Posljednjeg dana zime, u predvečerje, žurimo Svetogorskom, bivšom Ive Lole Ribara, dok po nama sipi sitna kiša, ona koja i jest i nije kiša, pa kišobran nismo ni ponijeli. Došli smo u Beograd samo zbog Glembajevih. Sačekali smo da predstava sazrije (premijera je – prema zagrebačkim red carpet izviješćima – održana još 4. veljače) i da se raziđe sva prigodničarska publika, naročito ona glembajevske zavičajnosti, pa da vidimo ono što je, ovako ili onako, šire i važnije od same teatarske priredbe i uprizorenja jednoga, svakako važnog dramskog komada. Došli smo vidjeti što su Glembajevi danas, 2011, što nam znače i kako ih samjeravamo s vlastitom stvarnošću, dok se Hrvatska nervozno vrzma i vrpolji po čekaonicama Europske Unije, kao okašnjela udavača koja čeka da joj iz čeljusti povade sve, u paradentozi isplivale, preostale zube. I nije nam, naravno, važno što se radi o beogradskoj predstavi, jer hrvatski smisao Glembajevih nije u uprizorenju, nego u tekstu i u živome svijetu, što ga je Krleža evocirao 1929, na samome početku Šestojanuarske diktature, kojom je jedan kralj poželio ukloniti sve posrednike između sebe i svojih podanika, u vrijeme kada je počinjala svjetska ekonomska kriza, koja će stvoriti konačne uvjete za bujanje fašizma i konačno uništenje multikulturalne europske provincije. Je li taj svijet živ osamdeset i dvije godine kasnije, postoje li Glembajevi i postoji li kultura iz koje su oni nastali, prepoznaje li se društvo čiju je kritiku Krleža ispisao, ili su Glembajevi danas, u Hrvatskoj, bajka, ili nekakav socijalno angažirani, komunistički fantasy, Vampirski dnevnik za odrasle?
Režiser Jagoš Marković postavio je predstavu na način na koji se đacima i zainteresiranom građanstvu prezentira školska lektira. Snobovi i razni insekti s intelektualnim ambicijama rugat će mu se po novinama. Naročito oni koji se preko Bajakova budu vraćali u domovinu, slavodobitno kličući kako su Srbi opet promašili celog Krležu. Istina je, međutim, da su ovakve, u osnovi konzervativne, uredne i simetrične predstave, mjera svakoga ozbiljnog kazališnog i kulturnog mainstreama, ali i da Krležu u Beogradu, nakon godina sumnje i šutnje, i nema smisla drukčije postavljati, nego tako da ga se, kao u boljem krojačkom salonu, premjeri i izmjeri u bokovima i u struku, vodeći računa o dužinama rukava i nogavica. Premda nije istina da Krležinih uprizorenja u Srbiji i u Beogradu nije bilo dvadeset godina, kao što se, valjda zbog senzacije, pisalo po zagrebačkoj štampi, činjenica jest da štošta s njim Srbi započinju otpočetka. Važno je, iz nekih hrvatskih razloga, naći se na tom početku.
Nikola Ristanovski, senzacionalni makedonski glumac, u Beogradu je, nakon Selimovićevog Ahmeda Nurudina, odigrao i Leonea Glembaya
Markovićevi Glembajevi dvosatna su jednočinka, tako srezana i skraćena da se Leone Glembay našao u središtu priče. Ovo je njegovo sudbinsko finale, njegov slom i njegova katarza, u kojoj su svi drugi, uključujući i staroga Glembaya i njegovu mladu i plitku ženu, već pomalo nalik kulisama, životnim i kazališnim. Oko njega su nositelji funkcija i ideja, plakati amoralnog sadržaja, sjene lopova i prevaranata, a on se među njima ponaša poput kakvoga novovjekog Hamleta, koji je, u odnosu na društvo i društvena pravila, samo ludi nasljednik, kroz čiju će se dušu slomiti jedan porodični imperij. U jednoj ljetnoj noći 1913, časak pred Prvi svjetski rat, odvija se drama čija je metafora 1929. morala biti svima jasna – pa i cenzuri upravo nastale Kraljevine Jugoslavije, ali što u današnjoj Hrvatskoj metaforizira ljetna noć 1913? Možemo li barem razumjeti njezino nekadašnje značenje? Jer ako ne možemo razumjeti i ako nismo u stanju metaforizirati, Glembajevi su u hrvatskoj kulturi todorićevski zaslađena konzumna bajka o princu koji makazama prikolje zlu maćehu, što je, samo po sebi, možda, zabavno čak i za Pogorelićevu hripljuću zagrebačku publiku, ali s Miroslavom Krležom nikakve veze nema.
Leonea glumi Nikola Ristanovski, Makedonac, podrijetlom negdje iz Egejske Makedonije, koju Slaveni izgubiše baš negdje oko ljeta 1913, veličanstven i moćan glumac, koji je u stanju na svojim leđima ponijeti cijelu predstavu. On je doista Leone Glembay, upravo onakav kakvog ga je napisao veliki pisac, i na kakvog se, obično, zaludu čekalo, jer je malo glumaca koji bi shvatili što se od njih u tom liku traži, pa da još imaju i dara za odigrati toga zlosretnoga hrvatskog princa, nedarovitog slikara i očajnog moralista, čiji je zadatak da istodobno oličuje porodični, društveni i lični slom. Uostalom, dok iza Hamleta stoji jedna velika europska pripovijest i globalna metafora, oko čije se postojanosti brine cjelokupna europska kultura, Leonea pokušava objasniti i prispodobiti jedna malena, mutna i neizvjesna hrvatska kultura. Njoj je Nikola Ristanovski svojom glumom učinio golemu uslugu.
Boris Cavazza staroga Ignjata Glembaya igra u nekoj svojoj, odavno postavljenoj i učvršćenoj maniri, i za razliku od drugih aktera, ima povremenih problema s jezikom predstave. Ostali govore savršen Krležin hrvatski, u intonaciji, a pogotovu akcentima, tačniji od govora koji nam demonstrira golema većina zagrebačkih glumaca. Svetozar Cvetković, kao Silberbrandt, maestralan je u ulozi klerikalne hulje: njegove grimase i geste, njegove intonacije su kao da u pripremi predstave nazočio sastancima Hrvatske biskupske konferencije, ili je, barem, redovito pratio Informativni i Religijski program HTV-a. Jelena Đokić divna je kao sestra Angelika, veteran Vlastimir Đuza Stoiljković klasični je Fabriczy, dok je Anica Dobra, kao barunica Castelli, vjerojatno plića nego bi, prema Krležinoj zamisli, te u ritmu i smislu teksta, trebala biti. Na kraju, Leone će ju ubiti kao kakvu jadnu i priglupu starletu, kurvicu kojoj bi, da se rodila stotinjak godina kasnije, tabloidi objavljivali romansirane ispovijedi, pa ih prodavali po kioscima kao novu hrvatsku prozu, dostojnu Virginije Woolf. I premda je sasvim legitimna takva Markovićeva redateljska zamisao, koju je Anica Dobra korektno provela, teško je povjerovati da bi Leone jednu takvu žensku ubio.
Bio je užitak u Ateljeu 212 vidjeti mjeru hrvatskog klasika unutar žive srpske kulture. Ostaje nada da će se unuci današnjih hrvatskih kazalištaraca usuditi omjeriti Nušića ili Steriju u hrvatskoj kulturi. Ako je tada još bude
Ništa u beogradskim Glembajevima nije modernizirano, aktualizirano i motorizirano. Ništa nije udešavano tako da publika misli kako se sve to događa u naše vrijeme, ili kako je u našem vremenu moguće. Pisac nije predstavljen kao prorok naših dana, niti su se glumci našli na usluzi kakvoj estetskoj avangardi, bilo redateljskoj, bilo kritičarskoj. Svi su se, zapravo, samo predali starome Krleži, vjerno mu i pokorno služeći od početka do kraja predstave. I jesmo li onda dobili odgovor na pitanje zbog kojega smo putovali u Beograd? Postoji li danas kultura iz koje su Glembajevi napisani, postoji li društvo koje bi stajalo u kontinuitetu s društvom o kojemu drama govori?
Po povratku u hotel, još jednom smo prošli pokraj Krleže, pokraj njegove velike, lijepo osvijetljene crno-bijele fotografije, koja visi na hodniku, u spomen galeriji kojom se obilježava povijest Majestica. Veliki hrvatski i jugoslavenski pisac je, kao redoviti hotelski gost, važan akter te povijesti. On je, na putu prema recepciji, nezaobilazna kulturna činjenica, besmrtan kao što je besmrtno sjećanje zrelih i odraslih društava. Glembajevi u Ateljeu 212 svjedočenje je o zrelosti i odraslosti današnjega srpskoga društva i kulture. Ta zrelost i susjedima, možda, daje odgovore na neka njihova pitanja. I to se onda pretvara u onu vrstu kulturne hegemonije, koja, bez obzira na veličinu i bogatstvo neke kulture, razlikuje velike od malih. Branislav Nušić, recimo, ili Jovan Sterija Popović, ne igraju, i još dugo neće, na hrvatskim pozornicama. Razlog više nije politički, nego je praktični i tehnički: presitni smo da bismo znali tko su ta dvojica. A i tko bi u Zagrebu, koji glumci, bio u stanju govoriti Sterijinim, pa i Nušićevim jezikom? U kulturi, naime, nema reciprociteta, niti ima smisla na reciprocitetu insistirati. Postoje samo zreli i nezreli, daroviti i nedaroviti, odrasli i nedorasli…
U Beograd smo, naravno, išli za svoj račun. Tako je najbolje. Sve drugo bi u Hrvatskoj u današnje vrijeme bilo preskupo. Nitko meni ne može platiti Krležu. A od neki dan, bogme, ni Nikolu Ristanovskog.
Atelje 212: Krleža u ozbiljnom teatru
Posljednjeg dana zime, u predvečerje, žurimo Svetogorskom, bivšom Ive Lole Ribara, dok po nama sipi sitna kiša, ona koja i jest i nije kiša, pa kišobran nismo ni ponijeli. Došli smo u Beograd samo zbog Glembajevih. Sačekali smo da predstava sazrije (premijera je – prema zagrebačkim red carpet izviješćima – održana još 4. veljače) i da se raziđe sva prigodničarska publika, naročito ona glembajevske zavičajnosti, pa da vidimo ono što je, ovako ili onako, šire i važnije od same teatarske priredbe i uprizorenja jednoga, svakako važnog dramskog komada. Došli smo vidjeti što su Glembajevi danas, 2011, što nam znače i kako ih samjeravamo s vlastitom stvarnošću, dok se Hrvatska nervozno vrzma i vrpolji po čekaonicama Europske Unije, kao okašnjela udavača koja čeka da joj iz čeljusti povade sve, u paradentozi isplivale, preostale zube. I nije nam, naravno, važno što se radi o beogradskoj predstavi, jer hrvatski smisao Glembajevih nije u uprizorenju, nego u tekstu i u živome svijetu, što ga je Krleža evocirao 1929, na samome početku Šestojanuarske diktature, kojom je jedan kralj poželio ukloniti sve posrednike između sebe i svojih podanika, u vrijeme kada je počinjala svjetska ekonomska kriza, koja će stvoriti konačne uvjete za bujanje fašizma i konačno uništenje multikulturalne europske provincije. Je li taj svijet živ osamdeset i dvije godine kasnije, postoje li Glembajevi i postoji li kultura iz koje su oni nastali, prepoznaje li se društvo čiju je kritiku Krleža ispisao, ili su Glembajevi danas, u Hrvatskoj, bajka, ili nekakav socijalno angažirani, komunistički fantasy, Vampirski dnevnik za odrasle?
Režiser Jagoš Marković postavio je predstavu na način na koji se đacima i zainteresiranom građanstvu prezentira školska lektira. Snobovi i razni insekti s intelektualnim ambicijama rugat će mu se po novinama. Naročito oni koji se preko Bajakova budu vraćali u domovinu, slavodobitno kličući kako su Srbi opet promašili celog Krležu. Istina je, međutim, da su ovakve, u osnovi konzervativne, uredne i simetrične predstave, mjera svakoga ozbiljnog kazališnog i kulturnog mainstreama, ali i da Krležu u Beogradu, nakon godina sumnje i šutnje, i nema smisla drukčije postavljati, nego tako da ga se, kao u boljem krojačkom salonu, premjeri i izmjeri u bokovima i u struku, vodeći računa o dužinama rukava i nogavica. Premda nije istina da Krležinih uprizorenja u Srbiji i u Beogradu nije bilo dvadeset godina, kao što se, valjda zbog senzacije, pisalo po zagrebačkoj štampi, činjenica jest da štošta s njim Srbi započinju otpočetka. Važno je, iz nekih hrvatskih razloga, naći se na tom početku.
Markovićevi Glembajevi dvosatna su jednočinka, tako srezana i skraćena da se Leone Glembay našao u središtu priče. Ovo je njegovo sudbinsko finale, njegov slom i njegova katarza, u kojoj su svi drugi, uključujući i staroga Glembaya i njegovu mladu i plitku ženu, već pomalo nalik kulisama, životnim i kazališnim. Oko njega su nositelji funkcija i ideja, plakati amoralnog sadržaja, sjene lopova i prevaranata, a on se među njima ponaša poput kakvoga novovjekog Hamleta, koji je, u odnosu na društvo i društvena pravila, samo ludi nasljednik, kroz čiju će se dušu slomiti jedan porodični imperij. U jednoj ljetnoj noći 1913, časak pred Prvi svjetski rat, odvija se drama čija je metafora 1929. morala biti svima jasna – pa i cenzuri upravo nastale Kraljevine Jugoslavije, ali što u današnjoj Hrvatskoj metaforizira ljetna noć 1913? Možemo li barem razumjeti njezino nekadašnje značenje? Jer ako ne možemo razumjeti i ako nismo u stanju metaforizirati, Glembajevi su u hrvatskoj kulturi todorićevski zaslađena konzumna bajka o princu koji makazama prikolje zlu maćehu, što je, samo po sebi, možda, zabavno čak i za Pogorelićevu hripljuću zagrebačku publiku, ali s Miroslavom Krležom nikakve veze nema.
Leonea glumi Nikola Ristanovski, Makedonac, podrijetlom negdje iz Egejske Makedonije, koju Slaveni izgubiše baš negdje oko ljeta 1913, veličanstven i moćan glumac, koji je u stanju na svojim leđima ponijeti cijelu predstavu. On je doista Leone Glembay, upravo onakav kakvog ga je napisao veliki pisac, i na kakvog se, obično, zaludu čekalo, jer je malo glumaca koji bi shvatili što se od njih u tom liku traži, pa da još imaju i dara za odigrati toga zlosretnoga hrvatskog princa, nedarovitog slikara i očajnog moralista, čiji je zadatak da istodobno oličuje porodični, društveni i lični slom. Uostalom, dok iza Hamleta stoji jedna velika europska pripovijest i globalna metafora, oko čije se postojanosti brine cjelokupna europska kultura, Leonea pokušava objasniti i prispodobiti jedna malena, mutna i neizvjesna hrvatska kultura. Njoj je Nikola Ristanovski svojom glumom učinio golemu uslugu.
Boris Cavazza staroga Ignjata Glembaya igra u nekoj svojoj, odavno postavljenoj i učvršćenoj maniri, i za razliku od drugih aktera, ima povremenih problema s jezikom predstave. Ostali govore savršen Krležin hrvatski, u intonaciji, a pogotovu akcentima, tačniji od govora koji nam demonstrira golema većina zagrebačkih glumaca. Svetozar Cvetković, kao Silberbrandt, maestralan je u ulozi klerikalne hulje: njegove grimase i geste, njegove intonacije su kao da u pripremi predstave nazočio sastancima Hrvatske biskupske konferencije, ili je, barem, redovito pratio Informativni i Religijski program HTV-a. Jelena Đokić divna je kao sestra Angelika, veteran Vlastimir Đuza Stoiljković klasični je Fabriczy, dok je Anica Dobra, kao barunica Castelli, vjerojatno plića nego bi, prema Krležinoj zamisli, te u ritmu i smislu teksta, trebala biti. Na kraju, Leone će ju ubiti kao kakvu jadnu i priglupu starletu, kurvicu kojoj bi, da se rodila stotinjak godina kasnije, tabloidi objavljivali romansirane ispovijedi, pa ih prodavali po kioscima kao novu hrvatsku prozu, dostojnu Virginije Woolf. I premda je sasvim legitimna takva Markovićeva redateljska zamisao, koju je Anica Dobra korektno provela, teško je povjerovati da bi Leone jednu takvu žensku ubio.
Ništa u beogradskim Glembajevima nije modernizirano, aktualizirano i motorizirano. Ništa nije udešavano tako da publika misli kako se sve to događa u naše vrijeme, ili kako je u našem vremenu moguće. Pisac nije predstavljen kao prorok naših dana, niti su se glumci našli na usluzi kakvoj estetskoj avangardi, bilo redateljskoj, bilo kritičarskoj. Svi su se, zapravo, samo predali starome Krleži, vjerno mu i pokorno služeći od početka do kraja predstave. I jesmo li onda dobili odgovor na pitanje zbog kojega smo putovali u Beograd? Postoji li danas kultura iz koje su Glembajevi napisani, postoji li društvo koje bi stajalo u kontinuitetu s društvom o kojemu drama govori?
Po povratku u hotel, još jednom smo prošli pokraj Krleže, pokraj njegove velike, lijepo osvijetljene crno-bijele fotografije, koja visi na hodniku, u spomen galeriji kojom se obilježava povijest Majestica. Veliki hrvatski i jugoslavenski pisac je, kao redoviti hotelski gost, važan akter te povijesti. On je, na putu prema recepciji, nezaobilazna kulturna činjenica, besmrtan kao što je besmrtno sjećanje zrelih i odraslih društava. Glembajevi u Ateljeu 212 svjedočenje je o zrelosti i odraslosti današnjega srpskoga društva i kulture. Ta zrelost i susjedima, možda, daje odgovore na neka njihova pitanja. I to se onda pretvara u onu vrstu kulturne hegemonije, koja, bez obzira na veličinu i bogatstvo neke kulture, razlikuje velike od malih. Branislav Nušić, recimo, ili Jovan Sterija Popović, ne igraju, i još dugo neće, na hrvatskim pozornicama. Razlog više nije politički, nego je praktični i tehnički: presitni smo da bismo znali tko su ta dvojica. A i tko bi u Zagrebu, koji glumci, bio u stanju govoriti Sterijinim, pa i Nušićevim jezikom? U kulturi, naime, nema reciprociteta, niti ima smisla na reciprocitetu insistirati. Postoje samo zreli i nezreli, daroviti i nedaroviti, odrasli i nedorasli…
U Beograd smo, naravno, išli za svoj račun. Tako je najbolje. Sve drugo bi u Hrvatskoj u današnje vrijeme bilo preskupo. Nitko meni ne može platiti Krležu. A od neki dan, bogme, ni Nikolu Ristanovskog.