Valjda i nije bilo ljupkijega skandala od onoga od neki dan kada je gospodin Josip Švub iz Donje Kovačice izašao u javnost s tvrdnjom da je Grigor Vitez svoju slavnu pjesmu “Kako živi Antuntun” napisao s namjerom da se osveti Antunu Tunu, inače ujaku supruge gospodina Švuba. Naime, taj je Tun, tvrdi on, na pasja preskakala izvrijeđao pjesnika kada je ovaj došao, u ime komunističkih vlasti, prikupljati žito. I umjesto da kulaka Tuna prijavi Ozni ili Udbi, te ga po zakonu ojadi, Vitez je odlučio odgovoriti na uvrede, i to dječjom pjesmicom. Jednom od najljepših u povijesti hrvatske – i nekoliko okolnih, jezično međusobno razumljivih – književnosti.
Obitelj Grigora Viteza ubrzo je demantirala nalaze iz Donje Kovačice, ali nešto čitatelja tjera da vjeruje u njih, premda su tako nemogući i nestvarni da se u ovoj stvarnosti i nisu mogli ostvariti na način koji, u svome čistom i nevinom neznanju, sugerira Josip Švub. Ako je i čitao Antuntuna, on ga nije razumio, jer da jest, tada mu ne bi na kraj pameti bilo da tu pjesmu poveže sa ženinim ujakom, čime bi stvarnost, možda, i bila na dobitku, a hrvatske bi novine bile čestitije i bolje barem za jedan skandal manje, ali bi čitatelj ostao bez jedne lijepe priče i bez posve nehotičnog hommagea pjesniku Grigoru Vitezu i vlastitome djetinjstvu.
Pjesma “Kako živi Antuntun” u ona je vremena bila veliki predškolski poetski hit. Možda je to i danas, ne znam, nemam djece pri ruci, pa da provjerim. Ono čime je pjesnik osvajao, bio je specifični dječji ludizam, kojim je opjevao Antuntuna. Sigurno pamtite, ako ste ikada bili dijete, onu euforiju što vas je nosila u besmislenom brbljanju, nizanju nemogućih jezičnih situacija i slika, pred kakvim su odrasli ostajali nemoćni, nisu u tome mogli sudjelovati i uzalud bi vas, u takvim trenucima nadahnuća, pokušavali navesti da izjavite nešto razumno i pametno, i time dokažete da niste jako glupo dijete. Ako, pak, ne pamtite to vrijeme, ili ako, poput tolikog svijeta koji vas u ovaj lijepi dan okružuje i tišti, nikada i niste bili dijete, pokažite strpljenje i poslušajte malo tu čeljad vrtićke dobi, i vjerojatno ćete čuti iz kakve je svijesti i iz kojega je doživljaja svijeta Grigor Vitez napisao Antuntuna.
Čudo te pjesme sastoji se u umijeću da se rekreiraju dječja svijest i dječji doživljaj jezika, ono, dakle, što čovjek bespovratno gubi odrastanjem i navodnim zrenjem. Slavni avangardist i martir komunizma Danil Harms cijelog je svoga kratkog života nastojao razbuditi u sebi taj usnuli djetinji dar, pa su ga – uglavnom samo zbog te neobične ambicije – odveli i ubili, a Vitez je istu stvar učinio lako, i samo jednom, pomažući se, pomalo, folklornim obrascem dječjih brojalica i rugalica. “U desetom selu živi Antuntun/ U njega je malko neobičan um./ On posao svaki na svoj način radi:/ Jaja za leženje on u vrtu sadi./ Kad se jako smrači, on mrak grabi loncem./ Razlupano jaje on zašiva koncem…”
I dok čitate ovu pjesmu, pa vam se ona, lako kao i prvoga puta, utiskuje u sjećanje, i skoro je ponovo znate napamet, moglo bi vam se učiniti da je takvo što lako napisati. Svaka pjesma, svaki književni tekst koji djeluje kao da oduvijek postoji, pa skoro da nije ni bilo onoga tko ga je prvi puta napisao, obično je takav da se svakom učini da i sam može tako. E, to je zamka velike književnosti, ili jedne njezine vrste, one koju se obično, ali sasvim krivo, zove književnošću za djecu, ili još nakaradnije – dječjom književnošću.
Velika književnost može biti jednostavna, čista i malena, takva da je i predškolska djeca razmiju i vole. Ali to ne znači da je riječ o dječjoj književnosti. Dječja književnost azil je za nedarovite odrasle pisce
Nije neobično kako te iluzije o lakoći nije svjestan gospodin Josip Švub iz Donje Kovačice, pa ne shvaća da se nešto tako genijalno ne može napisati iz osvete, ali nje nisu svjesni ni ljudi koji se pjesništvom, i procjenama pjesničkih vrijednosti, vrlo ozbiljno bave. Pa onda biva da je Grigor Vitez (1911-1966) vjerojatno i najznačajniji beznačajni hrvatski pjesnik. U onome po čemu se poetski značaj mjeri, u nacionalnim antologijama, njega gotovo u pravilu nema, a antologičari mirne duše i čiste savjesti mogu reći kako ga nema jer je – pjesnik za djecu. E sad, nije najjasnije iz kojeg razloga, osim iz sastavljačeve lijenosti ili nedarovitosti, u antologijama ne bi bilo i, takozvanih, pjesama za djecu. Pod uvjetom da prihvatimo da pjesme za djecu uopće i postoje na takav način da djeci budu dobre, a odraslima loše, glupe i nenadahnute. Istina, dječja književnost počesto je azil za nedarovite i patetične spomenarske poete – pa je tako i naša premijerka Jadranka Kosor pisala nešto za taj uzrast – jer se računa da se djeca nemaju kome buniti ili da djeca ne pišu književne kritike, ali zašto bi zbog te činjenice morao stradati, recimo, i Grigor Vitez? On pjesme za djecu nije pisao zato što ne bi imao dara, nego je imao upravo toliko dara da može pisati čak i za djecu.
Naravno, pisao je Vitez i za odrasle. Nema onoga tko se iz čitanki za starije razrede i s recitala u povodu kojekakvih praznika revolucije, ne sjeća pjesme “Epitaf vojniku koji je pao u času potpisivanja primirja”, i njezinih zadnjih stihova koji kažu da je vijest o kraju rata trebalo poslati mnogo ranije, “prije no što su počeli padati mrtvi”. Iako revolucije bez rata ne bi bilo, niti našega socijalističkog društva, najpravednijega od svih, ipak je ta jednostavna pacifistička čežnja, kojom se, zapravo, poništava potreba za žrtvama i žrtvovanjem, u ono vrijeme bila ne samo dopuštena, nego je bila i amblematski, stihovima izrečen stav. Jeste li, možda, u posljednjih petnaest godina, otkako se slave neki novi ratni blagdani, čuli nekoga, makar i ne bio pjesnik, da kaže kako rat, zapravo, nije imao smisla? Ili: možete li zamisliti da se u Kninu, na Dan domovinske zahvalnosti, u nazočnosti državnih i vojnih dužnosnika, recitira Vitezov Epitaf vojniku?
Nije lako zamisliti antologiju hrvatskoga pjesništva u kojoj ne bi bilo mjesta za tu pjesmu. Morala bi to biti neka silno stroga i striktna knjiga, i bila bi toliko tanka da se ne bi ni mogla zvati knjigom, nego bi to bila fascikla, prazne korice s tek nekoliko papira na kojima su Kranjčević, Ujević, Šop… Pa, zašto onda toliko često nema Grigora Viteza? Uglavnom samo zbog blesavosti i zbog uvjerenja, tako sumorno staračkoga, kako književnost nije, i ne može biti, nešto što je čisto, jednostavno i maleno. Epitaf vojniku sigurno je najjednostavnija hrvatska pjesma o ratu.
Tko zna kakvi bismo bili ljudi, ali sigurno bismo bili drukčiji, da smo odrastali uz neke druge pjesme i knjige. Ono što smo tada čuli ili pročitali, obilježilo nas je za cijeli život, i važnije je od onoga što se kasnije događalo, u stvarnosti ili u fikciji. Uz loše pjesništvo možda rastu loši, a možda nesretni ljudi. Ili rastu antologičari kojima je Grigor Vitez s one strane njihovih antologijskih horizonata. Tamo je kamo oni nikada neće stići, jer ih je, još kao djecu, netko nasadio i prevario, ili nikada nisu ni bili djeca. A takvi se nipošto ne bi smjeli baviti književnošću, pogotovo poezijom. Ljudima koji su oduvijek odrasli književnost ničemu ne služi. Ona im ne treba, pa im ne treba ni Grigor Vitez, kojemu je malo pred njegov devedeset deveti rođendan Tomislav Torjanac, veliki ilustrator, priredio slikovnicu po pjesmi “Kako živi Antuntun”. Pred tom slikovnicom čovjek je sretan što više nije dijete, pa ne ovisi od odraslih i od njihovih novčanika, nego sam ide u knjižaru i kupi. A blagajnica tad pomisli kako je nekome djetetu rođendan, pa pita treba li slikovnicu umotati u ukrasni papir.
Dragi dani kad je vitez bio Grigor
Valjda i nije bilo ljupkijega skandala od onoga od neki dan kada je gospodin Josip Švub iz Donje Kovačice izašao u javnost s tvrdnjom da je Grigor Vitez svoju slavnu pjesmu “Kako živi Antuntun” napisao s namjerom da se osveti Antunu Tunu, inače ujaku supruge gospodina Švuba. Naime, taj je Tun, tvrdi on, na pasja preskakala izvrijeđao pjesnika kada je ovaj došao, u ime komunističkih vlasti, prikupljati žito. I umjesto da kulaka Tuna prijavi Ozni ili Udbi, te ga po zakonu ojadi, Vitez je odlučio odgovoriti na uvrede, i to dječjom pjesmicom. Jednom od najljepših u povijesti hrvatske – i nekoliko okolnih, jezično međusobno razumljivih – književnosti.
Obitelj Grigora Viteza ubrzo je demantirala nalaze iz Donje Kovačice, ali nešto čitatelja tjera da vjeruje u njih, premda su tako nemogući i nestvarni da se u ovoj stvarnosti i nisu mogli ostvariti na način koji, u svome čistom i nevinom neznanju, sugerira Josip Švub. Ako je i čitao Antuntuna, on ga nije razumio, jer da jest, tada mu ne bi na kraj pameti bilo da tu pjesmu poveže sa ženinim ujakom, čime bi stvarnost, možda, i bila na dobitku, a hrvatske bi novine bile čestitije i bolje barem za jedan skandal manje, ali bi čitatelj ostao bez jedne lijepe priče i bez posve nehotičnog hommagea pjesniku Grigoru Vitezu i vlastitome djetinjstvu.
Pjesma “Kako živi Antuntun” u ona je vremena bila veliki predškolski poetski hit. Možda je to i danas, ne znam, nemam djece pri ruci, pa da provjerim. Ono čime je pjesnik osvajao, bio je specifični dječji ludizam, kojim je opjevao Antuntuna. Sigurno pamtite, ako ste ikada bili dijete, onu euforiju što vas je nosila u besmislenom brbljanju, nizanju nemogućih jezičnih situacija i slika, pred kakvim su odrasli ostajali nemoćni, nisu u tome mogli sudjelovati i uzalud bi vas, u takvim trenucima nadahnuća, pokušavali navesti da izjavite nešto razumno i pametno, i time dokažete da niste jako glupo dijete. Ako, pak, ne pamtite to vrijeme, ili ako, poput tolikog svijeta koji vas u ovaj lijepi dan okružuje i tišti, nikada i niste bili dijete, pokažite strpljenje i poslušajte malo tu čeljad vrtićke dobi, i vjerojatno ćete čuti iz kakve je svijesti i iz kojega je doživljaja svijeta Grigor Vitez napisao Antuntuna.
Čudo te pjesme sastoji se u umijeću da se rekreiraju dječja svijest i dječji doživljaj jezika, ono, dakle, što čovjek bespovratno gubi odrastanjem i navodnim zrenjem. Slavni avangardist i martir komunizma Danil Harms cijelog je svoga kratkog života nastojao razbuditi u sebi taj usnuli djetinji dar, pa su ga – uglavnom samo zbog te neobične ambicije – odveli i ubili, a Vitez je istu stvar učinio lako, i samo jednom, pomažući se, pomalo, folklornim obrascem dječjih brojalica i rugalica. “U desetom selu živi Antuntun/ U njega je malko neobičan um./ On posao svaki na svoj način radi:/ Jaja za leženje on u vrtu sadi./ Kad se jako smrači, on mrak grabi loncem./ Razlupano jaje on zašiva koncem…”
I dok čitate ovu pjesmu, pa vam se ona, lako kao i prvoga puta, utiskuje u sjećanje, i skoro je ponovo znate napamet, moglo bi vam se učiniti da je takvo što lako napisati. Svaka pjesma, svaki književni tekst koji djeluje kao da oduvijek postoji, pa skoro da nije ni bilo onoga tko ga je prvi puta napisao, obično je takav da se svakom učini da i sam može tako. E, to je zamka velike književnosti, ili jedne njezine vrste, one koju se obično, ali sasvim krivo, zove književnošću za djecu, ili još nakaradnije – dječjom književnošću.
Nije neobično kako te iluzije o lakoći nije svjestan gospodin Josip Švub iz Donje Kovačice, pa ne shvaća da se nešto tako genijalno ne može napisati iz osvete, ali nje nisu svjesni ni ljudi koji se pjesništvom, i procjenama pjesničkih vrijednosti, vrlo ozbiljno bave. Pa onda biva da je Grigor Vitez (1911-1966) vjerojatno i najznačajniji beznačajni hrvatski pjesnik. U onome po čemu se poetski značaj mjeri, u nacionalnim antologijama, njega gotovo u pravilu nema, a antologičari mirne duše i čiste savjesti mogu reći kako ga nema jer je – pjesnik za djecu. E sad, nije najjasnije iz kojeg razloga, osim iz sastavljačeve lijenosti ili nedarovitosti, u antologijama ne bi bilo i, takozvanih, pjesama za djecu. Pod uvjetom da prihvatimo da pjesme za djecu uopće i postoje na takav način da djeci budu dobre, a odraslima loše, glupe i nenadahnute. Istina, dječja književnost počesto je azil za nedarovite i patetične spomenarske poete – pa je tako i naša premijerka Jadranka Kosor pisala nešto za taj uzrast – jer se računa da se djeca nemaju kome buniti ili da djeca ne pišu književne kritike, ali zašto bi zbog te činjenice morao stradati, recimo, i Grigor Vitez? On pjesme za djecu nije pisao zato što ne bi imao dara, nego je imao upravo toliko dara da može pisati čak i za djecu.
Naravno, pisao je Vitez i za odrasle. Nema onoga tko se iz čitanki za starije razrede i s recitala u povodu kojekakvih praznika revolucije, ne sjeća pjesme “Epitaf vojniku koji je pao u času potpisivanja primirja”, i njezinih zadnjih stihova koji kažu da je vijest o kraju rata trebalo poslati mnogo ranije, “prije no što su počeli padati mrtvi”. Iako revolucije bez rata ne bi bilo, niti našega socijalističkog društva, najpravednijega od svih, ipak je ta jednostavna pacifistička čežnja, kojom se, zapravo, poništava potreba za žrtvama i žrtvovanjem, u ono vrijeme bila ne samo dopuštena, nego je bila i amblematski, stihovima izrečen stav. Jeste li, možda, u posljednjih petnaest godina, otkako se slave neki novi ratni blagdani, čuli nekoga, makar i ne bio pjesnik, da kaže kako rat, zapravo, nije imao smisla? Ili: možete li zamisliti da se u Kninu, na Dan domovinske zahvalnosti, u nazočnosti državnih i vojnih dužnosnika, recitira Vitezov Epitaf vojniku?
Nije lako zamisliti antologiju hrvatskoga pjesništva u kojoj ne bi bilo mjesta za tu pjesmu. Morala bi to biti neka silno stroga i striktna knjiga, i bila bi toliko tanka da se ne bi ni mogla zvati knjigom, nego bi to bila fascikla, prazne korice s tek nekoliko papira na kojima su Kranjčević, Ujević, Šop… Pa, zašto onda toliko često nema Grigora Viteza? Uglavnom samo zbog blesavosti i zbog uvjerenja, tako sumorno staračkoga, kako književnost nije, i ne može biti, nešto što je čisto, jednostavno i maleno. Epitaf vojniku sigurno je najjednostavnija hrvatska pjesma o ratu.
Tko zna kakvi bismo bili ljudi, ali sigurno bismo bili drukčiji, da smo odrastali uz neke druge pjesme i knjige. Ono što smo tada čuli ili pročitali, obilježilo nas je za cijeli život, i važnije je od onoga što se kasnije događalo, u stvarnosti ili u fikciji. Uz loše pjesništvo možda rastu loši, a možda nesretni ljudi. Ili rastu antologičari kojima je Grigor Vitez s one strane njihovih antologijskih horizonata. Tamo je kamo oni nikada neće stići, jer ih je, još kao djecu, netko nasadio i prevario, ili nikada nisu ni bili djeca. A takvi se nipošto ne bi smjeli baviti književnošću, pogotovo poezijom. Ljudima koji su oduvijek odrasli književnost ničemu ne služi. Ona im ne treba, pa im ne treba ni Grigor Vitez, kojemu je malo pred njegov devedeset deveti rođendan Tomislav Torjanac, veliki ilustrator, priredio slikovnicu po pjesmi “Kako živi Antuntun”. Pred tom slikovnicom čovjek je sretan što više nije dijete, pa ne ovisi od odraslih i od njihovih novčanika, nego sam ide u knjižaru i kupi. A blagajnica tad pomisli kako je nekome djetetu rođendan, pa pita treba li slikovnicu umotati u ukrasni papir.