Pogovor za novo izdanje romana Uspon i pad Parkinsonove
Premda je provodio stilske, žanrovske, pa i tematske mijene i prevrate, Basara otpočetka je pisac paralelne stvarnosti i razdešene povijesti. E, kad bi se u nekoj paralelnoj stvarnosti, u kojoj bi književnost svijetu bila važna otprilike onoliko koliko je svijet važan književnosti, dogodilo da mi Basara dođe kao svome starom drugu s upravo dovršenim rukopisom svoga novog romana Uspon i pad Parkinsonove bolesti, ja bih ga, naravno nakon čitanja, posavjetovao da to za masne pare proda Rusima. Oni će već naći pisca, ja bih im predložio Viktora Peljevina, koji će roman posvojiti, i tako će nastati velika prevratna knjiga ruske postkomunističke, postsovjetske i postmodernističke proze, ona za kojom je od 1989. ili od 1991. tragala moćna četa darovitih pripovjedača i romanopisaca, tražeći ruski izlaz iz realizma. I premda su neki od njih, ponajprije sam Peljevin, napisali romana, to znam, jer sam i Peljevinov pasionirani čitatelj, nisu našli izlaz, nego su se u postmodernizmu zaglavili kao u kakvoj strašnoj kući bez prozora i vrata. Osim toga, rekao bih Basari nakon što bih pročitao rukopis, cijela stvar ima neprocjenjiv marketinški, pa onda i materijalni, da ne kažem finansijski potencijal. Zadržiš li ti ovaj roman za sebe, rekao bih mu, za njega ćeš, vjerojatno, dobiti Ninovu nagradu, koju ti ne dadoše za Famu o biciklistima, nakon čega će izogovarati i tebe i knjigu, pa će sljedećih trideset godina trabunjati da si ti napisao i boljih romana od Parkinsona, a od novca od prodaje knjige u Srbijici moći ćeš neko vrijeme pokrivati troškove režija i kafane, nakon čega će ti se učiniti da nikakvih para tu nije ni bilo. Na ozbiljniju fajdu od prijevoda ne računaj, rekao bih Basari, jer malo šta je tako nekomercijalno kao kad srpski pisac, makar i genijalan, raspravlja sudbinu svijeta i Rusije. Ustvari, pogotovo ako je genijalan! Ako, pak, Rusima prodaš Uspon i pad Parkinsonove bolesti (ali možda pod uslovom da ga oni daju Peljevinu; ipak bi bila sramota da knjiga završi kod Limonova), stvar će se u Rusiji prodati u nekoliko miliona primjeraka, bit će prevedena na sve jezike Zapada i Istoka, o njoj će se govoriti na svim svjetskim postmodernističkim okupljanjima, sajmovima knjiga i književnim festivalima, tako da nije isključeno, rekao bih Basari, da će i tebe, kao čuvenog i prevođenog srpskog pisca, zvati da govoriš o Usponu i padu Parkinsonove bolesti, Viktora Peljevina. Ipak se u tom genijalnom ruskom romanu na više mjesta spominju Srbi i Srbija, pa da ti kažeš, rekao bih Basari, je li sve to Peljevin kako treba napravio.
Jest da, možda, nije najjednostavnije odreći se vlastitog književnog djela, i to tako da ga prodaš jednoj takvoj firmi kakva je Rusija, jednoj takvoj, kako je Basara naziva, kosmogoniji, ali, ruku na srce, radio je Basara i neobičnije stvari od te. A korist po književnost i po Uspon i pad Parkinsonove bolesti bila bi neprocjenjiva. Pisac mora podnijeti žrtvu za svoje djelo, rekao bih Basari, čak i ako prilike zahtijevaju da ga se odrekne, da ga, kao novorođenče, u kutiji za cipele ostavi pred vratima socijalne ustanove ili crkve. Ustvari, pred vratima ruske ambasade.
Međutim, u stvarnosti, kao ni u čitateljskoj interpretaciji, ništa od toga neće se dogoditi. Bez obzira na ovu sjajnu poslovnu ideju, koju bi Basara, siguran sam u to, rado prihvatio, jer bi mu njezino ostvarenje donijelo novca za još barem dva života, Uspon i pad Parkinsonove bolesti ostaje njegov i srpski roman. U zbilji, vrijeme se vratiti ne može. I ne mogu postojati paralelne stvarnosti i povijesti, čak ni ako je njihov sadržaj uvjerljiviji, stvarniji i historijski utemeljeniji od sadržaja zbilje. Takvo što moguće je samo u romanu. Dakle, trebao bih za ovu stvar napisati basarijanski roman, koji počinje tom pomalo kilavom, nesigurnom i neuvjerljivom scenom u kojoj mi Basara 2006. dolazi s upravo dovršenim rukopisom Uspona i pada Parkinsonove bolesti, i ja mu zatim dajem svoj dragocjeni poslovno-književni savjet, da bi dvadesetak stranica zatim autor romana postao Viktor Peljevin, sa čime se mijenja književna, kulturna i politička povijest naše sadašnjosti…
To je još jedna važna konstanta romanesknog i esejističkog djelovanja Svetislava Basare. Njegova trajna tematska opsesija je povijest sadašnjosti. Sve vrijeme svijeta slijeva se u njegovim tekstovima u ovaj, upravo sad, trenutak. U tom je trenutku Basarina vječnost i Basarin Sudnji čas. On je moralist, nesumnjivo najmarkantniji i najmoćniji u srpskoj romanesknoj književnosti, on je prosvjetitelj, narodni tumač i zvjezdoznanac, koji će objašnjavati kosmos tako što će stvoriti usporedni književni kosmos, u kojemu će odnos među nebeskim tijelima biti jednak kako u onom originalnom, ali će u njemu biti one vrste pretjerivanja koja priču čini pričom.
Već negdje pri početku romana on ispisuje tvrdnju koja kao da je grafit, osvanuo jednoga sablasnog jutra na bedemu ovodobnog Kremlja: “realizam u ruskoj književnosti upropastio (je) rusku realnost”. Premda semantički, kao konstrukcija, proizlazi iz Basarinog stila i mišljenja, ovaj grafit, integriran u tekst romana, vjerojatno je ono najtačnije i najpreciznije što bi se o postsovjetskoj Rusiji moglo reći. Premda u romanu uopće nije riječ o toj Rusiji, nego o onoj prethodnoj, i premda je, kako u prvoj rečenici romana saznajemo: “Demjan Lavrentjevič Parkinson, izumitelj strašne bolesti, umro (…) od iscrpljenosti 1947. godine u logoru na Kolimi pod lažnim imenom Nikolaj Nikolajevič Kuznjecov.” Ali, već u drugoj ćemo i trećoj rečenici doznati nešto veoma važno, i za sovjetsku Rusiju, i za Basarine književne strategije: “Pod tim otrcanim imenom Parkinson će provesti još četrdeset i tri turobne mrtvačke godine – sve do perestrojke, glasnosti i raspada SSSR-a, raspada kome je (sad već rehabilitovani) Demjan Lavrentjevič – ako je verovati činjenicama iz predstojeće hronolije i biografije – itekako doprineo. D. L. Parkinson je, dakle, rehabilitovan zajedno sa stotinama hiljada što realnih što fiktivnih logoraša; ponovo dobija kuću svog iščilelog bića – ime.”
U Basarinim strategijama, kao ni u povijesti, privatnoj, porodičnoj kao i političkoj, dvadesetog vijeka, formalna kronologija ne znači mnogo. Kao ni činjenica da je ovaj formalno govoreći živ, dok je onaj, isto tako formalno govoreći, umro. Jer niti je prvi suštinski živ, niti je drugi u pravom smislu umro. Tko je živ, a tko mrtav, u mahnitoj historiji dvadesetog stoljeća i u Basarinim romanima, nije nešto što se ustanovljava u mrtvačnicama i prosekturama, ili na grobljima. U romanesknoj pripovijesti suštinska pitanja života i smrti tiču se čvrste logike naracije, ili slobodne volje pripovjedača, a u Basarinom su slučaju obje stvari najdirektnije povezane s mračnom logikom povijesti. Ili historije, u višem smislu riječi.
Svojevremeno je, ubrzo po premijernom objavljivanju Uspona i pada Parkinsonove bolesti, određenu smutnju u javnosti izazvao sam naslov. Među nečitajućom publikom, naime, kakve je uvijek većina, a o kakvoj Basara ponekad vodi više računa nego ijedan drugi pisac, stvoren je utisak da to Basara tematizira onu bolest iz medicinskih enciklopedija, izazvanu smanjenim lučenjem dopamina u dijelu mozga koji upravlja voljnim čovjekovim pokretima. Iz tako nastale smutnje i pogreške, i njezinoga odnosa prema povijesti i bolesti ispričanim u romanu, nastaje jedan od začudnih efekata romana. Medicinski parkinsonizam bolest je pojedinca – D. L. Parkinson naglasio bi: navodna bolest – dok je parkinsonizam D. L. Parkinsona bolest zajednice, kulture, čovječanstva. Osnovna i najpogubnija manifestacija te bolesti prividno je – zdravlje.
Ono što će olakog i prebrzog čitatelja svakako podsjetiti na Famu o biciklistima jest Basarina sklonost da se poigrava oprečnim pojmovima i paradoksima. Tako, recimo, zdravlje postaje bolest, a bolest se pretvara u zdravlje. Samo što to i nije paradoks u modernome vremenu i vijeku, i u onakvoj zajednici ljudi koja će prevladati u dvadesetom stoljeću i u romanima F. M. Dostojevskog, koji u najvećoj mjeri doista i jest pisac dvadesetog vijeka: bolesti kojima smo opsjednuti i koje nas, gorde, more za kapijama modernih bolnica i drugih medicinskih ustanova, redom su ozdravljive, dok od zdravlja, onakvog kakvo je zamišljeno i zapovjeđeno, definitivno ozdravljanja nema. Tako to Basara predstavlja, a tako to, otprilike, izgleda i u učenjima Demjana Lavrentjeviča Parkinsona. Pritom, Basara je ispod površine stvari – satiričar. Ili je on, još bolje i tačnije rečeno, humoristički pisac, komediograf, možda onaj i onakav kakvim je sebe nastojao vidjeti Thomas Mann. Samo što je, za razliku od Manna, Basara prošao i te škole, koje se, za razliku od tragičarskih i tragediografskih škola, uglavnom prolaze u stvarnosti, na trgu i ulici, svakako s one druge strane kućnoga praga, i to nužno iz autsajderske pozicije. Mannu nije, međutim, bilo dato da se rodi kao autsajder, ni u porodičnom, a bogme ni u zavičajnom smislu. Razlika među njima dvojicom je razlika između Lübecka i Bajine Bašte. Za ozbiljnog komediografa, Bajina Bašta sretnije je mjesto za roditi se.
Ali neka nas Mann predaleko ne odvede, vraćajmo se Basarinoj komediji i satiri. Naš pisac vlada tom genijalnom vještinom, pogotovu u Usponu i padu Parkinsonove bolesti i u srodnim romanima iz takozvane basarinske historiografsko-kulturološko-teološke metafikcije, da neprestano zavarava vlastite tragove, tako da ne biva do kraja jasno čemu se i kome se on to ruga, a s čime ili s kime se identificira. Mann ima jasnu i nedvosmislenu distancu prema Felixu Krullu, a kakav je Basarin odnos prema Demjanu Lavrentjeviču Parkinsonu, nipošto nemojte biti sigurni da ćete to znati nakon što pročitate knjigu. Između ostaloga, Basara ima i tu čudnu navadu, pratimo je još od Fame o biciklistima, da mijenja raspoloženje prema svojim likovima, da se maskira u njih i da zameće tragove ideji kojom je vođena naracija. Naoko, on je pisac ideja, katkad nam se učini da, poput autora iz davnih doba, svoje filozofske i političke rasprave pretvara u romane, ili da radi ono što je još Platon radio u svojim dijalozima, ali ubrzo shvaćamo da smo na krivom tragu. Anarhist koji vapi za redom u kosmosu, bogotražitelj koji se ruga vjerskim zanosima i bogoradi protiv institucija i ceremonijala, panker koji uspostavlja matematički sklad Bachovih fuga, Basara je pisac neprestanih proturječnosti. Samo što te njegove proturječnosti nisu samim sebi svrha. Upravo iz njih rađa se drama njegove književnosti.
Majstor je u imenovanju likova. Time će se jednom baviti stilisti. Recimo, zašto se glavni lik preziva Parkinson? Rus škotskog porijekla, reći ćete, i bila bi to zgodna i bezazlena zvrčka u pripovijesti, lako i nepretenciozno očuđenje, da nije prožetosti konfliktom Istoka i Zapada, beskrajne Rusije i tog posve malenog ostatka svijeta. Nesporazum nastaje iz tragično krivih međusobnih interpretacija i tumačenja, u kojima se s ruske strane svaki put rađa poneka monumentalna pogreška, i u toj pogreški element paradoksalne komičnosti. Uostalom, taj komični paradoks, ta monumentalna pogreška postoje i u samoj razlici između zapadnjačkog parkinsonizma i parkinsonizma D. L. Parkinsona. Ne samo da su to dva različita stanja, nego to su i dva suprotna stanja. Jedno je negacija drugog.
U najvećoj moskovskoj bolnici D. L. Parkinson pokreće septembarsku revoluciju, “praobraz buduće oktobarske”. Počinje tako što bolesnici zbog loše bolničke hrane odbijaju doručak, “lupaju kašikama o manjerke”, bolničari ih uzalud smiruju batinama, jer ovaj put postoji organizacija. To vlast svaki put prekasno shvati: ne samo da je zaludno, nego je i opasno tući organiziranu skupinu ljudi, jer batinama se samo postiče revolucija. “Sve teče kao da pobunjenici slede uputstva još nenapisane Malaparteove Tehnike državnog udara, zauzimaju kuhinju, ostavu, magacin lekova i operacijske sale. Sazivaju konferenciju za štampu, na koju pozivaju dopisnike domaćih i stranih novina. Pozivaju bolesnike ostalih bolnica, poliklinika i sanatorijuma da se priključe revoluciji. Odziv je iznad svakog očekivanja.”
U toj apsurdnoj priči, koju bi neki drugi romanopisac iskoristio za kakvu epsku grotesku od nekoliko stotina stranica, dok je Basara apsolvira tek na stranicu dvije, i to zbog efekta sitne narativne i dramatske pirotehnike, čitatelj prepoznaje nešto što se u zbilji događalo, što je dio historije našeg raspadanja i što se, na neki način, davno usjeklo u naš kulturnoidentitetski imaginarij: pa upravo tako su, kako Basara opisuje septembarsku revoluciju, započeli 1981. “nemiri na Kosovu”, koji će zatim prerasti u pobunu s ciljem totalnog društvenog prevrata, što će reći u – revoluciju. Ali pisac ovoga, vjerojatno, nije ni bio svjestan. Naprosto, svaka revolucija započinje kao društveno marginalna pobuna, skoro u pravilu zbog hrane. I svaku revoluciju moguće je ugušiti – hranom. U Moskvi, u glavnoj bolnici, osnovana je Republika bolesnih, nakon što su revolucionari postavili svoja četiri politička zahtjeva, na kojima “prepoznajemo Parkinsonov rukopis”. Opet ih vrijedi radi pouke citirati: “1. izjednačavanje prava zdravih i bolesnih. 2. prestanak ograničavanja kretanja bolesnika. 3 pravo bolesnika da sami sebi postavljaju dijagnozu i određuju terapiju. 4. dvadeset poslaničkih mesta za bolesnike u budućem parlamentu Rusije.” Kako se sve, veli Basara, zbiva u Moskvi, “pred očima ambasadora, novinara i svetskih putnika, apsolutno je nemoguće poslati vojsku na goluruke bolesnike”, pa se vlast, nakon što je prihvatila političke zahtjeve revolucionara, poslužila metodom koji je u kršenju revolucije, zapravo, mnogo efikasniji od sile oružja: “Pred parom kobasica koje je Ministarstvo zdravlja obećalo kao zamenu za bljutavu kašu, ideali naglo počinju da blede. Bolesnici se poslušno vraćaju u krevete. Čekaju sledovanje boršča i kobasica. Zamenik ministra zdravlja, pred svitom ambasadora, stranih i domaćih novinara, lično sipa boršč i deli kobasice. I stvar je završena. Već sutra ujutru, u manjerkama je ponovo sluzava kaša. Nekolicina odvažnih počinje da lupa kašikama. Ali više nema nikoga ko bi mogao da politizuje tu buku (…) U bolesničke sobe ulaze bolničari s debelim batinama.” I tako skončava septembarska revolucija u Moskvi, po modelu nipošto novom i originalnom. Tako su, iskustvo nas uči, skončale sve stvarno propale revolucije u našem vijeku, među kojima, eto, mogli bismo se sjetiti, vjerojatno na Basarin užas, one studentske iz 1968. Jedina je šansa svih revolucionara uvijek da će vlast posegnuti za oružjem, umjesto za borščem i kobasicama.
No, je li to Svetislav Basara pisac društvenih alegorija? Nije, i to bi se također trebalo reći: alegorijski sloj njegovih pripovijesti, pa tako i ove u Usponu i padu Parkinsonove bolesti, posljedica je načina na koji se stvarnost odnosi prema priči, a ne na koji se priča odnosi prema stvarnosti. Stvarnost je, povijest je alegorija Basarinog romana, a ne obrnuto. I ta se alegorija počinje odvijati nakon što je roman napisan i objavljen. Pročitajte Uspon i pad Parkinsonove bolesti, pa promotrite kako je od trenutka u kojem je pisac stavio svoju posljednju tačku potekla historija Rusije, Srbije, Europe…
Ovaj je roman kombinacija male povijesti života i rada D. L. Parkinsona, te njegovih teorijskih i revolucionarnih tekstova, i svjedočenja i pripovijesti slavnih i manje slavnih suvremenika, recimo Vladimira Nabokova ili duha poginulog turskog oficira Mehmeta Alija Muratoglua. Već negdje na početku pisac objavljuje svoj prezir prema poštivanju vremenskih i kronoloških zadatosti i zakonitosti. To što se nešto u takozvanoj stvarnosti dogodilo prije nečega drugog, ne znači ništa i ni na koji se način ne odnosi prema istinitosti kauzalnih veza. Ono što se zbilo u budućnosti vrlo često ostavlja posljedice u prošlosti. To je neobično važna pouka ne samo za čitatelje i čitaoce ovoga romana, nego i cjelokupnog narativnog, romanesknog Basarinog djela, i ona je među zakonima Basarine naracije. Demon historije, kojim se pisac često bavi i kojem se ruga, rugajući se svojim romanesknim antagonistima, nije, kako se samoobmanjuju historiografi i historičari, licem okrenut prema prošlosti. Njegova orijentacija mijenja se od prilike do prilike. Obično je poput publike na teniskom meču, koja maše glavama s jedne na drugu stranu mreže…
“Turizam je doista nacizam bez oružja.” Mamurluk je politički projekt. Bolovanje se kod Rusa pretvara u letargično ljenčarenje. “Zapamtite Nabokove”, svjedoči slavni pisac da mu je govorio D. L. Parkinson, “biti bolestan veoma je ozbiljan posao”. Nabokov poslije o tome razgovara s Berđajevom, pokušava dokučiti je li Parkinson lud, ili je zanesenjak novog doba, koji slijepo vjeruje u svoje fantastične teorije. Berđajev, međutim, nalazi razlog da se suglasi s jednim od Parkinsonovih stavova, onim o Aleksandru Makedonskom… I priča se nastavlja dalje, ludilo povijesti kovitla se poput uznemirenog duha kakvog anonimnog nesretnika u provincijskoj ludnici, čije ime i prezime nikome nikad neće značiti ništa. Lavrentij Akakijevič, otac Demjanov, piše Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom, i to je jedan od vrhunaca ovog romana. Piše mu o nauku svoga sina, i poziva ga u rat: “Fjodore Mihajloviču! Baćuška! Hajde da zaratimo protiv realnosti. Vi, samo Vi i Vaš genij, Vaš talenat, harizma i uticaj, mogu potpaliti oganj pravedne revolucije bolesnih. U suprotnom: imaćemo revoluciju idolopoklonika zdravlja. Sve sam video u vizijama. Nemojte olako reći: to je Parkinsonov delirijum. Bilo bi pogrešno. Nemam ja s tim ništa. Samo sam posmatrao. To možda liči na delirijum, to možda i jeste delirijum, ali to će veoma brzo biti ruska stvarnost. (…) Kao iskusan bolesnik i genijalan čovek, Vi svakako pratite znake vremenai primećujete da porast brige za prirodno zdravlje (kakva masna laž!) čini da je isti taj narod sve bolesniji. Svaka nova bolnica za posledicu ima jednu novu izmišljenu bolest. Pod naslagama tih fiktivnih (ali ništa manje neprijatnih) bolešćina više nismo u stanju da prepoznamo našu pravu bolest na smrt: sve su terapije stoga pogrešne i kontradiktorne, jer naša istinska bolest u samoj sebi sadrži i lek.
To jest – pokajanje.”
Nešto je genijalno, nešto čudovišno u tom tonu, koji u početku možemo otpisivati kao pretjerivanje, možemo se tako tješiti, ali najednom se onda velika hiperbola survava u nešto što prepoznajemo kao svoje. Recimo, kada grof Vronski 1913. “na kolenima moli imperatora da se na period od dvadeset godina iz kalendara izbaci mesec oktobar”, samo načas se u sebi nasmijemo. Kao i onim fanatiziranim Parkinsonovim nastupima protiv sapuna i protiv zdravlja koje, tobože, svijetu donosi sapun. A onda nas prođe smijeh.
Veliki ruski roman srpske književnosti
Pogovor za novo izdanje romana Uspon i pad Parkinsonove
Premda je provodio stilske, žanrovske, pa i tematske mijene i prevrate, Basara otpočetka je pisac paralelne stvarnosti i razdešene povijesti. E, kad bi se u nekoj paralelnoj stvarnosti, u kojoj bi književnost svijetu bila važna otprilike onoliko koliko je svijet važan književnosti, dogodilo da mi Basara dođe kao svome starom drugu s upravo dovršenim rukopisom svoga novog romana Uspon i pad Parkinsonove bolesti, ja bih ga, naravno nakon čitanja, posavjetovao da to za masne pare proda Rusima. Oni će već naći pisca, ja bih im predložio Viktora Peljevina, koji će roman posvojiti, i tako će nastati velika prevratna knjiga ruske postkomunističke, postsovjetske i postmodernističke proze, ona za kojom je od 1989. ili od 1991. tragala moćna četa darovitih pripovjedača i romanopisaca, tražeći ruski izlaz iz realizma. I premda su neki od njih, ponajprije sam Peljevin, napisali romana, to znam, jer sam i Peljevinov pasionirani čitatelj, nisu našli izlaz, nego su se u postmodernizmu zaglavili kao u kakvoj strašnoj kući bez prozora i vrata. Osim toga, rekao bih Basari nakon što bih pročitao rukopis, cijela stvar ima neprocjenjiv marketinški, pa onda i materijalni, da ne kažem finansijski potencijal. Zadržiš li ti ovaj roman za sebe, rekao bih mu, za njega ćeš, vjerojatno, dobiti Ninovu nagradu, koju ti ne dadoše za Famu o biciklistima, nakon čega će izogovarati i tebe i knjigu, pa će sljedećih trideset godina trabunjati da si ti napisao i boljih romana od Parkinsona, a od novca od prodaje knjige u Srbijici moći ćeš neko vrijeme pokrivati troškove režija i kafane, nakon čega će ti se učiniti da nikakvih para tu nije ni bilo. Na ozbiljniju fajdu od prijevoda ne računaj, rekao bih Basari, jer malo šta je tako nekomercijalno kao kad srpski pisac, makar i genijalan, raspravlja sudbinu svijeta i Rusije. Ustvari, pogotovo ako je genijalan! Ako, pak, Rusima prodaš Uspon i pad Parkinsonove bolesti (ali možda pod uslovom da ga oni daju Peljevinu; ipak bi bila sramota da knjiga završi kod Limonova), stvar će se u Rusiji prodati u nekoliko miliona primjeraka, bit će prevedena na sve jezike Zapada i Istoka, o njoj će se govoriti na svim svjetskim postmodernističkim okupljanjima, sajmovima knjiga i književnim festivalima, tako da nije isključeno, rekao bih Basari, da će i tebe, kao čuvenog i prevođenog srpskog pisca, zvati da govoriš o Usponu i padu Parkinsonove bolesti, Viktora Peljevina. Ipak se u tom genijalnom ruskom romanu na više mjesta spominju Srbi i Srbija, pa da ti kažeš, rekao bih Basari, je li sve to Peljevin kako treba napravio.
Jest da, možda, nije najjednostavnije odreći se vlastitog književnog djela, i to tako da ga prodaš jednoj takvoj firmi kakva je Rusija, jednoj takvoj, kako je Basara naziva, kosmogoniji, ali, ruku na srce, radio je Basara i neobičnije stvari od te. A korist po književnost i po Uspon i pad Parkinsonove bolesti bila bi neprocjenjiva. Pisac mora podnijeti žrtvu za svoje djelo, rekao bih Basari, čak i ako prilike zahtijevaju da ga se odrekne, da ga, kao novorođenče, u kutiji za cipele ostavi pred vratima socijalne ustanove ili crkve. Ustvari, pred vratima ruske ambasade.
Međutim, u stvarnosti, kao ni u čitateljskoj interpretaciji, ništa od toga neće se dogoditi. Bez obzira na ovu sjajnu poslovnu ideju, koju bi Basara, siguran sam u to, rado prihvatio, jer bi mu njezino ostvarenje donijelo novca za još barem dva života, Uspon i pad Parkinsonove bolesti ostaje njegov i srpski roman. U zbilji, vrijeme se vratiti ne može. I ne mogu postojati paralelne stvarnosti i povijesti, čak ni ako je njihov sadržaj uvjerljiviji, stvarniji i historijski utemeljeniji od sadržaja zbilje. Takvo što moguće je samo u romanu. Dakle, trebao bih za ovu stvar napisati basarijanski roman, koji počinje tom pomalo kilavom, nesigurnom i neuvjerljivom scenom u kojoj mi Basara 2006. dolazi s upravo dovršenim rukopisom Uspona i pada Parkinsonove bolesti, i ja mu zatim dajem svoj dragocjeni poslovno-književni savjet, da bi dvadesetak stranica zatim autor romana postao Viktor Peljevin, sa čime se mijenja književna, kulturna i politička povijest naše sadašnjosti…
To je još jedna važna konstanta romanesknog i esejističkog djelovanja Svetislava Basare. Njegova trajna tematska opsesija je povijest sadašnjosti. Sve vrijeme svijeta slijeva se u njegovim tekstovima u ovaj, upravo sad, trenutak. U tom je trenutku Basarina vječnost i Basarin Sudnji čas. On je moralist, nesumnjivo najmarkantniji i najmoćniji u srpskoj romanesknoj književnosti, on je prosvjetitelj, narodni tumač i zvjezdoznanac, koji će objašnjavati kosmos tako što će stvoriti usporedni književni kosmos, u kojemu će odnos među nebeskim tijelima biti jednak kako u onom originalnom, ali će u njemu biti one vrste pretjerivanja koja priču čini pričom.
Već negdje pri početku romana on ispisuje tvrdnju koja kao da je grafit, osvanuo jednoga sablasnog jutra na bedemu ovodobnog Kremlja: “realizam u ruskoj književnosti upropastio (je) rusku realnost”. Premda semantički, kao konstrukcija, proizlazi iz Basarinog stila i mišljenja, ovaj grafit, integriran u tekst romana, vjerojatno je ono najtačnije i najpreciznije što bi se o postsovjetskoj Rusiji moglo reći. Premda u romanu uopće nije riječ o toj Rusiji, nego o onoj prethodnoj, i premda je, kako u prvoj rečenici romana saznajemo: “Demjan Lavrentjevič Parkinson, izumitelj strašne bolesti, umro (…) od iscrpljenosti 1947. godine u logoru na Kolimi pod lažnim imenom Nikolaj Nikolajevič Kuznjecov.” Ali, već u drugoj ćemo i trećoj rečenici doznati nešto veoma važno, i za sovjetsku Rusiju, i za Basarine književne strategije: “Pod tim otrcanim imenom Parkinson će provesti još četrdeset i tri turobne mrtvačke godine – sve do perestrojke, glasnosti i raspada SSSR-a, raspada kome je (sad već rehabilitovani) Demjan Lavrentjevič – ako je verovati činjenicama iz predstojeće hronolije i biografije – itekako doprineo. D. L. Parkinson je, dakle, rehabilitovan zajedno sa stotinama hiljada što realnih što fiktivnih logoraša; ponovo dobija kuću svog iščilelog bića – ime.”
U Basarinim strategijama, kao ni u povijesti, privatnoj, porodičnoj kao i političkoj, dvadesetog vijeka, formalna kronologija ne znači mnogo. Kao ni činjenica da je ovaj formalno govoreći živ, dok je onaj, isto tako formalno govoreći, umro. Jer niti je prvi suštinski živ, niti je drugi u pravom smislu umro. Tko je živ, a tko mrtav, u mahnitoj historiji dvadesetog stoljeća i u Basarinim romanima, nije nešto što se ustanovljava u mrtvačnicama i prosekturama, ili na grobljima. U romanesknoj pripovijesti suštinska pitanja života i smrti tiču se čvrste logike naracije, ili slobodne volje pripovjedača, a u Basarinom su slučaju obje stvari najdirektnije povezane s mračnom logikom povijesti. Ili historije, u višem smislu riječi.
Svojevremeno je, ubrzo po premijernom objavljivanju Uspona i pada Parkinsonove bolesti, određenu smutnju u javnosti izazvao sam naslov. Među nečitajućom publikom, naime, kakve je uvijek većina, a o kakvoj Basara ponekad vodi više računa nego ijedan drugi pisac, stvoren je utisak da to Basara tematizira onu bolest iz medicinskih enciklopedija, izazvanu smanjenim lučenjem dopamina u dijelu mozga koji upravlja voljnim čovjekovim pokretima. Iz tako nastale smutnje i pogreške, i njezinoga odnosa prema povijesti i bolesti ispričanim u romanu, nastaje jedan od začudnih efekata romana. Medicinski parkinsonizam bolest je pojedinca – D. L. Parkinson naglasio bi: navodna bolest – dok je parkinsonizam D. L. Parkinsona bolest zajednice, kulture, čovječanstva. Osnovna i najpogubnija manifestacija te bolesti prividno je – zdravlje.
Ono što će olakog i prebrzog čitatelja svakako podsjetiti na Famu o biciklistima jest Basarina sklonost da se poigrava oprečnim pojmovima i paradoksima. Tako, recimo, zdravlje postaje bolest, a bolest se pretvara u zdravlje. Samo što to i nije paradoks u modernome vremenu i vijeku, i u onakvoj zajednici ljudi koja će prevladati u dvadesetom stoljeću i u romanima F. M. Dostojevskog, koji u najvećoj mjeri doista i jest pisac dvadesetog vijeka: bolesti kojima smo opsjednuti i koje nas, gorde, more za kapijama modernih bolnica i drugih medicinskih ustanova, redom su ozdravljive, dok od zdravlja, onakvog kakvo je zamišljeno i zapovjeđeno, definitivno ozdravljanja nema. Tako to Basara predstavlja, a tako to, otprilike, izgleda i u učenjima Demjana Lavrentjeviča Parkinsona. Pritom, Basara je ispod površine stvari – satiričar. Ili je on, još bolje i tačnije rečeno, humoristički pisac, komediograf, možda onaj i onakav kakvim je sebe nastojao vidjeti Thomas Mann. Samo što je, za razliku od Manna, Basara prošao i te škole, koje se, za razliku od tragičarskih i tragediografskih škola, uglavnom prolaze u stvarnosti, na trgu i ulici, svakako s one druge strane kućnoga praga, i to nužno iz autsajderske pozicije. Mannu nije, međutim, bilo dato da se rodi kao autsajder, ni u porodičnom, a bogme ni u zavičajnom smislu. Razlika među njima dvojicom je razlika između Lübecka i Bajine Bašte. Za ozbiljnog komediografa, Bajina Bašta sretnije je mjesto za roditi se.
Ali neka nas Mann predaleko ne odvede, vraćajmo se Basarinoj komediji i satiri. Naš pisac vlada tom genijalnom vještinom, pogotovu u Usponu i padu Parkinsonove bolesti i u srodnim romanima iz takozvane basarinske historiografsko-kulturološko-teološke metafikcije, da neprestano zavarava vlastite tragove, tako da ne biva do kraja jasno čemu se i kome se on to ruga, a s čime ili s kime se identificira. Mann ima jasnu i nedvosmislenu distancu prema Felixu Krullu, a kakav je Basarin odnos prema Demjanu Lavrentjeviču Parkinsonu, nipošto nemojte biti sigurni da ćete to znati nakon što pročitate knjigu. Između ostaloga, Basara ima i tu čudnu navadu, pratimo je još od Fame o biciklistima, da mijenja raspoloženje prema svojim likovima, da se maskira u njih i da zameće tragove ideji kojom je vođena naracija. Naoko, on je pisac ideja, katkad nam se učini da, poput autora iz davnih doba, svoje filozofske i političke rasprave pretvara u romane, ili da radi ono što je još Platon radio u svojim dijalozima, ali ubrzo shvaćamo da smo na krivom tragu. Anarhist koji vapi za redom u kosmosu, bogotražitelj koji se ruga vjerskim zanosima i bogoradi protiv institucija i ceremonijala, panker koji uspostavlja matematički sklad Bachovih fuga, Basara je pisac neprestanih proturječnosti. Samo što te njegove proturječnosti nisu samim sebi svrha. Upravo iz njih rađa se drama njegove književnosti.
Majstor je u imenovanju likova. Time će se jednom baviti stilisti. Recimo, zašto se glavni lik preziva Parkinson? Rus škotskog porijekla, reći ćete, i bila bi to zgodna i bezazlena zvrčka u pripovijesti, lako i nepretenciozno očuđenje, da nije prožetosti konfliktom Istoka i Zapada, beskrajne Rusije i tog posve malenog ostatka svijeta. Nesporazum nastaje iz tragično krivih međusobnih interpretacija i tumačenja, u kojima se s ruske strane svaki put rađa poneka monumentalna pogreška, i u toj pogreški element paradoksalne komičnosti. Uostalom, taj komični paradoks, ta monumentalna pogreška postoje i u samoj razlici između zapadnjačkog parkinsonizma i parkinsonizma D. L. Parkinsona. Ne samo da su to dva različita stanja, nego to su i dva suprotna stanja. Jedno je negacija drugog.
U najvećoj moskovskoj bolnici D. L. Parkinson pokreće septembarsku revoluciju, “praobraz buduće oktobarske”. Počinje tako što bolesnici zbog loše bolničke hrane odbijaju doručak, “lupaju kašikama o manjerke”, bolničari ih uzalud smiruju batinama, jer ovaj put postoji organizacija. To vlast svaki put prekasno shvati: ne samo da je zaludno, nego je i opasno tući organiziranu skupinu ljudi, jer batinama se samo postiče revolucija. “Sve teče kao da pobunjenici slede uputstva još nenapisane Malaparteove Tehnike državnog udara, zauzimaju kuhinju, ostavu, magacin lekova i operacijske sale. Sazivaju konferenciju za štampu, na koju pozivaju dopisnike domaćih i stranih novina. Pozivaju bolesnike ostalih bolnica, poliklinika i sanatorijuma da se priključe revoluciji. Odziv je iznad svakog očekivanja.”
U toj apsurdnoj priči, koju bi neki drugi romanopisac iskoristio za kakvu epsku grotesku od nekoliko stotina stranica, dok je Basara apsolvira tek na stranicu dvije, i to zbog efekta sitne narativne i dramatske pirotehnike, čitatelj prepoznaje nešto što se u zbilji događalo, što je dio historije našeg raspadanja i što se, na neki način, davno usjeklo u naš kulturnoidentitetski imaginarij: pa upravo tako su, kako Basara opisuje septembarsku revoluciju, započeli 1981. “nemiri na Kosovu”, koji će zatim prerasti u pobunu s ciljem totalnog društvenog prevrata, što će reći u – revoluciju. Ali pisac ovoga, vjerojatno, nije ni bio svjestan. Naprosto, svaka revolucija započinje kao društveno marginalna pobuna, skoro u pravilu zbog hrane. I svaku revoluciju moguće je ugušiti – hranom. U Moskvi, u glavnoj bolnici, osnovana je Republika bolesnih, nakon što su revolucionari postavili svoja četiri politička zahtjeva, na kojima “prepoznajemo Parkinsonov rukopis”. Opet ih vrijedi radi pouke citirati: “1. izjednačavanje prava zdravih i bolesnih. 2. prestanak ograničavanja kretanja bolesnika. 3 pravo bolesnika da sami sebi postavljaju dijagnozu i određuju terapiju. 4. dvadeset poslaničkih mesta za bolesnike u budućem parlamentu Rusije.” Kako se sve, veli Basara, zbiva u Moskvi, “pred očima ambasadora, novinara i svetskih putnika, apsolutno je nemoguće poslati vojsku na goluruke bolesnike”, pa se vlast, nakon što je prihvatila političke zahtjeve revolucionara, poslužila metodom koji je u kršenju revolucije, zapravo, mnogo efikasniji od sile oružja: “Pred parom kobasica koje je Ministarstvo zdravlja obećalo kao zamenu za bljutavu kašu, ideali naglo počinju da blede. Bolesnici se poslušno vraćaju u krevete. Čekaju sledovanje boršča i kobasica. Zamenik ministra zdravlja, pred svitom ambasadora, stranih i domaćih novinara, lično sipa boršč i deli kobasice. I stvar je završena. Već sutra ujutru, u manjerkama je ponovo sluzava kaša. Nekolicina odvažnih počinje da lupa kašikama. Ali više nema nikoga ko bi mogao da politizuje tu buku (…) U bolesničke sobe ulaze bolničari s debelim batinama.” I tako skončava septembarska revolucija u Moskvi, po modelu nipošto novom i originalnom. Tako su, iskustvo nas uči, skončale sve stvarno propale revolucije u našem vijeku, među kojima, eto, mogli bismo se sjetiti, vjerojatno na Basarin užas, one studentske iz 1968. Jedina je šansa svih revolucionara uvijek da će vlast posegnuti za oružjem, umjesto za borščem i kobasicama.
No, je li to Svetislav Basara pisac društvenih alegorija? Nije, i to bi se također trebalo reći: alegorijski sloj njegovih pripovijesti, pa tako i ove u Usponu i padu Parkinsonove bolesti, posljedica je načina na koji se stvarnost odnosi prema priči, a ne na koji se priča odnosi prema stvarnosti. Stvarnost je, povijest je alegorija Basarinog romana, a ne obrnuto. I ta se alegorija počinje odvijati nakon što je roman napisan i objavljen. Pročitajte Uspon i pad Parkinsonove bolesti, pa promotrite kako je od trenutka u kojem je pisac stavio svoju posljednju tačku potekla historija Rusije, Srbije, Europe…
Ovaj je roman kombinacija male povijesti života i rada D. L. Parkinsona, te njegovih teorijskih i revolucionarnih tekstova, i svjedočenja i pripovijesti slavnih i manje slavnih suvremenika, recimo Vladimira Nabokova ili duha poginulog turskog oficira Mehmeta Alija Muratoglua. Već negdje na početku pisac objavljuje svoj prezir prema poštivanju vremenskih i kronoloških zadatosti i zakonitosti. To što se nešto u takozvanoj stvarnosti dogodilo prije nečega drugog, ne znači ništa i ni na koji se način ne odnosi prema istinitosti kauzalnih veza. Ono što se zbilo u budućnosti vrlo često ostavlja posljedice u prošlosti. To je neobično važna pouka ne samo za čitatelje i čitaoce ovoga romana, nego i cjelokupnog narativnog, romanesknog Basarinog djela, i ona je među zakonima Basarine naracije. Demon historije, kojim se pisac često bavi i kojem se ruga, rugajući se svojim romanesknim antagonistima, nije, kako se samoobmanjuju historiografi i historičari, licem okrenut prema prošlosti. Njegova orijentacija mijenja se od prilike do prilike. Obično je poput publike na teniskom meču, koja maše glavama s jedne na drugu stranu mreže…
“Turizam je doista nacizam bez oružja.” Mamurluk je politički projekt. Bolovanje se kod Rusa pretvara u letargično ljenčarenje. “Zapamtite Nabokove”, svjedoči slavni pisac da mu je govorio D. L. Parkinson, “biti bolestan veoma je ozbiljan posao”. Nabokov poslije o tome razgovara s Berđajevom, pokušava dokučiti je li Parkinson lud, ili je zanesenjak novog doba, koji slijepo vjeruje u svoje fantastične teorije. Berđajev, međutim, nalazi razlog da se suglasi s jednim od Parkinsonovih stavova, onim o Aleksandru Makedonskom… I priča se nastavlja dalje, ludilo povijesti kovitla se poput uznemirenog duha kakvog anonimnog nesretnika u provincijskoj ludnici, čije ime i prezime nikome nikad neće značiti ništa. Lavrentij Akakijevič, otac Demjanov, piše Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom, i to je jedan od vrhunaca ovog romana. Piše mu o nauku svoga sina, i poziva ga u rat: “Fjodore Mihajloviču! Baćuška! Hajde da zaratimo protiv realnosti. Vi, samo Vi i Vaš genij, Vaš talenat, harizma i uticaj, mogu potpaliti oganj pravedne revolucije bolesnih. U suprotnom: imaćemo revoluciju idolopoklonika zdravlja. Sve sam video u vizijama. Nemojte olako reći: to je Parkinsonov delirijum. Bilo bi pogrešno. Nemam ja s tim ništa. Samo sam posmatrao. To možda liči na delirijum, to možda i jeste delirijum, ali to će veoma brzo biti ruska stvarnost. (…) Kao iskusan bolesnik i genijalan čovek, Vi svakako pratite znake vremenai primećujete da porast brige za prirodno zdravlje (kakva masna laž!) čini da je isti taj narod sve bolesniji. Svaka nova bolnica za posledicu ima jednu novu izmišljenu bolest. Pod naslagama tih fiktivnih (ali ništa manje neprijatnih) bolešćina više nismo u stanju da prepoznamo našu pravu bolest na smrt: sve su terapije stoga pogrešne i kontradiktorne, jer naša istinska bolest u samoj sebi sadrži i lek.
To jest – pokajanje.”
Nešto je genijalno, nešto čudovišno u tom tonu, koji u početku možemo otpisivati kao pretjerivanje, možemo se tako tješiti, ali najednom se onda velika hiperbola survava u nešto što prepoznajemo kao svoje. Recimo, kada grof Vronski 1913. “na kolenima moli imperatora da se na period od dvadeset godina iz kalendara izbaci mesec oktobar”, samo načas se u sebi nasmijemo. Kao i onim fanatiziranim Parkinsonovim nastupima protiv sapuna i protiv zdravlja koje, tobože, svijetu donosi sapun. A onda nas prođe smijeh.