Hvalio se da je spreman, u vrlo kratkome roku, obiti svaku bravu. Istina, za ove bi mu modernije trebalo malo vremena da uhvati grif, pošto ih nikada nije obijao, ali nema brave koja se ne bi dala provaliti. Ako imate u rukama taj zanat, govorio je i prinosio licu šake, da ih bolje vidim, tada ga nikada ne zaboravljate. I kratko vam vrijeme treba za usavršavanje. A znate li što je najvažnije da bi se čovjek u svakome trenutku svoga života osjećao savršeno slobodnim?
Umijeće krivotvorenja dokumenata. Istina, za to vam neće biti dovoljan zanat, kao za obijanje brava, nego vam treba i pomalo talenta da od krumpira ili školske gumice načinite pečat za koji nitko neće primijetiti da nije pravi. Ako to uspijete, pred vama je cijeli svijet. Kada mi je 1972. zatrebalo, ja sam za jedno popodne krivotvorio pasoš i klisnuo van.
Branimir Donat bio je idealna figura robijaškoga vijeka hrvatske književnosti. Drugi su bili duže zatvoreni, ostavili su o tome važnija književna svjedočanstva, teže su nalegli na savjest nacionalne kulture od njega onako golemoga i tjelesnog, ali on se poput kakvoga bidermajer gerilca, vječnoga i neuništivog građanina, srodio i s tom životnom okolnosti. Druge su zatvorom uspijevali poniziti i pobijediti, ili ih pretvoriti u martire za nacionalnu stvar, dok je on robiju prihvatio kao jednu od svojih važnih socijalnih kvalifikacija i početak duge borbe, koja do kraja neće stati, u kojoj je on, posve sam, bio na jednoj, dok su država, narod (ili nekoliko njih) i Partija bili na drugoj strani. Nije primjećivao da bi u tom boju netko mogao biti neravnopravan.
Kada su mu, olovnih pedesetih, po izlasku iz zatvora onemogućili objavljivanje, Tvrtko je Zane postao Branimir Donat, pa je pod tim imenom počeo publicirati, i to u Beogradu. Dugo im je trebalo da ga otkriju, ali za njih je tada već bilo kasno, jer je Donat već razvio svoje književne poslove, razgranavajući ih na način koji je besprimjeren u jugoslavenskim književnostima tog, i nekoliko sljedećih vremena. Još je šezdesetih izrastao u jedan pokretni književni hram. Objavljivao je monografije i portrete, otkrivao zanemarene pisce, priređivao im sabrana djela, nanovo okupljao rasute biografije naših lirskih šizofrenika, sastavljao antologije, kritičke preglede i povijesne sinteze…
Pa, iako je imao vrlo striktan književni ukus i finoću pri odabiru, golemu je energiju uložio u djela i životopise velikih, ali i savršeno beznačajnih pisaca. Kada sam ga prije desetak godina upitao zašto to čini i zbog čega se toliko troši na književne suputnike i marginalce, za koje više nitko ne bi ni znao da nije njega, poučio me je da mora postojati netko tko će “poštovati i brinuti se o svačijoj muci u književnosti”.
Kada je smrt, kao u onoj Kišovoj pjesmi, demonstrirala silu i oborila golemo tijelo Donatovo, hrvatskoj književnosti, ovoga puta bez imalo prigodnoga grobljanskoga pretjerivanja, srušila se njezina najvažnija tradicijska ustanova. Uz strašan tresak i prašinu pao je književni hram Branimira Donata. Za njim je ostala golema pustoš, zijevnula je parcela na kojoj bi sad netko poduzetan mogao izgraditi golem nogometni stadion.
On je svojim rukama sve sagradio, i nitko mu nije mogao oduzeti slobodu, koja je podrazumijevala i pravo da bude materijalno bogat. Tako je, slažući cigle, sve po zakonu i propisu, od maloga stana načinio veliki. A na otoku je, kamen po kamen, sagradio kuću za odmor. Raskošan bješe, s leptir mašnom i u sakou, sa svim tim svojim umijećima, talentima i znanjima. Sila od čovjeka.
Raskošna je bila njegova ljudska drskost u osvajanju slobode, a ganutljiva njegova poniznost prema najmanjima u književnosti
Pa bi se ispriječio svemu što je smatrao krivim i nepravednim. Jedini pošten hrvatski nacionalist: svoje je račune s velikosrpskom ideologijom rješavao sam, i nije u njih petljao obične građane, bilo Srbe ili Hrvate, niti je išta, niti je ikoga, pozivao u pomoć. Brda bi se tresla kada je Donat sa Srbijom ratovao, ali to bi bio takav rat da za šakale i lešinare, da za akademike, ne bi bilo mesa ni kostiju.
“Nema ništa ljepše nego čovjeku iščupati bubreg”, sijevnula bi šaka s ispruženim prstima, koji kao da prodiru kroz kožu i loj, “a onda taj bubreg lijepo vratiti natrag”, objašnjavao mi je, radujući se poput kakvoga hedonističnog đavola, svoje kolumnističke i polemičke strategije, koje je najslobodnije demonstrirao u ono intelektualno sjajno vrijeme kada je Globus uređivao Davor Butković.
Zanimljivo je, međutim, da njegov rukopisni tekst nije bio uredan. Pun tipfelera, a često i gramatičkih grešaka, otkrivao je čovjeka koji pretjerano ne brine kakvim će ga vidjeti ljudi lišeni sposobnosti da u književnosti, u životu i u novinama vide išta što bi bilo dublje i važnije od forme, konvencije i socijalnoga bontona. S druge strane, knjige koje je radio sam, često preuzimajući sve uloge osim grafičarskih i tiskarskih, bile su mu čiste, uredne i bez grešaka.
Branimir Donat bio je društven čovjek. Volio je jesti, piti i razgovarati, sudjelovati u zavjerama, u izmišljanju novih projekata i edicija, ali i u ogovaranju. Nitko nije znao toliko i takvih tračeva o svojim suvremenicima, a njegovo je suvremeništvo obuhvaćalo sve, od Kranjčevića do Butkovića. Sjećam se jednom, tako, dugoga razgovora o Kranjčevićevom sprovodu, što smo ga, na užas punoga kombija pisaca, započeli oko Bosanskog Broda, a završavali smo ga na ulazu u Sarajevo. Obojica smo, svaki iz svoje perspektive i iz svojih razloga, dobro pamtili taj dan kada je prvoga velikana naše moderne književnosti spuštalo u grob. Bez Donata sami i nečuvani ostaju svi grobovi hrvatske književnosti.
Kada su novine, nesvjesne vlastite tradicije, kao što je izvan tradicije – gluha kučka, i sva naša književna kultura, odlučile da im Branimir Donat više nije potreban, on se tiho povukao, ne opterećujući ničiju savjest. U drugim je stvarima bio lajav i uvijek uočljiv, prisutan na svakome mjestu i u svakome povijesnom događaju, samo je u načinu na koji se povlačio i odlazio Donat bio tako diskretan i tih. Iščezavao je kao pravi gospodin, onda kada bi njegova bitka konačno bila izgubljena. A sve važne bitke Branimira Donata zapravo su izgubljene. Čim bi joj okrenuo leđa, njegova se Hrvatska pretvarala u svinjac.
U trenucima kada je, prije koju godinu, postalo jasno da su Maticu hrvatsku već sasvim preuzeli niži oblici života na evolucijskome prijelazu iz udbaša u ustaše, Donat je izblijedio i nestao iz te ustanove, čiji je, do neki dan, najvažniji živi član bio. Odbio je sudjelovati, i to u času kada više nije bilo nikoga da primijeti njegov uzmak. Eh, kada bi se čovjek mogao naučiti tako delikatnom nestajanju.
Tko zna da li bi ga hapsili, da su znali kako se sve važno u njegovome životu događa u knjigama, i nikada iz knjiga neće istrčati na ulicu da pravi nered? Isto pitanje moglo se postaviti za Mandeljštama ili za Brodskog, za tisuće pisaca i njihovih slugu, u dvadesetom stoljeću. Donat je, pritom, bio i pisac i sluga cijele jedne književnosti. Bio je tako velik da je mogao biti i ponizan, da se mogao sagnuti do onoga najsitnijega lirskog zlosretnika, da ga prouči. Svaki pisac dio je konteksta neke književnosti, samo mu u kontekstu valja naći mjesto. Na to se, otprilike, svodi posao sluge. I to je razlog što se tim poslom, na način sluge, malo tko želi baviti. Osim što im nedostaje dara, ljudima nedostaje poniznosti prema knjigama i prema “svačijoj muci u književnosti”. Nema nam više Donata, koji je sam već bio jedan književni kontekst. Nema ga da obija brave i vazda nam otvorenim čuva puteve do slobode.
Donat ili čuvar malenih književnih grobova
Hvalio se da je spreman, u vrlo kratkome roku, obiti svaku bravu. Istina, za ove bi mu modernije trebalo malo vremena da uhvati grif, pošto ih nikada nije obijao, ali nema brave koja se ne bi dala provaliti. Ako imate u rukama taj zanat, govorio je i prinosio licu šake, da ih bolje vidim, tada ga nikada ne zaboravljate. I kratko vam vrijeme treba za usavršavanje. A znate li što je najvažnije da bi se čovjek u svakome trenutku svoga života osjećao savršeno slobodnim?
Umijeće krivotvorenja dokumenata. Istina, za to vam neće biti dovoljan zanat, kao za obijanje brava, nego vam treba i pomalo talenta da od krumpira ili školske gumice načinite pečat za koji nitko neće primijetiti da nije pravi. Ako to uspijete, pred vama je cijeli svijet. Kada mi je 1972. zatrebalo, ja sam za jedno popodne krivotvorio pasoš i klisnuo van.
Branimir Donat bio je idealna figura robijaškoga vijeka hrvatske književnosti. Drugi su bili duže zatvoreni, ostavili su o tome važnija književna svjedočanstva, teže su nalegli na savjest nacionalne kulture od njega onako golemoga i tjelesnog, ali on se poput kakvoga bidermajer gerilca, vječnoga i neuništivog građanina, srodio i s tom životnom okolnosti. Druge su zatvorom uspijevali poniziti i pobijediti, ili ih pretvoriti u martire za nacionalnu stvar, dok je on robiju prihvatio kao jednu od svojih važnih socijalnih kvalifikacija i početak duge borbe, koja do kraja neće stati, u kojoj je on, posve sam, bio na jednoj, dok su država, narod (ili nekoliko njih) i Partija bili na drugoj strani. Nije primjećivao da bi u tom boju netko mogao biti neravnopravan.
Kada su mu, olovnih pedesetih, po izlasku iz zatvora onemogućili objavljivanje, Tvrtko je Zane postao Branimir Donat, pa je pod tim imenom počeo publicirati, i to u Beogradu. Dugo im je trebalo da ga otkriju, ali za njih je tada već bilo kasno, jer je Donat već razvio svoje književne poslove, razgranavajući ih na način koji je besprimjeren u jugoslavenskim književnostima tog, i nekoliko sljedećih vremena. Još je šezdesetih izrastao u jedan pokretni književni hram. Objavljivao je monografije i portrete, otkrivao zanemarene pisce, priređivao im sabrana djela, nanovo okupljao rasute biografije naših lirskih šizofrenika, sastavljao antologije, kritičke preglede i povijesne sinteze…
Pa, iako je imao vrlo striktan književni ukus i finoću pri odabiru, golemu je energiju uložio u djela i životopise velikih, ali i savršeno beznačajnih pisaca. Kada sam ga prije desetak godina upitao zašto to čini i zbog čega se toliko troši na književne suputnike i marginalce, za koje više nitko ne bi ni znao da nije njega, poučio me je da mora postojati netko tko će “poštovati i brinuti se o svačijoj muci u književnosti”.
Kada je smrt, kao u onoj Kišovoj pjesmi, demonstrirala silu i oborila golemo tijelo Donatovo, hrvatskoj književnosti, ovoga puta bez imalo prigodnoga grobljanskoga pretjerivanja, srušila se njezina najvažnija tradicijska ustanova. Uz strašan tresak i prašinu pao je književni hram Branimira Donata. Za njim je ostala golema pustoš, zijevnula je parcela na kojoj bi sad netko poduzetan mogao izgraditi golem nogometni stadion.
On je svojim rukama sve sagradio, i nitko mu nije mogao oduzeti slobodu, koja je podrazumijevala i pravo da bude materijalno bogat. Tako je, slažući cigle, sve po zakonu i propisu, od maloga stana načinio veliki. A na otoku je, kamen po kamen, sagradio kuću za odmor. Raskošan bješe, s leptir mašnom i u sakou, sa svim tim svojim umijećima, talentima i znanjima. Sila od čovjeka.
Pa bi se ispriječio svemu što je smatrao krivim i nepravednim. Jedini pošten hrvatski nacionalist: svoje je račune s velikosrpskom ideologijom rješavao sam, i nije u njih petljao obične građane, bilo Srbe ili Hrvate, niti je išta, niti je ikoga, pozivao u pomoć. Brda bi se tresla kada je Donat sa Srbijom ratovao, ali to bi bio takav rat da za šakale i lešinare, da za akademike, ne bi bilo mesa ni kostiju.
“Nema ništa ljepše nego čovjeku iščupati bubreg”, sijevnula bi šaka s ispruženim prstima, koji kao da prodiru kroz kožu i loj, “a onda taj bubreg lijepo vratiti natrag”, objašnjavao mi je, radujući se poput kakvoga hedonističnog đavola, svoje kolumnističke i polemičke strategije, koje je najslobodnije demonstrirao u ono intelektualno sjajno vrijeme kada je Globus uređivao Davor Butković.
Zanimljivo je, međutim, da njegov rukopisni tekst nije bio uredan. Pun tipfelera, a često i gramatičkih grešaka, otkrivao je čovjeka koji pretjerano ne brine kakvim će ga vidjeti ljudi lišeni sposobnosti da u književnosti, u životu i u novinama vide išta što bi bilo dublje i važnije od forme, konvencije i socijalnoga bontona. S druge strane, knjige koje je radio sam, često preuzimajući sve uloge osim grafičarskih i tiskarskih, bile su mu čiste, uredne i bez grešaka.
Branimir Donat bio je društven čovjek. Volio je jesti, piti i razgovarati, sudjelovati u zavjerama, u izmišljanju novih projekata i edicija, ali i u ogovaranju. Nitko nije znao toliko i takvih tračeva o svojim suvremenicima, a njegovo je suvremeništvo obuhvaćalo sve, od Kranjčevića do Butkovića. Sjećam se jednom, tako, dugoga razgovora o Kranjčevićevom sprovodu, što smo ga, na užas punoga kombija pisaca, započeli oko Bosanskog Broda, a završavali smo ga na ulazu u Sarajevo. Obojica smo, svaki iz svoje perspektive i iz svojih razloga, dobro pamtili taj dan kada je prvoga velikana naše moderne književnosti spuštalo u grob. Bez Donata sami i nečuvani ostaju svi grobovi hrvatske književnosti.
Kada su novine, nesvjesne vlastite tradicije, kao što je izvan tradicije – gluha kučka, i sva naša književna kultura, odlučile da im Branimir Donat više nije potreban, on se tiho povukao, ne opterećujući ničiju savjest. U drugim je stvarima bio lajav i uvijek uočljiv, prisutan na svakome mjestu i u svakome povijesnom događaju, samo je u načinu na koji se povlačio i odlazio Donat bio tako diskretan i tih. Iščezavao je kao pravi gospodin, onda kada bi njegova bitka konačno bila izgubljena. A sve važne bitke Branimira Donata zapravo su izgubljene. Čim bi joj okrenuo leđa, njegova se Hrvatska pretvarala u svinjac.
U trenucima kada je, prije koju godinu, postalo jasno da su Maticu hrvatsku već sasvim preuzeli niži oblici života na evolucijskome prijelazu iz udbaša u ustaše, Donat je izblijedio i nestao iz te ustanove, čiji je, do neki dan, najvažniji živi član bio. Odbio je sudjelovati, i to u času kada više nije bilo nikoga da primijeti njegov uzmak. Eh, kada bi se čovjek mogao naučiti tako delikatnom nestajanju.
Tko zna da li bi ga hapsili, da su znali kako se sve važno u njegovome životu događa u knjigama, i nikada iz knjiga neće istrčati na ulicu da pravi nered? Isto pitanje moglo se postaviti za Mandeljštama ili za Brodskog, za tisuće pisaca i njihovih slugu, u dvadesetom stoljeću. Donat je, pritom, bio i pisac i sluga cijele jedne književnosti. Bio je tako velik da je mogao biti i ponizan, da se mogao sagnuti do onoga najsitnijega lirskog zlosretnika, da ga prouči. Svaki pisac dio je konteksta neke književnosti, samo mu u kontekstu valja naći mjesto. Na to se, otprilike, svodi posao sluge. I to je razlog što se tim poslom, na način sluge, malo tko želi baviti. Osim što im nedostaje dara, ljudima nedostaje poniznosti prema knjigama i prema “svačijoj muci u književnosti”. Nema nam više Donata, koji je sam već bio jedan književni kontekst. Nema ga da obija brave i vazda nam otvorenim čuva puteve do slobode.