Prošlo je točno osamdeset godina, kada je 1931, na trećoj izložbi grupe Zemlja, Krsto Hegedušić otkrio publici najvećega našeg slikara-seljaka
Kada je 1953, skoro četrdesetogodišnjak, Ivan Generalić prvi put došao u Pariz, nije znao ni riječi francuskoga. Bilo je to malo nakon Staljinove smrti, poslali su ga da nastupa, zapravo da se pokazuje, u jugoslavenskoj knjižari, skupa s izložbom svojih slika, kao predstavnik jedne nove, drukčije kulture, uveliko nastale na komunističkome idealu po kojem će umjetnost prestati da bude povlaštena duhovna disciplina buržoazije i vlasnika sredstava za proizvodnju, nego će se umjetnošću baviti radnici u neposrednoj proizvodnji, proleteri i seljaci. Nakon što je ispredstavljao Jugoslaviju i njezino političko uređenje, Generalić je unajmio stan u nekome tihom dijelu Pariza, negdje iza crkve Notre Dame, u namjeri da malo ostane i ponešto o umjetnosti nauči. Išao je u Louvre, ali nakon prvih obilazaka je malo toga uspio upamtiti. A on je vjerovao da viđeno treba pamtiti, jer kakav bi, bez toga, smisao bio u gledanju. Svidjela mu se Mona Lisa, naročito njezin smiješak, pa je zaključio da je to, ipak, najbolja slika na svijetu.
Takav, naivno prostodušan, Ivan Generalić bio je veliki umjetnik. Evo, kako mu je u Parizu bilo i što je naučio: toliko je bilo njegovo neznanje francuskoga i takva je bila njegova nespremnost ili nesposobnost da rukama govori ono što riječima ne može, da je svakoga jutra, prije nego što pođe u dućan, rasprostirao papire i na njima crtao ono što želi kupiti. Nacrtao bi tako bocu s mlijekom, kokoš, tri jajeta, kruh… Pa bi došao u trgovinu, stao pred pult i prodavačicama davao papir, jedan po jedan, a one su pred njega donosile nacrtane stvari. Nakon toga bi neke prodavačice crteže jednostavno bacale u korpu sa smećem, a druge su ih, kako kaže Generalić, uzimale za uspomenu.
I tako se pred očima velikoga slikara odvijala ona prva i najvažnija estetska rasprava. Jednima je umjetnost potrebna, makar je nazivali samo uspomenom, pa je usput i slučajno prepoznaju. Drugi niti ne znaju čemu ona služi, osim da visi u Louvreu ili da pomoću umjetnosti nijemi i nemušti kupuju kruh i mlijeko. Naravno, nije to Generalić tako rekao, ali na to se priča svodi i to je bila najvažnija pouka njegovoga prvog putovanja u Pariz. Kada se vratio kući, naslikao je onu svoju šašavu sliku, koja vam je sigurno poznata sa starih kalendara i koja je bila jedan od upečatljivijih vizualnih znakova naših odrastanja u sedamdesetima, na kojoj se vidi Ajfelov toranj, ispred kojeg pasu ovce. Naslov slike bio je „Moj Pariz“.
Generalić je bio elementarni umjetnik. Slikao je oduvijek, zašto što je morao i zato što nije znao drukčije. Kao dječak, crtao je štapom po prašini, preslikavao biblijske prizore, slikao je i risao, ne vodeći računa o tome što će biti s njegovim radovima i hoće li oni ostati trajni. Pred smrću uplašeni i ambiciozni antitalenti, stvaraju s mišlju o vječnosti. Ivan se nije imao čega bojati, jer je vjerovao u Kristovo uskrsnuće kao oblik vječnosti, i nije ni znao, barem u početku, da postoji i vječno trajanje umjetničkog djela.
Krsto Hegedušić mu je 1931, prođe od tada, evo, osamdeset godina, omogućio da izlaže na trećoj izložbi grupe Zemlja. Bio je to važan, vjerojatno i presudan trenutak u njegovom stvaralaštvu. I bez toga bi bio umjetnik, ali bi cjelokupno njegovo djelo nestalo čim puhne vjetar i raznese prašinu. Tri godine kasnije, Generalić je naslikao jednu od svojih najupečatljivijih slika „Sprovod Štefa Halačeka“. U krležijanskoj eri hrvatske i jugoslavenske kulture i umjetnosti, koja je stvorila svoje mitove i specifičnu naraciju, ta Generalićeva slika ima svoje važno mjesto. Zimski seoski pejsaž, mrtvac u otvorenom kovčegu, velečasni u crnom i nekoliko zabrađenih žena u odjeći zemljanih boja, nijedna u žalosti ili koroti, muški s križem i crnim barjakom. Prizor je to neke sirotinjske lakoće umiranja i sahranjivanja, leden, ali – kao i druge vrijedne slike Ivana Generalića – nevjerojatno podatan i otvoren prema naraciji, pripovijesti, prozi općenito. Brojgelovski raspričan, ali s druge strane smjeran i skrušen, na naš siroti katolički i podvornički način.
Inspiriran „Sprovodom Štefa Halačeka“, početkom šezdesetih je Branko Ranitović po scenariju Slavka Kolara snimio istoimeni, poslije nagrađivani film. Lani, kada je redatelj u Rovinju umro, bilo je otužno slušati sve one televizijske riječi ispraćaja, izgovarane sa zbunjenošću i lahkom mrzovoljom, jer oni koji su ih izgovarali ustvari i nisu znali tko je to umro i zašto bi nama današnjima ta smrt bila toliko važna. Na kraju, i nije nam bila važna. Filma „Sprovod Štefa Halačeka“ nitko se nije sjetio, a ako možda i jest, u HTV-ovom ruglu i u zemlji Karamarkove cenzure, to nije moglo biti primijećeno. Šteta, doista, jer taj film ispraća jednu važnu i neopričanu sliku naše kulture, onu Generalićevu, ali i onu koju likovno djelo samo metaforizira.
Štef Halaček bio je ubog čovjek, sirotinja pod sirotinjom, koji je svakodnevno, nakon što završi poslove kod gazde, dolazio gledati umjetnika dok slika. Nikada nije ništa tražio, samo je stajao i gledao kako nastaje slika. On je bio Generalićeva tiha publika. Bio je onaj važan lik zbog kojega umjetnost i postoji. Jer pisac postoji samo kroz čitatelja – tog jednoga jedinog, kao što i slikar postoji kroz gledatelja – svoga Štefa Halačeka. I nakon što je naslikao, pod njegovim nijemim pogledom, jedan mrzli seoski prizor, Ivan Generalić u dnu je slike napisao „Sprovod Štefa Halačeka“. Kad je to vidio, Štef se živim čudom čudio, kako to da je na slici mrtav, kada je živ. „I rekel je da su sva gospoda bedasta koja veruju da je mrtav, a on je živ“, pripovijedao je Generalić. Malo kasnije, zgazio ga je automobil, dok je za gazdu u Virje nosio košare. Bio je gluhonijem, pa nije čuo automobilsku sirenu.
Ivan Generalić bio je umjetnik, a ne praznovjeran čovjek. Znao je da njegova slika nije ubila čovjeka, niti ga je ubiti mogla. On je umro od vlastite smrti, one koja mu je bila određena, a ako je slikar što učinio, onda je to bilo da mu živome pokaže sliku njegova sprovoda i da vidljivim učini nešto što je tako jednostavno i shvatljivo, ali čovjeku vazda nevidljivo.
Međutim, prema jednoj drugoj smrti, Generalić nije bio tako uzvišeno ravnodušan. Tačno četvrt stoljeća nakon komemoriranja Štefa Halačeka, naslikao je monumentalnu „Viriusovu smrt“. Polegnut na zemlju, okružen svijećama, prekrivenih očiju, s pijevcem koji žalostan pokraj njega stoji, u jednom krajnje sentimentalnom aranžmanu, u strašnoj smrti svojoj, leži Mirko Virius, Generalićev prijatelj i slikarski suputnik, pogubljen kao antifašist 1943, u koncentracijskome logoru, u hrvatskome Zemunu. Po ugođaju i unutarnjem ritmu, po misli i emociji prenesenima na staklo, „Viriusova smrt“ kontrapunkt je „Sprovodu Štefa Halačeka“. Njezino značenje intimno je, više nego javno, premda je Mirko Virius slavan slikar i javna ličnost. Šesnaest godina nakon smrti, Generalić ga živo oplakuje, bilježeći njegovu smrt on bilježi vlastiti život. Ceremonijal je to kasnog oproštaja, nalik Krležinom rastanku od Petra Dobrovića.
U proteklih dvadesetak godina, usljed krive kulturne politike, jednoga dućana na Jelačić placu, promjene likovnih moda, pada komunizma i koječega drugog, pojam slikarske naive zvučao je već kao pogrda. Zlo je to, i krivo. Ali bi i na to, kao i na sve drugo, pa i na vlastito djelo i na svoju publiku, trebalo gledati s onom mudrom prostodušnošću Ivana Generalića, kada je nesretnom Štefu Halačeku pokazao njegovu smrt, i još puno više od toga, kada je znatiželjno promatrao koja će pariška trgovkinja njegov crtež baciti u smeće, a koja će u njemu prepoznati svoju vlastitu uspomenu. I umjetnost.
Generalić, slikareva mala i velika smrt
Prošlo je točno osamdeset godina, kada je 1931, na trećoj izložbi grupe Zemlja, Krsto Hegedušić otkrio publici najvećega našeg slikara-seljaka
Kada je 1953, skoro četrdesetogodišnjak, Ivan Generalić prvi put došao u Pariz, nije znao ni riječi francuskoga. Bilo je to malo nakon Staljinove smrti, poslali su ga da nastupa, zapravo da se pokazuje, u jugoslavenskoj knjižari, skupa s izložbom svojih slika, kao predstavnik jedne nove, drukčije kulture, uveliko nastale na komunističkome idealu po kojem će umjetnost prestati da bude povlaštena duhovna disciplina buržoazije i vlasnika sredstava za proizvodnju, nego će se umjetnošću baviti radnici u neposrednoj proizvodnji, proleteri i seljaci. Nakon što je ispredstavljao Jugoslaviju i njezino političko uređenje, Generalić je unajmio stan u nekome tihom dijelu Pariza, negdje iza crkve Notre Dame, u namjeri da malo ostane i ponešto o umjetnosti nauči. Išao je u Louvre, ali nakon prvih obilazaka je malo toga uspio upamtiti. A on je vjerovao da viđeno treba pamtiti, jer kakav bi, bez toga, smisao bio u gledanju. Svidjela mu se Mona Lisa, naročito njezin smiješak, pa je zaključio da je to, ipak, najbolja slika na svijetu.
Takav, naivno prostodušan, Ivan Generalić bio je veliki umjetnik. Evo, kako mu je u Parizu bilo i što je naučio: toliko je bilo njegovo neznanje francuskoga i takva je bila njegova nespremnost ili nesposobnost da rukama govori ono što riječima ne može, da je svakoga jutra, prije nego što pođe u dućan, rasprostirao papire i na njima crtao ono što želi kupiti. Nacrtao bi tako bocu s mlijekom, kokoš, tri jajeta, kruh… Pa bi došao u trgovinu, stao pred pult i prodavačicama davao papir, jedan po jedan, a one su pred njega donosile nacrtane stvari. Nakon toga bi neke prodavačice crteže jednostavno bacale u korpu sa smećem, a druge su ih, kako kaže Generalić, uzimale za uspomenu.
I tako se pred očima velikoga slikara odvijala ona prva i najvažnija estetska rasprava. Jednima je umjetnost potrebna, makar je nazivali samo uspomenom, pa je usput i slučajno prepoznaju. Drugi niti ne znaju čemu ona služi, osim da visi u Louvreu ili da pomoću umjetnosti nijemi i nemušti kupuju kruh i mlijeko. Naravno, nije to Generalić tako rekao, ali na to se priča svodi i to je bila najvažnija pouka njegovoga prvog putovanja u Pariz. Kada se vratio kući, naslikao je onu svoju šašavu sliku, koja vam je sigurno poznata sa starih kalendara i koja je bila jedan od upečatljivijih vizualnih znakova naših odrastanja u sedamdesetima, na kojoj se vidi Ajfelov toranj, ispred kojeg pasu ovce. Naslov slike bio je „Moj Pariz“.
Generalić je bio elementarni umjetnik. Slikao je oduvijek, zašto što je morao i zato što nije znao drukčije. Kao dječak, crtao je štapom po prašini, preslikavao biblijske prizore, slikao je i risao, ne vodeći računa o tome što će biti s njegovim radovima i hoće li oni ostati trajni. Pred smrću uplašeni i ambiciozni antitalenti, stvaraju s mišlju o vječnosti. Ivan se nije imao čega bojati, jer je vjerovao u Kristovo uskrsnuće kao oblik vječnosti, i nije ni znao, barem u početku, da postoji i vječno trajanje umjetničkog djela.
Krsto Hegedušić mu je 1931, prođe od tada, evo, osamdeset godina, omogućio da izlaže na trećoj izložbi grupe Zemlja. Bio je to važan, vjerojatno i presudan trenutak u njegovom stvaralaštvu. I bez toga bi bio umjetnik, ali bi cjelokupno njegovo djelo nestalo čim puhne vjetar i raznese prašinu. Tri godine kasnije, Generalić je naslikao jednu od svojih najupečatljivijih slika „Sprovod Štefa Halačeka“. U krležijanskoj eri hrvatske i jugoslavenske kulture i umjetnosti, koja je stvorila svoje mitove i specifičnu naraciju, ta Generalićeva slika ima svoje važno mjesto. Zimski seoski pejsaž, mrtvac u otvorenom kovčegu, velečasni u crnom i nekoliko zabrađenih žena u odjeći zemljanih boja, nijedna u žalosti ili koroti, muški s križem i crnim barjakom. Prizor je to neke sirotinjske lakoće umiranja i sahranjivanja, leden, ali – kao i druge vrijedne slike Ivana Generalića – nevjerojatno podatan i otvoren prema naraciji, pripovijesti, prozi općenito. Brojgelovski raspričan, ali s druge strane smjeran i skrušen, na naš siroti katolički i podvornički način.
Inspiriran „Sprovodom Štefa Halačeka“, početkom šezdesetih je Branko Ranitović po scenariju Slavka Kolara snimio istoimeni, poslije nagrađivani film. Lani, kada je redatelj u Rovinju umro, bilo je otužno slušati sve one televizijske riječi ispraćaja, izgovarane sa zbunjenošću i lahkom mrzovoljom, jer oni koji su ih izgovarali ustvari i nisu znali tko je to umro i zašto bi nama današnjima ta smrt bila toliko važna. Na kraju, i nije nam bila važna. Filma „Sprovod Štefa Halačeka“ nitko se nije sjetio, a ako možda i jest, u HTV-ovom ruglu i u zemlji Karamarkove cenzure, to nije moglo biti primijećeno. Šteta, doista, jer taj film ispraća jednu važnu i neopričanu sliku naše kulture, onu Generalićevu, ali i onu koju likovno djelo samo metaforizira.
Štef Halaček bio je ubog čovjek, sirotinja pod sirotinjom, koji je svakodnevno, nakon što završi poslove kod gazde, dolazio gledati umjetnika dok slika. Nikada nije ništa tražio, samo je stajao i gledao kako nastaje slika. On je bio Generalićeva tiha publika. Bio je onaj važan lik zbog kojega umjetnost i postoji. Jer pisac postoji samo kroz čitatelja – tog jednoga jedinog, kao što i slikar postoji kroz gledatelja – svoga Štefa Halačeka. I nakon što je naslikao, pod njegovim nijemim pogledom, jedan mrzli seoski prizor, Ivan Generalić u dnu je slike napisao „Sprovod Štefa Halačeka“. Kad je to vidio, Štef se živim čudom čudio, kako to da je na slici mrtav, kada je živ. „I rekel je da su sva gospoda bedasta koja veruju da je mrtav, a on je živ“, pripovijedao je Generalić. Malo kasnije, zgazio ga je automobil, dok je za gazdu u Virje nosio košare. Bio je gluhonijem, pa nije čuo automobilsku sirenu.
Ivan Generalić bio je umjetnik, a ne praznovjeran čovjek. Znao je da njegova slika nije ubila čovjeka, niti ga je ubiti mogla. On je umro od vlastite smrti, one koja mu je bila određena, a ako je slikar što učinio, onda je to bilo da mu živome pokaže sliku njegova sprovoda i da vidljivim učini nešto što je tako jednostavno i shvatljivo, ali čovjeku vazda nevidljivo.
Međutim, prema jednoj drugoj smrti, Generalić nije bio tako uzvišeno ravnodušan. Tačno četvrt stoljeća nakon komemoriranja Štefa Halačeka, naslikao je monumentalnu „Viriusovu smrt“. Polegnut na zemlju, okružen svijećama, prekrivenih očiju, s pijevcem koji žalostan pokraj njega stoji, u jednom krajnje sentimentalnom aranžmanu, u strašnoj smrti svojoj, leži Mirko Virius, Generalićev prijatelj i slikarski suputnik, pogubljen kao antifašist 1943, u koncentracijskome logoru, u hrvatskome Zemunu. Po ugođaju i unutarnjem ritmu, po misli i emociji prenesenima na staklo, „Viriusova smrt“ kontrapunkt je „Sprovodu Štefa Halačeka“. Njezino značenje intimno je, više nego javno, premda je Mirko Virius slavan slikar i javna ličnost. Šesnaest godina nakon smrti, Generalić ga živo oplakuje, bilježeći njegovu smrt on bilježi vlastiti život. Ceremonijal je to kasnog oproštaja, nalik Krležinom rastanku od Petra Dobrovića.
U proteklih dvadesetak godina, usljed krive kulturne politike, jednoga dućana na Jelačić placu, promjene likovnih moda, pada komunizma i koječega drugog, pojam slikarske naive zvučao je već kao pogrda. Zlo je to, i krivo. Ali bi i na to, kao i na sve drugo, pa i na vlastito djelo i na svoju publiku, trebalo gledati s onom mudrom prostodušnošću Ivana Generalića, kada je nesretnom Štefu Halačeku pokazao njegovu smrt, i još puno više od toga, kada je znatiželjno promatrao koja će pariška trgovkinja njegov crtež baciti u smeće, a koja će u njemu prepoznati svoju vlastitu uspomenu. I umjetnost.