Jugoslavije više nema, osim u fantazijama hrvatskih histerika. Kao što onaj nasmiješeni klerikalac iz Grozda fantazira o oblicima i manifestacijama homoseksualne ljubavi, napaljen poput glavnog glumca u gay porniću, tako i naši desničari ne prestaju da zamišljati neku novu Jugoslaviju. I kao što se homofobi vlastitih sanja o dvanaestogodišnjim dečkićima nastoje riješiti tako što će svoje fantazije podmetnuti, recimo, organizatoricama i organizatorima raznoraznih marševa ponosa i ljubavi, tako i ovi manijaci već petnaestak godina ne prestaju da poštenom svijetu, manjincima svake vrste i ljevičarima, na uvce pjevaju od Vardara pa do Triglava i hej Slaveni. Sljedeća Jugoslavija – više se i ne zna koja po broju – postoji samo u glavama hulja, psihičkih bolesnika i desničarskih histerika. Nje ima samo u Hrvatskoj i nijednoj više državi nastaloj na prostorima one prošle Jugoslavije.
Milorad Pupovac skandalizirao je hrvatske luđake i manijake prijedlogom da se iz Ustava izostavi odredba o zabrani udruživanja u balkanske asocijacije. Zapravo, ispravnije bi bilo reći da ih je time erotizirao, jer su nanovo dobili priliku za svoju jugoslavensku maštariju. Već u vrijeme kada je ta zabrana unesena u Ustav, a bilo je to 1997. na balkanskim prostorima, i šire, unutar Sunčevog sustava, a možda i Mliječnoga puta, nije bilo razumnih stvorenja kojima bi na um palo da obnavljaju Jugoslaviju. Ali to je također bilo vrijeme kada su se, u organizaciji vladajuće stranke, rušili antifašistički spomenici i kada su, po Tuđmanovoj inicijativi, obnavljane institucije koje su postojale u NDH, dječji vrtići nosili su imena po književniku Mili Budaku, državna valuta nazvana je onako kako ju je šezdesetak godina ranije odlučio zvati Ante Pavelić, obnovljen je UNS, koji, istina, sad nije bio Ustaška nadzorna služba, ali je bio nešto tome vrlo slično…
Ustavna zabrana ulaska u balkanske asocijacije bila je nesumnjivo svjetonazorski inspirirana. Njome se, na posredan način, sugerirao sustav vrijednosti budućega hrvatskog društva, te ono što će se smatrati neprihvatljivim i što će biti izvan obuhvata i hrvatskoga nacionalnog bića i hrvatske države. No, i ovog puta, kako je to i inače bivalo za vladavine diktatora Tuđmana, važnijim se smatralo ono što je ostalo nespomenuto. Balkanske asocijacije proglašene su protuustavnom kategorijom da bi se istakla apsolutna negativna uloga Jugoslavije i komunista u hrvatskoj povijesti, ali i da bi se još malo, na huljski Tuđmanov način, naglasila suštinska nevinost i intaktnost Nezavisne Države Hrvatske i cjelokupnog ustaškog pokreta. Jer budimo jasni, ako NDH nije najveće zlo hrvatske povijesti, tada NDH uopće nije zlo. Onaj tko tvrdi da je na ovim prostorima postojalo nešto gore od Pavelića i njegove države, zapravo želi reći samo to da su Pavelić i ustaše pozitivan izraz hrvatskoga nacionalnog bića. Stoga, sa načelnoga i svjetonazorskog stanovišta – a Ustav itekako propisuje upravo to – u hrvatskome Ustavu, osim ako ne želimo afirmirati NDH, ne može, poimence ili u aluziju, biti negativno spomenuto nijedno drugo povijesno razdoblje, nijedna druga ideologija i nijedna druga politička i državna asocijacija. U odnosu na NDH socijalistička Jugoslavija, onakva kakva je bila, sa svim svojim negativnim elementima, ideološkim bremenom i nacionalnim disbalansom, predstavljala je razdoblje hrvatskoga iskupljenja među drugim europskim narodima, razdoblje pročišćenja i nevinosti. Ako NDH smjestimo tamo gdje joj je doista i mjesto, pa slobodno govorimo o Jugoslaviji, ona je bila zemlja za kojom nema nikakvog smisla žaliti.
Prijedlog Milorada Pupovca neupitna je gesta hrvatskoga patriotizma. Valja pamtiti da je taj čovjek 9. lipnja 2010, sa saborske govornice pokušao vratiti dostojanstvo nacionalnom svjetonazoru. I to ne samo zato što je sa stanovišta psihički uravnoteženog hrvatstva ideja o balkanskim asocijacijama izlišna, kao što bi bilo izlišno „rehabilitirati“ mesni narezak kojemu je istekao rok trajanja, nego i zato što je na taj način Pupovac pokušao hrvatski društveni svjetonazor, a onda i Ustav, izvesti iz kriptičnosti, kolektivne zavjere, urote protiv samih sebe, te na koncu, iz nacionalne laži. Također, valja pamtiti i to da je Sabor odšutio njegov prijedlog, osim što je čelnik HSP Danijel Srb nemušto prosvjedovao, ali se ni on nije odvažio izgovoriti ono što mu je na srcu. I doista, nije lako biti Srb, a biti Hrv, i biti star, a tako mlad… Žalosno je, međutim, ako je Srb razumio o čemu Pupovac govori, pa se usprotivio, a lijeva strana Sabora opet nije ništa shvatila, pa je šutjela. Ili njih desničari doista uspijevaju uplašiti erotskim fantazijama o zemlji seljaka na brdovitom Balkanu?
Hrvatska desnica sanja Jugoslaviju
Jugoslavije više nema, osim u fantazijama hrvatskih histerika. Kao što onaj nasmiješeni klerikalac iz Grozda fantazira o oblicima i manifestacijama homoseksualne ljubavi, napaljen poput glavnog glumca u gay porniću, tako i naši desničari ne prestaju da zamišljati neku novu Jugoslaviju. I kao što se homofobi vlastitih sanja o dvanaestogodišnjim dečkićima nastoje riješiti tako što će svoje fantazije podmetnuti, recimo, organizatoricama i organizatorima raznoraznih marševa ponosa i ljubavi, tako i ovi manijaci već petnaestak godina ne prestaju da poštenom svijetu, manjincima svake vrste i ljevičarima, na uvce pjevaju od Vardara pa do Triglava i hej Slaveni. Sljedeća Jugoslavija – više se i ne zna koja po broju – postoji samo u glavama hulja, psihičkih bolesnika i desničarskih histerika. Nje ima samo u Hrvatskoj i nijednoj više državi nastaloj na prostorima one prošle Jugoslavije.
Milorad Pupovac skandalizirao je hrvatske luđake i manijake prijedlogom da se iz Ustava izostavi odredba o zabrani udruživanja u balkanske asocijacije. Zapravo, ispravnije bi bilo reći da ih je time erotizirao, jer su nanovo dobili priliku za svoju jugoslavensku maštariju. Već u vrijeme kada je ta zabrana unesena u Ustav, a bilo je to 1997. na balkanskim prostorima, i šire, unutar Sunčevog sustava, a možda i Mliječnoga puta, nije bilo razumnih stvorenja kojima bi na um palo da obnavljaju Jugoslaviju. Ali to je također bilo vrijeme kada su se, u organizaciji vladajuće stranke, rušili antifašistički spomenici i kada su, po Tuđmanovoj inicijativi, obnavljane institucije koje su postojale u NDH, dječji vrtići nosili su imena po književniku Mili Budaku, državna valuta nazvana je onako kako ju je šezdesetak godina ranije odlučio zvati Ante Pavelić, obnovljen je UNS, koji, istina, sad nije bio Ustaška nadzorna služba, ali je bio nešto tome vrlo slično…
Ustavna zabrana ulaska u balkanske asocijacije bila je nesumnjivo svjetonazorski inspirirana. Njome se, na posredan način, sugerirao sustav vrijednosti budućega hrvatskog društva, te ono što će se smatrati neprihvatljivim i što će biti izvan obuhvata i hrvatskoga nacionalnog bića i hrvatske države. No, i ovog puta, kako je to i inače bivalo za vladavine diktatora Tuđmana, važnijim se smatralo ono što je ostalo nespomenuto. Balkanske asocijacije proglašene su protuustavnom kategorijom da bi se istakla apsolutna negativna uloga Jugoslavije i komunista u hrvatskoj povijesti, ali i da bi se još malo, na huljski Tuđmanov način, naglasila suštinska nevinost i intaktnost Nezavisne Države Hrvatske i cjelokupnog ustaškog pokreta. Jer budimo jasni, ako NDH nije najveće zlo hrvatske povijesti, tada NDH uopće nije zlo. Onaj tko tvrdi da je na ovim prostorima postojalo nešto gore od Pavelića i njegove države, zapravo želi reći samo to da su Pavelić i ustaše pozitivan izraz hrvatskoga nacionalnog bića. Stoga, sa načelnoga i svjetonazorskog stanovišta – a Ustav itekako propisuje upravo to – u hrvatskome Ustavu, osim ako ne želimo afirmirati NDH, ne može, poimence ili u aluziju, biti negativno spomenuto nijedno drugo povijesno razdoblje, nijedna druga ideologija i nijedna druga politička i državna asocijacija. U odnosu na NDH socijalistička Jugoslavija, onakva kakva je bila, sa svim svojim negativnim elementima, ideološkim bremenom i nacionalnim disbalansom, predstavljala je razdoblje hrvatskoga iskupljenja među drugim europskim narodima, razdoblje pročišćenja i nevinosti. Ako NDH smjestimo tamo gdje joj je doista i mjesto, pa slobodno govorimo o Jugoslaviji, ona je bila zemlja za kojom nema nikakvog smisla žaliti.
Prijedlog Milorada Pupovca neupitna je gesta hrvatskoga patriotizma. Valja pamtiti da je taj čovjek 9. lipnja 2010, sa saborske govornice pokušao vratiti dostojanstvo nacionalnom svjetonazoru. I to ne samo zato što je sa stanovišta psihički uravnoteženog hrvatstva ideja o balkanskim asocijacijama izlišna, kao što bi bilo izlišno „rehabilitirati“ mesni narezak kojemu je istekao rok trajanja, nego i zato što je na taj način Pupovac pokušao hrvatski društveni svjetonazor, a onda i Ustav, izvesti iz kriptičnosti, kolektivne zavjere, urote protiv samih sebe, te na koncu, iz nacionalne laži. Također, valja pamtiti i to da je Sabor odšutio njegov prijedlog, osim što je čelnik HSP Danijel Srb nemušto prosvjedovao, ali se ni on nije odvažio izgovoriti ono što mu je na srcu. I doista, nije lako biti Srb, a biti Hrv, i biti star, a tako mlad… Žalosno je, međutim, ako je Srb razumio o čemu Pupovac govori, pa se usprotivio, a lijeva strana Sabora opet nije ništa shvatila, pa je šutjela. Ili njih desničari doista uspijevaju uplašiti erotskim fantazijama o zemlji seljaka na brdovitom Balkanu?