‘Samo jednom se ljubi’ jedno je od onih djela koja bi i pred Marsijancima posvjedočila o vrhuncima hrvatske duhovnosti
Kada bi se nekome, u dalekoj budućnosti, trebala poslati vjerodostojna informacija što su to krajem dvadesetog stoljeća bili Hrvati, kako su izgledali, što ih je mučilo, po čemu su se među ostalom florom i faunom izdvajali, kada bi se, dakle, tim povodom ozbiljno progovorilo o iščezloj endemskoj vrsti, na način na koji se već govorilo o Velebitskoj degeniji, među nekolicinom doista vrijednih artefakata – u koje sigurno ne spadaju ni kravata, ni penkala, ni torpedo – koji nama budućima kazuju zbog čega je, ipak, šteta što Hrvata više nema, našao bi se film Rajka Grlića “Samo jednom se ljubi”. Danas, kada je od njegove premijere prošlo već skoro trideset godina i kada više ne postoje povijesne i ideološke naplavine o kojima njegova priča govori, i skoro da nema živih svjedoka koji bi mogli potvrditi ili opovrgnuti njezinu stvarnu autentičnost, taj film uzdiže se poput neke zakašnjele antičke tragedije, čiji nam socijalni kontekst može biti nerazumljiv, ali tragedije što danas, iz još uvijek bliske budućnosti, u kojoj se još nađe pokoji pojedinačni primjerak Hrvata, djeluje kao sjajni i silno potresni, furiozni mahlerovski finale jednoga vremena, koji je, umjesto, trubama i timpanima, svršio jednim revolverskim pucnjem, u usta Mikija Manojlovića. Taj film, kao rijetko koji drugi, danas djeluje bolje i moćnije, nego u vrijeme svoga nastanka.
Igrani film, barem izvan Amerike, nastaje na način velikih romanesknih formi: kao djelo darovitoga pripovjedača, ali istovremeno i kao forte jednoga društvenog trenutka, njegove atmosfere i energije, živoga kapaciteta cjelokupne kulture. Rijetki su pripovjedači, Rajko Grlić, sad već pouzdano znamo, nije jedan od njih, koji su u stanju da isključivo iz sebe i svoje uobrazilje, u potpunoj izolaciji od svih društvenih kretanja, stvaraju temelje velikih romana i filmova. Ali čak i oni, poput Hamsuna, Kadarea, Tarkovskog ili Yilmaza Guneya, nastoje stvoriti iluziju društvenoga trenutka, ili u samima sebi isprovocirati i izmaštati dinamiku cijele jedne kulture.
Film „Samo jednom se ljubi“ nastajao je u sezoni Titove smrti, kada su jugoslavenski pjesnici stihove pretvarali u slogane, kojim će se društvo braniti od onoga što mu neminovno predstoji. “Titovo buduće doba gradili smo s Titom”, ili “Tito, to smo svi mi”, ili “Ko Grmeču sme reći, Tito nije a mi jesmo, kad je Grmeč lično njemu raport predavao”… Ne znajući do kraja ni što čini i s kakvim se demonom u dušama ljudi suočava, Grlić je baš tada snimao – u to, na žalost, nema nikakve sumnje – najsubverzivniju priču u cjelokupnoj povijesti hrvatskoga filma, i jednu od subverzivnijih u povijesti jugoslavenskog, priču o pravedniku revolucije, komunističkome svetom Pavlu, koji se, negdje u hrvatskoj provinciji, zaljubljuje u pripadnicu neprijateljskog sloja, balerinu, koja je po partijskom nalogu došla iz Zagreba. Oko njega se odvija život, ljudi se u miru ubrzano kvare, ali on ostaje dosljedan u svemu. To zbog čega strada nije ljubav, jer ljubav samo osvijetli pozornicu, ubrza protok zbivanja i bliskom nam učini onu drugu dramu: na kraju, on si ni ne puca u srce, nego si puca kroz usta, u glavu. Priča je to o sudbini revolucionara, a ne o sudbini jebača.
Kada je snimao film “Samo jednom se ljubi”, Rajko Grlić nije navršio ni trideset petu. Za filmskog pripovjedača bila je to prva mladost. U svojim intervjuima on rado ćaska o tom vremenu, opsesivno nas uvjeravajući kako je znao što čini i što mu se događa. Tvrdi da je bio spreman na sve. Kopiju filma je prokrijumčario na zapad dok se još nije znalo hoće li biti zabranjen, i bio je spreman da i sam pođe u emigraciju. No, Partija nije grubo nastupila, valjda je i Zagreb već bio zahvaćen valom liberalizacije koji je kretao s istoka, iz Beograda, film je, u necenzuriranom obliku, prikazan u Puli, normalno je ušao u kino distribuciju, u desetinama kopija, tako da sam ga – kao petnaestogodišnjak – te jeseni vidio u kinu Tesla u Sarajevu (Zanimljivo: kao što se sjećam jesam li nešto pročitao na lijevoj ili na desnoj stranici knjige, tako se sjećam u kojem sam kinu gledao neki film), koje je imalo status art kina, ali je bilo manje od Dubrovnika i Romanije.
Taj film Rajko Grlić snimao je s nenavršenih trideset i pet. Za standarde domaće kinematografije bio je skoro pa balavac. Tako je, poput Normana Mailera ili Güntera Grassa, svoje vrhunce dosegnuo vrlo rano
Tko zna što bi bilo da su bili brutalniji, da je film zabranjen i da je Rajko Grlić završio na koji mjesec u zatvoru, iz kojeg bi ga peticijama i javnim protestima izvlačili Miloš Forman i Federico Fellini. Tada bi sasvim sigurno emigrirao, i malo je vjerojatno da bi se ikada vratio, jer bi pred sobom, do pada komunizma, imao deset najkreativnijih godina života, i mogućnost da, za vrlo pristojne novce, snima što god želi. Njegov bi opus drukčije izgledao, što ne znači da bi bio bolji nego danas, ali osim što bi imao više prilika da opet snimi taj veliki film, u kojem će se prepoznavati i pripovjedačka genijalnost i energija društvenoga trenutka, učinio bi najveću moguću uslugu svome remek djelu. Naime, danas bi Hrvati – čak i kritičari i filmski lobisti – fascinirani tom aureolom mučeništva, bili svjesni što im znači i kako je nastao film “Samo jednom se ljubi”, a Grlić bi, i s više moralnog prava nego Stepinac u svome fahu, bio blaženik nacionalne kinematografije.
Bez tog mučeništva, za koje je i nas i Grlića uskratila Idejna komisija Centralnog komiteta SKH, ultimativni nacionalni film je “Tko pjeva zlo ne misli”, Kreše Golika, koji se pritom gleda i tumači kao neka budalasta i dobroćudna komedija o Zagrepčancima i Samoborcima, i navodi ga se kad god Hrvati sami sebe žele uvjeriti da su duhoviti. Tridesete godine o kojima Golik pripovijeda, u takvom su gledanju neko baš krasno i gospodsko vrijeme, za kojim cjelokupno gledateljstvo, u vrijeme redovitog televizijskog prikazivanja filma – oko osam, da i deca vide kaj je to film, ima osjetiti nostalgiju. A to što “Tko pjeva zlo ne misli” vrlo jasno i zlokobno – poput onog noćnog neba, s mjesecom preko kojeg prelazi oblak, prizor je to koji se nekoliko puta pojavi – nagovještava što će se jednoga dana, recimo jednoga desetog travnja, roditi iz te zagrebačke malograđanske pitomosti, nekako baš i ne bismo željeli vidjeti, ni znati. Krešo Golik je, dakle, pogrešno vjerovao da će svaki prosječno inteligentan gledatelj njegova filma lako shvatiti kako nakon tridesetih godina dvadesetog stoljeća obično dolaze četrdesete godine, i time je precijenio one koji će njegov film vidjeti u metastazirajuća vremena tuđmanizma. “Tko pjeva zlo ne misli” nesumnjivo je remek-djelo, koje već dobrih dvadeset godina nitko nije gledao sukladno načinu na koji ga je Golik snimio. Time je ovaj film sličan Grlićevom, uz tu razliku da “Tko pjeva zlo ne misli” gledaju stalno, a “Samo jednom se ljubi” srećom ne. Jer, onoliko koliko je prvi film vesela i bezazlena komedija naravi, isto je toliko drugi desničarska antikomunistička propaganda.
I oba su filma tako zagrebačka: u Grlićevom se, recimo, pojavljuju roditelji lijepe balerine (savršeno utjelovljenje Vladice Milosavljević), koje genijalno antipatično odigiraju Neva Rošić i – tada čest gost u jugoslavenskim filmovima – Bergmanov glumac Erland Josefson. U tom veličanstvenom klajnbirgeraju, sačinjenom od sušte pristojnosti i finoće, leži nešto što je, i iz Grlićeve i iz Golikove perspektive, jednako mračno i strašno. Različiti su samo načini na koji se taj svijet pokazuje i manifestira, u vodviljskoj komediji i u tragediji, ali je krajnji ishod isti. U oba slučaja riječ je o snažnoj autorefleksiji, koja je, naravno, doživjela to da indolentnom gestom publike bude prebrisana. Golika su tako proglasili za šaljivdžiju, a Grlića za Srbina. Što mu, također, dođe na isto.
Već nekoliko godina Rajko Grlić radi s Antom Tomićem, sigurno najizrazitijim, a samim time i najvažnijim hrvatskim piscem naših dana. Obojica nastupaju s radikalno autsajderskih pozicija: Grlića diskvalificiraju, misleći da je ono što zapravo nije i da, pritom, o njima svima misli ono što on zapravo i misli, dok bi Tomiću odrekli svaku literarnu vrijednost, i u tu su stvar uložili gotovo sav kreativni kapacitet metropolske književne kritike. A vrijeme nikako nije dobro, i Hrvatska nikada nije bila zapuštenija i jadnija provincija. Tako se i Rajko Grlić do kraja odmakao od tragične veličine čovjekova propadanja, u filmu “Samo jednom se ljubi”, i našao se pred farsom nacionalne entropije. U filmu “Samo jednom se ljubi” Miki Manojlović zabijao se u mladu balerinu, ponavljajući svoje ime: Tomislav, Tomislav, a ona mu se dekadentno -zagrebački opirala govoreći: Tomi, Tomi, dok danas, u filmu “Neka ostane među nama” ližući studentesu duž erogenih zona, Miki recitira Gundulićevu “Himnu slobodi”. Divnog li i sarkastičnog svjedočanstva o stanju nacije.
Ljubav, klasa, metak i revolucija
‘Samo jednom se ljubi’ jedno je od onih djela koja bi i pred Marsijancima posvjedočila o vrhuncima hrvatske duhovnosti
Kada bi se nekome, u dalekoj budućnosti, trebala poslati vjerodostojna informacija što su to krajem dvadesetog stoljeća bili Hrvati, kako su izgledali, što ih je mučilo, po čemu su se među ostalom florom i faunom izdvajali, kada bi se, dakle, tim povodom ozbiljno progovorilo o iščezloj endemskoj vrsti, na način na koji se već govorilo o Velebitskoj degeniji, među nekolicinom doista vrijednih artefakata – u koje sigurno ne spadaju ni kravata, ni penkala, ni torpedo – koji nama budućima kazuju zbog čega je, ipak, šteta što Hrvata više nema, našao bi se film Rajka Grlića “Samo jednom se ljubi”. Danas, kada je od njegove premijere prošlo već skoro trideset godina i kada više ne postoje povijesne i ideološke naplavine o kojima njegova priča govori, i skoro da nema živih svjedoka koji bi mogli potvrditi ili opovrgnuti njezinu stvarnu autentičnost, taj film uzdiže se poput neke zakašnjele antičke tragedije, čiji nam socijalni kontekst može biti nerazumljiv, ali tragedije što danas, iz još uvijek bliske budućnosti, u kojoj se još nađe pokoji pojedinačni primjerak Hrvata, djeluje kao sjajni i silno potresni, furiozni mahlerovski finale jednoga vremena, koji je, umjesto, trubama i timpanima, svršio jednim revolverskim pucnjem, u usta Mikija Manojlovića. Taj film, kao rijetko koji drugi, danas djeluje bolje i moćnije, nego u vrijeme svoga nastanka.
Igrani film, barem izvan Amerike, nastaje na način velikih romanesknih formi: kao djelo darovitoga pripovjedača, ali istovremeno i kao forte jednoga društvenog trenutka, njegove atmosfere i energije, živoga kapaciteta cjelokupne kulture. Rijetki su pripovjedači, Rajko Grlić, sad već pouzdano znamo, nije jedan od njih, koji su u stanju da isključivo iz sebe i svoje uobrazilje, u potpunoj izolaciji od svih društvenih kretanja, stvaraju temelje velikih romana i filmova. Ali čak i oni, poput Hamsuna, Kadarea, Tarkovskog ili Yilmaza Guneya, nastoje stvoriti iluziju društvenoga trenutka, ili u samima sebi isprovocirati i izmaštati dinamiku cijele jedne kulture.
Film „Samo jednom se ljubi“ nastajao je u sezoni Titove smrti, kada su jugoslavenski pjesnici stihove pretvarali u slogane, kojim će se društvo braniti od onoga što mu neminovno predstoji. “Titovo buduće doba gradili smo s Titom”, ili “Tito, to smo svi mi”, ili “Ko Grmeču sme reći, Tito nije a mi jesmo, kad je Grmeč lično njemu raport predavao”… Ne znajući do kraja ni što čini i s kakvim se demonom u dušama ljudi suočava, Grlić je baš tada snimao – u to, na žalost, nema nikakve sumnje – najsubverzivniju priču u cjelokupnoj povijesti hrvatskoga filma, i jednu od subverzivnijih u povijesti jugoslavenskog, priču o pravedniku revolucije, komunističkome svetom Pavlu, koji se, negdje u hrvatskoj provinciji, zaljubljuje u pripadnicu neprijateljskog sloja, balerinu, koja je po partijskom nalogu došla iz Zagreba. Oko njega se odvija život, ljudi se u miru ubrzano kvare, ali on ostaje dosljedan u svemu. To zbog čega strada nije ljubav, jer ljubav samo osvijetli pozornicu, ubrza protok zbivanja i bliskom nam učini onu drugu dramu: na kraju, on si ni ne puca u srce, nego si puca kroz usta, u glavu. Priča je to o sudbini revolucionara, a ne o sudbini jebača.
Kada je snimao film “Samo jednom se ljubi”, Rajko Grlić nije navršio ni trideset petu. Za filmskog pripovjedača bila je to prva mladost. U svojim intervjuima on rado ćaska o tom vremenu, opsesivno nas uvjeravajući kako je znao što čini i što mu se događa. Tvrdi da je bio spreman na sve. Kopiju filma je prokrijumčario na zapad dok se još nije znalo hoće li biti zabranjen, i bio je spreman da i sam pođe u emigraciju. No, Partija nije grubo nastupila, valjda je i Zagreb već bio zahvaćen valom liberalizacije koji je kretao s istoka, iz Beograda, film je, u necenzuriranom obliku, prikazan u Puli, normalno je ušao u kino distribuciju, u desetinama kopija, tako da sam ga – kao petnaestogodišnjak – te jeseni vidio u kinu Tesla u Sarajevu (Zanimljivo: kao što se sjećam jesam li nešto pročitao na lijevoj ili na desnoj stranici knjige, tako se sjećam u kojem sam kinu gledao neki film), koje je imalo status art kina, ali je bilo manje od Dubrovnika i Romanije.
Tko zna što bi bilo da su bili brutalniji, da je film zabranjen i da je Rajko Grlić završio na koji mjesec u zatvoru, iz kojeg bi ga peticijama i javnim protestima izvlačili Miloš Forman i Federico Fellini. Tada bi sasvim sigurno emigrirao, i malo je vjerojatno da bi se ikada vratio, jer bi pred sobom, do pada komunizma, imao deset najkreativnijih godina života, i mogućnost da, za vrlo pristojne novce, snima što god želi. Njegov bi opus drukčije izgledao, što ne znači da bi bio bolji nego danas, ali osim što bi imao više prilika da opet snimi taj veliki film, u kojem će se prepoznavati i pripovjedačka genijalnost i energija društvenoga trenutka, učinio bi najveću moguću uslugu svome remek djelu. Naime, danas bi Hrvati – čak i kritičari i filmski lobisti – fascinirani tom aureolom mučeništva, bili svjesni što im znači i kako je nastao film “Samo jednom se ljubi”, a Grlić bi, i s više moralnog prava nego Stepinac u svome fahu, bio blaženik nacionalne kinematografije.
Bez tog mučeništva, za koje je i nas i Grlića uskratila Idejna komisija Centralnog komiteta SKH, ultimativni nacionalni film je “Tko pjeva zlo ne misli”, Kreše Golika, koji se pritom gleda i tumači kao neka budalasta i dobroćudna komedija o Zagrepčancima i Samoborcima, i navodi ga se kad god Hrvati sami sebe žele uvjeriti da su duhoviti. Tridesete godine o kojima Golik pripovijeda, u takvom su gledanju neko baš krasno i gospodsko vrijeme, za kojim cjelokupno gledateljstvo, u vrijeme redovitog televizijskog prikazivanja filma – oko osam, da i deca vide kaj je to film, ima osjetiti nostalgiju. A to što “Tko pjeva zlo ne misli” vrlo jasno i zlokobno – poput onog noćnog neba, s mjesecom preko kojeg prelazi oblak, prizor je to koji se nekoliko puta pojavi – nagovještava što će se jednoga dana, recimo jednoga desetog travnja, roditi iz te zagrebačke malograđanske pitomosti, nekako baš i ne bismo željeli vidjeti, ni znati. Krešo Golik je, dakle, pogrešno vjerovao da će svaki prosječno inteligentan gledatelj njegova filma lako shvatiti kako nakon tridesetih godina dvadesetog stoljeća obično dolaze četrdesete godine, i time je precijenio one koji će njegov film vidjeti u metastazirajuća vremena tuđmanizma. “Tko pjeva zlo ne misli” nesumnjivo je remek-djelo, koje već dobrih dvadeset godina nitko nije gledao sukladno načinu na koji ga je Golik snimio. Time je ovaj film sličan Grlićevom, uz tu razliku da “Tko pjeva zlo ne misli” gledaju stalno, a “Samo jednom se ljubi” srećom ne. Jer, onoliko koliko je prvi film vesela i bezazlena komedija naravi, isto je toliko drugi desničarska antikomunistička propaganda.
I oba su filma tako zagrebačka: u Grlićevom se, recimo, pojavljuju roditelji lijepe balerine (savršeno utjelovljenje Vladice Milosavljević), koje genijalno antipatično odigiraju Neva Rošić i – tada čest gost u jugoslavenskim filmovima – Bergmanov glumac Erland Josefson. U tom veličanstvenom klajnbirgeraju, sačinjenom od sušte pristojnosti i finoće, leži nešto što je, i iz Grlićeve i iz Golikove perspektive, jednako mračno i strašno. Različiti su samo načini na koji se taj svijet pokazuje i manifestira, u vodviljskoj komediji i u tragediji, ali je krajnji ishod isti. U oba slučaja riječ je o snažnoj autorefleksiji, koja je, naravno, doživjela to da indolentnom gestom publike bude prebrisana. Golika su tako proglasili za šaljivdžiju, a Grlića za Srbina. Što mu, također, dođe na isto.
Već nekoliko godina Rajko Grlić radi s Antom Tomićem, sigurno najizrazitijim, a samim time i najvažnijim hrvatskim piscem naših dana. Obojica nastupaju s radikalno autsajderskih pozicija: Grlića diskvalificiraju, misleći da je ono što zapravo nije i da, pritom, o njima svima misli ono što on zapravo i misli, dok bi Tomiću odrekli svaku literarnu vrijednost, i u tu su stvar uložili gotovo sav kreativni kapacitet metropolske književne kritike. A vrijeme nikako nije dobro, i Hrvatska nikada nije bila zapuštenija i jadnija provincija. Tako se i Rajko Grlić do kraja odmakao od tragične veličine čovjekova propadanja, u filmu “Samo jednom se ljubi”, i našao se pred farsom nacionalne entropije. U filmu “Samo jednom se ljubi” Miki Manojlović zabijao se u mladu balerinu, ponavljajući svoje ime: Tomislav, Tomislav, a ona mu se dekadentno -zagrebački opirala govoreći: Tomi, Tomi, dok danas, u filmu “Neka ostane među nama” ližući studentesu duž erogenih zona, Miki recitira Gundulićevu “Himnu slobodi”. Divnog li i sarkastičnog svjedočanstva o stanju nacije.