Knjiga Andrzeja Stasiuka nedavno je predstavljena i u Hrvatskoj, ne bez čudne zbunjenosti, jer je piščeva fascinacija ona prošlost koje se mi sramimo
Prije nekoliko mjeseci Zagreb je posjetio pisac Andrzej Stasiuk. Njegov hrvatski izdavač, zaprešićka Fraktura, priredio mu je promociju knjige “Na putu za Babadag”. Stasiuk je dao nekoliko intervjua i izjava, govorio je, uglavnom, onima koji ga nisu mogli razumjeti. Za razliku od većine drugih, mondenih pisaca i spisateljica, koji u grad dolaze pod “medijskim pokroviteljstvom” dnevnih novina koje se na svojim stranicama inače ne bave književnošću, a odnedavna nijedne u metropoli više i nemaju rubriku kulture, nego se kultura, sasvim iznimno, pojavljuje tek kao podstanar u drugim rubrikama, Stasiuk Hrvatima nije mogao reći ništa od onoga što oni žele čuti, ili na što su navikli od turista i kolonizatora. O ljepoti naše obale ili o ljepoti naših žena, kao ni o snazi hrvatske nogometne reprezentacije, ništa nije govorio. Nezainteresiran je ostao i pred planetarnim i lokalnim književnim trendovima, što je pomalo razočaralo onu dvojicu-trojicu naših pisaca koji su pribivali ceremonijalu, sve se nadajući da bi Stasiuk u jednom času mogao uprijeti prstom u kojega od njih, pa ga rukopoložiti u apostola europske književnosti. Ništa od toga nije učinio, pa smo ostali pomalo i razočarani. Nije se uklopio čak ni u tjedni naci goblen Branke Kamenski.
O knjizi “Na putu za Babadag” ponešto se, istina, napisalo. Premda piscima, opet, nije bilo najjasnije zbog čega taj Poljak putuje istočnom Europom, a zatim piše knjigu u kojoj gotovo da ništa ne kaže o istočnoeuropskim patnjama pod komunizmom, niti o ekonomskim i gospodarskim aspektima tranzicije, putovima šverca droge, ukrajinskim i moldavskim prostitutkama, ili o bilo čemu drugom o čemu piše zapadna štampa, a svejedno je knjiga doživjela uspjeh na Zapadu, i o njezinom se piscu govori s poštovanjem, kao o malo kojem drugom suvremenom europskom autoru. Sve je to zbunilo naše ljude.
Putovanje u rodno selo Emila Ciorana istodobno je put u filozofiju i književnost velikog Rumunja. Stasiuk je od onih pisaca koji su toliko dobri da se ne moraju sramiti svoga književnog oduševljenja
“Na putu za Babadag” možda je knjiga putopisa. Od krajeva kojim je pisac prošao čitatelj naslućuje poneku boju i miris, atmosferu negdje na rumunjskoj cesti, usred noći, u vlaku, među ljudima čiji jezik ne poznaje. Stasiuk bilježi kratke fragmente života u prolazu, nastojeći, sa strašću arheologa čije će nalazište uskoro biti betonirano, asfaltirano i pretvoreno u turističko ljetovalište, da opiše i na taj način sačuva onaj svijet koji je od zarobljenosti iza željezne zavjese ipak imao jednu važnu korist: hermetički zatvoren, sačuvao je životnost. Sačuvao je ono na što indolenti odmahnu rukom, uz posprdno: folklor. Da, doista, možda ono o čemu Andrzej Stasiuk piše često i jest folklor, ali možda je upravo u tome i sav naš nesporazum sa činjenicom da je ovaj pisac tako uvažen na Zapadu. Tamo, naime, ne misle da je folklor nešto prezira vrijedno, ili nešto što se tanca na godišnjoj smotri.
“Na putu za Babadag” možda je, uz to, roman, a možda i knjiga priča. Tome ni najmanje ne smeta minimalan udio fikcije u tekstu. Ne samo da se čitatelju čini da Stasiuk ništa nije izmislio, nego je to ona vrsta priče za koju je nepristojno i pretpostaviti da je išta u njoj izmišljotina ili laž. No, zašto se romani ili knjige priča ne bi mogli tako pisati? Izmišljanje nije prvi, niti glavni preduvjet fikcionalnog teksta ili romana. Kao što je Sebald pisao romane, kao što su Chatwinovi putopisi funkcionirali poput fikcije, pa se samim tim i moglo reći da su fikcionalna proza, tako je i Babadag roman, za čitatelja koji ga želi čitati kao roman. Takvu vrstu teksta teško je pisati, kao i snimati dokumentarni film koji će teći po pravilima igranoga filma i koji će gledatelj doživjeti kao igrani film.
Evo kako, putujući prema Cioranovom rodnom selu, Stasiuk objašnjava svoju strast prema istočnoj Europi: “Ali želio bih se tamo obresti 14. prosinca bez konkretnog plana, zato što me se već odavno prestala ticati budućnost i sve me više privlače mjesta koja podsjećaju na nekakav početak, u svakom slučaju onakva gdje tuga ima moć sudbine. Ukratko, ne tiče me se kamo idemo, a zanima me samo odakle smo došli. Dakle deset riječi na rumunjskome, pet na mađarskom, stanica Boj-Catun i – recimo – milijun leua u sitnim novčanicama da bih mogao vidjeti prazninu između neba i zemlje kroz koju gaze crni bivoli. Petsto kilometara od Beča, osamsto od Munchena, tisuću osamsto od Bruxellesa, sve to otprilike, približno i zračnom linijom. Taj zrak ipak negdje usput puca i razmiče se kao tektonske ploče koje razdjeljuju kontinente.”
U ovom kratkom, skoro slučajno odabranom fragmentu, je objašnjenje zbog čega Stasiuka u Zagrebu nisu lako razumjeli oni koji su tako žarko žudjeli da budu njegovi fanovi. Kao da su se na neviđeno zaljubili u djevojku, koja se, zatim, na užas svojih kavalira, pojavila kao mrzovoljni pedesetogodišnjak. U ono vrijeme kada je Stasiuk dezertirao iz vojske, pa je zaglavio na višegodišnjoj robiji, nakon čega se odselio u Karpate, u selo Czarne, stvarnost je bila okrenuta budućnosti. Partija je propagirala budućnost, a pisci i filmski autori bavili su se, uglavnom, temama koje se reflektiraju na budućnost. Prošlost je bila dekadentna i reakcionarna. U ovo, pak, vrijeme, u Hrvatskoj, jednak je odnos, premda iz drukčije formuliranih razloga, prema budućnosti. Prošlost je tako ozloglašena, da se već javno propagira – govori to i predsjednik Republike, kako bi se prošlošću trebali baviti samo povjesničari. Prošlost je septička jama u koju će, dakle, zalaziti samo oni koji su zaduženi da je čiste. I koja će se, mimo toga, i u estetskim razmatranjima i kritičkim opservacijama spominjati samo kao uvreda piscu.
Naravno, ovakve se, prema svijetloj budućnosti subverzivne, misli u Stasiukovoj glavi roje baš na putu prema Cioranovom rodnom selu. Osim što te riječi doista jesu piščev credo, pa ih na različite načine varira kroz knjigu, one su posveta velikome Rumunju. Kao i jedan drugi fragment, toliko lijep da ne mogu odoljeti da ga umjesto citiranja ne prepričam: Stasiuk govori o tome kako mali i autsajderski narodi i danas žive u bliskosti sa svojim životinjama, pa se, bez obzira na svu privlačnost drukčijega, boljeg i bogatijeg života, koji stiže nakon što su s padom komunizma granice provaljene, ne žele od tih životinja odijeliti. Ako će već biti izbavljeni, oni bi da budu izbavljeni sa svojim svinjama i kravama. Nikako bez njih. Jer oni ništa osim tih životinja i nemaju. Njihov je kulturni identitet neshvatljiv i nepostojeći ako im se oduzmu njihove životinje. Premda sam se, kao i Stasiuk, rodio i odrastao na asfaltu, taj identitet doživljavam kao svoj. Ili barem kao svoju čežnju za nečim što bi me vezivalo uz druge ljude. “Plavi je bezdan životinjskih očiju poput ogledala u kojem vidimo sebe kao oživljeno meso, obdareno ipak nekom vrstom milosti.”
‘Na putu za Babadag’ u žanrovskom je smislu bastard, dok u idejnom predstavlja apologiju svijeta koji je preživio komunizam i sačuvao životnu i kulturnu autentičnost europskog Istoka
Nešto kasnije, negdje u Madžarskoj, nazdravljajući s nepoznatim u čast Franje Josipa, Stasiuk govori kako je oduvijek bio na strani careva i kraljeva, “zato što mi danas, u ova loša vremena, posebno nedostaju, jer demokracija nije u stanju zadovoljiti ni estetske ni mitološke želje i čovjek se osjeća nekako napušteno”. Nepoznati ga je neko vrijeme slušao, odobravao i tražio da natoči još, a zatim je predložio da se okušaju u obaranju ruke. Dvaput je pobijedio pisac, dvaput nepoznati. Poslije su ljudi dolazili i tapšali ga po leđima, ponavljajući: “Franc Jozef, Franc Jozef”. Čudna je i deprimantna ta, opet folklorna, činjenica da stotinu godina kasnije, diljem istočne i srednje Europe, svijetu zaigra srce na spomen posljednjeg cara. A čudna je, i tako točna, i Stasiukova primjedba o estetskoj nesklapnosti demokracije, te o tome da demokracija ne stvara mitove i priče, nego ih, uglavnom, prezire.
“Na putu za Babadag” rubno se dotakne Slovenije i Hrvatske. U Sloveniji piscu naplate kaznu zbog prebrze vožnje. A na Cresu, u Lubenicama, vidi lijep predio. Sve drugo je, za njega, dosadan, od smisla ispran svijet. Ispran u ritualima Katoličke crkve i borbenoga nacionalizma, što je često jedno isto. Jedini, doista, upečatljiv prizor je onaj s Kočevskoga Roga: “U ljeto četrdeset pete Titovi komunisti poubijali su ovdje bez suda i svjedoka zarobljenike koje su im predale savezničke vojske. To su bili partizani koji su se borili na krivoj strani… Moguće je da su se vukovi, risovi i medvjedi, kojih je tada sigurno bilo više nego danas, pobrinuli za pokop. Poslije je maršal dolazio ovamo u lov. Tko zna je li pomislio da ubija duhove izdajnika koji žive u tijelima životinja.”
Ova knjiga važna je kao uputa kako se može pisati. Što je uvijek i uputa kako se može čitati. Andrzej Stasiuk pisac je moga svijeta.
Babadag – put na mjesto gdje smo i mi nekad bili
Knjiga Andrzeja Stasiuka nedavno je predstavljena i u Hrvatskoj, ne bez čudne zbunjenosti, jer je piščeva fascinacija ona prošlost koje se mi sramimo
Prije nekoliko mjeseci Zagreb je posjetio pisac Andrzej Stasiuk. Njegov hrvatski izdavač, zaprešićka Fraktura, priredio mu je promociju knjige “Na putu za Babadag”. Stasiuk je dao nekoliko intervjua i izjava, govorio je, uglavnom, onima koji ga nisu mogli razumjeti. Za razliku od većine drugih, mondenih pisaca i spisateljica, koji u grad dolaze pod “medijskim pokroviteljstvom” dnevnih novina koje se na svojim stranicama inače ne bave književnošću, a odnedavna nijedne u metropoli više i nemaju rubriku kulture, nego se kultura, sasvim iznimno, pojavljuje tek kao podstanar u drugim rubrikama, Stasiuk Hrvatima nije mogao reći ništa od onoga što oni žele čuti, ili na što su navikli od turista i kolonizatora. O ljepoti naše obale ili o ljepoti naših žena, kao ni o snazi hrvatske nogometne reprezentacije, ništa nije govorio. Nezainteresiran je ostao i pred planetarnim i lokalnim književnim trendovima, što je pomalo razočaralo onu dvojicu-trojicu naših pisaca koji su pribivali ceremonijalu, sve se nadajući da bi Stasiuk u jednom času mogao uprijeti prstom u kojega od njih, pa ga rukopoložiti u apostola europske književnosti. Ništa od toga nije učinio, pa smo ostali pomalo i razočarani. Nije se uklopio čak ni u tjedni naci goblen Branke Kamenski.
O knjizi “Na putu za Babadag” ponešto se, istina, napisalo. Premda piscima, opet, nije bilo najjasnije zbog čega taj Poljak putuje istočnom Europom, a zatim piše knjigu u kojoj gotovo da ništa ne kaže o istočnoeuropskim patnjama pod komunizmom, niti o ekonomskim i gospodarskim aspektima tranzicije, putovima šverca droge, ukrajinskim i moldavskim prostitutkama, ili o bilo čemu drugom o čemu piše zapadna štampa, a svejedno je knjiga doživjela uspjeh na Zapadu, i o njezinom se piscu govori s poštovanjem, kao o malo kojem drugom suvremenom europskom autoru. Sve je to zbunilo naše ljude.
“Na putu za Babadag” možda je knjiga putopisa. Od krajeva kojim je pisac prošao čitatelj naslućuje poneku boju i miris, atmosferu negdje na rumunjskoj cesti, usred noći, u vlaku, među ljudima čiji jezik ne poznaje. Stasiuk bilježi kratke fragmente života u prolazu, nastojeći, sa strašću arheologa čije će nalazište uskoro biti betonirano, asfaltirano i pretvoreno u turističko ljetovalište, da opiše i na taj način sačuva onaj svijet koji je od zarobljenosti iza željezne zavjese ipak imao jednu važnu korist: hermetički zatvoren, sačuvao je životnost. Sačuvao je ono na što indolenti odmahnu rukom, uz posprdno: folklor. Da, doista, možda ono o čemu Andrzej Stasiuk piše često i jest folklor, ali možda je upravo u tome i sav naš nesporazum sa činjenicom da je ovaj pisac tako uvažen na Zapadu. Tamo, naime, ne misle da je folklor nešto prezira vrijedno, ili nešto što se tanca na godišnjoj smotri.
“Na putu za Babadag” možda je, uz to, roman, a možda i knjiga priča. Tome ni najmanje ne smeta minimalan udio fikcije u tekstu. Ne samo da se čitatelju čini da Stasiuk ništa nije izmislio, nego je to ona vrsta priče za koju je nepristojno i pretpostaviti da je išta u njoj izmišljotina ili laž. No, zašto se romani ili knjige priča ne bi mogli tako pisati? Izmišljanje nije prvi, niti glavni preduvjet fikcionalnog teksta ili romana. Kao što je Sebald pisao romane, kao što su Chatwinovi putopisi funkcionirali poput fikcije, pa se samim tim i moglo reći da su fikcionalna proza, tako je i Babadag roman, za čitatelja koji ga želi čitati kao roman. Takvu vrstu teksta teško je pisati, kao i snimati dokumentarni film koji će teći po pravilima igranoga filma i koji će gledatelj doživjeti kao igrani film.
Evo kako, putujući prema Cioranovom rodnom selu, Stasiuk objašnjava svoju strast prema istočnoj Europi: “Ali želio bih se tamo obresti 14. prosinca bez konkretnog plana, zato što me se već odavno prestala ticati budućnost i sve me više privlače mjesta koja podsjećaju na nekakav početak, u svakom slučaju onakva gdje tuga ima moć sudbine. Ukratko, ne tiče me se kamo idemo, a zanima me samo odakle smo došli. Dakle deset riječi na rumunjskome, pet na mađarskom, stanica Boj-Catun i – recimo – milijun leua u sitnim novčanicama da bih mogao vidjeti prazninu između neba i zemlje kroz koju gaze crni bivoli. Petsto kilometara od Beča, osamsto od Munchena, tisuću osamsto od Bruxellesa, sve to otprilike, približno i zračnom linijom. Taj zrak ipak negdje usput puca i razmiče se kao tektonske ploče koje razdjeljuju kontinente.”
U ovom kratkom, skoro slučajno odabranom fragmentu, je objašnjenje zbog čega Stasiuka u Zagrebu nisu lako razumjeli oni koji su tako žarko žudjeli da budu njegovi fanovi. Kao da su se na neviđeno zaljubili u djevojku, koja se, zatim, na užas svojih kavalira, pojavila kao mrzovoljni pedesetogodišnjak. U ono vrijeme kada je Stasiuk dezertirao iz vojske, pa je zaglavio na višegodišnjoj robiji, nakon čega se odselio u Karpate, u selo Czarne, stvarnost je bila okrenuta budućnosti. Partija je propagirala budućnost, a pisci i filmski autori bavili su se, uglavnom, temama koje se reflektiraju na budućnost. Prošlost je bila dekadentna i reakcionarna. U ovo, pak, vrijeme, u Hrvatskoj, jednak je odnos, premda iz drukčije formuliranih razloga, prema budućnosti. Prošlost je tako ozloglašena, da se već javno propagira – govori to i predsjednik Republike, kako bi se prošlošću trebali baviti samo povjesničari. Prošlost je septička jama u koju će, dakle, zalaziti samo oni koji su zaduženi da je čiste. I koja će se, mimo toga, i u estetskim razmatranjima i kritičkim opservacijama spominjati samo kao uvreda piscu.
Naravno, ovakve se, prema svijetloj budućnosti subverzivne, misli u Stasiukovoj glavi roje baš na putu prema Cioranovom rodnom selu. Osim što te riječi doista jesu piščev credo, pa ih na različite načine varira kroz knjigu, one su posveta velikome Rumunju. Kao i jedan drugi fragment, toliko lijep da ne mogu odoljeti da ga umjesto citiranja ne prepričam: Stasiuk govori o tome kako mali i autsajderski narodi i danas žive u bliskosti sa svojim životinjama, pa se, bez obzira na svu privlačnost drukčijega, boljeg i bogatijeg života, koji stiže nakon što su s padom komunizma granice provaljene, ne žele od tih životinja odijeliti. Ako će već biti izbavljeni, oni bi da budu izbavljeni sa svojim svinjama i kravama. Nikako bez njih. Jer oni ništa osim tih životinja i nemaju. Njihov je kulturni identitet neshvatljiv i nepostojeći ako im se oduzmu njihove životinje. Premda sam se, kao i Stasiuk, rodio i odrastao na asfaltu, taj identitet doživljavam kao svoj. Ili barem kao svoju čežnju za nečim što bi me vezivalo uz druge ljude. “Plavi je bezdan životinjskih očiju poput ogledala u kojem vidimo sebe kao oživljeno meso, obdareno ipak nekom vrstom milosti.”
Nešto kasnije, negdje u Madžarskoj, nazdravljajući s nepoznatim u čast Franje Josipa, Stasiuk govori kako je oduvijek bio na strani careva i kraljeva, “zato što mi danas, u ova loša vremena, posebno nedostaju, jer demokracija nije u stanju zadovoljiti ni estetske ni mitološke želje i čovjek se osjeća nekako napušteno”. Nepoznati ga je neko vrijeme slušao, odobravao i tražio da natoči još, a zatim je predložio da se okušaju u obaranju ruke. Dvaput je pobijedio pisac, dvaput nepoznati. Poslije su ljudi dolazili i tapšali ga po leđima, ponavljajući: “Franc Jozef, Franc Jozef”. Čudna je i deprimantna ta, opet folklorna, činjenica da stotinu godina kasnije, diljem istočne i srednje Europe, svijetu zaigra srce na spomen posljednjeg cara. A čudna je, i tako točna, i Stasiukova primjedba o estetskoj nesklapnosti demokracije, te o tome da demokracija ne stvara mitove i priče, nego ih, uglavnom, prezire.
“Na putu za Babadag” rubno se dotakne Slovenije i Hrvatske. U Sloveniji piscu naplate kaznu zbog prebrze vožnje. A na Cresu, u Lubenicama, vidi lijep predio. Sve drugo je, za njega, dosadan, od smisla ispran svijet. Ispran u ritualima Katoličke crkve i borbenoga nacionalizma, što je često jedno isto. Jedini, doista, upečatljiv prizor je onaj s Kočevskoga Roga: “U ljeto četrdeset pete Titovi komunisti poubijali su ovdje bez suda i svjedoka zarobljenike koje su im predale savezničke vojske. To su bili partizani koji su se borili na krivoj strani… Moguće je da su se vukovi, risovi i medvjedi, kojih je tada sigurno bilo više nego danas, pobrinuli za pokop. Poslije je maršal dolazio ovamo u lov. Tko zna je li pomislio da ubija duhove izdajnika koji žive u tijelima životinja.”
Ova knjiga važna je kao uputa kako se može pisati. Što je uvijek i uputa kako se može čitati. Andrzej Stasiuk pisac je moga svijeta.