Godinama je udešavano moje poznanstvo s Miroslavom Karaulcem. Sudjelovali su u tome mnogi ljudi, oni čija su mi imena i danas važna, ali i oni čija imena više ne pamtim. Sudjelovala je u tome i puka slučajnost, možda ponajviše ona koja bi se često javljala u različitim okolnostima i u svakakvim povodima – jednom sam mu tako u Beograd trebao nositi neku knjigu, ali je putovanje propalo – tako da je nije bilo lako izbjeći. Zadnji put me je osobno tražio, slao mi poruke preko zajedničkih poznanika, kao i preko onih s kojima se uopće i ne poznajem, s telefonskim brojem i molbom da mu se obavezno javim. Bilo je to prošle zime. Htio je Ranoga Andrića objaviti u Zagrebu, pa je mislio da bi mu ja u tome mogao pomoći. Nisam mu se javio. Nikada se nismo sreli i upoznali, nećemo se ni upoznati, niti ću biti u prilici da mu objasnim ta duga mimoilaženja, uključujući i ovo posljednje, posve namjerno, jer je Miroslav Karaulac neki dan umro. Ne grize me savjest što je ispalo tako: bolje za obojicu, a bolje i za onoga o kojemu je trebalo biti riječi.
Kada se oko neke tuđe knjige trudite, pa njezin rukopis nosite izdavačima, brinete se o njezinoj sudbini i strepite – više nego za svoju – kako će izgledati njezina naslovnica, hoće li biti korektorskih grešaka ili hoće li urednici u izdavačkoj kući shvatiti o čemu, zapravo, knjiga govori, obično preuzimate dvostruku odgovornost: bivate odgovorni i za ono što će se događati s piscem i za ono što će se događati s djelom. Na kraju, ništa dobro iz toga ne može da se rodi. Piscu ćete, najvjerojatnije, biti krivi, jer je on drukčije zamišljao sudbinu i put svoje knjige. A onda ćete biti krivi i djelu, jer će se pokazati kako je jednu sasvim pristojnu knjigu napisao monstrum kojega prethodno niste poznavali, i sada on nastavlja da živi i djeluje mimo vas, pa iznevjerava ono što ste za njega učinili, ali – što je važnije – i vlastito djelo. Tako to biva, i zato je bolje ne petljati se u sudbine knjiga i njihovih pisaca, i ničije rukopise, osim svojih, a i njih ako se već mora, nikome ne preporučivati. Ništa dobro, a ni loše, ne govoriti i ne pisati o djelima živih suvremenika, osim ako ne žive jako daleko, toliko daleko da vam se putanje neće ukrstiti. Ali da bi tako postupao, čovjek mora biti takve, asketske i monaške, prirode. I mora svoj prezir prema drugima, ili strah od njih, umjeti protumačiti kao skromnost i samozatajnost.
Ali u slučaju Miroslava Karaulca nisam se plašio onoga što bi se moglo dogoditi s piscem i njegovim djelom. Bio je velik i dovršen čovjek. Cijeloga svog odraslog života, još od jeseni 1981. kada me je profesor Boro Mihačević poslao kod Stipe, u knjižaru Svjetlosti u Titovoj ulici, da kupim Ranoga Andrića (“Ako nemaš para, ja ću ti dati, a ako te je sram da uzmeš, onda ukradi od ćaće i matere! Bolje da im kradeš za knjige, nego za nešto drugo.”), knjigu koju sam pročitao u jednoj noći, divio sam se načinu na koji je Karaulac opisao, objasnio i dokumentirao Ivu Andrića. Do danas u mome se divljenju nije ništa promijenilo, ili se promijenilo to što je veće nego što je nekada bilo, jer sam, živeći, stareći i trajući u ovoj imitaciji književnoga života, bivao svjesniji što je jedan pisac učinio za drugoga pisca, što je sve, pritom, žrtvovao, i u kojoj mjeri je poništio samoga sebe i nevidljivim se prikazao, sve da bi drugoga pokazao na njemu dostojan način. U Ranome Andriću ne postoji znanstvena metoda koja bi zadivila čitatelja, a piscu olakšala istraživanje. Nema zrcala u kojemu bi se ogledalo Andrićevo djelo, niti stilskoga pravca i teorijskog učenja na kojemu bi se, kao na stočnoj vagi, izvagala njegova vrijednost. To je knjiga, posve nevjerojatna, u kojoj se vidljivim čini pisac, koji je najveći dio svoga života želio samo to da ostane nevidljiv. Ali se vidljivim čini na takav način da se ničim, zapravo, ne povrijedi njegova težnja za nevidljivošću. A opet, izgovori se i napiše sve ono za što je Ivo Andrić tako strasno i tako sebesvjesno poželio da zauvijek bude nevidljivo.
Trideset godina nakon njezina prvog izdanja, nisam htio imati ništa s njezinim objavljivanjem u Zagrebu. Zapravo, nisam želio da ta knjiga, zajedno s onom kasnijom, Andrić u diplomatiji, uopće bude objavljena u ovome gradu. A istovremeno sam osjećao duboko poštovanje prema činjenici da Karaulac želi vratiti Ivu Andrića na mjesto s kojega je, na jedan krajnje perfidan, ali nedvosmislen način, svojedobno protjeran, u grad koji kasnije nije previše obilazio i u kojemu se koječega plašio i od koječega zazirao. Kažem, osjećao sam poštovanje, ali nisam želio da Karaulac to učini. Pogotovo nisam želio da ja u tome sudjelujem. A nije bilo načina da mu objasnim zašto je kriva jedna tako plemenita i u svakom pogledu ispravna ideja, da se djelo koje je kanonsko u razumijevanju velikoga srpskog, bosanskog i bosanskohrvatskog pisca objavi i u Zagrebu. I kako, uopće, može biti krivo nešto što je u svakome pogledu ispravno?
Miroslav Karaulac rođen je u Mrkonjić Gradu, bivšem Varcar Vakufu, 1932. Bio je romanist, dugogodišnji lektor i predavač na francuskim univerzitetima, pripovjedač, romanopisac i televizijski dramaturg, ali iznad svega drugog, najvažniji naš andrićolog. Karaulac jedan je od onih malobrojnih ljudi, uglavnom pisaca, ali ne samo pisaca, kojih bi se moglo nabrojati jedva desetak, za koje bi se moglo reći da svojim odnosom prema Andrićevom djelu u najbitnijem smislu određuju vlastiti identitet, nacionalni, domovinski, zavičajni. Iako imaju svoja privatna i građanska nacionalna ili vjerska određenja, ono najdublje i najistinitije u sebi odredili su u odnosu na njega, tako da su ti ljudi, pa tako i Karaulac među njima, neka zasebna, od svih drukčija nacija, koja u sebi nosi cijeli jedan svijet, koji itekako postoji, ili je postojao, izvan onoga što je Ivo Andrić napisao, ali je u njegovome djelu konačno i do kraja fiksiran. Tih ljudi, andrićevaca po kulturnoj i identitetskoj supstanci, ima po Beogradu i Sarajevu, a možda bi se našao i neki u Zagrebu (u koji se iz Bosne doselio ili u kojem stanuje u nekom stanju neprestanoga kulturnoga poluprogonstva), iz sve tri su bosanske nacije, ako je to, uopće, važno i napominjati.
Pišući Ranoga Andrića, a poslije i Andrića u diplomatiji, Karaulac nije o Ivi Andriću pisao u nekakvome srpskom ključu, kao što bi se u Zagrebu, gdje se o Andriću obično piše isključivo u nakaradnom hrvatskom ključu, i sa ciljem naknadne nacionalizacije pisca, e ne bi li se nacionalizirala i njegova najveća nagrada, jedino moglo i pretpostaviti. Tu negdje i leži moj mutni razlog, koji bi samome sebi još morao do kraja razjasniti, zašto sam bježao od Karaulčeve želje da Ranoga Andrića objavi i u Zagrebu. Koga knjiga zanima, i tko ju je u stanju na pravi način čitati, naručit će ju iz Beograda.
O kakvom ključu i kojem identitetu je tu riječ, može se razumjeti iz kratkoga citata: “Prepoznajući u istoriji Bosne sinhrone delove vlastite istorije i vlastite sudbine, i Andrićevo delo, koliko hronika tih obeležavajućih napora iz njene prošlosti, biće na isti način i svojevrsna suma vlastitog znanja o sebi – dvaju analognih sudbina, na mnogim mestima pomešanih i teško razlučivanih jedna od druge – mnoga njegova bitna sazvučja, rečena kroz opis zemlje, cela gama njegovih odlučujućih boja u toj identifikaciji sa nacionalnim bićem svoga kraja.”
Samo jednom u životu, više onako usput, Miroslav Karaulac sreo je Ivu Andrića. Mogao ga je i bolje privatno upoznati, ali nije se trudio. Sam je znao zašto tako jest. Karaulca sam izbjegavao upoznati zato da mi u životu ne bi umirao. Vijest o njegovoj smrti, pa još u godini Andrićeve nobelovske obljetnice, i u mjesecu u kojemu je i on umro, rastužila me je, ali i ispunila nekim čudnim ponosom, kao nakon posla koji je obavljen na za mene rijetko dosljedan i definitivan način. Nijednom se, pa ni usput, nismo sreli.
Karaulac, pisac koji je napisao Andrića
Godinama je udešavano moje poznanstvo s Miroslavom Karaulcem. Sudjelovali su u tome mnogi ljudi, oni čija su mi imena i danas važna, ali i oni čija imena više ne pamtim. Sudjelovala je u tome i puka slučajnost, možda ponajviše ona koja bi se često javljala u različitim okolnostima i u svakakvim povodima – jednom sam mu tako u Beograd trebao nositi neku knjigu, ali je putovanje propalo – tako da je nije bilo lako izbjeći. Zadnji put me je osobno tražio, slao mi poruke preko zajedničkih poznanika, kao i preko onih s kojima se uopće i ne poznajem, s telefonskim brojem i molbom da mu se obavezno javim. Bilo je to prošle zime. Htio je Ranoga Andrića objaviti u Zagrebu, pa je mislio da bi mu ja u tome mogao pomoći. Nisam mu se javio. Nikada se nismo sreli i upoznali, nećemo se ni upoznati, niti ću biti u prilici da mu objasnim ta duga mimoilaženja, uključujući i ovo posljednje, posve namjerno, jer je Miroslav Karaulac neki dan umro. Ne grize me savjest što je ispalo tako: bolje za obojicu, a bolje i za onoga o kojemu je trebalo biti riječi.
Kada se oko neke tuđe knjige trudite, pa njezin rukopis nosite izdavačima, brinete se o njezinoj sudbini i strepite – više nego za svoju – kako će izgledati njezina naslovnica, hoće li biti korektorskih grešaka ili hoće li urednici u izdavačkoj kući shvatiti o čemu, zapravo, knjiga govori, obično preuzimate dvostruku odgovornost: bivate odgovorni i za ono što će se događati s piscem i za ono što će se događati s djelom. Na kraju, ništa dobro iz toga ne može da se rodi. Piscu ćete, najvjerojatnije, biti krivi, jer je on drukčije zamišljao sudbinu i put svoje knjige. A onda ćete biti krivi i djelu, jer će se pokazati kako je jednu sasvim pristojnu knjigu napisao monstrum kojega prethodno niste poznavali, i sada on nastavlja da živi i djeluje mimo vas, pa iznevjerava ono što ste za njega učinili, ali – što je važnije – i vlastito djelo. Tako to biva, i zato je bolje ne petljati se u sudbine knjiga i njihovih pisaca, i ničije rukopise, osim svojih, a i njih ako se već mora, nikome ne preporučivati. Ništa dobro, a ni loše, ne govoriti i ne pisati o djelima živih suvremenika, osim ako ne žive jako daleko, toliko daleko da vam se putanje neće ukrstiti. Ali da bi tako postupao, čovjek mora biti takve, asketske i monaške, prirode. I mora svoj prezir prema drugima, ili strah od njih, umjeti protumačiti kao skromnost i samozatajnost.
Ali u slučaju Miroslava Karaulca nisam se plašio onoga što bi se moglo dogoditi s piscem i njegovim djelom. Bio je velik i dovršen čovjek. Cijeloga svog odraslog života, još od jeseni 1981. kada me je profesor Boro Mihačević poslao kod Stipe, u knjižaru Svjetlosti u Titovoj ulici, da kupim Ranoga Andrića (“Ako nemaš para, ja ću ti dati, a ako te je sram da uzmeš, onda ukradi od ćaće i matere! Bolje da im kradeš za knjige, nego za nešto drugo.”), knjigu koju sam pročitao u jednoj noći, divio sam se načinu na koji je Karaulac opisao, objasnio i dokumentirao Ivu Andrića. Do danas u mome se divljenju nije ništa promijenilo, ili se promijenilo to što je veće nego što je nekada bilo, jer sam, živeći, stareći i trajući u ovoj imitaciji književnoga života, bivao svjesniji što je jedan pisac učinio za drugoga pisca, što je sve, pritom, žrtvovao, i u kojoj mjeri je poništio samoga sebe i nevidljivim se prikazao, sve da bi drugoga pokazao na njemu dostojan način. U Ranome Andriću ne postoji znanstvena metoda koja bi zadivila čitatelja, a piscu olakšala istraživanje. Nema zrcala u kojemu bi se ogledalo Andrićevo djelo, niti stilskoga pravca i teorijskog učenja na kojemu bi se, kao na stočnoj vagi, izvagala njegova vrijednost. To je knjiga, posve nevjerojatna, u kojoj se vidljivim čini pisac, koji je najveći dio svoga života želio samo to da ostane nevidljiv. Ali se vidljivim čini na takav način da se ničim, zapravo, ne povrijedi njegova težnja za nevidljivošću. A opet, izgovori se i napiše sve ono za što je Ivo Andrić tako strasno i tako sebesvjesno poželio da zauvijek bude nevidljivo.
Trideset godina nakon njezina prvog izdanja, nisam htio imati ništa s njezinim objavljivanjem u Zagrebu. Zapravo, nisam želio da ta knjiga, zajedno s onom kasnijom, Andrić u diplomatiji, uopće bude objavljena u ovome gradu. A istovremeno sam osjećao duboko poštovanje prema činjenici da Karaulac želi vratiti Ivu Andrića na mjesto s kojega je, na jedan krajnje perfidan, ali nedvosmislen način, svojedobno protjeran, u grad koji kasnije nije previše obilazio i u kojemu se koječega plašio i od koječega zazirao. Kažem, osjećao sam poštovanje, ali nisam želio da Karaulac to učini. Pogotovo nisam želio da ja u tome sudjelujem. A nije bilo načina da mu objasnim zašto je kriva jedna tako plemenita i u svakom pogledu ispravna ideja, da se djelo koje je kanonsko u razumijevanju velikoga srpskog, bosanskog i bosanskohrvatskog pisca objavi i u Zagrebu. I kako, uopće, može biti krivo nešto što je u svakome pogledu ispravno?
Miroslav Karaulac rođen je u Mrkonjić Gradu, bivšem Varcar Vakufu, 1932. Bio je romanist, dugogodišnji lektor i predavač na francuskim univerzitetima, pripovjedač, romanopisac i televizijski dramaturg, ali iznad svega drugog, najvažniji naš andrićolog. Karaulac jedan je od onih malobrojnih ljudi, uglavnom pisaca, ali ne samo pisaca, kojih bi se moglo nabrojati jedva desetak, za koje bi se moglo reći da svojim odnosom prema Andrićevom djelu u najbitnijem smislu određuju vlastiti identitet, nacionalni, domovinski, zavičajni. Iako imaju svoja privatna i građanska nacionalna ili vjerska određenja, ono najdublje i najistinitije u sebi odredili su u odnosu na njega, tako da su ti ljudi, pa tako i Karaulac među njima, neka zasebna, od svih drukčija nacija, koja u sebi nosi cijeli jedan svijet, koji itekako postoji, ili je postojao, izvan onoga što je Ivo Andrić napisao, ali je u njegovome djelu konačno i do kraja fiksiran. Tih ljudi, andrićevaca po kulturnoj i identitetskoj supstanci, ima po Beogradu i Sarajevu, a možda bi se našao i neki u Zagrebu (u koji se iz Bosne doselio ili u kojem stanuje u nekom stanju neprestanoga kulturnoga poluprogonstva), iz sve tri su bosanske nacije, ako je to, uopće, važno i napominjati.
Pišući Ranoga Andrića, a poslije i Andrića u diplomatiji, Karaulac nije o Ivi Andriću pisao u nekakvome srpskom ključu, kao što bi se u Zagrebu, gdje se o Andriću obično piše isključivo u nakaradnom hrvatskom ključu, i sa ciljem naknadne nacionalizacije pisca, e ne bi li se nacionalizirala i njegova najveća nagrada, jedino moglo i pretpostaviti. Tu negdje i leži moj mutni razlog, koji bi samome sebi još morao do kraja razjasniti, zašto sam bježao od Karaulčeve želje da Ranoga Andrića objavi i u Zagrebu. Koga knjiga zanima, i tko ju je u stanju na pravi način čitati, naručit će ju iz Beograda.
O kakvom ključu i kojem identitetu je tu riječ, može se razumjeti iz kratkoga citata: “Prepoznajući u istoriji Bosne sinhrone delove vlastite istorije i vlastite sudbine, i Andrićevo delo, koliko hronika tih obeležavajućih napora iz njene prošlosti, biće na isti način i svojevrsna suma vlastitog znanja o sebi – dvaju analognih sudbina, na mnogim mestima pomešanih i teško razlučivanih jedna od druge – mnoga njegova bitna sazvučja, rečena kroz opis zemlje, cela gama njegovih odlučujućih boja u toj identifikaciji sa nacionalnim bićem svoga kraja.”
Samo jednom u životu, više onako usput, Miroslav Karaulac sreo je Ivu Andrića. Mogao ga je i bolje privatno upoznati, ali nije se trudio. Sam je znao zašto tako jest. Karaulca sam izbjegavao upoznati zato da mi u životu ne bi umirao. Vijest o njegovoj smrti, pa još u godini Andrićeve nobelovske obljetnice, i u mjesecu u kojemu je i on umro, rastužila me je, ali i ispunila nekim čudnim ponosom, kao nakon posla koji je obavljen na za mene rijetko dosljedan i definitivan način. Nijednom se, pa ni usput, nismo sreli.