Prvih dana svibnja hrvatske novine objavile su fotografiju skulpture Ivana Fijolića (1976.), izložene u Laubi, na autorovoj samostalnoj izložbi. Ponegdje, slika je objavljena izvan kulturne rubrike, u spektaklima, među čudesima i brakorazvodnim parnicama, valjda zato što je kiparevo djelo doživljeno kao zgodna, nastranom oku privlačna bizarnost. Naime, Fijolić je reinterpretirao klasično djelo Antuna Augustinčića, onu slavnu Titovu figuru, čijih je nekoliko odljeva raspoređeno diljem bivše Jugoslavije, od Kumrovca, preko Sarajeva, do platoa ispred Kuće cvijeća u Beogradu, samo što je umjesto maršalove glave Fijolić izradio glavu njegove žene Jovanke.
Svoj rad Fijolić je objašnjavao u radijskim intervjuima i po novinama, i u tome je bio vrlo elokventan. Pametan, obrazovan, darovit, zanatski iznimno kompetentan, poigrao se Augustinčićevim klasikom iz razloga koji se, kaže on, tiču društvenog angažmana, prosvjeda protiv uništavanja partizanskih spomenika širom Hrvatske, zanemarivanja i potiskivanja jednoga važnog dijela nacionalne tradicije i kulturnog identiteta. Ali sve to nam ne bi bilo toliko zanimljivo da rad Ivana Fijolića nije tako impresivan i kao likovno djelo i kao reinterpretirani, pomaknuti ikonografski znak.
Antun Augustinčić dovršio je svog Tita 1948, malo po rezoluciji Informbiroa i raskida sa Sovjetima. Ogrnut šinjelom, s rukama na leđima, zabrinutog izraza lica, s usječenim vertikalama bora, pomalo je to bio i dnevnopolitički likovni komentar. Fotografiju rada su početkom jeseni te godine objavile sve jugoslavenske novine, i tako je rođen jedan od upečatljivijih znakova našega doba i jugoslavenskoga socijalističkog društva. Osim što je bio dnevno aktualan, Augustinčićev rad izuzetan je i po tome što Titova figura nije hipertrofirana u skladu s estetikom komunističkih, ali i ne samo komunističkih, poslijeratnih društava. Među svim tim dvadesetmetarskim Staljinima, Lenjinima, Hoxhama, ali i tek nešto manjim Rooseveltima i Churchillima, Titova figura zapravo je figurina. Da nije tako, ritualno bi je 1990. rušili i u Kumrovcu i u Beogradu.
Desetak godina ranije, godine 1937, Augustinčić je dovršavao spomenike dvojici Karađorđevića: Petru I Osloboditelju i Aleksandru I Ujedinitelju. Njihove statue postavljene su u Skoplju. U vrijeme rata, bugarski su osvajači porušili ove spomenike ali će se, desetljećima kasnije, roditi mit da je Augustinčić, valjda zbog žurbe, za Titov spomenik iskoristio kalup za figuru kralja Aleksandra. Ako u tome i nema istine, riječ je o dobrom i načelno tačnom komentaru rada, skoro pa o umjetničkoj kritici nastaloj tko zna u čijoj glavi, koju će godinama podržavati kolektivni um, te ju na kraju možemo doživljavati kao narodnu umotvorinu. Naime, iako spomenik nije predimenzioniran, figura odlivenog Tita nije imala ničega zajedničkog sa živim maršalom. On je bio skladna stasa, ali sitnije građe, sitnijih kostiju, tako da se činilo kako Augustinčićev prikaz stiže iz predjela mašte, bajke ili folklornog predanja. Ili da se, naprosto, radi o – estetici socrealizma i o bildanju čovjekova tijela da bi se pokazala njegova duhovna snaga.
Što god da mu je bilo na umu, Ivan Fijolić je, zamijenivši Titovu glavu Jovankinom, reinterpretirao ne samo Augustinčićev rad, nego i estetiku epohe. Jovanka Broz bila je u mladosti lijepa žena, krupna i staturom vrlo moćna Ličanka. Figura koja je prethodno pripadala Maršalu, a prije toga, navodno, i srpskome kralju, svoju mjeru i prirodni sklad dobiva s Jovankinom glavom. U Fijolićevom radu nema ničega bizarnog ni karikaturalnog (premda autor često insistira na bizarnostima i sjajan je karikaturist u nekim drugim svojim skulpturama). Ono što gledatelja fascinira upravo je taj povratak mjere, koja se gubila u vremenima jakih ideologija. Socrealizam Antuna Augustinčića Ivan Fijolić je, uz svo poštovanje prema velikome prethodniku, ali i prema njegovome modelu, oslobodio ideoloških atributa i preveo u – realizam. Eto, to je ono što na gledatelja djeluje kao estetski šok i zbog čega tako zurimo u ovu skulpturu, pa i u njezine novinske fotografije. Ono što su novine iskoristile u tabloidne svrhe, zapravo je nastalo iz najelementarnije estetske senzacije.
Partizanske spomenike u Hrvatskoj rušili su, u manjoj mjeri, očajnici, nesretnici i osvetnici. Većinom su ih, ipak, rušili nasljednici njihovih ratnih i svjetonazorskih naprijatelja, najtačnije ćemo ih nazvati kažemo li – ustaše. To rušenje nikako nije moglo biti ni estetska, ni politička kritika, ali ne zato što je brutalno i organizirano izvedeno, pod visokim pokroviteljstvom državnoga vrha, nego zato što iz takve “kritike” nije nastala nikakva nova estetika. Fijolićeva Jovanka Broz, međutim, pokazuje kako to izgleda kada kritika postoji i kada se reinterpretacijom, pa i miniranjem, tradicije bave sami umjetnici. Ali da bi se reinterpretiralo Antuna Augustinčića ne samo da ga treba poznavati, nego ga reinterpretirati može samo netko tko je dostojan i njegove snage i njegovog talenta. Ivan Fijolić je taj. Da nije, ispao bi budala.
Antun Augustinčić gradio je i vajao sve i svašta. Radio je po narudžbi, ispunjavao želje svakojakih naručitelja, i nije za sobom ostavio estetski savršeno dosljedan opus. Bio je fascinantan zanatlija, suputnik revolucije i državni umjetnik. Nijedan hrvatski i jugoslavenski skulptor, možda ni sam Meštrović, nije svoje radove posijao na tako važnim mjestima diljem svijeta, od zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku do spomenika žrtvama fašizma u Adis Abebi, ali mu je, izvan Jugoslavije, ime gotovo posve nepoznato. Među Augustinčićevim uništenim radovima je i bista poglavnika Ante Pavelića, koju je izrađivao u Zagrebu, prije nego što će pobjeći u partizane. Taj rijetko impresivni portret očito se može gledati na dva načina. Onako kako su ga gledali oni koji su mu se divili 1942. u Zagrebu, i onako kako ćemo ga, istina samo na fotografijama, gledati mi današnji. Jednima, bio je to ekspresivan prikaz odlučnoga hrvatskog državotvorca, koji nije žalio snage da domovinu očisti od svih i svakoga tko joj rasom, nacijom ili uvjerenjem ne pripada, dok je drugima to bilo lice samoga Zla. Nitko nikada nije načinio tako strašan portret Hitlera, Mussolinija ili Staljina, kakav je bio Augustinčićev Poglavnik. Šteta je, zapravo, što ga ne možemo negdje gledati izloženog, da nas podsjeća na ono što jesmo ili na ono što nikako ne bismo željeli biti.
Ivan Fijolić također vaja sve i svašta, ali od njega, pretpostavljamo, nitko ništa ne naručuje. Valjda i zato što na Balkanu nema, a teško da će je skoro i biti, države koja bi osjećala potrebu za onim što Fijolić radi, kao ni za onim što Fijolić može. Istina, po narudžbi je, kako čitamo, radio neke eksponate za Muzej krapinskoga pračovjeka, što se, također, može tumačiti kao dio nekoga, dosljedno izvedenog, umjetničkog koncepta (nastalog opet – slučajno). Prije nekoliko godina izložio je nabildanog Isusa Krista, ili Isusa na steroidima, u pozi s natjecanja u bodybuildingu, koja istovremeno može asocirati na križ i raspeće. Tad je pokazao i Krelca, sjajnu karikaturalnu figurinu, koja istovremeno funkcionira kao umjetnički rad, kao pomaknut ikonografski znak i kao predložak za suvenir. To je ono u čemu je Ivan Fijolić, zapravo, i najizrazitiji: jednako sjajno iščitava vizualne i kulturalne znakove oko sebe, kao što stvara i nove. Eh, kakav bi samo posao učinio grad koji bi Krelca prihvatio kao svoj znak i suvenir. Ali to se, naravno, neće dogoditi, jer su nam, kolektivno, strani i autorefleksija, i smisao za humor.
Fijolićeve izložbe “Neo NOB”, kao ni reinterpretacije Augustinčićevog Tita, ne bi bilo da nije “Kuće za ljude i umjetnost Lauba”, te privatnog entuzijazma kolekcionara i galerista Tomislava Klička. On s Marinkom Sudcem – htjeli to njih dvojica ili ne, sviđalo im se ili ne sviđalo da se nađu u istoj rečenici – čini tandem po svemu značajniji i utjecajniji od većine zagrebačkih kulturnih institucija. Kada je prije nekoliko tjedana ministrica kadrovirala po Klovićevim dvorima, bez obzira na to je li radila dobro ili loše, pomišljao sam da je, ipak, dobro što joj nije dano da kadrovira po Sudcu i Kličku.
“Neo NOB” ustvari je trebao biti izložen u Muzeju suvremene umjetnosti. Ili je Lauba zagrebački muzej suvremene umjetnosti, a zgrada preko puta Ine zakašnjela je metafora socijalističkoga realizma, prazna ljuštura, odbačena zmijska košuljica?
Ivan Fijolić: Jovanka i mi
Prvih dana svibnja hrvatske novine objavile su fotografiju skulpture Ivana Fijolića (1976.), izložene u Laubi, na autorovoj samostalnoj izložbi. Ponegdje, slika je objavljena izvan kulturne rubrike, u spektaklima, među čudesima i brakorazvodnim parnicama, valjda zato što je kiparevo djelo doživljeno kao zgodna, nastranom oku privlačna bizarnost. Naime, Fijolić je reinterpretirao klasično djelo Antuna Augustinčića, onu slavnu Titovu figuru, čijih je nekoliko odljeva raspoređeno diljem bivše Jugoslavije, od Kumrovca, preko Sarajeva, do platoa ispred Kuće cvijeća u Beogradu, samo što je umjesto maršalove glave Fijolić izradio glavu njegove žene Jovanke.
Svoj rad Fijolić je objašnjavao u radijskim intervjuima i po novinama, i u tome je bio vrlo elokventan. Pametan, obrazovan, darovit, zanatski iznimno kompetentan, poigrao se Augustinčićevim klasikom iz razloga koji se, kaže on, tiču društvenog angažmana, prosvjeda protiv uništavanja partizanskih spomenika širom Hrvatske, zanemarivanja i potiskivanja jednoga važnog dijela nacionalne tradicije i kulturnog identiteta. Ali sve to nam ne bi bilo toliko zanimljivo da rad Ivana Fijolića nije tako impresivan i kao likovno djelo i kao reinterpretirani, pomaknuti ikonografski znak.
Antun Augustinčić dovršio je svog Tita 1948, malo po rezoluciji Informbiroa i raskida sa Sovjetima. Ogrnut šinjelom, s rukama na leđima, zabrinutog izraza lica, s usječenim vertikalama bora, pomalo je to bio i dnevnopolitički likovni komentar. Fotografiju rada su početkom jeseni te godine objavile sve jugoslavenske novine, i tako je rođen jedan od upečatljivijih znakova našega doba i jugoslavenskoga socijalističkog društva. Osim što je bio dnevno aktualan, Augustinčićev rad izuzetan je i po tome što Titova figura nije hipertrofirana u skladu s estetikom komunističkih, ali i ne samo komunističkih, poslijeratnih društava. Među svim tim dvadesetmetarskim Staljinima, Lenjinima, Hoxhama, ali i tek nešto manjim Rooseveltima i Churchillima, Titova figura zapravo je figurina. Da nije tako, ritualno bi je 1990. rušili i u Kumrovcu i u Beogradu.
Desetak godina ranije, godine 1937, Augustinčić je dovršavao spomenike dvojici Karađorđevića: Petru I Osloboditelju i Aleksandru I Ujedinitelju. Njihove statue postavljene su u Skoplju. U vrijeme rata, bugarski su osvajači porušili ove spomenike ali će se, desetljećima kasnije, roditi mit da je Augustinčić, valjda zbog žurbe, za Titov spomenik iskoristio kalup za figuru kralja Aleksandra. Ako u tome i nema istine, riječ je o dobrom i načelno tačnom komentaru rada, skoro pa o umjetničkoj kritici nastaloj tko zna u čijoj glavi, koju će godinama podržavati kolektivni um, te ju na kraju možemo doživljavati kao narodnu umotvorinu. Naime, iako spomenik nije predimenzioniran, figura odlivenog Tita nije imala ničega zajedničkog sa živim maršalom. On je bio skladna stasa, ali sitnije građe, sitnijih kostiju, tako da se činilo kako Augustinčićev prikaz stiže iz predjela mašte, bajke ili folklornog predanja. Ili da se, naprosto, radi o – estetici socrealizma i o bildanju čovjekova tijela da bi se pokazala njegova duhovna snaga.
Što god da mu je bilo na umu, Ivan Fijolić je, zamijenivši Titovu glavu Jovankinom, reinterpretirao ne samo Augustinčićev rad, nego i estetiku epohe. Jovanka Broz bila je u mladosti lijepa žena, krupna i staturom vrlo moćna Ličanka. Figura koja je prethodno pripadala Maršalu, a prije toga, navodno, i srpskome kralju, svoju mjeru i prirodni sklad dobiva s Jovankinom glavom. U Fijolićevom radu nema ničega bizarnog ni karikaturalnog (premda autor često insistira na bizarnostima i sjajan je karikaturist u nekim drugim svojim skulpturama). Ono što gledatelja fascinira upravo je taj povratak mjere, koja se gubila u vremenima jakih ideologija. Socrealizam Antuna Augustinčića Ivan Fijolić je, uz svo poštovanje prema velikome prethodniku, ali i prema njegovome modelu, oslobodio ideoloških atributa i preveo u – realizam. Eto, to je ono što na gledatelja djeluje kao estetski šok i zbog čega tako zurimo u ovu skulpturu, pa i u njezine novinske fotografije. Ono što su novine iskoristile u tabloidne svrhe, zapravo je nastalo iz najelementarnije estetske senzacije.
Partizanske spomenike u Hrvatskoj rušili su, u manjoj mjeri, očajnici, nesretnici i osvetnici. Većinom su ih, ipak, rušili nasljednici njihovih ratnih i svjetonazorskih naprijatelja, najtačnije ćemo ih nazvati kažemo li – ustaše. To rušenje nikako nije moglo biti ni estetska, ni politička kritika, ali ne zato što je brutalno i organizirano izvedeno, pod visokim pokroviteljstvom državnoga vrha, nego zato što iz takve “kritike” nije nastala nikakva nova estetika. Fijolićeva Jovanka Broz, međutim, pokazuje kako to izgleda kada kritika postoji i kada se reinterpretacijom, pa i miniranjem, tradicije bave sami umjetnici. Ali da bi se reinterpretiralo Antuna Augustinčića ne samo da ga treba poznavati, nego ga reinterpretirati može samo netko tko je dostojan i njegove snage i njegovog talenta. Ivan Fijolić je taj. Da nije, ispao bi budala.
Antun Augustinčić gradio je i vajao sve i svašta. Radio je po narudžbi, ispunjavao želje svakojakih naručitelja, i nije za sobom ostavio estetski savršeno dosljedan opus. Bio je fascinantan zanatlija, suputnik revolucije i državni umjetnik. Nijedan hrvatski i jugoslavenski skulptor, možda ni sam Meštrović, nije svoje radove posijao na tako važnim mjestima diljem svijeta, od zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku do spomenika žrtvama fašizma u Adis Abebi, ali mu je, izvan Jugoslavije, ime gotovo posve nepoznato. Među Augustinčićevim uništenim radovima je i bista poglavnika Ante Pavelića, koju je izrađivao u Zagrebu, prije nego što će pobjeći u partizane. Taj rijetko impresivni portret očito se može gledati na dva načina. Onako kako su ga gledali oni koji su mu se divili 1942. u Zagrebu, i onako kako ćemo ga, istina samo na fotografijama, gledati mi današnji. Jednima, bio je to ekspresivan prikaz odlučnoga hrvatskog državotvorca, koji nije žalio snage da domovinu očisti od svih i svakoga tko joj rasom, nacijom ili uvjerenjem ne pripada, dok je drugima to bilo lice samoga Zla. Nitko nikada nije načinio tako strašan portret Hitlera, Mussolinija ili Staljina, kakav je bio Augustinčićev Poglavnik. Šteta je, zapravo, što ga ne možemo negdje gledati izloženog, da nas podsjeća na ono što jesmo ili na ono što nikako ne bismo željeli biti.
Ivan Fijolić također vaja sve i svašta, ali od njega, pretpostavljamo, nitko ništa ne naručuje. Valjda i zato što na Balkanu nema, a teško da će je skoro i biti, države koja bi osjećala potrebu za onim što Fijolić radi, kao ni za onim što Fijolić može. Istina, po narudžbi je, kako čitamo, radio neke eksponate za Muzej krapinskoga pračovjeka, što se, također, može tumačiti kao dio nekoga, dosljedno izvedenog, umjetničkog koncepta (nastalog opet – slučajno). Prije nekoliko godina izložio je nabildanog Isusa Krista, ili Isusa na steroidima, u pozi s natjecanja u bodybuildingu, koja istovremeno može asocirati na križ i raspeće. Tad je pokazao i Krelca, sjajnu karikaturalnu figurinu, koja istovremeno funkcionira kao umjetnički rad, kao pomaknut ikonografski znak i kao predložak za suvenir. To je ono u čemu je Ivan Fijolić, zapravo, i najizrazitiji: jednako sjajno iščitava vizualne i kulturalne znakove oko sebe, kao što stvara i nove. Eh, kakav bi samo posao učinio grad koji bi Krelca prihvatio kao svoj znak i suvenir. Ali to se, naravno, neće dogoditi, jer su nam, kolektivno, strani i autorefleksija, i smisao za humor.
Fijolićeve izložbe “Neo NOB”, kao ni reinterpretacije Augustinčićevog Tita, ne bi bilo da nije “Kuće za ljude i umjetnost Lauba”, te privatnog entuzijazma kolekcionara i galerista Tomislava Klička. On s Marinkom Sudcem – htjeli to njih dvojica ili ne, sviđalo im se ili ne sviđalo da se nađu u istoj rečenici – čini tandem po svemu značajniji i utjecajniji od većine zagrebačkih kulturnih institucija. Kada je prije nekoliko tjedana ministrica kadrovirala po Klovićevim dvorima, bez obzira na to je li radila dobro ili loše, pomišljao sam da je, ipak, dobro što joj nije dano da kadrovira po Sudcu i Kličku.
“Neo NOB” ustvari je trebao biti izložen u Muzeju suvremene umjetnosti. Ili je Lauba zagrebački muzej suvremene umjetnosti, a zgrada preko puta Ine zakašnjela je metafora socijalističkoga realizma, prazna ljuštura, odbačena zmijska košuljica?