Građanka Severina Vučković ovih dana učinila je nešto hrabro, nešto što u sretnim i sređenim zemljama (primjerice, u Francuskoj ili Italiji) ili u zemljama s više civilnoga samopoštovanja (recimo, u Grčkoj), kada zatreba čine poznati književnici i intelektualci, televizijske zvijezde, voditelji popularnih političkih emisija i tokšouova na razne teme, slikari, glumci i redatelji, općenito ljudi čija briga o društvenim interesima započinje s brigom o stvarno obespravljenima i ugroženima: javno je podržala sindikate u njihovom protivljenju izmjenama Zakona o radu, koje bi, u to nema baš nikakve sumnje, dokinule i posljednje stečevine industrijske demokracije u Hrvatskoj. Građanka Vučković učinila je to, kao što angažirani intelektualac takve stvari i čini, isključivo na vlastitu štetu. U hipu će protiv sebe imati tajne službe, tiskane i elektronske medije, te sve one koji su ucijenjeni, koji nešto duguju ili koji nešto pokušavaju priskrbiti od struktura koje simbolično, ali i faktično predstavlja Jadranka Kosor. Kako drugih neprijatelja uglavnom nema – izuzev predsjednika Republike – niti postoje književna društva ili intelektualne udruge koje bi podržavale sindikalnu borbu i pokret građanskog otpora, opet će se sav gnjev i bijes, kao i kible izmetina prikupljene zna se gdje, izliti na lijepu i pametnu glavu građanke Severine Vučković.
Prvo na što će ponovo udariti jest: moral. I ponovit će grešku koju ološ zdesna čini od trenutka kada im je ta žena prije sedam-osam godina u lice pokazala ono što je njih najviše sablaznulo, a pokazala im je samo to da – misli. Ali, kada bolje razmislimo, sa stanovišta onih koji, recimo, ne priznaju Darwina, teoriju evolucije, znanstvene eksperimente ili jasenovačke zločine, žena koja misli, i to svojom a ne muževljevom pomoćnom glavom, mora biti moralno defektna. To je reputaciji građanke Vučković među tim polusvijetom koji bi o svemu, pa i o Severini, da govori u hrvatsko ime (valjda zato što po staroj fašističkoj navadi nije u stanju govoriti u vlastito ime), više naškodilo nego to što su joj privatne video snimke u neka doba postale javno dobro. Po tome što je u stanju da misli, građanka Vučković je nemoralna, a sve drugo u vezi nje samo raspaljuje libido po župnim dvorima, stranačkim središnjicama i novinskim kolumnama. Čim ona počne misliti, ćuna ispuše k’o dušica (da parafraziramo velikog pjesnika Abdulaha Sidrana, po presudi Vrhovnoga suda Republike Hrvatske „posrbicu goreg od Srbina“), i naše desne muškarčine i ženetine spopadne bijes. Osim što Severina misli, ona se time osamljuje, poput žene koja se kasno noću vraća doma kroz mračnu četvrt, punu profesionalnih domoljuba, i još ju nije strah. Ej, ljudi, u ovoj zemlji uplašenih, obespravljenih, pogaženih i poplavljenih, građanka Severina Vučković se ne boji! A ima li ičega što bi bilo ljepše od hrabrosti ljudskoga bića koje nije u krdu?
Građanka Severina Vučković je s našega stanovišta moralno neupitna osoba. Možda na njezin etički lik neke primjedbe ima njezina majka, ili rodica, ili prijatelji, ili dečko s kojim je hodala kao srednjoškolka… Ali koliko god vam mediji često sugeriraju suprotno, takve primjedbe nisu od javnoga interesa. Od javnoga interesa, međutim, jest da je ono što je stekla, zaradila isključivo svojim poštenim radom, zabavljajući ljude, pjevajući im, bivajući im lijepa i slavna, bivajući im duhovita. Ne živi u stanu iz kojega je netko iseljen pod prijetnjom smrću. Ništa od svoje zemlje nije dobila na dar, a katkad joj je – baš toj svojoj zemlji – znala pokazati veliku ljubav. Recimo, ukusnim izborom broša kojim će si ukrasiti rever. Ili podrškom koju je pružila sindikatima. Doista, domovina se voli slobodom, a ne robovanjem. Domovina se voli isključivo individualno. Kolektivna ljubav prema domovini najčešće završava kao silovanje.
Građanka Severina Vučković nije pjevala samo dobrim i pametnim. Pjevala je svima koji su htjeli slušati. I onima koji su imali novca da plate, naravno. Ali tako to, ako niste znali, s pjevanjem ide. Dobrima se pjevaju samo uspavanke, dok su u kolijevkama. Sve kasnije pjesme pjevaju se raznima. S nadom da će, možda, postati dobri. Ili da će se, barem, od njihovih novaca učiniti nešto dobro. Tako je to sa Severinom i s bilo kojim drugim pjevačem na svijetu. To je u suštini moraliteta pjesme. Zato su talibani u Afganistanu zabranili pjevanje. Da našim životima i našim društvom ne ravnaju talibani znamo dok god postoji makar jedna pametna i lijepa glava koja će reći riječ za obespravljene. Slugam vam se i ljubim ruku, građanko Vučković.
Moralni kapital građanke Vučković
Građanka Severina Vučković ovih dana učinila je nešto hrabro, nešto što u sretnim i sređenim zemljama (primjerice, u Francuskoj ili Italiji) ili u zemljama s više civilnoga samopoštovanja (recimo, u Grčkoj), kada zatreba čine poznati književnici i intelektualci, televizijske zvijezde, voditelji popularnih političkih emisija i tokšouova na razne teme, slikari, glumci i redatelji, općenito ljudi čija briga o društvenim interesima započinje s brigom o stvarno obespravljenima i ugroženima: javno je podržala sindikate u njihovom protivljenju izmjenama Zakona o radu, koje bi, u to nema baš nikakve sumnje, dokinule i posljednje stečevine industrijske demokracije u Hrvatskoj. Građanka Vučković učinila je to, kao što angažirani intelektualac takve stvari i čini, isključivo na vlastitu štetu. U hipu će protiv sebe imati tajne službe, tiskane i elektronske medije, te sve one koji su ucijenjeni, koji nešto duguju ili koji nešto pokušavaju priskrbiti od struktura koje simbolično, ali i faktično predstavlja Jadranka Kosor. Kako drugih neprijatelja uglavnom nema – izuzev predsjednika Republike – niti postoje književna društva ili intelektualne udruge koje bi podržavale sindikalnu borbu i pokret građanskog otpora, opet će se sav gnjev i bijes, kao i kible izmetina prikupljene zna se gdje, izliti na lijepu i pametnu glavu građanke Severine Vučković.
Prvo na što će ponovo udariti jest: moral. I ponovit će grešku koju ološ zdesna čini od trenutka kada im je ta žena prije sedam-osam godina u lice pokazala ono što je njih najviše sablaznulo, a pokazala im je samo to da – misli. Ali, kada bolje razmislimo, sa stanovišta onih koji, recimo, ne priznaju Darwina, teoriju evolucije, znanstvene eksperimente ili jasenovačke zločine, žena koja misli, i to svojom a ne muževljevom pomoćnom glavom, mora biti moralno defektna. To je reputaciji građanke Vučković među tim polusvijetom koji bi o svemu, pa i o Severini, da govori u hrvatsko ime (valjda zato što po staroj fašističkoj navadi nije u stanju govoriti u vlastito ime), više naškodilo nego to što su joj privatne video snimke u neka doba postale javno dobro. Po tome što je u stanju da misli, građanka Vučković je nemoralna, a sve drugo u vezi nje samo raspaljuje libido po župnim dvorima, stranačkim središnjicama i novinskim kolumnama. Čim ona počne misliti, ćuna ispuše k’o dušica (da parafraziramo velikog pjesnika Abdulaha Sidrana, po presudi Vrhovnoga suda Republike Hrvatske „posrbicu goreg od Srbina“), i naše desne muškarčine i ženetine spopadne bijes. Osim što Severina misli, ona se time osamljuje, poput žene koja se kasno noću vraća doma kroz mračnu četvrt, punu profesionalnih domoljuba, i još ju nije strah. Ej, ljudi, u ovoj zemlji uplašenih, obespravljenih, pogaženih i poplavljenih, građanka Severina Vučković se ne boji! A ima li ičega što bi bilo ljepše od hrabrosti ljudskoga bića koje nije u krdu?
Građanka Severina Vučković je s našega stanovišta moralno neupitna osoba. Možda na njezin etički lik neke primjedbe ima njezina majka, ili rodica, ili prijatelji, ili dečko s kojim je hodala kao srednjoškolka… Ali koliko god vam mediji često sugeriraju suprotno, takve primjedbe nisu od javnoga interesa. Od javnoga interesa, međutim, jest da je ono što je stekla, zaradila isključivo svojim poštenim radom, zabavljajući ljude, pjevajući im, bivajući im lijepa i slavna, bivajući im duhovita. Ne živi u stanu iz kojega je netko iseljen pod prijetnjom smrću. Ništa od svoje zemlje nije dobila na dar, a katkad joj je – baš toj svojoj zemlji – znala pokazati veliku ljubav. Recimo, ukusnim izborom broša kojim će si ukrasiti rever. Ili podrškom koju je pružila sindikatima. Doista, domovina se voli slobodom, a ne robovanjem. Domovina se voli isključivo individualno. Kolektivna ljubav prema domovini najčešće završava kao silovanje.
Građanka Severina Vučković nije pjevala samo dobrim i pametnim. Pjevala je svima koji su htjeli slušati. I onima koji su imali novca da plate, naravno. Ali tako to, ako niste znali, s pjevanjem ide. Dobrima se pjevaju samo uspavanke, dok su u kolijevkama. Sve kasnije pjesme pjevaju se raznima. S nadom da će, možda, postati dobri. Ili da će se, barem, od njihovih novaca učiniti nešto dobro. Tako je to sa Severinom i s bilo kojim drugim pjevačem na svijetu. To je u suštini moraliteta pjesme. Zato su talibani u Afganistanu zabranili pjevanje. Da našim životima i našim društvom ne ravnaju talibani znamo dok god postoji makar jedna pametna i lijepa glava koja će reći riječ za obespravljene. Slugam vam se i ljubim ruku, građanko Vučković.