Krivotvoriteljskom spletkom koja mu je na kraju priređena, hrvatska je kultura velikog umjetnika deložirala u vječnost
Prošlog je četvrtka, u emisiji Pola ure kulture, pročitano pismo Aleksandra Srneca, koje ovako završava: “Imam samo jedno pitanje: s kojim pravom se raspravlja o mojim mislima, o mojim odlukama, kao da mene nema.” Samo dva dana kasnije, Srneca više nije bilo. Time je minula i jedna mala denuncijantska afera, koju više nitko, u skladu s javnim ćudoređem i zagrebačkim bontonom, neće spominjati. Zaboravljeno će biti i pismo, a odnekud će se, s kakvoga ranžirnog kolodvora, naručiti, sklepana od starih vagonskih dasaka, jedna vječnost za Srneca, i u nju će se potrpati njegovih osamdeset pet godina, i sav art koji je u životu stvorio. Tako će ga se riješiti i ova kultura, nedostojna njegove veličine, ali i veličine najmanjega brata našega, koji nastoji biti umjetnik, a riješit će ga se i oni kojima je sve do neki dan bilo dano, zahvaljujući i emisiji Pola ure kulture, da raspravljaju o Srnecovim mislima i odlukama, kao da njega nema.
Činjenica da mu je život išao kraju s jednom velikom, monografskom izložbom, povodom koje je dao kratki intervju za televizijski dnevnik, a zatim i veliki novinski, Feđi Vukiću, i u svakoj njegovoj riječi ili gesti bilo je razloga za bliskost, za intelektualno i emocionalno orođavanje sa Srnecom, i njegovim gnjevom i prezirom prema folirantima i šminkerima, ta činjenica stvara iznenadan i čulan dojam da je živio kratko, ni dva mjeseca, kao leptir. I još je, na kraju svega, doživio tu aferu.
Danas bismo htjeli da je drukčije bilo, ili da su za sve krivi komunizam i Jugoslavija, ali Srnec je bio autsajder, što je do kraja i ostao jer se nisu promijenili, niti su nestali, oni koji su ga autsajderom i činili
Svatko strada od onoga čega se najviše plaši. Aleksandar Srnec je, tako, stradao od tuđe indiskrecije. Nije ga bilo svih tih godina, skrivao se pred onima koji tako spremno razotkrivaju sebe, a naročito druge, bio je diskretan, neprisutan, skoro nepostojeći, pa iako je imao itekakvu taštinu – golemu, umjetničku – kao da mu i nije smetalo što ga nema i što je nekoliko desetljeća ostao nespomenut. Samo veliki strah i socijalni obzir, što je često jedno isto, čovjeka učine takvim. Za taj je život nužna golema samodisciplina: biti umjetnik, a biti nevidljiv.
Na kraju, dogodilo mu se ono čega ne bi bilo da je bio neki galamdžija i da je na taj način rastjerivao uljeze i kolege: povjerovali su da ga, zapravo, i nema. Na neki način, bio je to veliki kompliment načinu na koji je živio, te potvrda da je na kraju i uspio. Bio je umjetnik, a nije ga bilo. S druge strane, ništa osim prostakluka i divljaštva neće proizvesti tu vrstu afera. Strašno je, međutim, da iza toga ostaje samo muk, jer je gospodi sasvim svejedno i jer se gospoda drugoj gospodi ne bi htjela zamjeriti. A Srneca će, kao što rekosmo, deložirati u vječnost, i sakrivat će njegovo posljednje pismo, govoreći javno kako ono s njegovom umjetnošću nema nikakve veze, i ispotiha dodajući da su sve to bila samo prazna staračka naklapanja. Takvome svijetu i takvoj kulturi nije trebao Staljin za staljinizam.
Afera je izbila zbog Srnecove veze s kolekcionarom Marinkom Sudcem. Je li ta veza bila prijateljska ili poslovna, to zapravo i nije važno. Kakva god da je bila, ona je zasmetala ovlaštenim prosuditeljima suvremene umjetnosti i kulturnih vrijednosti, općenito. Niti je Sudac kunsthistoričar, kustos ili likovni kritičar, niti je pripadnik onoga socijalnog sloja koji u današnjoj Hrvatskoj određuje što jest, a što nije važno i vrijedno. Zbog Sudca i njegove uloge u našoj kulturi, te činjenice da je ustvari on, nakon samoga umjetnika, najzaslužniji za Srnecovu izložbu, nadigla se panika po medijima, sazivane su tribine, kao da je taj čovjek zapriječio mističnu vezu između umjetnika i njegovih školovanih i kompetentnih obožavatelja, koji se nuđaju da budu njegovi carinici na putu za vječnost. Kada bi čovjek mogao na te stvari da gleda s nebeskih visina, ili s visina vlastitoga umjetničkog djela – koje je, eto, proglašeno za krivotvorinu – gromko bi se svemu tome smijao. Ali uzalud je pokušavati, ne može se tako, ne ide to pod živu kožu.
Nakon velike izložbe u MSU na koju se sjatio neki šaren svijet, ali i veliki Ješa Denegri, kroničar sve naše suvremene umjetnosti, Feđa Vukić je sa Srnecom načinio raskošan, silno duhovit i pametan intervju
Štošta je Aleksandar Srnec radio da bi živio. Dio te raznolikosti vidjeli smo i na izložbi. Možemo se tješiti kako je, recimo, šezdesetih dizajnirao novinske naslovnice iz estetskih razloga i zbog stvaralačke znatiželje, ali je istina da je to radio i zato što je u socijalnome i umjetničkom smislu bio autsajder. Tada on nije pripadao istoj eliti kojoj danas ne pripada Marinko Sudac. Možda su se i susreli i razumjeli kao dvojica autsajdera, koji nisu bili ucijenjeni potrebom da svoj odnos definiraju nizom ceremonijalnih naklona i komplimenata. Nisu imali lisnice s klupskim karticama, koje će razmjenjivati, jedan drugom pokazivati, i tako stjecati međusobno povjerenje, baš poput lovaca na morske pse u Spielbergovim Raljama, koji zavrću košulje i hvale se svojim muškim ožiljcima.
Umjesto da umjetnika naprosto prezru, kao što preziru njegovo birano društvo, krenuli su se ponašati kao da njega nema, a živo mu je tek veliko i važno djelo. Pa još krivotvoreno. I onda ih, kao kakva voditeljica preuranjenih posmrtnih počasti, Branka Kamenski ispričava i hvali da oni na zidu svoga ateljea drže samo jedan tuđi, i to Srnecov crtež. Valjda originalan.
Aleksandar Srnec pokopan je tiho i nevidljivo, bez javnoga pogreba, na samoj periferiji interesa javnosti. Tako bi bilo i da nije odbio svakom pokojniku ponuđene grobljanske ceremonijale. Umjetnost je na periferiji, tako treba i biti, tako je oduvijek i bilo. Drukčije biva samo kada se umjetnik nađe u središtu nekog skandala. Krivotvorena djela uvijek više zainteresiraju tabloide od originala. Kao i krivotvoreni životi, uostalom. Ali na rubu svega toga, u mrtvom uglu oka, koje nabrzinu prelistava novine i magazine, ostaje nekoliko crno-bijelih fotografija mladoga Aleksandra Srneca, lijepog i u daljine zagledanog poput Jamesa Deana. Te slike zapazili su i oni koje baš nikakva umjetnost ne zanima, ne gledaju Pola ure kulture i ne znaju ni za kakvu aferu. Taj živi i vrlo ozbiljni mladić, koji izgleda kao da nije naš, nego je iz nekog inozemstva, mjera je jednoga ljudskog života. Svaki je čovjek barem pet minuta u svome vijeku tako dostojanstven, lijep i važan. A za Aleksandra Srneca mirne se duše može reći da svojom umjetnošću, društvenom ulogom, samoćom i delikatnošću pri izboru ljudi s kojima će se družiti, nije iznevjerio mladića s tih fotografija.
Nepotpisana i tužna, poput post scriptuma na njegovo posljednje pismo, u dnevnim je novinama otisnuta smrtovnica: “U subotu, 27. 3. 2010. napustio je ovaj svijet tiho i umorno, Aleksandar Srnec. Ostavlja nam svoju umjetnost da nas štiti od niskosti, prljavština, surovosti i ravnodušnosti. Hvala mu!”
Aleksandar Srnec: biti umjetnik i biti nevidljiv
Krivotvoriteljskom spletkom koja mu je na kraju priređena, hrvatska je kultura velikog umjetnika deložirala u vječnost
Prošlog je četvrtka, u emisiji Pola ure kulture, pročitano pismo Aleksandra Srneca, koje ovako završava: “Imam samo jedno pitanje: s kojim pravom se raspravlja o mojim mislima, o mojim odlukama, kao da mene nema.” Samo dva dana kasnije, Srneca više nije bilo. Time je minula i jedna mala denuncijantska afera, koju više nitko, u skladu s javnim ćudoređem i zagrebačkim bontonom, neće spominjati. Zaboravljeno će biti i pismo, a odnekud će se, s kakvoga ranžirnog kolodvora, naručiti, sklepana od starih vagonskih dasaka, jedna vječnost za Srneca, i u nju će se potrpati njegovih osamdeset pet godina, i sav art koji je u životu stvorio. Tako će ga se riješiti i ova kultura, nedostojna njegove veličine, ali i veličine najmanjega brata našega, koji nastoji biti umjetnik, a riješit će ga se i oni kojima je sve do neki dan bilo dano, zahvaljujući i emisiji Pola ure kulture, da raspravljaju o Srnecovim mislima i odlukama, kao da njega nema.
Činjenica da mu je život išao kraju s jednom velikom, monografskom izložbom, povodom koje je dao kratki intervju za televizijski dnevnik, a zatim i veliki novinski, Feđi Vukiću, i u svakoj njegovoj riječi ili gesti bilo je razloga za bliskost, za intelektualno i emocionalno orođavanje sa Srnecom, i njegovim gnjevom i prezirom prema folirantima i šminkerima, ta činjenica stvara iznenadan i čulan dojam da je živio kratko, ni dva mjeseca, kao leptir. I još je, na kraju svega, doživio tu aferu.
Svatko strada od onoga čega se najviše plaši. Aleksandar Srnec je, tako, stradao od tuđe indiskrecije. Nije ga bilo svih tih godina, skrivao se pred onima koji tako spremno razotkrivaju sebe, a naročito druge, bio je diskretan, neprisutan, skoro nepostojeći, pa iako je imao itekakvu taštinu – golemu, umjetničku – kao da mu i nije smetalo što ga nema i što je nekoliko desetljeća ostao nespomenut. Samo veliki strah i socijalni obzir, što je često jedno isto, čovjeka učine takvim. Za taj je život nužna golema samodisciplina: biti umjetnik, a biti nevidljiv.
Na kraju, dogodilo mu se ono čega ne bi bilo da je bio neki galamdžija i da je na taj način rastjerivao uljeze i kolege: povjerovali su da ga, zapravo, i nema. Na neki način, bio je to veliki kompliment načinu na koji je živio, te potvrda da je na kraju i uspio. Bio je umjetnik, a nije ga bilo. S druge strane, ništa osim prostakluka i divljaštva neće proizvesti tu vrstu afera. Strašno je, međutim, da iza toga ostaje samo muk, jer je gospodi sasvim svejedno i jer se gospoda drugoj gospodi ne bi htjela zamjeriti. A Srneca će, kao što rekosmo, deložirati u vječnost, i sakrivat će njegovo posljednje pismo, govoreći javno kako ono s njegovom umjetnošću nema nikakve veze, i ispotiha dodajući da su sve to bila samo prazna staračka naklapanja. Takvome svijetu i takvoj kulturi nije trebao Staljin za staljinizam.
Afera je izbila zbog Srnecove veze s kolekcionarom Marinkom Sudcem. Je li ta veza bila prijateljska ili poslovna, to zapravo i nije važno. Kakva god da je bila, ona je zasmetala ovlaštenim prosuditeljima suvremene umjetnosti i kulturnih vrijednosti, općenito. Niti je Sudac kunsthistoričar, kustos ili likovni kritičar, niti je pripadnik onoga socijalnog sloja koji u današnjoj Hrvatskoj određuje što jest, a što nije važno i vrijedno. Zbog Sudca i njegove uloge u našoj kulturi, te činjenice da je ustvari on, nakon samoga umjetnika, najzaslužniji za Srnecovu izložbu, nadigla se panika po medijima, sazivane su tribine, kao da je taj čovjek zapriječio mističnu vezu između umjetnika i njegovih školovanih i kompetentnih obožavatelja, koji se nuđaju da budu njegovi carinici na putu za vječnost. Kada bi čovjek mogao na te stvari da gleda s nebeskih visina, ili s visina vlastitoga umjetničkog djela – koje je, eto, proglašeno za krivotvorinu – gromko bi se svemu tome smijao. Ali uzalud je pokušavati, ne može se tako, ne ide to pod živu kožu.
Štošta je Aleksandar Srnec radio da bi živio. Dio te raznolikosti vidjeli smo i na izložbi. Možemo se tješiti kako je, recimo, šezdesetih dizajnirao novinske naslovnice iz estetskih razloga i zbog stvaralačke znatiželje, ali je istina da je to radio i zato što je u socijalnome i umjetničkom smislu bio autsajder. Tada on nije pripadao istoj eliti kojoj danas ne pripada Marinko Sudac. Možda su se i susreli i razumjeli kao dvojica autsajdera, koji nisu bili ucijenjeni potrebom da svoj odnos definiraju nizom ceremonijalnih naklona i komplimenata. Nisu imali lisnice s klupskim karticama, koje će razmjenjivati, jedan drugom pokazivati, i tako stjecati međusobno povjerenje, baš poput lovaca na morske pse u Spielbergovim Raljama, koji zavrću košulje i hvale se svojim muškim ožiljcima.
Umjesto da umjetnika naprosto prezru, kao što preziru njegovo birano društvo, krenuli su se ponašati kao da njega nema, a živo mu je tek veliko i važno djelo. Pa još krivotvoreno. I onda ih, kao kakva voditeljica preuranjenih posmrtnih počasti, Branka Kamenski ispričava i hvali da oni na zidu svoga ateljea drže samo jedan tuđi, i to Srnecov crtež. Valjda originalan.
Aleksandar Srnec pokopan je tiho i nevidljivo, bez javnoga pogreba, na samoj periferiji interesa javnosti. Tako bi bilo i da nije odbio svakom pokojniku ponuđene grobljanske ceremonijale. Umjetnost je na periferiji, tako treba i biti, tako je oduvijek i bilo. Drukčije biva samo kada se umjetnik nađe u središtu nekog skandala. Krivotvorena djela uvijek više zainteresiraju tabloide od originala. Kao i krivotvoreni životi, uostalom. Ali na rubu svega toga, u mrtvom uglu oka, koje nabrzinu prelistava novine i magazine, ostaje nekoliko crno-bijelih fotografija mladoga Aleksandra Srneca, lijepog i u daljine zagledanog poput Jamesa Deana. Te slike zapazili su i oni koje baš nikakva umjetnost ne zanima, ne gledaju Pola ure kulture i ne znaju ni za kakvu aferu. Taj živi i vrlo ozbiljni mladić, koji izgleda kao da nije naš, nego je iz nekog inozemstva, mjera je jednoga ljudskog života. Svaki je čovjek barem pet minuta u svome vijeku tako dostojanstven, lijep i važan. A za Aleksandra Srneca mirne se duše može reći da svojom umjetnošću, društvenom ulogom, samoćom i delikatnošću pri izboru ljudi s kojima će se družiti, nije iznevjerio mladića s tih fotografija.
Nepotpisana i tužna, poput post scriptuma na njegovo posljednje pismo, u dnevnim je novinama otisnuta smrtovnica: “U subotu, 27. 3. 2010. napustio je ovaj svijet tiho i umorno, Aleksandar Srnec. Ostavlja nam svoju umjetnost da nas štiti od niskosti, prljavština, surovosti i ravnodušnosti. Hvala mu!”