Sljedećeg proljeća bit će dvadeset godina otkako se Nedjeljko Fabrio i ja mimoilazimo kao dva stara, u korov i travu zarasla, turska groblja. A znamo se sresti u pustom gradu, ili na samom ulazu u Megastore u Bogovićevoj, pa mi nije uvijek lako kroz Fabrija prolaziti. Istina, nikad se nismo ni upoznali, ne postoje formalni razlozi zašto bismo se međusobno primjećivali, a i onih drugih, suštinskih, književnih i ljudskih, sve je manje. Hrvatski pisci, ako nisu još nešto osim što su hrvatski pisci, sve su mi više nevidljivi, s godinama sam stekao neku očnu manu i čim je u nekoga specifičan hrvatski književni talent, počinjem ga slabo vidjeti. Daltonizam neki, što li je. Ali Fabrija ne mogu ne vidjeti, i sve ovo vrijeme drago mi je što ga vidim, i čini mi se da nikako ne bi bilo dobro da to ostane neizrečeno.
Postoje ozbiljni razlozi našega nepoznanstva: nasrnuo sam, prilično oštro, na njegov roman “Smrt Vronskog”, doživjevši ga kao nekorektno, u zla doba sačinjeno, nadopisivanje Tolstoja, koje su ovdašnji prihvaćali kao zgodnu artiljerijsku municiju u ratu sa Srbima. Ali koliko je sam Fabrio bio kriv za način na koji se tumačilo i njega i njegovo djelo? Još sam mu štošta, nakon te 1994, zamjerao i prigovarao, što iz književnih, što iz socijalnih domena, od načina na koji je djelovao kao predsjednik Društva hrvatskih književnika do načina na koji se jednom davno obračunavao s Fulviom Tomizzom. Za to su se vrijeme oko nas rušila carstva, mijenjale su se državne vlasti i narodni običaji, a mi smo, svaki za sebe, živjeli u svojim vrlo odvojenim i distingviranim svjetovima, koji se nikada i nigdje, osim slučajno, na ulici, u centru Zagreba, nisu mogli sresti. Nedjeljko Fabrio bio je dio hrvatske kulturne i društvene elite, a ja sam tu, još od 1993, samo boravio i ničemu nisam pripadao čak ni onda kada bih pomislio da sam nečega dio. Ali dok sam druge otpisivao, Fabrija sam i dalje čitao, Fabrija sam, kako se to ovdje veli, pratio.
Nemam velikih sklonosti prema njegovoj fijumanskoj i porodičnoj romanesknoj prozi, u nekom sam trajnom nesporazumu s naravi samog pripovjedača, s njegovim sentimentima i s baroknim ukrasima njegovih imenica, koji mi, kao čitatelju, otežavaju njihovo povezivanje s glagolima, ali svejedno, već četvrt stoljeća Fabrija čitam s poštovanjem (osim “Smrti Vronskog”, kojem sam poštovanje uskratio, ali možda bi i tu knjigu trebalo ponovo čitati…), kao nekoga tko se razlikuje od pisaca koje volim, ali čija je proza vrijedna poštovanja, jer je u njoj više unutarnjeg razloga i autorskih motiva za sam čin pripovijedanja, nego u većine drugih pisaca. O tome kakav je Fabrio pisac može se razgovarati, možemo se oko toga u večernjim satima i u našim čitateljskim intimama slobodno i svađati, ali nikakve dvojbe nema da Fabrio jest pisac, za razliku od tolikih drugih koji pišu i objavljuju nekakve knjige, katkad i sasvim neloše, a da nam nikako nije jasno zašto to čine i zašto se ne bave nekim drugim, društveno probitačnijim i isplativijim poslovima. Fabrio se u svojim romanima doima kao netko tko bi bio pisac i kada drugih pisaca više ne bi bilo. Možda mi je zato drago kada se, kao dva mezarja, mimoilazimo po Zagrebu. Da nije njega, teško da bih, kao čitatelj, mogao u ovom gradu sresti pisca.
Ali ako prema njegovim romanima imam emocionalnu zadršku, svih ovih godina postoji i jedan dio Fabrijevog opusa prema kojem gajim ne samo potpunu naklonost, nego i budalasto oduševljenje. Riječ je o njegovim glazbenim esejima, kritikama i kojekakvim muzičkim tekstovima, crticama i pabircima, dijelom sakupljenim u knjizi “Maestro i njegov šegrt”, objavljenoj 1997, čini mi se kod Matice hrvatske.
Za razliku od književne kritike, koja se u posljednjih dvadesetak godina smrtno uozbiljila, do zla boga omrzovoljila te postala socijalni i emocionalni poligon nekog čudnog svijeta, uglavnom pubertetske mladeži, koji kao da s mržnjom čitaju ili kao da osjećaju tešku fizičku bol pri svakom pročitanom slovu, glazbena kritika je u nas prepuštena zanesenjacima i vedrim čudacima, koji s nesmanjenim entuzijazmom obilaze koncertne dvorane i kazališta, kupuju kompakt diskove, i u svoje tekstove upisuju onu vrstu ushita s kojom se glazba slušala, ali i s kojom su se knjige čitale, u davno minulim vremenima. Tim ljudima, čiji je Fabrio karakterističan predstavnik, nije nimalo neugodno pljeskati dok im se ne odlijepi koža s dlanova i vikati: bravo, bravo, bravo! I što je još zanimljivije, nije im neugodno pisati takve tekstove. Većina glazbenih eseja Nedjeljka Fabrija, onih najboljih, kao da je pisana u stanju potpune euforije, ili barem vrlo povišenih emocija, i u nekom krajnje ceremonijalnom tonu, koji bi bilo lako izrugivati, kao što se lako, ali i glupo, narugati svakom čovjekovom oduševljenju.
Fabrio je zaljubljenik, a zaljubljenici nisu i ne mogu biti – profesionalci. Zaljubljenici su u duši diletanti, ali među njima postoji jedna dragocjena vrsta, ona zahvaljujući kojoj se i piše prava i velika umjetnička kritika, a njoj pripadaju temeljito obrazovani, upućeni, zanatski obučeni diletanti. Njihovo divljenje i oduševljenje uzdiže i slavi umjetnike i njihovu umjetnost više nego išta drugo. Oni, a ne historija književnosti ili historija umjetnosti, određuju kanone. Takav diletant je, recimo, i guru njemačke književne kritike Marcel Reich-Ranicki, a takav je, kada piše o glazbi, i Nedjeljko Fabrio.
Pisati iz čistog oduševljenja, pisati s naklonošću, dragošću i simpatijama, pisati u skladu s disanjem, pisati tako da se u onom što je nesavršeno traže zrnca savršenstva, tako pisati puno je teže nego bilo što ili bilo koga, s razlogom ili bez ikakva razloga, opljunuti, sahraniti ili posrati, kako to počesto čine znalci i profesionalci, sav taj hudi smor i davež iz zagrebačkih režimskih fanzina za književnost, kulturu i druga litanja. Za oduševljenje, uostalom, treba imati dara, kao i za pisanje s oduševljenjem. Pljuvati se može i bez talenta, i često to zvuči jednako autentično kao i kada se pljuje s talentom.
Nedjeljko Fabrio je svoju prozu organizirao u glazbene forme, sklapao ju u fuge i simfonije, ali gotovo da i nije u fikciji o glazbi pripovijedao. Nema smisla piscima se petljati u njihove interese, a pogotovo u teme njihovih romana, ali kada sam, prije petnaestak godina, posljednji put gledao Fellinijevu “Probu orkestra” ili svaki put kad gledam čudesnu, duboko ganutljivu Bergmanovu “Čarobnu frulu”, na um mi je palo da je Fabrio promašio što nije napisao neki takav roman. U njemu bi se, nekako prirodno, mogli sastati i složiti pripovjedačevi prejaki sentimenti, barokna izukrašavanost njegovih imenica, ceremonijalnost iskaza i njegovo čisto glazbeno oduševljenje. Rado zamišljam Fabrija, u svojoj nenapisanoj prozi o njegovoj nenapisanoj prozi, kako pripovijeda o postavljanju Verdijeve opere u Zagrebu 1944, u mjesecima pred pad… Belcanto iz najcrnjega povijesnog mraka, belcanto zla.
Ništa se nije promijenilo u našim mimoilaženjima, Fabrio je uvaženi akademik i nacionalni besmrtnik, a ja sam na zagrebačkim ulicama igra slučaja i splet okolnosti, te moju eventualnu prisutnost ne treba drukčije ni shvaćati, ali vrag mi, ipak, ne da mira nakon što sam neki dan u nekakvom Styrijinom tjedniku pročitao prigodni izbor nacionalnih besmrtnika, živih umjetnika čije djelo hrvatsku kulturu preporučuje Europi. Na toj listi ispunjenoj glupošću, osobnim i kolektivnim frustracijama i jadom, nije se našlo ime Nedjeljka Fabrija. Ali ne zato što su ga prešutjeli, nego zato što se dogodilo ono što je prije pet, deset, petnaest ili dvadeset godina bilo nezamislivo: Fabrija su zaboravili. A zaboravili su ga jer je Fabrija lako zaboraviti, skoro pa je zakonomjerno da ga se zaboravi.
Ne uklapa im se, ne razumiju ga. O čemu on to piše, o kome, za koga i što je najvažnije – protiv koga? I slave ga samo dok imaju potrebu da se pred bijelim svijetom pokazuju kao kulturni Hrvati, sa svojim arheološkim iskopinama, plitvicama, svetim donatima i dubrovnicima, slave ga dok god se ne sjete svojih budaka i svoga lažnog i tvarnog gornjogradskog ljevičarenja, ali i tada im je Fabrio isto što i Dioklecijan, Tesla i Apoksiomen, neka vrsta povlašteno njihove nekretnine sa živim imenom i prezimenom. Takav je to pisac, nepripadajući onima koji su ga iz svojih nacionalističkih i duboko provincijalnih razloga tako ustrajno slavili. I zaboravili ga dok su mu još skandirali. Najednom više nisu znali u čiju to čast izvikuju, pa su počeli roktati poput električnih gitara u hitu Marka Perkovića Thompsona. Ima Fabrio dramu s lijepim naslovom: “Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?”
Fabrio ili belcanto
Sljedećeg proljeća bit će dvadeset godina otkako se Nedjeljko Fabrio i ja mimoilazimo kao dva stara, u korov i travu zarasla, turska groblja. A znamo se sresti u pustom gradu, ili na samom ulazu u Megastore u Bogovićevoj, pa mi nije uvijek lako kroz Fabrija prolaziti. Istina, nikad se nismo ni upoznali, ne postoje formalni razlozi zašto bismo se međusobno primjećivali, a i onih drugih, suštinskih, književnih i ljudskih, sve je manje. Hrvatski pisci, ako nisu još nešto osim što su hrvatski pisci, sve su mi više nevidljivi, s godinama sam stekao neku očnu manu i čim je u nekoga specifičan hrvatski književni talent, počinjem ga slabo vidjeti. Daltonizam neki, što li je. Ali Fabrija ne mogu ne vidjeti, i sve ovo vrijeme drago mi je što ga vidim, i čini mi se da nikako ne bi bilo dobro da to ostane neizrečeno.
Postoje ozbiljni razlozi našega nepoznanstva: nasrnuo sam, prilično oštro, na njegov roman “Smrt Vronskog”, doživjevši ga kao nekorektno, u zla doba sačinjeno, nadopisivanje Tolstoja, koje su ovdašnji prihvaćali kao zgodnu artiljerijsku municiju u ratu sa Srbima. Ali koliko je sam Fabrio bio kriv za način na koji se tumačilo i njega i njegovo djelo? Još sam mu štošta, nakon te 1994, zamjerao i prigovarao, što iz književnih, što iz socijalnih domena, od načina na koji je djelovao kao predsjednik Društva hrvatskih književnika do načina na koji se jednom davno obračunavao s Fulviom Tomizzom. Za to su se vrijeme oko nas rušila carstva, mijenjale su se državne vlasti i narodni običaji, a mi smo, svaki za sebe, živjeli u svojim vrlo odvojenim i distingviranim svjetovima, koji se nikada i nigdje, osim slučajno, na ulici, u centru Zagreba, nisu mogli sresti. Nedjeljko Fabrio bio je dio hrvatske kulturne i društvene elite, a ja sam tu, još od 1993, samo boravio i ničemu nisam pripadao čak ni onda kada bih pomislio da sam nečega dio. Ali dok sam druge otpisivao, Fabrija sam i dalje čitao, Fabrija sam, kako se to ovdje veli, pratio.
Nemam velikih sklonosti prema njegovoj fijumanskoj i porodičnoj romanesknoj prozi, u nekom sam trajnom nesporazumu s naravi samog pripovjedača, s njegovim sentimentima i s baroknim ukrasima njegovih imenica, koji mi, kao čitatelju, otežavaju njihovo povezivanje s glagolima, ali svejedno, već četvrt stoljeća Fabrija čitam s poštovanjem (osim “Smrti Vronskog”, kojem sam poštovanje uskratio, ali možda bi i tu knjigu trebalo ponovo čitati…), kao nekoga tko se razlikuje od pisaca koje volim, ali čija je proza vrijedna poštovanja, jer je u njoj više unutarnjeg razloga i autorskih motiva za sam čin pripovijedanja, nego u većine drugih pisaca. O tome kakav je Fabrio pisac može se razgovarati, možemo se oko toga u večernjim satima i u našim čitateljskim intimama slobodno i svađati, ali nikakve dvojbe nema da Fabrio jest pisac, za razliku od tolikih drugih koji pišu i objavljuju nekakve knjige, katkad i sasvim neloše, a da nam nikako nije jasno zašto to čine i zašto se ne bave nekim drugim, društveno probitačnijim i isplativijim poslovima. Fabrio se u svojim romanima doima kao netko tko bi bio pisac i kada drugih pisaca više ne bi bilo. Možda mi je zato drago kada se, kao dva mezarja, mimoilazimo po Zagrebu. Da nije njega, teško da bih, kao čitatelj, mogao u ovom gradu sresti pisca.
Ali ako prema njegovim romanima imam emocionalnu zadršku, svih ovih godina postoji i jedan dio Fabrijevog opusa prema kojem gajim ne samo potpunu naklonost, nego i budalasto oduševljenje. Riječ je o njegovim glazbenim esejima, kritikama i kojekakvim muzičkim tekstovima, crticama i pabircima, dijelom sakupljenim u knjizi “Maestro i njegov šegrt”, objavljenoj 1997, čini mi se kod Matice hrvatske.
Za razliku od književne kritike, koja se u posljednjih dvadesetak godina smrtno uozbiljila, do zla boga omrzovoljila te postala socijalni i emocionalni poligon nekog čudnog svijeta, uglavnom pubertetske mladeži, koji kao da s mržnjom čitaju ili kao da osjećaju tešku fizičku bol pri svakom pročitanom slovu, glazbena kritika je u nas prepuštena zanesenjacima i vedrim čudacima, koji s nesmanjenim entuzijazmom obilaze koncertne dvorane i kazališta, kupuju kompakt diskove, i u svoje tekstove upisuju onu vrstu ushita s kojom se glazba slušala, ali i s kojom su se knjige čitale, u davno minulim vremenima. Tim ljudima, čiji je Fabrio karakterističan predstavnik, nije nimalo neugodno pljeskati dok im se ne odlijepi koža s dlanova i vikati: bravo, bravo, bravo! I što je još zanimljivije, nije im neugodno pisati takve tekstove. Većina glazbenih eseja Nedjeljka Fabrija, onih najboljih, kao da je pisana u stanju potpune euforije, ili barem vrlo povišenih emocija, i u nekom krajnje ceremonijalnom tonu, koji bi bilo lako izrugivati, kao što se lako, ali i glupo, narugati svakom čovjekovom oduševljenju.
Fabrio je zaljubljenik, a zaljubljenici nisu i ne mogu biti – profesionalci. Zaljubljenici su u duši diletanti, ali među njima postoji jedna dragocjena vrsta, ona zahvaljujući kojoj se i piše prava i velika umjetnička kritika, a njoj pripadaju temeljito obrazovani, upućeni, zanatski obučeni diletanti. Njihovo divljenje i oduševljenje uzdiže i slavi umjetnike i njihovu umjetnost više nego išta drugo. Oni, a ne historija književnosti ili historija umjetnosti, određuju kanone. Takav diletant je, recimo, i guru njemačke književne kritike Marcel Reich-Ranicki, a takav je, kada piše o glazbi, i Nedjeljko Fabrio.
Pisati iz čistog oduševljenja, pisati s naklonošću, dragošću i simpatijama, pisati u skladu s disanjem, pisati tako da se u onom što je nesavršeno traže zrnca savršenstva, tako pisati puno je teže nego bilo što ili bilo koga, s razlogom ili bez ikakva razloga, opljunuti, sahraniti ili posrati, kako to počesto čine znalci i profesionalci, sav taj hudi smor i davež iz zagrebačkih režimskih fanzina za književnost, kulturu i druga litanja. Za oduševljenje, uostalom, treba imati dara, kao i za pisanje s oduševljenjem. Pljuvati se može i bez talenta, i često to zvuči jednako autentično kao i kada se pljuje s talentom.
Nedjeljko Fabrio je svoju prozu organizirao u glazbene forme, sklapao ju u fuge i simfonije, ali gotovo da i nije u fikciji o glazbi pripovijedao. Nema smisla piscima se petljati u njihove interese, a pogotovo u teme njihovih romana, ali kada sam, prije petnaestak godina, posljednji put gledao Fellinijevu “Probu orkestra” ili svaki put kad gledam čudesnu, duboko ganutljivu Bergmanovu “Čarobnu frulu”, na um mi je palo da je Fabrio promašio što nije napisao neki takav roman. U njemu bi se, nekako prirodno, mogli sastati i složiti pripovjedačevi prejaki sentimenti, barokna izukrašavanost njegovih imenica, ceremonijalnost iskaza i njegovo čisto glazbeno oduševljenje. Rado zamišljam Fabrija, u svojoj nenapisanoj prozi o njegovoj nenapisanoj prozi, kako pripovijeda o postavljanju Verdijeve opere u Zagrebu 1944, u mjesecima pred pad… Belcanto iz najcrnjega povijesnog mraka, belcanto zla.
Ništa se nije promijenilo u našim mimoilaženjima, Fabrio je uvaženi akademik i nacionalni besmrtnik, a ja sam na zagrebačkim ulicama igra slučaja i splet okolnosti, te moju eventualnu prisutnost ne treba drukčije ni shvaćati, ali vrag mi, ipak, ne da mira nakon što sam neki dan u nekakvom Styrijinom tjedniku pročitao prigodni izbor nacionalnih besmrtnika, živih umjetnika čije djelo hrvatsku kulturu preporučuje Europi. Na toj listi ispunjenoj glupošću, osobnim i kolektivnim frustracijama i jadom, nije se našlo ime Nedjeljka Fabrija. Ali ne zato što su ga prešutjeli, nego zato što se dogodilo ono što je prije pet, deset, petnaest ili dvadeset godina bilo nezamislivo: Fabrija su zaboravili. A zaboravili su ga jer je Fabrija lako zaboraviti, skoro pa je zakonomjerno da ga se zaboravi.
Ne uklapa im se, ne razumiju ga. O čemu on to piše, o kome, za koga i što je najvažnije – protiv koga? I slave ga samo dok imaju potrebu da se pred bijelim svijetom pokazuju kao kulturni Hrvati, sa svojim arheološkim iskopinama, plitvicama, svetim donatima i dubrovnicima, slave ga dok god se ne sjete svojih budaka i svoga lažnog i tvarnog gornjogradskog ljevičarenja, ali i tada im je Fabrio isto što i Dioklecijan, Tesla i Apoksiomen, neka vrsta povlašteno njihove nekretnine sa živim imenom i prezimenom. Takav je to pisac, nepripadajući onima koji su ga iz svojih nacionalističkih i duboko provincijalnih razloga tako ustrajno slavili. I zaboravili ga dok su mu još skandirali. Najednom više nisu znali u čiju to čast izvikuju, pa su počeli roktati poput električnih gitara u hitu Marka Perkovića Thompsona. Ima Fabrio dramu s lijepim naslovom: “Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?”