Ovoga proljeća, u Beču, nakratko sam dijelio pozornicu s Jelenom Popržan i Rinom Kaçinari. Kako ne sviram, nastupio sam s obiteljskim esejom na temu identiteta (Mirni imaju biti etnički higijeničari od Hrvoja Hitreca do Čačinovičkinih i Petkovićevih ljepoduha iz Vile Arko: nije mi bilo niti na kraj pameti u Burgtheateru predstavljati se kao hrvatski književnik!), ali je na kraju ispalo da sam se bavio istom temom kao i njih dvije. Jelena, violistica, rodom Novosađanka, i Rina, čelistica, Prištevka, koja se školovala i u Zagrebu, u Beču, gdje trenutno žive, osnovale su duo Catch-Pop String-Strong, i sviraju neku međužanrovsku, ali stilski vrlo čvrsto postavljenu muziku. Ono što sviraju često je reminiscencija, glazbeno sjećanje, zvuk, ritam i melodija koji su ih obilježili u djetinjstvu ili nešto od onoga što su usput pokupile pri svojim malim balkanskim egzilima, negdje između Zrenjanina i Zagreba, Prištine i Maribora, ali ponajprije u Beču, koji, kao i svaki europski velegrad, upija, a zatim emitira zvukove svih svojih bezbrojnih identiteta i identitetskih razlika. Ska, tango, klezmer, pa devetosminski ritam, koji se spušta odozgor s Prokletija, madžarska ciganska melodija koja se razvija niz pustaru, pa prema Bačkoj i Beogradu, i Josipa Lisac, pjesma “Srela sam se s njim”, u jednoj neobično moćnoj interpretaciji… To bi, dijelom, bila identitetska zvučna razglednica Jelene Popržan i Rine Kaçinari, zabilježena na njihovome prvom i jedinom albumu “…welchen Drachen sie zahmen und reiten…”, objavljenom u maloj ediciji i uglavnom nedostupnom u trgovinama (ali tu je, srećom YouTube, gdje se nađe svega…).
Catch-Pop String-Strong, odmah to treba napomenuti, nemaju nikakve veze s crossoverom, niti s tom blesavom navadom nekih studenata muzičke akademije da Mozarta sviraju uz pratnju ritam mašine ili da heavy metal i Michaela Jacksona sviraju kao Mozarta. Takav spoj klasičnoga obrazovanja i najgorega popkulturnog i estradnog neukusa, neobično moderan i institucionalno podržan u Hrvatskoj, u estetskom i idejnom smislu skoro da je istovjetan turbofolku te kompromitira i sve ono što se da naučiti na Muzičkoj akademiji (kao što bi Medicinski fakultet kompromitirao kirurg specijalist koji bi slavu stjecao klanjem svinja po Slavoniji), ali i načelno zanimljivu i inspirativnu ideju da bi se klasični instrumenti mogli koristiti i mimo tradicionalne umjetničke glazbe. Ono što je turbofolk, nastao na tradiciji ansambla Južni vetar, učinio balkanskom i bliskoistočnom folkloru, to maksimi mrvice čine umjetničkoj glazbi.
Jelenu Popržan i Rinu Kaçinari od tih nastranosti razlikuju, prije svega drugog, njihov glazbeni ukus i opće obrazovanje. One ne pokušavaju interpretirati klasiku u nekom drugom ključu, niti ih uzbuđuje ideja da publiku po periferijskim disko klubovima uvjeravaju kako i pop pjesmica može ozbiljno da zvuči. Njihove su ambicije neusporedivo ozbiljnije i osobnije: dok pokušavaju, uz pomoć viole, violončela i ponekad glasa, da ispričaju svoju formativnu priču, koja bi zatim mogla biti i priča cijeloga jednog naraštaja, bolje i pametnije postjugoslavenske mladosti, koji je formiran u ratna vremena i koji će, valjda do kraja života, sebe i svoj kulturni identitet pabirčiti i sklapati od krhotina jednoga razlupanog i eksplodiranog svijeta, od krhotina koje su se razletjele po cijeloj planeti, Jelena i Rina svojom muzikom nastoje sebi i drugima objasniti što jesu i od čega su načinjeni njihovi identiteti.
Po ambicijama i motivima za svoj umjetnički zahvat, njih dvije slične su Stefanu Zweigu, u vrijeme kada je pisao “Jučerašnji svijet”, ili Gombrowiczu, dok je u Buenos Airesu pisao svoje Dnevnike, koji su, također, nastojali objasniti sebe, nakon što više nije bilo ni kulture, ni književnosti, ni civilizacije kojima bi pripadali i koje bi ih na takav način, pripadanjem, objašnjavale. Najvažnija umjetnička djela dvadesetog stoljeća nastala su iz jada i muke nepripadanja, te iz pokušaja da se od sjećanja načini arhipelag privatnih i kulturnih pripadanja i identifikacija. Album dua Catch-Pop String-Strong snažno je umjetničko ostvarenje, ali je njegov najveći značaj u toj cvajgovskog i gombrovičevskoj ambiciji svjedočenja sebe.
Javnosti koja je sklona cirkuskim senzacijama, bradatoj ženi, djetetu s dvije glave, plavom zecu koji razgovijetno govori francuski, najzanimljivijim će, naravno, a što bi drugo, biti porijeklo ovih glazbenica. Kao u kakvoj nabrzinu sklapanoj reklamnoj kampanji za multikulturu i razumijevanje među zakrvljenim narodima, jedna je Srpkinja, druga je kosovska Albanka. Da domaćicama grunu suze na oči, kada u svom omiljenom magazinu, nakon priča o svadbama i razvodima, naiđu i na priču o Jeleni i Rini. I kako to ponekad biva, politički aktivizam, ganutost publike i površnost senzacije mogu prikriti i ponešto što je važno, a tiče se porijekla glazbenica. Premda su se rodile u istoj zemlji, u Jugoslaviji, zvukovi, melodije i ritmovi kojima su bile okružene, ili pjesmice koje bi čule od baka i djedova, razlikovali su se. Različit im je, metaforično rečeno, bio ritam prvih koraka, i ta se razlika jasno čuje na ovom albumu. Rinina “Kur hana del”, albanska narodna pjesma, razlikuje se od Jelenine lalinske fantazije “Gyere ide babe” više nego što to može pokazati distanca u kilometrima između Horgoša i Dragaša, sjevera Vojvodine i juga Kosova. Od takvih je razlika, kulturnih paradoksa i daljina, bila načinjena Jugoslavija. Zbog njih je na Zapadu bila voljena i zbog njih, na način mitske multikulturalne Galicije, Jugoslavija nije bila provincijalna, kao što će dubokom europskom ili euroazijskom provincijom već u času svoga nastanka biti sve zemlje koje nastaju na njezinim ruševinama. Ali nemojmo za tim žaliti jer su, možda, ponešto izgubila naša društva i narodi, a mi, kao pojedinci, zapravo ne gubimo ništa. Naravno, pod uvjetom da znamo tko smo i što nam se događa, koje su naše pjesme i od kakvih su paradoksa, suprotnosti, razlika i daljina načinjena naša sjećanja, i sa sjećanjima naši identiteti. U tom smislu i albanska pjesma Rine Kaçinari više pripada Jeleni Popržan, nego samoj Rini. I obrnuto. Nacionalistima, možda, zvuči komplicirano, ali djeca to razumiju.
U boljim i nadahnutijim trenucima, i u gorkim vremenima, umjetnost glazbe pretvara se u umjetnost pripovijedanja, u svjedočenje i u sjećanje. I to je dio iskustva dvadesetog stoljeća. Violom, violončelom i glasom njih dvije su u to veliko, globalno i velegradsko iskustvo udjenule muzičku priču svojih života. Učinile su to, a da nisu imale pojma koliko je važno ono što čine. Neće one dirnuti milijunsku publiku, niti će promijeniti ili opametiti društva iz kojih su potekle, ali će pošteno uzdrmati onoga tko osjeti i shvati što su napravile, kakva je to muzika koju sviraju. Tri, četiri čovjeka, možda i više ljudi, svejedno je koliko će ih biti… Ovo nije glazba za vojne parade i za masovne scene u ratnome filmu, ali je nastala kao krajnja i konačna posljedica takvih parada: dvije mlade, obrazovane i darovite žene, dvije biografije i dva instrumenta. Sve drugo ovdje je u jednini.
Catch-Pop String-Strong
Ovoga proljeća, u Beču, nakratko sam dijelio pozornicu s Jelenom Popržan i Rinom Kaçinari. Kako ne sviram, nastupio sam s obiteljskim esejom na temu identiteta (Mirni imaju biti etnički higijeničari od Hrvoja Hitreca do Čačinovičkinih i Petkovićevih ljepoduha iz Vile Arko: nije mi bilo niti na kraj pameti u Burgtheateru predstavljati se kao hrvatski književnik!), ali je na kraju ispalo da sam se bavio istom temom kao i njih dvije. Jelena, violistica, rodom Novosađanka, i Rina, čelistica, Prištevka, koja se školovala i u Zagrebu, u Beču, gdje trenutno žive, osnovale su duo Catch-Pop String-Strong, i sviraju neku međužanrovsku, ali stilski vrlo čvrsto postavljenu muziku. Ono što sviraju često je reminiscencija, glazbeno sjećanje, zvuk, ritam i melodija koji su ih obilježili u djetinjstvu ili nešto od onoga što su usput pokupile pri svojim malim balkanskim egzilima, negdje između Zrenjanina i Zagreba, Prištine i Maribora, ali ponajprije u Beču, koji, kao i svaki europski velegrad, upija, a zatim emitira zvukove svih svojih bezbrojnih identiteta i identitetskih razlika. Ska, tango, klezmer, pa devetosminski ritam, koji se spušta odozgor s Prokletija, madžarska ciganska melodija koja se razvija niz pustaru, pa prema Bačkoj i Beogradu, i Josipa Lisac, pjesma “Srela sam se s njim”, u jednoj neobično moćnoj interpretaciji… To bi, dijelom, bila identitetska zvučna razglednica Jelene Popržan i Rine Kaçinari, zabilježena na njihovome prvom i jedinom albumu “…welchen Drachen sie zahmen und reiten…”, objavljenom u maloj ediciji i uglavnom nedostupnom u trgovinama (ali tu je, srećom YouTube, gdje se nađe svega…).
Catch-Pop String-Strong, odmah to treba napomenuti, nemaju nikakve veze s crossoverom, niti s tom blesavom navadom nekih studenata muzičke akademije da Mozarta sviraju uz pratnju ritam mašine ili da heavy metal i Michaela Jacksona sviraju kao Mozarta. Takav spoj klasičnoga obrazovanja i najgorega popkulturnog i estradnog neukusa, neobično moderan i institucionalno podržan u Hrvatskoj, u estetskom i idejnom smislu skoro da je istovjetan turbofolku te kompromitira i sve ono što se da naučiti na Muzičkoj akademiji (kao što bi Medicinski fakultet kompromitirao kirurg specijalist koji bi slavu stjecao klanjem svinja po Slavoniji), ali i načelno zanimljivu i inspirativnu ideju da bi se klasični instrumenti mogli koristiti i mimo tradicionalne umjetničke glazbe. Ono što je turbofolk, nastao na tradiciji ansambla Južni vetar, učinio balkanskom i bliskoistočnom folkloru, to maksimi mrvice čine umjetničkoj glazbi.
Jelenu Popržan i Rinu Kaçinari od tih nastranosti razlikuju, prije svega drugog, njihov glazbeni ukus i opće obrazovanje. One ne pokušavaju interpretirati klasiku u nekom drugom ključu, niti ih uzbuđuje ideja da publiku po periferijskim disko klubovima uvjeravaju kako i pop pjesmica može ozbiljno da zvuči. Njihove su ambicije neusporedivo ozbiljnije i osobnije: dok pokušavaju, uz pomoć viole, violončela i ponekad glasa, da ispričaju svoju formativnu priču, koja bi zatim mogla biti i priča cijeloga jednog naraštaja, bolje i pametnije postjugoslavenske mladosti, koji je formiran u ratna vremena i koji će, valjda do kraja života, sebe i svoj kulturni identitet pabirčiti i sklapati od krhotina jednoga razlupanog i eksplodiranog svijeta, od krhotina koje su se razletjele po cijeloj planeti, Jelena i Rina svojom muzikom nastoje sebi i drugima objasniti što jesu i od čega su načinjeni njihovi identiteti.
Po ambicijama i motivima za svoj umjetnički zahvat, njih dvije slične su Stefanu Zweigu, u vrijeme kada je pisao “Jučerašnji svijet”, ili Gombrowiczu, dok je u Buenos Airesu pisao svoje Dnevnike, koji su, također, nastojali objasniti sebe, nakon što više nije bilo ni kulture, ni književnosti, ni civilizacije kojima bi pripadali i koje bi ih na takav način, pripadanjem, objašnjavale. Najvažnija umjetnička djela dvadesetog stoljeća nastala su iz jada i muke nepripadanja, te iz pokušaja da se od sjećanja načini arhipelag privatnih i kulturnih pripadanja i identifikacija. Album dua Catch-Pop String-Strong snažno je umjetničko ostvarenje, ali je njegov najveći značaj u toj cvajgovskog i gombrovičevskoj ambiciji svjedočenja sebe.
Javnosti koja je sklona cirkuskim senzacijama, bradatoj ženi, djetetu s dvije glave, plavom zecu koji razgovijetno govori francuski, najzanimljivijim će, naravno, a što bi drugo, biti porijeklo ovih glazbenica. Kao u kakvoj nabrzinu sklapanoj reklamnoj kampanji za multikulturu i razumijevanje među zakrvljenim narodima, jedna je Srpkinja, druga je kosovska Albanka. Da domaćicama grunu suze na oči, kada u svom omiljenom magazinu, nakon priča o svadbama i razvodima, naiđu i na priču o Jeleni i Rini. I kako to ponekad biva, politički aktivizam, ganutost publike i površnost senzacije mogu prikriti i ponešto što je važno, a tiče se porijekla glazbenica. Premda su se rodile u istoj zemlji, u Jugoslaviji, zvukovi, melodije i ritmovi kojima su bile okružene, ili pjesmice koje bi čule od baka i djedova, razlikovali su se. Različit im je, metaforično rečeno, bio ritam prvih koraka, i ta se razlika jasno čuje na ovom albumu. Rinina “Kur hana del”, albanska narodna pjesma, razlikuje se od Jelenine lalinske fantazije “Gyere ide babe” više nego što to može pokazati distanca u kilometrima između Horgoša i Dragaša, sjevera Vojvodine i juga Kosova. Od takvih je razlika, kulturnih paradoksa i daljina, bila načinjena Jugoslavija. Zbog njih je na Zapadu bila voljena i zbog njih, na način mitske multikulturalne Galicije, Jugoslavija nije bila provincijalna, kao što će dubokom europskom ili euroazijskom provincijom već u času svoga nastanka biti sve zemlje koje nastaju na njezinim ruševinama. Ali nemojmo za tim žaliti jer su, možda, ponešto izgubila naša društva i narodi, a mi, kao pojedinci, zapravo ne gubimo ništa. Naravno, pod uvjetom da znamo tko smo i što nam se događa, koje su naše pjesme i od kakvih su paradoksa, suprotnosti, razlika i daljina načinjena naša sjećanja, i sa sjećanjima naši identiteti. U tom smislu i albanska pjesma Rine Kaçinari više pripada Jeleni Popržan, nego samoj Rini. I obrnuto. Nacionalistima, možda, zvuči komplicirano, ali djeca to razumiju.
U boljim i nadahnutijim trenucima, i u gorkim vremenima, umjetnost glazbe pretvara se u umjetnost pripovijedanja, u svjedočenje i u sjećanje. I to je dio iskustva dvadesetog stoljeća. Violom, violončelom i glasom njih dvije su u to veliko, globalno i velegradsko iskustvo udjenule muzičku priču svojih života. Učinile su to, a da nisu imale pojma koliko je važno ono što čine. Neće one dirnuti milijunsku publiku, niti će promijeniti ili opametiti društva iz kojih su potekle, ali će pošteno uzdrmati onoga tko osjeti i shvati što su napravile, kakva je to muzika koju sviraju. Tri, četiri čovjeka, možda i više ljudi, svejedno je koliko će ih biti… Ovo nije glazba za vojne parade i za masovne scene u ratnome filmu, ali je nastala kao krajnja i konačna posljedica takvih parada: dvije mlade, obrazovane i darovite žene, dvije biografije i dva instrumenta. Sve drugo ovdje je u jednini.