravninama u betonu u duginim je bojama mutno svjetlucao led, i on je oprezno zaobilazio ta mjesta. U jednom je trenutku zastao i pogledao u nebo. Visoko gore, iznad krovova, crnjele su se četinarske šume i puhala je bura, i osjetio je kako mu studen steže nosnice. Nalik svetom Augustinu, kojem se jednom na obali mora ukazao Isus u liku dječaka koji je školjkom prelijevao more u rupu koju je iskopao u pijesku, želeći mu rasvijetliti svu dubinu ljudskog neznanja, izvukao je promrzle ruke iz džepova, pa je jedno vrijeme puhao u njih, pokušavajući ih zagrijati vlastitim dahom.
Zapovjednik je bio u svom uredu: stajao je ispred karte obješene na zid, držeći flomaster u ruci.
U prostoriji je tutnjila ista trbušasta peć, kakvu su i oni imali, i on joj je prišao i ispružio pomodrjele ruke iznad nje.
“Došo si”, reče zapovjednik. “Izgleda da je dobro zahladilo?”
“Poprilično”, reče on.
“Jutros je izmjerena najniža temperatura ove zime. Voda se smrzla u cijevima, a javljaju mi i o mrtvim pticama. Svuda ih pronalaze.”
“Dobro je zahladilo.”
Gledao je u zapovjednika, iščekujući kada će popraviti naočale na nosu, što se i dogodilo.
“Ono se više neće ponovit”, reče zapovjednik, namještajući naočale. “Stvarno nismo imali nikoga poslat umjesto Darka. Razvučeni smo na sve strane.”
“Kako je on?”
“Završio je u bolnici. Napad bubrežnih kamenaca. Gadna stvar. Jednom sam završio bolnici zbog tih sranja. Dobro je sada.”
“Prije rata?”
“Da.”
“Ako se ovo slučajno još jednom ponovi, napustit ću i ja rov. To nema smisla.”
“Neće se ponovit. Garantiram ti. A sad mi ispričaj što se točno dogodilo. Ti si na trici?”
“Jesam. U onom starom groblju.”
Dodirnuo je prstom kartu i gledao jedno vrijeme u nju, a zatim je ponovo namjestio naočale, i on je pomislio kako zapovjednik na taj način prikriva neki urođeni tik.
“Reko sam ti preko žice sve što znam”, reče on.
“Sjedi. Jesi li za kavu?”
“Nisam. Žurim. Imam dva dana slobodno.”
Jedno su vrijeme šutjeli. U tišini koja je nastala čulo se pucketanje vatre i monotoni zvuk agregata koji je dopirao izvana, poput ustrajnog psećeg laveža.
“Čuo sam pucnjavu… kratki rafal…”, reče on.
“Iz pravca odakle je došao?”
Zapovjednik je pogledao u kartu, pa povukao prstom zamišljenu liniju po njoj.
“Da. Samo se u jednom trenutku pojavio ispred rova. Išo je ravno prema meni. Jeste li saznali o kome se radi?” upita.
“Nismo. Niko ga ne zna.”
“Gdje je sad?”
“U mrtvačnici. Trebaju svaki čas doć po njega.”
“Unproforci?
“Da. Iz Armije su tvrdili da nijedan njihov vojnik nije jutros nesto. I da nemaju na liniji nijednog vojnika koji se zove Adem. Nemaju nikakav razlog da nam lažu. U početku nisu htjeli preuzeti tijelo. Valjda su mislili da im nešto muljamo. Pristali su tek nakon što smo im rekli kako poginuli vojnik ima oznaku Armije BiH na džepu i kad su im unproforci to potvrdili.”
“U pičku maternu… ko duh je iz magle izašo pred rov. Imo je tu oznaku na džepu… Tek tada sam puco… kad sam je ugledo. Mislio sam… nemam više pojma na što sam sve pomišljo.”
“Čudno je sve to. Prvi put čujem za nešto slično. Krenut s praznom puškom prema rovovima… Suludo. Možda je bio mentalno retardiran?”
“Nisam nijednog trenutka pomislio na to. Nije izgledao tako. Ispuco je sve metke… pa tek onda kreno prema meni. Svjesno je to napravio. To maloumna osoba nikad ne bi napravila. Ko je njihov zapovjednik na toj liniji?”
“Ismet Hadžić.”
“Ismet, znači.”
“Poznaješ ga?”
“Poznajem. Išli smo zajedno u srednju školu.”
“Kakav je lik?”
“Normalan… barem je bio normalan prije rata”, odgovori on. “Viđo sam ga ponekad.”
Izvukao je Rubikovu kocku iz džepa.
“Imo je i ovo u džepu”, reče.
“Jesi li ikad sastavljo to sranje?” upita zapovjednik.
“Nisam.”
“Poznavo sam čovjeka koji bi je sastavio za dvadesetak sekundi.”
Klimnuo je potvrdno glavom i izišao na hodnik. Odnekle se čuo zvuk radioaparata, i on ga je jedno vrijeme osluškivao. Čuo je monotoni i nerazumljivi muški glas koji se gubio u jakim šumovima.
Ušao je u mrtvačnicu i sjeo na lijes ispred kojeg se u crnoj plastičnoj vreći nalazilo truplo. Za vreću je bio zalijepljen onaj papirić koji je pronašao u mrtvačevu novčaniku. Izvukao je iz džepa Rubikovu kocku i ubacio je u vreću. Zapuhnuo ga je praiskonski miris raspadanja, ona jezovita simfonija koja traje i ponavlja se još tamo od prvog proljeća nakon Postanka.
* * *
Podigao je glavu i pogledao u Adema. Sjedio je na lijesu nasuprot njega.
Zapalio je cigaretu i dodao kutiju Ademu.
Pušili su u tišini, pomireni sa sudbinom, poput mornara zarobljenih u utrobi broda koji tone. Izvana je dopiralo tuljenje agregata i Adem je pogledao prema vratima, odakle je dopiralo.
“Smeta ti?” upita on.
“Volim tišinu”, reče Adem.
“Tišina je precijenjena.”
Adem se nasmijao.
“Možda”, reče zatim. “Kao i snovi… u kojima uvijek vlada tišina.”
Razmišljao je o Ademovim riječima, pokušavajući se sjetiti bilo kakvog zvuka iz sna, osim onog koji prethodi buđenju, koji je najčešće stvaran.
“Ne možeš se sjetiti nijednog zvuka iz sna?” upita Adem.
“Ne mogu”, reče on.
“Nekad nam se učini da nešto i čujemo… A čujemo zapravo glasove u vlastitim glavama. Snovi su djelić ludila koje nosimo u sebi. Čujemo ono što želimo… ili ono od čega na javi zaziremo.”
“Čujemo glasove? Poput šizofreničara?”
“Da. Jesi li čuo za legendu o tišini?”
“Nisam.”
“Kažu da će prije svršetka svijeta nakratko zavladati nestvarna tišina.”
Zamislio se.
“Užasno zvuči”, reče.
Adem je klimnuo glavom.
“Pokušavam je zamisliti”, reče. “To je strah koji ledi um. “Jednom sam…”, reče pa zastade. “To je neka druga priča… da te ne zamaram.”
“Nitko te ne zna. Ni tvoji.”
“Koji moji?”
“Iz Armije. Naši su stupili u kontakt s njima.”
“Mrtvi ne pripadaju nikome.”
“Ne želiš razgovarati o tome?”
“Koliko svatko od nas poznaje sebe? O tome ne razmišljamo sve dok nam se ne počnu događat ružne stvari. Znao sam nekada…”, reče pa zastade. “Nije lijepo pričati o sebi… iako uvijek trebamo poći od sebe.”
“Lijepo rečeno. I dosadno. Čuo sam dosada nešto slično barem pedeset puta.”
“Misliš li da sam pomno isplanirao to što se jutros dogodilo?”
“Ne znam. Tako je izgledalo. Zbog čega si došao baš ispred mog rova? Jesi li ijednog trenutka pomislio na onoga pred čiji ćeš rov doći?”
“Svejedno je.”
“Iz tvoje perspektive. Jesi li to ijednog trenutka sagledao iz moje?”
“Zašto ti, a ne netko drugi? Samosažaljenje… sve se svodi na to?”
“Ti nemaš pravo govoriti o tome. Nisi mi ostavio nikakav izbor.”
Adem se zamislio.
“Nisam”, reče nakon određenog vremena. “Nisam tada razmišljao o tome. Žao mi je. Naljutio si se?”
Šutio je jedno vrijeme i netremice zurio u vreću s truplom.
“Zbog čega nisi jednostavno…”, rekao je pa zastao.
“Uzeo pištolj i ubio se? To si htio pitati?”
Šutio je.
“U pravu si”, reče Adem. “Možda sam trebao tako napraviti. To je bilo mnogo jednostavnije, i ne znam zbog čega nisam. Odlučio sam u trenutku… samo sam krenuo.”
“Bio joj je rođendan taj dan?”
“Da.”
Adem je oborio pogled i zurio u prste kojima se cijelo vrijeme nervozno poigravao.
“Ni sâm nisam siguran zbog čega sam se odlučio na to”, reče Adem.
“Ubacio sam Rubikovu kocku u vreću. Znaš li je sastaviti?” upita.
“Znam. Hoćeš da te naučim?” upita.
“Ne treba. Ne zanimaju me slične stvari. Jesi li vidio djevojčicu s fotografije?”
Adem se nasmijao i pogledao ga mrtvim očima u kojima se vidio odraz žarulje sa stropa, i on je, našavši se licem u lice s neopisivom ljudskom boli, u strahu okrenuo glavu ustranu.
“Pitaš me zapravo postoji li Bog. Ako sam je vidio, to onda znači da postoji. Već sam ti odgovorio na to pitanje”, reče Adem.
“Govorim o nadi… ne o Bogu. Ne vjerujem kako nisi prije nego što se ovo dogodilo pomišljao kako ćete se jednom susresti u nekom boljem svijetu?”
Iz Ademovih očiju potekle su suze. Obrisao ih je i pogledao u njega, i u vlažnim mu je zjenicama plesao i krivio se odraz žarulje.
“Vjeruješ li u Boga?” upita Adem.
“Vjerujem”, odgovori on.
“Zbog čega me stalno zamaraš sa sličnim pitanjima. Treba ti pouzdan dokaz da Bog postoji?”
On je šutio. Nije znao što bi mu odgovorio. Adem je bio u pravu.
“Možda ni gore nije sve tako crno-bijelo kako ti misliš”, reče Adem.
“Kako misliš?”
“Možda ni gore ne postoje odgovori na sva naša pitanja? Prije rata nikada nisam razmišljao o Bogu”, reče Adem. “A ti?”
Zamislio se.
“Nisam ni ja”, reče.
“A vjerovao si u njega… išao u crkvu?”
“Da.”
“Nije li to malo licemjerno? Išao si u crkvu za svaki slučaj?”
Razmišljao je što odgovoriti.
“Da”, reče. “Uglavnom.”
“Kako je to čudno… Kao da je ideja Boga povezana i sa strahom. Jesi li ikada pomislio na to.”
“Jesam… stotinu puta. Svaki dan, otkako je počeo rat. Ima jedna anegdota… možda si čuo za nju… događa se u avionu koji je u jednom trenutku počeo propadati. Jesi li ikada letio u avionu?”
“Jesam. Znam o čemu govoriš.”
“Tada je netko naglas upitao ima li itko u avionu, a da ne vjeruje u Boga. U tim trenucima, pretpostavljam, svi putnici vjerovali su u Boga.”
“To je dobra priča.”
“Idem”, reče, ustajući s lijesa. “Vrati Kocku djevojčici.”
Adem se nasmijao.
“Možda joj gore ne treba?” reče. “Možda je gore svaka Rubikova kocka sastavljena?”
“Kako misliš?”
“Razmisli… ako nije, u tom slučaju i gore postoje stvari koje treba popravljati. Nisi to tako zamišljao?”
“Nisam.”
Žarulja je zatreptala i ugasila se. Ostali su u mraku. Nije se više čulo tuljenje agregata.
“Tišina…”, reče Adem.
“Viđat ćemo se još?” upita on.
“Pretpostavljam da hoćemo. To ne ovisi od mene.”
Klimnuo je glavom, zureći u Ademove beživotne ruke.
“Uspori”, reče Adem. “Odgovori nekada dođu onda kada ih najmanje očekuješ.”
“Postao si i filozof.”
Adem se nasmijao i pokazao mu palac okrenut na gore.
“To je živa istina. Razmisli o tome”, ipak reče.
On je potvrdno klimnuo glavom i izišao, zatvorivši za sobom vrata. Izronivši iz svijeta mrtvih, jedno se vrijeme stojeći na hodniku privikavao na dnevnu svjetlost, pa krenuo prema izlazu osluškujući tupi, nezemaljski odjek vlastitih koraka.
* * *
Izišao je iz zgrade, pa je jedno vrijeme, prije nego što je pošao prema bazi, stajao ispod duboke nadstrešnice postavljene iznad ulaza. Snijeg je bio sve gušći. Lijepio mu se za odjeću, i on je u jednom trenutku zastao i prošao dlanom kroz kosu, pa ga pomirisao. A zatim je osjetio kako mu hladnoća zalazi za nokte i gurnuo je ruke u džepove, pokušavajući ih ugrijati. U glavi mu je šumjelo more koje je pred Augustinovim očima posvećeni Dječak prelijevao u rupu iskopanu u pijesku.