Tekst koji slijedi predgovor je za knjigu što će je objaviti zagrebačka Fraktura. Prihod od prodaje namijenjen je obnovi harkivske sveučilišne knjižnice. U knjizi će biti skupljeni prilozi ukrajinskih spisateljica i spisatelja iz socijalnih mreža koje su prevodili i u tjedniku Ekspres objavljivali Dariya Pavlešen i Domagoj Kliček kao i moji tekstovi objavljeni na Ajfelovu mostu. Zaokruženje te publikacije ne predstavlja kraj moga interesa za ukrajinsku i bjelorusku književnost. Na Mostu će se i dalje pojavljivati prilozi u kojima će ih se tematizirati. Ritam će biti unekoliko sporiji, a i fokus ću preusmjeriti sa suvremene na stariju literaturu, osobito onu ispisivanu u razdoblju modernizma i avangarde. Cilj pri tome ostaje isti: argumentima, znanstvenom preciznošću i trezvenošću uvijek iznova razobličavati perfidnu lažnost kremaljskoga narativa o nepostojanju Ukrajine i Bjelorusije kao samostalnih nacija i država. Taj se cilj može ostvariti jedino širenjem spoznaja, akumulacijom i sistematizacijom znanja kao i stalnom brigom da se tragedija koja se sručila na Ukrajinu i njezine stanovnike nijednoga trenutka ne prepusti zaboravu. Znanje kao otpor agresivnoj i arogantnoj tiraniji prožetoj tobožnjom sviješću o vlastitoj višoj vrijednosti – pregnuće vrijedno truda i vremena koje se u njega ulaže.
Višejezičnost, teritorijalna raznolikost, jedinstvo u različitosti
Suvremena ukrajinska književnost
Prije punih godinu dana, prebačen u stanje potpune konsternacije, bio sam primoran promatrati barbarsku hordu koja je s na prvi pogled nepokolebljivom i samosvjesnom odlučnošću započela frontalni napad na zemlju protiv koje je duže od osam godina vodila neobjavljeni, prikriveni, ali sasvim jasni rat. Nakon prve ošamućenosti počeo sam si postavljati pitanje na koji se način mogu izvući iz te duhovne paralize koja kao da je presezala i na element tjelesnoga. Što, doista, učiniti kako bi se pomoglo nevjerojatnim junakinjama i junacima koji se svim raspoloživim sredstvima opiru višestruko jačem protivniku? Nakon prvih okršaja vođenih u slavističkim krugovima shvatio sam da je ono što mi stoji na raspolaganju moja kompetentnost u čitanju i tumačenju književnih, ali i drugih, tekstova. Prema tome valjalo se baciti na sustavno konzumiranje ukrajinske književnosti i u tome procesu učiti o toj zemlji, upoznavati je i pokušati, ali vrlo polako, sistematizirati pročitano, stvarati modele, gledati gdje i kako ih aplicirati. Taj je dio posla u dobroj mjeri ostao prikriven čitateljstvu rubrike Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka koja je na prostoru elektroničkog časopisa Ajfelov most iz tjedna u tjedan postajala sve veća. Onako kako sam učio, tako je i ona rasla, ali je njezin sastavni dio činilo i konzultiranje sekundarne literature i zauzimanje pozicije znanosti o književnosti. Ako sam u početku pisao pod pritiskom afekata, što se materijal više kumulirao, to su moje spoznaje postajale artikuliranije i reflektiranije. Kao svojevrsna misao vodilja služilo mi je saznanje, isprva intuitivno a potom sve razrađenije, da književnost u Ukrajini posjeduje enormnu integrativnu snagu, te da ona vrlo precizno reagira na tektonske poremećaje izazvane vanjskim, prije svega političkim, utjecajem. Pod integrativnom snagom podrazumijevam tradicionalno markiranu sposobnost književnosti da generira naciju, da joj služi kao svojevrsno uporište i mjesto s kojega će moći poticati proizvodnju kolektivnih identiteta istovremeno ih izgrađujući i propitujući.
To je pozicija koju književnost, u europskoj svijesti, zauzima u devetnaestome stoljeću, a njezin je glavni potporanj pri tome jezik. U jednu riječ, prema takvome tumačenju ako nacija želi postati nacijom mora posjedovati književnost koja je ispisana na jednome jeziku. U moderno se, pak, vrijeme to shvaćanje pokazuje opsoletnim. Ukrajinska bi se književnost kao monolingvalna zasigurno determinirala u vrijeme u kojemu se proces stvaranja nacije promatrao kao središnji generacijski projekt. On je, „zahvaljujući“ u najvećoj mjeri imperijalnim presezanjima bio blokiran. Ukrajinski je teritorij u povijesnoj perspektivi od sedamnaestog stoljeća podijeljen između ruske imperije, koja se nalazi u nastajanju, i poljsko-litvanske aristokratske republike čija je nestabilnost podcrtana nesposobnošću formiranja čvrstih državnih – i državotvornih – struktura. Njezin je pad rezultat agresivnog agiranja centripetalnih sila koje su zapečatile podjelu između dviju imperija, već spomenute ruske i novonastale habsburške čije se širenje prema istoku činilo nezaustavljivim. Ukrajinska je teritorija tako pocijepana a narod (narodi) koji su je nastanjivali izloženi asimilaciji čiji je protok sprovođen prinudno (Rusija) ili relativno mirno (Habsburzi), ali je rezultat i u jednome i u drugome slučaju kasno formiranje nacije u modernome smislu riječi. U tome će smislu povjesničar Andreas Kappeler i ukrajinsku i rusku naciju obilježiti kao „zakašnjele“, naravno iz različitih razloga.
Ono što je u devetnaestome stoljeću moglo biti promatrano kao nedostatak, u dvadesetom i dvadeset prvom pokazuje se kao prednost. Promijenjeni kulturalni uvjeti i umanjenje uloge književnosti u procesu formiranju nacije otvorili su prostor slobode u kojemu se nova ukrajinska književnost može razvijati bez pritiska monolitnosti. Ono što se moglo zamijetiti kao marginalna pojava i u diskursu povijesti književnosti ukrotiti prevođenjem na jednojezičnost, u globaliziranome se svijetu realizira kao isprepletanje raznolikih literarnih strategija, sročenih na raznim jezicima. Prisilna se dominacija ruskoga slama, no na njezino mjesto stupa tek djelomice ukrajinski. Faktori poput egzila i emigracije, miješanja na geopolitički određenome teritoriju same zemlje, ali i integriranje rubnih i manjinskih skupina, skupa s njihovim jezičnim izričajem, pokazuju se središnjim odrednicama jedne književnosti koja je našla efikasan put na kojemu će se sama uvijek iznova izmišljati, u raspravama sama sa sobom, ali i s drugima. Stoga je i formulacija koju njemačka znanstvenica Annette Werberger rabi u vezi s ukrajinskom književnošću i više nego prikladna: „ukrajinska književnost kao svjetska književnost“. Što Werberger pod tim podrazumijeva? Prije svega dvije činjenice: a) višejezičnost te književnosti koja njezinim autoricama i autorima omogućuje b) zauzimanje mnogostrukog položaja unutar korpusa različitih nacionalnih književnosti. U Ukrajini su rođeni Bruno Schulz koji je pisao pretežito na poljskom, ali se iskušao i na njemačkom, dok je Solomon Rabinowitsch isprva stvarao na ruskom i hebrejskom da bi se na kraju skrasio u jidišu čiju je proširenost inicirao, a potom, pod pseudonimom Scholem Aleihem, i učvrstio u svijesti generacija čitateljica i čitatelja, osobito dječje književnosti. Vjerojatno najveći njemački pjesnik dvadesetoga stoljeća, Paul Celan, porijeklom iz Černivca u Bukovini, svoje je prve pjesme pisao na rumunjskom da bi se opredijelio za jezik onih koji su bili odgovorni za Shoah i nasilno nestajanje cijele jedne zajednice, židovske, iz Srednje Europe, i u njemu došao do svojega autentičnog izraza. Teritorijalna komponenta, pokazao je to odavno Franco Moretti, u stvaranju jedne književnosti igra ulogu koja je gotovo jednako značajna kao jezična. Upravo je u tome bogatstvu ukrajinska književnost svjetska književnost u malom.
Udari na autohtonost ukrajinske kulture vođeni su iz imperijalnih centara, a kratki povijesni periodi samostalnosti ili autonomije korišteni su kako bi se ta kultura iznova realizirala i revitalizirala u svojoj punini i različitosti. Najupečatljiviji je primjer nasilja kojim se imperijalni centar (a povijesna istraživanja gotovo jednoglasno dokazuju da je Sovjetski Savez produžetak ruske imperijalne politike) obrušio na kulturu potlačene zemlje temeljito uništenje ukrajinske avangarde koja je bez ostatka pala žrtvom staljinističkih čistki. U povijest je ta avangarda ušla pod bremenitim imenom „strijeljana renesansa“. Zbog grijeha pisanja na ukrajinskome u sovjetskome je Gulagu žrtvom postao i posljednji spisatelj koji je, već u vrijeme „prosvijećene vladavine“ Mihaila Gorbačova, život skončao (1985.) u ledenoj pustinji – Vasil Stus. Upravo je proglašenjem nezavisnosti Ukrajina ušla u sljedeći period borbe za kulturnu samostalnost u čijoj je realizaciji književnosti iznova pripala centralna uloga. No imperijalni je rat kojega je Rusija započela 2014. u pitanje doveo upravo toliko značajnu funkciju višejezičnosti. Već se kao posljedica okupacije i aneksije Krima i napada na Donbas aktualnom pokazala tendencija sve intenzivnijeg odbijanja ruskog jezika, čak i od strane spisateljica i spisateljica koju su se njime koristili kao glavnim izražajnim sredstvom. Brutalni napad od 24.2.2022. tu je situaciju dodatno zaoštrio. Zbijanje redova, već se to naslućuje, moglo bi voditi ka monolitnijoj jezičnoj politici, i to ne samo u književnosti, što bi zapravo bila šteta.
No postoje i znakovi da se pregrupiranje ukrajinske književnosti u smjeru koji vodi u prošlost, u devetnaesto stoljeće, u izjednačavanje nacije i jezika, neće zbiti na tako radikalan način kojega se, s pravom, treba bojati. Dokaz su tomu i tekstovi sakupljeni u ovoj knjizi. Pišući o autoricama i autorima postajalo mi je sve više jasno kako su one i oni u punoj mjeri svjesni važnosti zadatka koji je postavljen pred njih. A on je da ukrajinsku književnost koja upravo sada nastaje, koja se iznova ispisuje u promijenjenom modusu, koja preuzima jedan vrlo specifičan oblik, valja modelirati prema načelima koja će biti u skladu s dobom u kojemu ju se ispisuje. Suvremena je ukrajinska književnost determinirana strujanjima koja nose njezine pripadnike i pripadnice po prostorima koje propisuje suvremena emigracija: od istoka prema zapadu, ali i od juga prema sjeveru. Tako će se sedamnaestogodišnji Židov iz Odese, Ilya Kaminsky, čiji je materinji jezik ruski, naći u Sjedinjenim Američkim Državama gdje će početi sistematski rabiti engleski i sročiti neke od najpotresnijih stihova o ratu u Ukrajini, skupljene u zbirci Republika gluhih. Rođena u Lvivu, spisateljica i novinarka Żanna Słoniowska se po preseljenju u Varšavu odlučuje spisateljsku karijeru nastaviti na poljskome. Katja Petrovskaja, Židovka iz Kijiva, krajem prošloga stoljeća seli u Berlin, ruski zamjenjuje njemačkim i postaje jedna od najznačajnijih suvremenih ukrajinsko-njemačkih spisateljica. Tanja Maljarčuk se seli u Beč, piše fikciju na ukrajinskom, publicističke tekstove i na njemačkom da bi 2018. postala dobitnicom jedne od najuglednijih nagrada na njemačkom govornom području, Ingeborg-Bachmann-Preis (čija je nositeljica, uzgred budi rečeno i Katja Petrovskaja). Ukrajinski jezik kojim se služe Jurij Andruhovič i Serhij Žadan razlikuje se u nijansama koje su određene povijesnim, kulturalnim i geografskim faktorima. I jedan i drugi autor koriste te razlike kako bi podcrtali višestruke identitete kojima se odlikuje suvremeno ukrajinsko društvo, ali i pokazali propusnost granica koje se, sve je izvjesnije, pokušavaju povući kako bi se podmetnula navodna nesumjerljivost lijevo- i desnoobalne Ukrajine. Dnipro, reći će nam Andruhovič i Žadan, spaja a ne razdvaja.
Ovo kurzorno nabrajanje služi samo jednome: pokazati, djelomice se služeći empirijom i izbjegavajući teoriju, da je suvremena ukrajinska književnost zasnovana na modelu koji može služiti i drugim nacionalnim literaturama u reformacijama tradicionalnoga shvaćanja o tome što nacionalna literatura doista jest. Moment u kojemu se smoglo dovoljno snage da se po strani ostavi prevladana pretpostavka po kojoj je odlučujuća determinanta u procesu njezina formiranja jezik i prihvati činjenica da je multilingvalnost u suvremenome svijetu nešto što se po sebi podrazumijeva (zašto onda ne bi bilo tako i na području kulture?) pokazao se presudnim za razvijanje samosvijesti, ali i uvjerenost u vlastitu sposobnost opstanka u dobrim dijelom neprijateljskom (Rusija) i ignorantskom (Zapad) okolišu. No ukrajinska književnost ne blista samo na tome području. Uzorita je i njezina estetska strana koja se zrcali kako u izobilju žanrova kojima operira tako i u kvaliteti tekstova koje ustrajno proizvodi. Žanrovski se pluralizam određuje prema izboru tema koje razbijaju monolitnost specifičnu za brojne postsocijalističke književnosti. U Ukrajini je, zasigurno, jedna od središnjih, ako hoćemo – unutarnjih, tema kriminalna tranzicija prožeta korupcijom i zloupotrebom ekonomske i političke vlasti. No suvremenost i njezine aberacije ne limitiraju žudnju za literarnim istraživanjem potisnute povijesti. Holodomor, kao traumatska tema par excellence, tek je jedno od zbivanja koje će pronaći mjesto u recentnoj produkciji. Nisu manje važna ni iskustva stečena u trajnoj borbi s ruskim imperijalnim presezanjima, ali ni suočavanje s dobrim dijelom neslavnom ulogom ukrajinskih nacionalističkih jedinica u proganjanju i ubijanju Židova i Poljaka za Drugog svjetskog rata kao ni kolaboracija s nacističkom Njemačkom.
Kao vrhunac koji će se nadvijati nad cjelokupnim poljem književnosti tematiziraju se zbivanja začeta Revolucijom dostojanstva na kijivskom Majdanu i ono što im je sukcesivno slijedilo u činovima besprizorne osvete uvrijeđenoga imperija i njegovoga skurilnog vođe. Borba će se protiv tog užasa naći u svim literarnim žanrovima – protežući se od elementarne informativnosti dokumentarne proze (Stanislav Asejev, Oleh Sencov), ironijskih konvoluta u romanima Jurija Andruhoviča, postapokalitičnih slika Serhija Žadana, suptilne lirike Ilye Kaminskoga, borbene Jevgenije Bjelorusec, kao i njezinim hibridnim zapisima u kojima hermetična proza prolazi na prvi pogled nesumjerljivi pandan u dokumentarističkoj fotografiji, minimalističkih pripovijedaka Tarasa Prohaska, pa sve do vehementnih, ponekad u svojoj isključivosti uvredljivih, esejističkih i publicističkih zapisa Oksane Zabuško. Cijela je ta aktivnost flankirana „pomoćnom djelatnošću“ ukrajinske znanosti o književnosti koja slijedeći kako tradicionalne tako i suvremene metode stvara cjelovitu sliku jedne višestruko prelomljene književnosti. I na tom se polju vodi, nažalost opet mi je upotrijebiti marcijalnu retoriku, borba za obranu vlastitoga identiteta koji je zasigurno, makar nas to vraćalo u devetnaesto stoljeće, bar djelomice determiniran postojanjem nacionalne književnosti. Učeći o njoj učimo i o zemlji i ljudima koji su je producirali i nastavljaju to činiti. Najbitniji je cilj pri tome prepoznati činjenicu da u Europi postoji država čije se dovođenje u pitanje artikulira kao vrhovna strategija njezina nadmoćnijeg susjeda. O tome je susjedu u ovom kratkom predgovoru bilo veoma malo riječi, s pravom. Prezir prema drugome, negiranje njegova prava na postojanje i na autohtonu autentičnost jest motorna snaga koja se krije iza besprizorne želje za destrukcijom, ali se i motivira njome. Budući da se ta volja inspirira poviješću i hrani književnošću (a obje se interpretiraju na izopačen način), jedan je od načina da joj se suprotstavi argumentativno zasnovana spoznaja koja će ukazati na njezinu lažnost. A kada noćna mora prođe, kada njezini uzročnici budu protjerani s lica zemlje, u neki kutak u kojemu će, bijesni i nezadovoljni, moći bez ikakve opasnosti po svijet i dalje amaterski i diletantski proučavati svoju bijednu verziju povijesti, moći ćemo reći da smo bili na pravoj strani, onoj koja je pobijedila. Doista: Slava Ukrajini!
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/sinteza
Prethodna bilješka
Tekst koji slijedi predgovor je za knjigu što će je objaviti zagrebačka Fraktura. Prihod od prodaje namijenjen je obnovi harkivske sveučilišne knjižnice. U knjizi će biti skupljeni prilozi ukrajinskih spisateljica i spisatelja iz socijalnih mreža koje su prevodili i u tjedniku Ekspres objavljivali Dariya Pavlešen i Domagoj Kliček kao i moji tekstovi objavljeni na Ajfelovu mostu. Zaokruženje te publikacije ne predstavlja kraj moga interesa za ukrajinsku i bjelorusku književnost. Na Mostu će se i dalje pojavljivati prilozi u kojima će ih se tematizirati. Ritam će biti unekoliko sporiji, a i fokus ću preusmjeriti sa suvremene na stariju literaturu, osobito onu ispisivanu u razdoblju modernizma i avangarde. Cilj pri tome ostaje isti: argumentima, znanstvenom preciznošću i trezvenošću uvijek iznova razobličavati perfidnu lažnost kremaljskoga narativa o nepostojanju Ukrajine i Bjelorusije kao samostalnih nacija i država. Taj se cilj može ostvariti jedino širenjem spoznaja, akumulacijom i sistematizacijom znanja kao i stalnom brigom da se tragedija koja se sručila na Ukrajinu i njezine stanovnike nijednoga trenutka ne prepusti zaboravu. Znanje kao otpor agresivnoj i arogantnoj tiraniji prožetoj tobožnjom sviješću o vlastitoj višoj vrijednosti – pregnuće vrijedno truda i vremena koje se u njega ulaže.
Višejezičnost, teritorijalna raznolikost, jedinstvo u različitosti
Suvremena ukrajinska književnost
Prije punih godinu dana, prebačen u stanje potpune konsternacije, bio sam primoran promatrati barbarsku hordu koja je s na prvi pogled nepokolebljivom i samosvjesnom odlučnošću započela frontalni napad na zemlju protiv koje je duže od osam godina vodila neobjavljeni, prikriveni, ali sasvim jasni rat. Nakon prve ošamućenosti počeo sam si postavljati pitanje na koji se način mogu izvući iz te duhovne paralize koja kao da je presezala i na element tjelesnoga. Što, doista, učiniti kako bi se pomoglo nevjerojatnim junakinjama i junacima koji se svim raspoloživim sredstvima opiru višestruko jačem protivniku? Nakon prvih okršaja vođenih u slavističkim krugovima shvatio sam da je ono što mi stoji na raspolaganju moja kompetentnost u čitanju i tumačenju književnih, ali i drugih, tekstova. Prema tome valjalo se baciti na sustavno konzumiranje ukrajinske književnosti i u tome procesu učiti o toj zemlji, upoznavati je i pokušati, ali vrlo polako, sistematizirati pročitano, stvarati modele, gledati gdje i kako ih aplicirati. Taj je dio posla u dobroj mjeri ostao prikriven čitateljstvu rubrike Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka koja je na prostoru elektroničkog časopisa Ajfelov most iz tjedna u tjedan postajala sve veća. Onako kako sam učio, tako je i ona rasla, ali je njezin sastavni dio činilo i konzultiranje sekundarne literature i zauzimanje pozicije znanosti o književnosti. Ako sam u početku pisao pod pritiskom afekata, što se materijal više kumulirao, to su moje spoznaje postajale artikuliranije i reflektiranije. Kao svojevrsna misao vodilja služilo mi je saznanje, isprva intuitivno a potom sve razrađenije, da književnost u Ukrajini posjeduje enormnu integrativnu snagu, te da ona vrlo precizno reagira na tektonske poremećaje izazvane vanjskim, prije svega političkim, utjecajem. Pod integrativnom snagom podrazumijevam tradicionalno markiranu sposobnost književnosti da generira naciju, da joj služi kao svojevrsno uporište i mjesto s kojega će moći poticati proizvodnju kolektivnih identiteta istovremeno ih izgrađujući i propitujući.
To je pozicija koju književnost, u europskoj svijesti, zauzima u devetnaestome stoljeću, a njezin je glavni potporanj pri tome jezik. U jednu riječ, prema takvome tumačenju ako nacija želi postati nacijom mora posjedovati književnost koja je ispisana na jednome jeziku. U moderno se, pak, vrijeme to shvaćanje pokazuje opsoletnim. Ukrajinska bi se književnost kao monolingvalna zasigurno determinirala u vrijeme u kojemu se proces stvaranja nacije promatrao kao središnji generacijski projekt. On je, „zahvaljujući“ u najvećoj mjeri imperijalnim presezanjima bio blokiran. Ukrajinski je teritorij u povijesnoj perspektivi od sedamnaestog stoljeća podijeljen između ruske imperije, koja se nalazi u nastajanju, i poljsko-litvanske aristokratske republike čija je nestabilnost podcrtana nesposobnošću formiranja čvrstih državnih – i državotvornih – struktura. Njezin je pad rezultat agresivnog agiranja centripetalnih sila koje su zapečatile podjelu između dviju imperija, već spomenute ruske i novonastale habsburške čije se širenje prema istoku činilo nezaustavljivim. Ukrajinska je teritorija tako pocijepana a narod (narodi) koji su je nastanjivali izloženi asimilaciji čiji je protok sprovođen prinudno (Rusija) ili relativno mirno (Habsburzi), ali je rezultat i u jednome i u drugome slučaju kasno formiranje nacije u modernome smislu riječi. U tome će smislu povjesničar Andreas Kappeler i ukrajinsku i rusku naciju obilježiti kao „zakašnjele“, naravno iz različitih razloga.
Ono što je u devetnaestome stoljeću moglo biti promatrano kao nedostatak, u dvadesetom i dvadeset prvom pokazuje se kao prednost. Promijenjeni kulturalni uvjeti i umanjenje uloge književnosti u procesu formiranju nacije otvorili su prostor slobode u kojemu se nova ukrajinska književnost može razvijati bez pritiska monolitnosti. Ono što se moglo zamijetiti kao marginalna pojava i u diskursu povijesti književnosti ukrotiti prevođenjem na jednojezičnost, u globaliziranome se svijetu realizira kao isprepletanje raznolikih literarnih strategija, sročenih na raznim jezicima. Prisilna se dominacija ruskoga slama, no na njezino mjesto stupa tek djelomice ukrajinski. Faktori poput egzila i emigracije, miješanja na geopolitički određenome teritoriju same zemlje, ali i integriranje rubnih i manjinskih skupina, skupa s njihovim jezičnim izričajem, pokazuju se središnjim odrednicama jedne književnosti koja je našla efikasan put na kojemu će se sama uvijek iznova izmišljati, u raspravama sama sa sobom, ali i s drugima. Stoga je i formulacija koju njemačka znanstvenica Annette Werberger rabi u vezi s ukrajinskom književnošću i više nego prikladna: „ukrajinska književnost kao svjetska književnost“. Što Werberger pod tim podrazumijeva? Prije svega dvije činjenice: a) višejezičnost te književnosti koja njezinim autoricama i autorima omogućuje b) zauzimanje mnogostrukog položaja unutar korpusa različitih nacionalnih književnosti. U Ukrajini su rođeni Bruno Schulz koji je pisao pretežito na poljskom, ali se iskušao i na njemačkom, dok je Solomon Rabinowitsch isprva stvarao na ruskom i hebrejskom da bi se na kraju skrasio u jidišu čiju je proširenost inicirao, a potom, pod pseudonimom Scholem Aleihem, i učvrstio u svijesti generacija čitateljica i čitatelja, osobito dječje književnosti. Vjerojatno najveći njemački pjesnik dvadesetoga stoljeća, Paul Celan, porijeklom iz Černivca u Bukovini, svoje je prve pjesme pisao na rumunjskom da bi se opredijelio za jezik onih koji su bili odgovorni za Shoah i nasilno nestajanje cijele jedne zajednice, židovske, iz Srednje Europe, i u njemu došao do svojega autentičnog izraza. Teritorijalna komponenta, pokazao je to odavno Franco Moretti, u stvaranju jedne književnosti igra ulogu koja je gotovo jednako značajna kao jezična. Upravo je u tome bogatstvu ukrajinska književnost svjetska književnost u malom.
Udari na autohtonost ukrajinske kulture vođeni su iz imperijalnih centara, a kratki povijesni periodi samostalnosti ili autonomije korišteni su kako bi se ta kultura iznova realizirala i revitalizirala u svojoj punini i različitosti. Najupečatljiviji je primjer nasilja kojim se imperijalni centar (a povijesna istraživanja gotovo jednoglasno dokazuju da je Sovjetski Savez produžetak ruske imperijalne politike) obrušio na kulturu potlačene zemlje temeljito uništenje ukrajinske avangarde koja je bez ostatka pala žrtvom staljinističkih čistki. U povijest je ta avangarda ušla pod bremenitim imenom „strijeljana renesansa“. Zbog grijeha pisanja na ukrajinskome u sovjetskome je Gulagu žrtvom postao i posljednji spisatelj koji je, već u vrijeme „prosvijećene vladavine“ Mihaila Gorbačova, život skončao (1985.) u ledenoj pustinji – Vasil Stus. Upravo je proglašenjem nezavisnosti Ukrajina ušla u sljedeći period borbe za kulturnu samostalnost u čijoj je realizaciji književnosti iznova pripala centralna uloga. No imperijalni je rat kojega je Rusija započela 2014. u pitanje doveo upravo toliko značajnu funkciju višejezičnosti. Već se kao posljedica okupacije i aneksije Krima i napada na Donbas aktualnom pokazala tendencija sve intenzivnijeg odbijanja ruskog jezika, čak i od strane spisateljica i spisateljica koju su se njime koristili kao glavnim izražajnim sredstvom. Brutalni napad od 24.2.2022. tu je situaciju dodatno zaoštrio. Zbijanje redova, već se to naslućuje, moglo bi voditi ka monolitnijoj jezičnoj politici, i to ne samo u književnosti, što bi zapravo bila šteta.
No postoje i znakovi da se pregrupiranje ukrajinske književnosti u smjeru koji vodi u prošlost, u devetnaesto stoljeće, u izjednačavanje nacije i jezika, neće zbiti na tako radikalan način kojega se, s pravom, treba bojati. Dokaz su tomu i tekstovi sakupljeni u ovoj knjizi. Pišući o autoricama i autorima postajalo mi je sve više jasno kako su one i oni u punoj mjeri svjesni važnosti zadatka koji je postavljen pred njih. A on je da ukrajinsku književnost koja upravo sada nastaje, koja se iznova ispisuje u promijenjenom modusu, koja preuzima jedan vrlo specifičan oblik, valja modelirati prema načelima koja će biti u skladu s dobom u kojemu ju se ispisuje. Suvremena je ukrajinska književnost determinirana strujanjima koja nose njezine pripadnike i pripadnice po prostorima koje propisuje suvremena emigracija: od istoka prema zapadu, ali i od juga prema sjeveru. Tako će se sedamnaestogodišnji Židov iz Odese, Ilya Kaminsky, čiji je materinji jezik ruski, naći u Sjedinjenim Američkim Državama gdje će početi sistematski rabiti engleski i sročiti neke od najpotresnijih stihova o ratu u Ukrajini, skupljene u zbirci Republika gluhih. Rođena u Lvivu, spisateljica i novinarka Żanna Słoniowska se po preseljenju u Varšavu odlučuje spisateljsku karijeru nastaviti na poljskome. Katja Petrovskaja, Židovka iz Kijiva, krajem prošloga stoljeća seli u Berlin, ruski zamjenjuje njemačkim i postaje jedna od najznačajnijih suvremenih ukrajinsko-njemačkih spisateljica. Tanja Maljarčuk se seli u Beč, piše fikciju na ukrajinskom, publicističke tekstove i na njemačkom da bi 2018. postala dobitnicom jedne od najuglednijih nagrada na njemačkom govornom području, Ingeborg-Bachmann-Preis (čija je nositeljica, uzgred budi rečeno i Katja Petrovskaja). Ukrajinski jezik kojim se služe Jurij Andruhovič i Serhij Žadan razlikuje se u nijansama koje su određene povijesnim, kulturalnim i geografskim faktorima. I jedan i drugi autor koriste te razlike kako bi podcrtali višestruke identitete kojima se odlikuje suvremeno ukrajinsko društvo, ali i pokazali propusnost granica koje se, sve je izvjesnije, pokušavaju povući kako bi se podmetnula navodna nesumjerljivost lijevo- i desnoobalne Ukrajine. Dnipro, reći će nam Andruhovič i Žadan, spaja a ne razdvaja.
Ovo kurzorno nabrajanje služi samo jednome: pokazati, djelomice se služeći empirijom i izbjegavajući teoriju, da je suvremena ukrajinska književnost zasnovana na modelu koji može služiti i drugim nacionalnim literaturama u reformacijama tradicionalnoga shvaćanja o tome što nacionalna literatura doista jest. Moment u kojemu se smoglo dovoljno snage da se po strani ostavi prevladana pretpostavka po kojoj je odlučujuća determinanta u procesu njezina formiranja jezik i prihvati činjenica da je multilingvalnost u suvremenome svijetu nešto što se po sebi podrazumijeva (zašto onda ne bi bilo tako i na području kulture?) pokazao se presudnim za razvijanje samosvijesti, ali i uvjerenost u vlastitu sposobnost opstanka u dobrim dijelom neprijateljskom (Rusija) i ignorantskom (Zapad) okolišu. No ukrajinska književnost ne blista samo na tome području. Uzorita je i njezina estetska strana koja se zrcali kako u izobilju žanrova kojima operira tako i u kvaliteti tekstova koje ustrajno proizvodi. Žanrovski se pluralizam određuje prema izboru tema koje razbijaju monolitnost specifičnu za brojne postsocijalističke književnosti. U Ukrajini je, zasigurno, jedna od središnjih, ako hoćemo – unutarnjih, tema kriminalna tranzicija prožeta korupcijom i zloupotrebom ekonomske i političke vlasti. No suvremenost i njezine aberacije ne limitiraju žudnju za literarnim istraživanjem potisnute povijesti. Holodomor, kao traumatska tema par excellence, tek je jedno od zbivanja koje će pronaći mjesto u recentnoj produkciji. Nisu manje važna ni iskustva stečena u trajnoj borbi s ruskim imperijalnim presezanjima, ali ni suočavanje s dobrim dijelom neslavnom ulogom ukrajinskih nacionalističkih jedinica u proganjanju i ubijanju Židova i Poljaka za Drugog svjetskog rata kao ni kolaboracija s nacističkom Njemačkom.
Kao vrhunac koji će se nadvijati nad cjelokupnim poljem književnosti tematiziraju se zbivanja začeta Revolucijom dostojanstva na kijivskom Majdanu i ono što im je sukcesivno slijedilo u činovima besprizorne osvete uvrijeđenoga imperija i njegovoga skurilnog vođe. Borba će se protiv tog užasa naći u svim literarnim žanrovima – protežući se od elementarne informativnosti dokumentarne proze (Stanislav Asejev, Oleh Sencov), ironijskih konvoluta u romanima Jurija Andruhoviča, postapokalitičnih slika Serhija Žadana, suptilne lirike Ilye Kaminskoga, borbene Jevgenije Bjelorusec, kao i njezinim hibridnim zapisima u kojima hermetična proza prolazi na prvi pogled nesumjerljivi pandan u dokumentarističkoj fotografiji, minimalističkih pripovijedaka Tarasa Prohaska, pa sve do vehementnih, ponekad u svojoj isključivosti uvredljivih, esejističkih i publicističkih zapisa Oksane Zabuško. Cijela je ta aktivnost flankirana „pomoćnom djelatnošću“ ukrajinske znanosti o književnosti koja slijedeći kako tradicionalne tako i suvremene metode stvara cjelovitu sliku jedne višestruko prelomljene književnosti. I na tom se polju vodi, nažalost opet mi je upotrijebiti marcijalnu retoriku, borba za obranu vlastitoga identiteta koji je zasigurno, makar nas to vraćalo u devetnaesto stoljeće, bar djelomice determiniran postojanjem nacionalne književnosti. Učeći o njoj učimo i o zemlji i ljudima koji su je producirali i nastavljaju to činiti. Najbitniji je cilj pri tome prepoznati činjenicu da u Europi postoji država čije se dovođenje u pitanje artikulira kao vrhovna strategija njezina nadmoćnijeg susjeda. O tome je susjedu u ovom kratkom predgovoru bilo veoma malo riječi, s pravom. Prezir prema drugome, negiranje njegova prava na postojanje i na autohtonu autentičnost jest motorna snaga koja se krije iza besprizorne želje za destrukcijom, ali se i motivira njome. Budući da se ta volja inspirira poviješću i hrani književnošću (a obje se interpretiraju na izopačen način), jedan je od načina da joj se suprotstavi argumentativno zasnovana spoznaja koja će ukazati na njezinu lažnost. A kada noćna mora prođe, kada njezini uzročnici budu protjerani s lica zemlje, u neki kutak u kojemu će, bijesni i nezadovoljni, moći bez ikakve opasnosti po svijet i dalje amaterski i diletantski proučavati svoju bijednu verziju povijesti, moći ćemo reći da smo bili na pravoj strani, onoj koja je pobijedila. Doista: Slava Ukrajini!