U nedjelju, dok sam u televizijskome dnevniku gledao hrvatskoga predsjednika Ivu Josipovića, kako s dvojicom svojih bosanskih subesjednika Miloradom Dodikom i Sulejmanom Tihićem obilazi mjesta na kojima su od zločinačke ruke, a zbog vlastite nacionalnosti, stradali pripadnici tri bosanskohercegovačka naroda, iz glave mi nije izlazila pjesma, pronađena u rukopisnoj zaostavštini hrvatskoga i srpskog, te ponajvećma dubrovačkog pjesnika Milana Milišića, koja nosi naslov „Stihovi za pomirenje“, a čija prva strofa ovako ide: „Jedni su bili na jednoj strani/ Drugi su bili na drugoj strani/ Jedni su, zdvojni, dizali ruku do čela/ Drugi su, u grču, upravljali ruke u nebo/ Jedni su, u groznici, vikali/ Drugi su samo izvršavali naređenja/ Nije li vrijeme da prignemo koljeno/ Da izgovorimo stihove za pomirenje?“ Potom slijedi još osam strofa, ali u svakoj se, uz minimalnu varijaciju, ponavljaju posljednja dva stiha, da bi na kraju, posljednja četiri stiha pjesme glasila ovako: „Javlja se konačno ova gladna zora/ Koja svjedoči da bi moglo biti drukčije:/ Da ne budemo više jedni nego drugi/ Da prignemo koljeno, da izgovorimo stihove za pomirenje.“
Silno je važno što je Ivo Josipović otišao u Sijekovac. U tom, prije rata nacionalno mješovitom mjestu, 26. ožujka pripadnici HOS-a načinili su pokolj nad civilnim srpskim stanovništvom. Ubili su devetero civila, a narednih dana još dvadesetak. Naravno, i u ovom slučaju postoje manipulacije brojem mrtvih, te jesu li svi bili civili ili je među njima bilo i vojnika. Ali time se bit zločina ne mijenja, niti se dovodi u pitanje razlog i simbolika Josipovićeva čina. Odajući počast nevinim i nenaoružanim žrtvama Sijekovca, koliko god takvih žrtava bilo, on je odao počast baš svakome nedužnom Srbinu i Srpkinji, koje je u ratu započetom 1992, u Bosni i Hercegovini ubio neki Hrvat. Iako to nije učinio, jer je takvo što iz naše balkanske perspektive posve nemuževna gesta i samo bi isprovocirao pjenu na gubicama onih koji su beznadno zaraženi nacionalističkim bjesnilom, Josipović je u Sijekovcu simbolično prignuo koljeno. Možda će to nešto značiti obiteljima žrtava, ali takav je čin puno važniji hrvatskome društvu, jer mu pruža moralnu vjerodostojnost. Na takvo što spremna su samo povijesno zrela i odgovorna društva. Osim što je povjerovao da Hrvatska može odmah sad biti takva, Josipović je dvojicu Bosanaca naveo da u tome iz vlastitih perspektiva sudjeluju. Dok mu to sa Sulejmanom Tihićem, pametnim i odgovornim čovjekom, koji je u stanju uživjeti se u ulogu drugih, nije bilo ni teško, ni izazovno, činjenica da je Milorada Dodika odveo u Kozarac i Briševo, dramatična je u svim svojim značenjima, bez obzira na to što Dodik za pobijene Bošnjake u Kozarcu i pobijene Hrvate u Briševu sigurno nije osjetio isto što i Josipović za sijekovačke Srbe. Ali ipak je i njemu, simbolično, klecnulo koljeno.
Smisao geste koji je učinio predsjednik Hrvatske nije ni u kakvim prebrojavanjima mrtvih i odvagivanjima krivnje. Na to „da prignemo koljeno, da izgovorimo stihove za pomirenje“ ne pozivamo se prema broju optuženih u Haagu, niti prema tome tko je u ratu bio napadač a tko napadnuti, nego slijedimo poziv vlastite unutarnje odgovornosti. Ima nešto gotovo dječje u tom iščekivanju da prvi koljeno prignu predstavnici onih koji su najviše ubijali. Takvog načela nema ni u Bibliji, ni u Kuranu, ni o ženevskim konvencijama i svim znanim i neznanim deklaracijama o ljudskim pravima, etičkim priručnicima i udžbenicima. Čovjek reagira u ime vlastite odgovornosti, koja baš i nije u vezi s odgovornošću onih što su provodili rat s druge strane fronte. Uostalom, lakše je klečati onima što predstavljaju stranu koja je, načelno govoreći, počinila manje zločina ili koja je za rat manje kriva. Lakše je Josipoviću, nego recimo Borisu Tadiću. Dodika ne spominjemo, jer je on, ipak, neautentičan u pitanjima povijesne i društvene odgovornosti.
Nakon onoga što se dogodilo u nedjelju, ništa se dramatično neće promijeniti ni u Bosni i Hercegovini, ni u Hrvatskoj. Ali taj će događaj, kao i Josipovićev nedavni odlazak u Ahmiće i Križančevo selo, gdje su ga, zanimljivo, pratili samo vjerski dostojanstvenici, no nije bilo njegova sarajevskog domaćina Harisa Silajdžića, ponešto promijeniti u načinu na koji ljudi u Hrvatskoj osjećaju sebe i druge. Nakon što predsjednik nije izgubio ništa od svoje snage i dostojanstva kada je „prignuo koljeno“, nakon što je na zoran način pokazao da prihvaćanjem odgovornosti za vlastite zločine i vlastite žrtve samo dobivaju na vjerodostojnosti, ljudi su poučeni da nam naša savjest ne smije biti neprijatelj.
Hrvatska veličina u malom Sijekovcu
U nedjelju, dok sam u televizijskome dnevniku gledao hrvatskoga predsjednika Ivu Josipovića, kako s dvojicom svojih bosanskih subesjednika Miloradom Dodikom i Sulejmanom Tihićem obilazi mjesta na kojima su od zločinačke ruke, a zbog vlastite nacionalnosti, stradali pripadnici tri bosanskohercegovačka naroda, iz glave mi nije izlazila pjesma, pronađena u rukopisnoj zaostavštini hrvatskoga i srpskog, te ponajvećma dubrovačkog pjesnika Milana Milišića, koja nosi naslov „Stihovi za pomirenje“, a čija prva strofa ovako ide: „Jedni su bili na jednoj strani/ Drugi su bili na drugoj strani/ Jedni su, zdvojni, dizali ruku do čela/ Drugi su, u grču, upravljali ruke u nebo/ Jedni su, u groznici, vikali/ Drugi su samo izvršavali naređenja/ Nije li vrijeme da prignemo koljeno/ Da izgovorimo stihove za pomirenje?“ Potom slijedi još osam strofa, ali u svakoj se, uz minimalnu varijaciju, ponavljaju posljednja dva stiha, da bi na kraju, posljednja četiri stiha pjesme glasila ovako: „Javlja se konačno ova gladna zora/ Koja svjedoči da bi moglo biti drukčije:/ Da ne budemo više jedni nego drugi/ Da prignemo koljeno, da izgovorimo stihove za pomirenje.“
Silno je važno što je Ivo Josipović otišao u Sijekovac. U tom, prije rata nacionalno mješovitom mjestu, 26. ožujka pripadnici HOS-a načinili su pokolj nad civilnim srpskim stanovništvom. Ubili su devetero civila, a narednih dana još dvadesetak. Naravno, i u ovom slučaju postoje manipulacije brojem mrtvih, te jesu li svi bili civili ili je među njima bilo i vojnika. Ali time se bit zločina ne mijenja, niti se dovodi u pitanje razlog i simbolika Josipovićeva čina. Odajući počast nevinim i nenaoružanim žrtvama Sijekovca, koliko god takvih žrtava bilo, on je odao počast baš svakome nedužnom Srbinu i Srpkinji, koje je u ratu započetom 1992, u Bosni i Hercegovini ubio neki Hrvat. Iako to nije učinio, jer je takvo što iz naše balkanske perspektive posve nemuževna gesta i samo bi isprovocirao pjenu na gubicama onih koji su beznadno zaraženi nacionalističkim bjesnilom, Josipović je u Sijekovcu simbolično prignuo koljeno. Možda će to nešto značiti obiteljima žrtava, ali takav je čin puno važniji hrvatskome društvu, jer mu pruža moralnu vjerodostojnost. Na takvo što spremna su samo povijesno zrela i odgovorna društva. Osim što je povjerovao da Hrvatska može odmah sad biti takva, Josipović je dvojicu Bosanaca naveo da u tome iz vlastitih perspektiva sudjeluju. Dok mu to sa Sulejmanom Tihićem, pametnim i odgovornim čovjekom, koji je u stanju uživjeti se u ulogu drugih, nije bilo ni teško, ni izazovno, činjenica da je Milorada Dodika odveo u Kozarac i Briševo, dramatična je u svim svojim značenjima, bez obzira na to što Dodik za pobijene Bošnjake u Kozarcu i pobijene Hrvate u Briševu sigurno nije osjetio isto što i Josipović za sijekovačke Srbe. Ali ipak je i njemu, simbolično, klecnulo koljeno.
Smisao geste koji je učinio predsjednik Hrvatske nije ni u kakvim prebrojavanjima mrtvih i odvagivanjima krivnje. Na to „da prignemo koljeno, da izgovorimo stihove za pomirenje“ ne pozivamo se prema broju optuženih u Haagu, niti prema tome tko je u ratu bio napadač a tko napadnuti, nego slijedimo poziv vlastite unutarnje odgovornosti. Ima nešto gotovo dječje u tom iščekivanju da prvi koljeno prignu predstavnici onih koji su najviše ubijali. Takvog načela nema ni u Bibliji, ni u Kuranu, ni o ženevskim konvencijama i svim znanim i neznanim deklaracijama o ljudskim pravima, etičkim priručnicima i udžbenicima. Čovjek reagira u ime vlastite odgovornosti, koja baš i nije u vezi s odgovornošću onih što su provodili rat s druge strane fronte. Uostalom, lakše je klečati onima što predstavljaju stranu koja je, načelno govoreći, počinila manje zločina ili koja je za rat manje kriva. Lakše je Josipoviću, nego recimo Borisu Tadiću. Dodika ne spominjemo, jer je on, ipak, neautentičan u pitanjima povijesne i društvene odgovornosti.
Nakon onoga što se dogodilo u nedjelju, ništa se dramatično neće promijeniti ni u Bosni i Hercegovini, ni u Hrvatskoj. Ali taj će događaj, kao i Josipovićev nedavni odlazak u Ahmiće i Križančevo selo, gdje su ga, zanimljivo, pratili samo vjerski dostojanstvenici, no nije bilo njegova sarajevskog domaćina Harisa Silajdžića, ponešto promijeniti u načinu na koji ljudi u Hrvatskoj osjećaju sebe i druge. Nakon što predsjednik nije izgubio ništa od svoje snage i dostojanstva kada je „prignuo koljeno“, nakon što je na zoran način pokazao da prihvaćanjem odgovornosti za vlastite zločine i vlastite žrtve samo dobivaju na vjerodostojnosti, ljudi su poučeni da nam naša savjest ne smije biti neprijatelj.