Valjda je samo jednom u ovih dvadesetak godina Bjelorusija spomenuta u kulturnim programima Hrvatske televizije. Dogodilo se to kada je u Zagrebu gostovala izložba Marca Chagalla. U emisiji Pola ure kulture naumili su se narugati slikarevoj domovini, “posljednjoj europskoj diktaturi”, kako se u nas jedino i prepoznaje ova od Hrvatske višestruko prostranija, barem dvostruko mnogoljudnija i u kulturno-povijesnome smislu neusporedivo prisutnija, a onda i značajnija europska zemlja, pa su u telefonskom imeniku pronašli broj muzeja u Chagallovom rodnom Vitebsku, i ženu koja im se javila krenuli ispitivati o velikom slikaru. Ona je bila podozriva prema pitačicama, koje rekoše da zovu iz Hrvatske, kao i svako normalno čeljade koje se zatekne žrtvom telefonskog manijaštva, pa im ništa bitno nije rekla. Njezina izjava – ako je tu izjave i bilo – emitirana je uz neku crno-bijelu fotografiju Minska, kao primjer jada i bijede, nedostojnih jedne glamurozne gornjogradske izložbene prigode. Taj vrlo kratki slikopis, ne dulji od dvije minute, primjeren žanru jedne permanentno skandalozne televizijske emisije, bio je tek primjer šovinizma i prostaštva onoga odvjetka hrvatske kulture što još uvijek misli i doživljava svijet po mjerilima krivouste mirogojske lješine. To jedino spominjanje bjeloruske kulture u našoj novijoj televizijskoj povijesti ostavilo je kratak, ali mučan dojam, poznat svakome sitnom i neznatnom čovjeku, i svakoj malenoj i zaturenoj zajednici, kada dožive da ih gmizavci gledaju s visine.
Moj dobar drug Siarhej, prevoditelj i novinar, svakoga ljeta sa suprugom Vesnom, izvanrednom kazališnom i džez pjevačicom, dolazi u Hrvatsku. Oni žive u Pragu, ali Siarhej je iz Bjelorusije. Nalazimo se tada na terasi ispred Profila i razgovaramo, uglavnom o glazbi i o književnosti. Ljetos nas je, više ne znam kako, priča dovela do istočnoeuropskih Židova, holokausta i jidiša. Šteta da je taj jezik napušten, nakon što je golemi broj njegovih govornika pomoren, i što su ga Izraelci prezreli, dijelom iz državotvornih razloga, a dijelom, valjda, i zbog tanahne sestrinske veze jezika žrtve s jezikom zločinca. Danas se jidiš govori u Brooklinu i u židovskoj zajednici još ponekoga velikog američkog grada, a već u sljedećih generaciju ili dvije, jezik kojim je pisao Isaac Bashevis Singer, postat će jezikom židovske šutnje.
Nekoliko tjedana kasnije, iz Praga mi je stigao paket. U njemu tvrdouvezana knjiga od oko tisuću stranica, lijepo dizajniranog omota, i mapom Bjelorusije na unutrašnjoj strani korica, na kojoj su upisana jidiš imena gradića i gradova jednoga nestalog svijeta: Jidiš-bjeloruski rječnik, objavljen 2008. u Minsku. U kratkome uvodnom tekstu, autor rječnika Aleksandar Astravuh napominje kako je na ovu knjigu potrošio deset godina života. Osim impresivnog leksika koji je u njoj sačuvan i, organiziranjem u rječnik, makar na simboličan način sačuvan, tu su i vrlo sažete upute iz gramatike, ali i bilješke o životu i povijesti jidiša i njegovih govornika.
Kao da je na raspolaganju imao sve vrijeme ovoga svijeta, Aleksandar Astravuh dao se u sastavljanje Jidiš-bjeloruskog rječnika i spašavanje od zaborava jedne velike kulture
Bez obzira na jezičnu barijeru, koja se, ipak, dijelom može svladati preko zajedničke nam slavenske osnovice, Jidiš-bjeloruski rječnik osvaja akribijom i pomnjivošću svoga autora, koji kao da je imao sve vrijeme ovoga svijeta dok je svoju knjigu sastavljao i pisao.
Na međunarodnu slavu nije računao, jer ovaj rječnik neće biti predstavljan po Zapadu, niti će igdje biti objavljeno njegovo licencno izdanje. Ostat će nevidljiv, kao što je nevidljiv i nepoznat njegov autor, o kojemu se na internetu mogu pronaći samo dva dokumenta, gdje ga se spominje među sudionicima nekih znanstvenih i kulturnih manifestacija, jer taj rječnik iznevjerava sliku Bjelorusije u europskim očima, kao zapuštene i na svaki način zaostale diktature, o čijem današnjem identitetu i kulturi govori živopisna frizura njezinoga predsjednika, koji preko ćelava tjemena navlači vlasi izrasle malo iznad uha. Šovinizam Pola ure kulture zapravo je vrlo europski, barem kada je riječ o Bjelorusiji.
Ne nadajući se, dakle, ničemu, Aleksandar Astravuh stvorio je važno leksikografsko djelo, koje svojom važnošću za neku, zapravo sasvim imaginarnu, europsku kulturu, svakako nadilazi značaj Bjelorusije na današnjoj političkoj mapi Europe. Shvativši da demokracija u Minsk neće stići lako poput mekdonaldsa i austrijskih banaka u Zagreb, kao da su odlučili da tu zemlju nekako zaobiđu i barem za narednih stotinu godina zaborave, ili da je spomenu samo u pričama iz prošlosti, svejedno tiče li se ona slikara Chagalla ili genocida nad europskim Židovima. Ovakva knjiga, i njezin autor, samo pokazuju da postoji i stvarnost koja se ne ovjerava u Bruxellesu, pa da je, možda, i prilično nerazumno s visine spopadati direktore bjeloruskih muzeja i galerija, i rugati se njihovome eventualnom nepoznavanju slikarskih klasika ili židovske kulturne tradicije i identiteta, jer bi se tako moglo naletjeti i na telefonski broj Aleksandra Astravuha.
Minsker Kapelye sjajan je klezmer sastav, koji svira pjesme iz zaostavštine bjeloruskih Židova, a predvodi ga karizmatični klarinetist i pjevač Dmitrij Slepovič. Album ‘Tutejši’ malo je remek-djelo
Uskoro iz Praga stiže i novi paket. Uz mali, ali vrlo upotrebljivi dvadesetosmojezični (uključujući i hrvatski) rječnik bjeloruskog, objavljen u Minisku, knjigu plavih korica, ukrašenu žuđenim žutim zvjezdicama, tu su i cedeovi s bjeloruskom muzikom, redom vrlo zanimljivi, i nimalo nalik stereotipnoj predodžbi o sovjetskim i postsovjetskim pop ukusima. Među njima i album Minsker Kapelye, trija koji svira muziku iz sakupljene zaostavštine bjeloruskih Židova. Dijelom, radi se o klezmeru, fantastično odsviranom i dočaranom, ali ima tu i koječega drugog, istovremeno vrlo folklornog i potpuno akademskog: dvije cure i mladić, klarinetist karizmatičnog nastupa Dmitrij Slepovič, sviraju s ozbiljnošću etnomuzikologa, improviziraju poput džez muzičara i zabavljaju se kao da ih je dobri Bog u ljeto 1941. spasio iz nekog bjeloruskog štetla i poslao ih nama današnjima. Pjesma Baranovič, šašava, vedra tužbalica, mome je srcu najdraža, jer tužniju pjesmu već dugo ne čuh. Album Tutejši – ta riječ znači Ovdašnji, tako su sebe Bjelorusi zvali insistirajući da nisu ni Rusi, ni Poljaci, nego su Tutejši – objavljen je u Poljskoj, u Wroclawu, ali je, kao i Jidiš-bjeloruski rječnik, djelo jedne očito vrlo ozbiljne i zrele kulture. Samo su takve kulture u stanju snagom sjećanja svjedočiti o Drugima i o onima kojih više nema. Sve do pred kraj tridesetih godina jidiš je u Bjelorusiji bio službeni jezik, postojao je i jidiš Pen klub, kojemu je na čelu bio Mojše Kulbak, pjesnik iz Vilnusa, koji se 1927. doselio u Minsk. Uhićen je 1937, nestao u logoru 1940.
Moj dobri drug Siarej u jednom mi pismu piše: “Nijedna bjeloruska knjiga nije bila prevedena ni na jedan jugoslavenski jezik, kao da ne postojimo…” I to je tužno, zar nije? Kao što je tužan i taj jezik, na kojem se danas puno pjeva, a sve manje govori. Uskoro će jidiš biti, poput slobodnog stana, slobodan jezik. Možda će ga tada naseljavati ljudi istjerani iz svojih jezika i kultura. Jezik velike tuge i sreće, raskošnog humora, jezik u kojem su se, lakše nego u drugima, priče pretvarale u književnost, jezik prezrenih u svijetu, koji nikada nikoga nisu gledali s visine… Moći će ga razumjeti i u njega se naseliti Europljanin koji prethodno nauči bjeloruski.
Bjelorusija: Pomen jeziku mrtvih
Valjda je samo jednom u ovih dvadesetak godina Bjelorusija spomenuta u kulturnim programima Hrvatske televizije. Dogodilo se to kada je u Zagrebu gostovala izložba Marca Chagalla. U emisiji Pola ure kulture naumili su se narugati slikarevoj domovini, “posljednjoj europskoj diktaturi”, kako se u nas jedino i prepoznaje ova od Hrvatske višestruko prostranija, barem dvostruko mnogoljudnija i u kulturno-povijesnome smislu neusporedivo prisutnija, a onda i značajnija europska zemlja, pa su u telefonskom imeniku pronašli broj muzeja u Chagallovom rodnom Vitebsku, i ženu koja im se javila krenuli ispitivati o velikom slikaru. Ona je bila podozriva prema pitačicama, koje rekoše da zovu iz Hrvatske, kao i svako normalno čeljade koje se zatekne žrtvom telefonskog manijaštva, pa im ništa bitno nije rekla. Njezina izjava – ako je tu izjave i bilo – emitirana je uz neku crno-bijelu fotografiju Minska, kao primjer jada i bijede, nedostojnih jedne glamurozne gornjogradske izložbene prigode. Taj vrlo kratki slikopis, ne dulji od dvije minute, primjeren žanru jedne permanentno skandalozne televizijske emisije, bio je tek primjer šovinizma i prostaštva onoga odvjetka hrvatske kulture što još uvijek misli i doživljava svijet po mjerilima krivouste mirogojske lješine. To jedino spominjanje bjeloruske kulture u našoj novijoj televizijskoj povijesti ostavilo je kratak, ali mučan dojam, poznat svakome sitnom i neznatnom čovjeku, i svakoj malenoj i zaturenoj zajednici, kada dožive da ih gmizavci gledaju s visine.
Moj dobar drug Siarhej, prevoditelj i novinar, svakoga ljeta sa suprugom Vesnom, izvanrednom kazališnom i džez pjevačicom, dolazi u Hrvatsku. Oni žive u Pragu, ali Siarhej je iz Bjelorusije. Nalazimo se tada na terasi ispred Profila i razgovaramo, uglavnom o glazbi i o književnosti. Ljetos nas je, više ne znam kako, priča dovela do istočnoeuropskih Židova, holokausta i jidiša. Šteta da je taj jezik napušten, nakon što je golemi broj njegovih govornika pomoren, i što su ga Izraelci prezreli, dijelom iz državotvornih razloga, a dijelom, valjda, i zbog tanahne sestrinske veze jezika žrtve s jezikom zločinca. Danas se jidiš govori u Brooklinu i u židovskoj zajednici još ponekoga velikog američkog grada, a već u sljedećih generaciju ili dvije, jezik kojim je pisao Isaac Bashevis Singer, postat će jezikom židovske šutnje.
Nekoliko tjedana kasnije, iz Praga mi je stigao paket. U njemu tvrdouvezana knjiga od oko tisuću stranica, lijepo dizajniranog omota, i mapom Bjelorusije na unutrašnjoj strani korica, na kojoj su upisana jidiš imena gradića i gradova jednoga nestalog svijeta: Jidiš-bjeloruski rječnik, objavljen 2008. u Minsku. U kratkome uvodnom tekstu, autor rječnika Aleksandar Astravuh napominje kako je na ovu knjigu potrošio deset godina života. Osim impresivnog leksika koji je u njoj sačuvan i, organiziranjem u rječnik, makar na simboličan način sačuvan, tu su i vrlo sažete upute iz gramatike, ali i bilješke o životu i povijesti jidiša i njegovih govornika.
Bez obzira na jezičnu barijeru, koja se, ipak, dijelom može svladati preko zajedničke nam slavenske osnovice, Jidiš-bjeloruski rječnik osvaja akribijom i pomnjivošću svoga autora, koji kao da je imao sve vrijeme ovoga svijeta dok je svoju knjigu sastavljao i pisao.
Na međunarodnu slavu nije računao, jer ovaj rječnik neće biti predstavljan po Zapadu, niti će igdje biti objavljeno njegovo licencno izdanje. Ostat će nevidljiv, kao što je nevidljiv i nepoznat njegov autor, o kojemu se na internetu mogu pronaći samo dva dokumenta, gdje ga se spominje među sudionicima nekih znanstvenih i kulturnih manifestacija, jer taj rječnik iznevjerava sliku Bjelorusije u europskim očima, kao zapuštene i na svaki način zaostale diktature, o čijem današnjem identitetu i kulturi govori živopisna frizura njezinoga predsjednika, koji preko ćelava tjemena navlači vlasi izrasle malo iznad uha. Šovinizam Pola ure kulture zapravo je vrlo europski, barem kada je riječ o Bjelorusiji.
Ne nadajući se, dakle, ničemu, Aleksandar Astravuh stvorio je važno leksikografsko djelo, koje svojom važnošću za neku, zapravo sasvim imaginarnu, europsku kulturu, svakako nadilazi značaj Bjelorusije na današnjoj političkoj mapi Europe. Shvativši da demokracija u Minsk neće stići lako poput mekdonaldsa i austrijskih banaka u Zagreb, kao da su odlučili da tu zemlju nekako zaobiđu i barem za narednih stotinu godina zaborave, ili da je spomenu samo u pričama iz prošlosti, svejedno tiče li se ona slikara Chagalla ili genocida nad europskim Židovima. Ovakva knjiga, i njezin autor, samo pokazuju da postoji i stvarnost koja se ne ovjerava u Bruxellesu, pa da je, možda, i prilično nerazumno s visine spopadati direktore bjeloruskih muzeja i galerija, i rugati se njihovome eventualnom nepoznavanju slikarskih klasika ili židovske kulturne tradicije i identiteta, jer bi se tako moglo naletjeti i na telefonski broj Aleksandra Astravuha.
Uskoro iz Praga stiže i novi paket. Uz mali, ali vrlo upotrebljivi dvadesetosmojezični (uključujući i hrvatski) rječnik bjeloruskog, objavljen u Minisku, knjigu plavih korica, ukrašenu žuđenim žutim zvjezdicama, tu su i cedeovi s bjeloruskom muzikom, redom vrlo zanimljivi, i nimalo nalik stereotipnoj predodžbi o sovjetskim i postsovjetskim pop ukusima. Među njima i album Minsker Kapelye, trija koji svira muziku iz sakupljene zaostavštine bjeloruskih Židova. Dijelom, radi se o klezmeru, fantastično odsviranom i dočaranom, ali ima tu i koječega drugog, istovremeno vrlo folklornog i potpuno akademskog: dvije cure i mladić, klarinetist karizmatičnog nastupa Dmitrij Slepovič, sviraju s ozbiljnošću etnomuzikologa, improviziraju poput džez muzičara i zabavljaju se kao da ih je dobri Bog u ljeto 1941. spasio iz nekog bjeloruskog štetla i poslao ih nama današnjima. Pjesma Baranovič, šašava, vedra tužbalica, mome je srcu najdraža, jer tužniju pjesmu već dugo ne čuh. Album Tutejši – ta riječ znači Ovdašnji, tako su sebe Bjelorusi zvali insistirajući da nisu ni Rusi, ni Poljaci, nego su Tutejši – objavljen je u Poljskoj, u Wroclawu, ali je, kao i Jidiš-bjeloruski rječnik, djelo jedne očito vrlo ozbiljne i zrele kulture. Samo su takve kulture u stanju snagom sjećanja svjedočiti o Drugima i o onima kojih više nema. Sve do pred kraj tridesetih godina jidiš je u Bjelorusiji bio službeni jezik, postojao je i jidiš Pen klub, kojemu je na čelu bio Mojše Kulbak, pjesnik iz Vilnusa, koji se 1927. doselio u Minsk. Uhićen je 1937, nestao u logoru 1940.
Moj dobri drug Siarej u jednom mi pismu piše: “Nijedna bjeloruska knjiga nije bila prevedena ni na jedan jugoslavenski jezik, kao da ne postojimo…” I to je tužno, zar nije? Kao što je tužan i taj jezik, na kojem se danas puno pjeva, a sve manje govori. Uskoro će jidiš biti, poput slobodnog stana, slobodan jezik. Možda će ga tada naseljavati ljudi istjerani iz svojih jezika i kultura. Jezik velike tuge i sreće, raskošnog humora, jezik u kojem su se, lakše nego u drugima, priče pretvarale u književnost, jezik prezrenih u svijetu, koji nikada nikoga nisu gledali s visine… Moći će ga razumjeti i u njega se naseliti Europljanin koji prethodno nauči bjeloruski.